Nasilje, posljedice koje proizvodi, te zakonski propisi u okviru kojih postupaju službenici Uprave policije i institucije sa kojima sarađuju, bili su tema razgovora sa Almom Hot, samostalnom policijskom inspektorkom za nasilje u porodici i maloljetničku delinkvenciju u Odjeljenju bezbijednosti Bar . Naša sagovornica ističe da je nasilje tema koja je dugi niz godina prisutna, ali je sada postala baš vidljiva.
RB/BI: Koliko je slučajeva porodičnog nasilja zabilježeno u Baru tokom ove godine i je li taj broj veći u odnosu na isti period prošle godine?
Hot: Kada govorimo o porodičnom nasilju, moram napomenuti da se porodično nasilje moze kvalifikovati kao prekršaj – član 36 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, ili kao krivično djelo – po članu 220 Krivičnog zakonika Crne Gore. Tako ih obrađuje i naša statistika, pa je mjerljivo na dva načina. U prošloj godini smo imali 21 krivično djelo. Statistika je obrađena do kraja avgusta. U ovoj godini, do kraja avgusta, imamo 44 krivična djela.
RB/BI: To je dvostruko više.
Hot: Jeste, znači da se povećao broj krivičnih djela. Možda je tome doprinijela promjena člana, odnosno izmjene Zakonika, gdje su u član 220 kao nove članove porodice uvrstili i intimne partnere, bivše intimne partnere i članove istopolne zajednice. Vjerovatno je i to doprinijelo ovom porastu krivičnih djela, jer mi intimne partnere, odnosno momka i djevojku, nismo tretirali kao članove porodice, već su pripadali drugom sektoru. S obzirom da je sada to uvršteno, moguće je da je zbog toga zabilježen porast broja krivičnih djela, mada nismo radili analizu.
Maloprije sam pomenula da imamo kvalifikaciju i prekršaja u dijelu nasilja u porodici. Prošle godine bilo je 127 prekršajnih prijava, dok je ove godine za isti period bilo 87. To je zvanična statistika Odjeljenja bezbjednosti Bar.
RB/BI: Jasno je da kad se nasilje desi i osoba želi da izađe iz braka u kome je nasilje, traži zabranu prilaska. Koliko je zabrana prilaska izdato u Baru, ko vodi evidenciju o tome, koliko često se krše i ima li sankcija prema onima koji se ne pridržavaju te zabrane?
Hot: Što se tiče mjere zabrane prilaska i ostalih mjera koje su Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici propisane, radi se o pet mjera koje mi možemo predlagati u sklopu prekršajnih prijava, ali ih ne možemo donositi. Njih donosi Sud za prekršaje, na naš predlog ili samoinicijativno. Sprovođenje tih mjera mi pratimo i vodimo evidenciju o tome, radi izvještaja. Ali, postoje mjere koje mi nismo dužni da pratimo, tako da tačan broj mjera koje su donijete možete dobiti u Sudu.
RB/BI: To ćemo svakako uraditi. Ali, vjerovatno postoje sankcije za one koji te mjere krše.
Hot: Naravno, postoje sankcije. Mi, kao Odjeljenje bezbjednosti Bar, pratimo sprovođenje tih mjera. Kao inspektorka, pravim plan i sa službenicima policije pratimo sprovođenje mjera koje je donio Sud za prekršaje. Dužna sam da dva puta mjesečno obilazim žrtvu i sa njom obavim razgovor. Zavisno od toga da li izvršilac kome je donijeta mjera, prekrši mjeru ili ga žrtva sama pozove (a imali smo takve slučajeve) da dođe, jer se u međuvremenu pomire – zavisno od toga, imamo prijavu kršenja mjera ili je nemamo. Sve zavisi od konkretne situacije.
RB/BI: Što bi osoba sa Vašim iskustvom savjetovala onima koji su u riziku od nasilja? Kada je neophodno odmah zvati policiju?
Hot: S obzirom da pričamo o porodici, o nečemu što je po meni sveto, jer je porodica stub društva, smatram da ljudi koji ulaze u brak treba da se poznaju. Dešava se da ljudi iz nekih drugih razloga ulaze u brak i samim ulaskom u zajedničko domaćinstvo shvate koliko se ne poznaju i koliko su daleko jedno od drugog. Onda tu dolazi do sukoba, mada nije isključeno da se sukobi dešavaju u porodicama koje se znaju duže, ali bitno je da mi znamo sa kim imamo posla i šta od koga možemo očekivati.
Mi smo za to da se svaki vid nasilja odmah prijavi, bez odlaganja, jer ne znamo da li će sljedeći put imati šansu da pozove policiju, da li je to bio samo jednokratni incident, ili će se ponoviti. Postoji i način da se nasilje anonimno prijavi, možete prijaviti lično, u Centru za socijalni rad, ukoliko vam je lakše obaviti razgovor sa službenicama, koji će vam predočiti da li je to nasilje ili nije. Službenici centra ne mogu kvalifikovati događaje, ali nekad nismo svjesni da je neka situacija ustvari nasilje i smatramo da je to nešto normalno, jer su tako živjele naša majka, baba. U stvari, tolerancija je nulta za svaki oblik nasilja i nasilje treba prijaviti. Kancelarija OB Bar radi sa žrtvama nasilja 24 sata dnevno, u kontinuitetu smo tu, uvijek smo otvoreni za rad sa žrtvama, ne samo za zaprimanje prijava. Uvijek se odvoji vremena i da se njima predoči situacija koja ih čeka u narednom periodu. Naša dužnost je da ih upoznamo sa svim što dalje slijedi i da ih uputimo na institucije koje im mogu biti od pomoći u daljem postupku. Sami čin prijavljivanja nije kraj, već početak perioda u kome žrtva nailazi na dosta situacija koje su joj nove. Svakom vidu prijave nasilja pristupamo vrlo odgovorno. Uključene su sve institucije kako bi se svaka prijava što bolje odradila, a žrtva što bolje upoznala sa svim informacijama potrebnim za dalji postupak.
RB/BI: Vi ste ovim dotakli sljedeće pitanje – koliko su policija i ostale institucije umrežene i povezane?
Hot: Vrlo su povezane, to nam je obaveza. Policija je tu u dijelu zaprimanja prijava, kvalifikaciju donosi Osnovno državno tužilaštvo