Gost „Promenade četvrtkom” Radio Bara bio je Čedomir Čedo Ratković, bivši predsjednik Opštine, direktor TP „Izbor” i savezni poslanik.
RB/BI: Ne vjerujem da ima Barana koji više znaju o Baru od njega. Pamti mnoge ljude i događaje iz prošlosti Bara u kojima je bio i neposredni akter, a i dalje svakodnevno i neumorno prekopava literaturu koja se odnosi na Bar. Od mnogih tema o kojima smo mogli razgovarati, odabrali smo tri. Kako Bar da „izađe“ na more i postane pravi primorski grad? Ko je bio jedan od najpoznatijih Barana iz njegove prošlosti, Selim beg? I kako zaštititi drugo kulturno blago o kojem Čedo godinama govori – maslinjak u centru Bara, jer ovo prvo: Praznični minej Božidara Vukovića Podgoričanina, po svemu sudeći je uspio. Pa, da krenemo.
U jednom tekstu pomalo zaboravljeni, odlični pisac i novinar, Danilo Eraković, dopisnik „Borbe“, zapisao je da ste Vi čovjek koji je Bar izveo na more. Jeste li ga izveli, jeste li u tome uspjeli?
Ratković: Da, to je bilo 1983. godine, onda kad se počelo sa Marinom i sa onim dijelom prema gradu, i onim dijelom ispred Dvorca, sa Sportskim centrom, upravo ono što danas vidite tamo. Nažalost, evo 40 godina od onda ništa se nije uradilo više, a trebalo je.
RB/BI: A što bi trebalo napraviti da Bar stvarno postane primorski grad, da ovdje pulsira život jednog primorskog grada?
Ratković: Ako istorijski gledamo, Barani su uvijek bili „posvađani“ s morem. Živjeli su daleko od mora, za razliku od drugih, od Ulcinjana, Budvana, Kotorana… Barani su bili stvarno otuđeni od mora. Nisu imali ni pomorce, ni brodove, ni barke. Rovinski 1881, kad je bio u Baru, kaže da je barski zaliv pun ribe, ali da nema ko da je lovi, nego dolaze iz Budve i to dolaze veslima da love. Barani su, jednostavno, imali more, ali nisu bili pri moru.
RB/BI: Je li to zbog toga što su se Kuči Ljuba Živkovića i drugi naselili sa sjevera Crne Gore pa nemaju primorski mentalitet?
Ratković: Pa, možda ima tu genetski nešto. Mi smo svi Barani, praktično, osim starosjedilaca, neko više neko manje, sa sjevera. To nas nekako vuče prema brdima. Prvi koji je izašao na more bio je Selim beg, izgradivši ljetnjikovac na Pristanu. To je bio početak života Pristana. Onda, knjaz Nikola je napravio dvorac pored mora i on je, na neki način, dao Baru prilaz moru. Kasnije, 1938. i ’39. godine, doktor Dekleva napravio je onu sadašnju zgradu Luke Bar. Sveukupno, Pristan je bio pored mora, ali nije čitav Bar. Dalje, Barani su se vrlo malo kupali u moru, nije imalo tradicije ni da se grade barke, i tako dalje.
RB/BI: Ipak, šezdesetih godina razvilo se pomorstvo?
Ratković: Da, 1961. godine, kad je došao jedan od najsposobnijih predsjednika Opštine Bar, Ljubo Marković, koji je osnovao Prekookeansku, Rumijutrans, Bar tranzit, pa i ujedinio Izbor, jer to je bio razjedinjena trgovina. Za Ljuba danas malo ko zna, i svako misli da je Prekookeansku osnovao Andrija Dabanović, a to nije tačno. Andriju je doveo Ljubo iz Zadra iz Tankerske plovidbe.
RB/BI: Fakat je da su neki predsjednici Opštine na glasu, da se o njima mnogo govori, a neki su zaboravljeni. Kažu da je i Aleksandar Orlandić bio odličan predsjednik Opštine, a i njega malo ko pominje.
Ratković: On je došao 1967. godine, znam to jer sam bio odbornik u to vrijeme. Onda ustade pokojni Petar Vojvodić i kaže: „Slušaj me, Aco, ako nas nema ovdje 50 koji bismo mogli biti bolji predsjednici od tebe, ne bilo nas.“ Aleksandar se nasmija i kaže: „Petre, ipak sam ja predsjednik sad.“
RB/BI: Bilo je to, zaista, prestižno mjesto – predsjednik barske Opštine, imalo je i veliku specifičnu težinu.
Ratković: Ako ćemo da ih na neki način rangiramo, što ja ne bih htio, mogao bih da kažem da je Ljubo Marković na prvom mjestu, a na drugom Blažo Orlandić. Predsjednik ne smije da bude sitničav, ne smije da se bavi sitnim stvarima. Mnogi nisu ni poznavali dovoljno ekonomiju, recimo, Aco Orlandić je doveden iz sindikata iz Beograda, jednostavno nije znao što je novac, kapital, mislio je da toga ima u izobilju, ali je bio dobar čovjek.
RB/BI: Pomenuli smo Selim bega, jednom ste rekli da Vam se čini da se Barani i dan danas boje Selim bega. Zbog čega ta fama o tom čovjeku koji je jedno vrijeme bio gospodar, ako se tako može reći, ovog grada?
Ratković: Njegova porodica je dugo vremena u Baru, a on od 1851. godine, do 1878, sa nekim malim prekidima, kad je morao da bježi iz Bara. U svakom slučaju, bio je interesantna ličnost. Preteča ovih današnjih vlastodržavca. On nije progonio samo hrišćane, muslimane ništa manje, ali je bio i silovatelj i progonitelj. O njemu govore tri-četiri putopisca i, recimo, Pavel Apolonovič, i o njegovim silovanjima i zlodjelima i o tome kako su se, prije svega, barski muslimani, nekoliko puta, obračunavali sa njegovom posadom. On je imao jedno 20-30 telohranitelja, kako kažemo danas. Nisu čak bili odavde, osim Halila Ćatovića, koji je bio iz Tuđemila. On im je bio šef. Oni su, naravno, kao obijesni momci pravili uvijek neke probleme. Jednom prilikom su jednom siromahu, opančaru, koji je bio pravoslavac iz Starog Bara, oteli opanke i izbili ga. Podigli su se barski muslimani protiv njih, nekoliko dana je trajala ta bitka. Tu je bilo vrlo opasno. Rovinski kaže: „Zašto to nisu uradili hrišćani?“ Pa nisu to mogli raditi hrišćani pošto nije bila ta kritična masa, hrišćana je bilo malo i nisu se mogli buniti. Kad govorimo o Selim begu ne možemo o njemu govoriti kao o nekom progonitelju hrišćanstva, nego jednostavno o jednom čovjeku takvog mentalnog sklopa. Evo, Rovinski kaže: „Takav čovjek se nije mogao roditi ni u Skadru ni u Podgorici ni u Nikšiću, nego samo mogao u Baru.“ Zašto? To je stvar za psihologe, za proučavanje. To je takav mentalitet. Ili što kažu Mrkojevići „Neka ga nađe od drugoga.“ Takav ambijent, uz obilje hrane, bogatstvo, stvaralo je ljude koji su bili zadovoljni i koji nisu imali poriv da se bune. To treba pročitati, na 50 strana govori o tome Rovinski. Vrlo je interesantno.
RB/BI: Koja je to literatura koja Vas najviše inspiriše da saznajete događaje iz prošlosti Bara?
Ratković: Imam veliko interesovanje za razne oblasti, to me tjeralo od malena, a to možda nije dobro. Treba se specijalizovati u određenim stvarima. Međutim, kod mene je to porodično, imali smo biblioteku, naučili smo rano da igramo šah. Ti znaš da je Milenko, na neki način, rodonačelnik barskog šaha, u organizovanom igranju. Kasnije sam imao raznu literaturu na raspolaganju. Jedan brat mi je bio književnik, drugi istoričar, pa sam čitao i jedno i drugo, onda i onu tehniku koja mi, inače, pripada po vokaciji.
RB/BI: Relativno kasno ste se dohvatili pera, na zadovoljstvo Vaših prijatelja?
Ratković: Nisam htio da pišem jer je dosta mojih bližnjih pisalo. Dva brata i još jedan stric su napisali preko stotinu knjiga. I onda, slučajno, čitajući neko štivo, vidio sam da se izvrće stvarnost i htio sam da neke stvari u Baru postavim na pravo mjesto, dok smo još živi mi stariji, da kažemo kako je to stvarno bilo. Bilo je nekih članaka u kojima je totalno neznaveno pisano o građenju nekih objekata u Baru.
RB/BI: Napisali ste, u poslednjih nekoliko godina, stotinak tekstova i dvije knjige. Ti zapisi iz prve ruke od čovjeka koji je bio neposredni akter brojnih događaja iz prošlosti Bara, dragocjeno su štivo za onoga ko želi da sazna kako se nekad živjelo u Baru i ko su bili znameniti Barani, ali i oni obični koji su kao Lesove sjenke prošli kroz ovaj grad i ispisali njegovu najljepšu istoriju. Ništa manje značajna ostavština za budućnost su tekstovi o barskim toponimima, oronimima i hidronimima koji su pisani na osnovu pažljivo pročitane i odabrane građe. Čedo piše, stoji u predgovoru Vaše knjige, kao što priča: lako, sugestivno, istinito. Čitalac mu bezrezervno sve vjeruje, djeluje kao iskusan pripovjedač.
Naravno da ste imali zazor od pisanja jer je Vaš brat Milenko bio rodonačelnik barske književnosti, ne samo šaha. Od njega smo svi učili, od njega svi prepisujemo. Rekao sam Vam da sam dobar dio knjige „Barske priče 4“ prepisao od njega, odnosno obradio i „dosolio“ njegove tekstove. On je stvarno bio produktivan čovjek i dosta stvari je napisao. Nije lako da pod njegovom sjenkom izađete na svjetlo dana kao čovjek koji piše.
Ratković: Nisam, da Vam pravo kažem, ni pisao zbog toga. Počeo sam da pišem poslije 85. godine, iako sam prije toga mnogo pročitao i znao.
Bole me neke stvari. Recimo, nekad smo postavljali kompetentne ljude na određena mjesta. Da je, ne daj Bože, katastrofalni zemljotres bio kasnije, u sadašnje doba, bila bi katastrofa. Sad su na vlasti uglavnom nekompetentni ljudi, dolaze iz raznih partija, svi hoće da budu ministri, predsjednici. Međutim, ranije je bilo sve u jednom košu, pa iz toga koša je izlazio onaj ko je bio najsposobniji. Tako smo mi dočekali zemljotres ’79. godine i Bar je fenomenalno izašao iz tog zemljotresa. Obnovio je sve, od luke i preduzeća do puteva. A, što smo zaboravili? Zaboravili smo solidarnost i ljude koji su to napravili. Nećeš sada ni sresti ni pročitati o tome, kako je došlo, u ono vrijeme, dvije i po milijarde dolara, a sad možda i pet-šest milijardi dolara, kako se to slilo iz čitave Jugoslavije? Svako misli da je Luka, eto, tako došla, Robna kuća, hiljade domova, puteva, škole. Zamislite vi kad bi sve ono što je došlo iz solidarnosti sada skinuli, mi ne bi imali ni škole, ni vodu, ma ništa. A što je napravljeno evo 40 godina? Tunel Sozina i put Princeza Ksenija. A moglo je da se napravi. I Još nešto što je žalosno: ogromna društvena imovina, ako je trebalo da promijeni vlasništvo, u redu, ali je trebalo da postane državno vlasništvo, a ne da pređe u ruke ljudi koji su bili nesposobni da nastave privrednu djelatnost, nego su samo uzeli ta preduzeća da bi mogli kasnije da prave razne kombinacije. Kao oni zavarivači auspuha koji su postali biznismeni. Prije se znalo ko je biznismen, a ko je dobar direktor.
RB/BI: Možemo li da kažemo da smo čitav ovaj razgovor organizovali, u stvari, kako bismo došli do ove dvije krucijalne teme o kojima vi govorite već dvije godine, a to je Praznični minej Božidara Vukovića Podgoričanina i onaj maslinjak u centru Bara? Ja sam pisao da ste Vi i u mladosti bili takav čovjek koji kad nešto krene, završava. Čini mi se da ste ovaj Praznični minej sačuvali? Restauriran je na Cetinju u Narodnom muzeju. Maslinjak Vam još nekako klizi iz ruku, ne znam šta će tu biti? Ali, hajde da prvo govorimo o Mineju.
Ratković: U pravu si. Kad hoće Baranin nešto važno da ti priča o Pristanu on počne od Kameničkog mosta… Tako smo mi počeli okolo.
Prije sedam godina pokrenuo sam akciju da se dva artefakta ili dva kulturna blaga Opštine Bar sačuvaju. Zašto? To je odgovor na ono pitanje čime sam se sve bavio u životu. Sve me interesovalo, pa jednom prilikom, prije 44 godine, za vrijeme zemljotresa, profesor Nikola Damjanović i ja pošli smo da vidimo Saborni hram koji je bio oštećen u zemljotresu i u Hramu je bio jedan veliki sto i hrpa crkvenih knjiga. On pogleda i veli: „Vidiš li ovu knjigu? Ona je čuvena i vrijedna. Ovo je Praznični menej Božidara Vukovića iz 1538. godine.“ Taj događaj sam pomalo zaboravio. Međutim, radeći poslije na rodoslovu Ratkovića, zamolio sam paroha barskog Radomana Mijajlovića da mi dozvoli da uđem u njihovu biblioteku da pogledam knjige umrlih, rođenih, vjenčanih, od kada se vode, a vode se od 1880. godine. U stalažama sam vidio veliki broj starinskih knjiga i sjetim se one knjige. Potražim je i nađem u dosta lošem stanju. I ponovo zaboravim na to. I prije sedam godina padne mi opet na pamet. Pođem kod paroha Slobodana Zekovića. Niko nije znao da tu postoji takva knjiga, koju je 1864. godine, vjerovatno, donio ruski konzul iz Skadra, Jastrebov. Knjiga je značajna sama po sebi, ali još je značajnija kada ima zapisano po marginama. Vidi se da je ta stara knjiga iz Vrake. Vjerovatno su Vračani, pošto su i oni bili pravoslavni, dali prilog, pa je ovaj Jastrebov donio nama. Onda sam tražio da se restaurira knjiga, ali je to išlo teško, morao sam da razgovaram sa pokojnim Amfilohijem, pa sa Joanikijem, u tvom prisustvu. Sadašnji Mitropolit je to pokrenuo sa mrtve tačke i gospođa Martinović iz Narodnog muzeja je restaurirala knjigu. Sada je ponovo u Parohijskom domu i dostupna je naučnicima, a trebalo bi da bude dostupna svakome, tako smo se dogovorili. Čak sam predložio da se od maslinovog drveta napravi vitrina, ovi iz crkve su rekli da će oni napraviti vitrinu, ali, evo, godinu dana je prošlo, vitrine još nema. Moj predlog je bio da ona bude u sredini, a da budu oko nje četiri Mjesečna mineja. To su isto velike i interesantne knjige. Mnogi u Baru ne znaju da ovdje postoji knjiga koja je 500 godina stara. Znate šta su mineji? Postoje Praznični mineji i postoje Mjesečni mineji. Recimo, dođe Sveti Nikola i pop tačno ima u Prazničnom mineju što treba da čita. Muzika je druga stvar. Ima Mjesečni minej za septembar, i u minejima tačno stoji svakog dana septembra što treba da se čita. Eto to su mineji. Ovo je Praznični minej koji je lično uradio Božidar Vuković Podgoričanin, a ja bih rekao Baranin, jer je Božidar Vuković imao svoju kuću u Starom Baru. To se zna tačno zahvaljujući čuvenom doktoru Savu Markoviću iz Bara. Pri kraju sam ga pomenuo, ali ga možeš staviti na prvo mjesto. Ja takvog entuzijastu i takvog intelektualca nisam vidio. Pročitao sam o Baru preko 3.000 strana što je on napisao, pa i kapitalno djelo „Srednjovjekovno stanovništvo Bara“, o barskom nobilitetu, sa stotinu poznatih ljudi iz Bara, koji su ostavili pečat. Ali, za njih niko ne zna, a za Selim bega zna. I kad smo kod Selim bega, da ne zaboravim: vojni zapovjednik turske vojske Ibrahim beg je zaslužio da ima svoju ulicu u Baru, a ne Selim beg.
RB/BI: Dokle se stiglo za zaštitom poslednjeg barskog maslinjaka u centru Bara, usred Topolice?
Ratković: Došli smo do suštine, zato sam danas ovdje. A ti si isto tako pomogao dosta u tome, kao i Miloš Šušter, drugo nisam naišao na razumijevanje. Još prije sedam godina pošao sam kod predsjednika Opštine, Dušana Raičevića, koji je tek bio preuzeo funkciju. Prvo me pitao: „Gdje su te masline?“ Odgovorio sam: „Pa, tu su ti, na 200 metara od kancelarije.“ Onda sam išao u Turističku organizaciju, jer je to turistička ponuda par eksenals. Da vi tu imate 50 stabala starih maslina po 1.200, 1.500 godina starih, usred centra, to nema niko na primorju, a mi se odnosimo tako prema tome. Oni kažu, onaj prvi, ne ovaj sadašnji: „Što mi imamo s tim?“ Ne, bogami, vi nemate ništa s tim. Niko se ni iz kulture grada ne javi, iako je to kulturno dobro Bara. Onda se obraćam Ćazimu Alkoviću, kao predsjedniku Udruženja maslinara, saslušao me, i to je to. Onda se obraćam arhitekti, a sve njih dovodim do maslina da ih vide. A masline se nalaze tu pored puta, prekoputa France. I tako. Sprema se maslinama vađenje. I što se sad dešava? Radi se ovaj plan „Topolica III“ i taj dio je napadnut, masline će da se vade i da se tu rade zgrade. Ali piše tamo da se nježno vade. „Ubij me nježno“. To nam preporučuju Podgoričani koji rade sada naše planove. Da smo mi tako radili 1979. godine ne bismo ništa napravili. Potom je predsjednik Opštine, Dušan, rekao da Savjet za urbanizam da svoje mišljenje za taj Detaljni plan „Topolica III“. On je dao mnogo primjedbi, između ostalog, i da se, i na koji način, sačuvaju masline. Ovi obrađivači iz Podgorice uopšte to nisu prihvatili. Poslije toga smo Miloš Šušter i ja razgovarali s Goranom Pajkovićem, vlasnikom te parcele. Rekli smo mu: „Znaš li ti da je zakonom zabranjeno da se vade masline 100 godina stare?“ A onda i u narodu vlada neko mišljenje da ne treba ni stari dud da se dira, ni stara maslina, Baranin nijedan nije htio staru maslinu tać’, svako je pomalo sujevjeran, treba sačuvati to. Zamisli to, ona ovdje, pored nas, živi 1.200, 1.500 godina, i došli mi sad da je izvadimo. Ko smo mi?
RB/BI: U onom razgovoru kome sam prisustvovao u „Paskućiju“, Pajković je bio kooperativan što se toga tiče?
Ratković: Mi smo poslije toga, Miloš i ja, napisali pismo predsjedniku Opštine. A on je prije godina dana, javno, kad sam imao promociju knjige, pred svima dao riječ da će da sačuva masline i da je on unuk Marka Sekulića i da se njihova riječ ne može pobiti. I ja mu vjerujem. Postoji rješenje. Pajković samo traži da mu se da drugi plac za gradnju a da se te masline sačuvaju, što je potpuno logično. Bar ima dovoljno, baš u tom Detaljnom planu, prostora da se gradi, da se napravi ta zamjena.
RB/BI: Ne bih želio da zvučim morbidno i crno, ali sjećate li se kad je bio aktuelan onaj maslinjak pored škole „Blažo Jokov Orlandić“, koji je ogradila dr Ksenija Miranović, o kojem sam pisao nekoliko tekstova? Napisao sam i jednu „lažavinu“, što bi rekli Cetinjani, da je kralj Nikola svaku maslinu svojom rukom usadio, gađajući na sentiment, tradiciju. Kad su došli građevinari pasao je maslinjak, iako su mi rekli da su, naravno, masline nježno izvađene, da su presađene, da one i dalje žive… Tako da su mogući razni scenariji, bez obzira na dobru volju predsjednika Opštine.
Ratković: Da se vratimo na jednu interesantnu stvar: kad je bilo ono za čemprese, onda se toliko naroda onamo diglo, a ostali smo, između ostalog, i bez vrtića. A ovdje se niko ne interesuje za 15 stabala ogromnih, starih maslina. Zamisli kako bi bilo lijepo da to uzme Opština, da se to lijepo ogradi i da se turisti koji dolaze sa ovih kruzera dovedu tu da vide čudesni maslinjak. Ovoj Staroj maslini na Mirovici dali smo veliku stimu, a čim neko dobije veliku stimu, bojim se da mu neće biti dobro. Ovo treba sačuvati. Ja sam upravo zbog ovoga došao kod tebe u emisiju, da Barani to čuju i da se pomogne. I da se nadamo da će predsjednik Dušan Raičević održati svoju riječ i da će sačuvati te masline, pa, na kraju krajeva, neka se poslije zovu po njemu.
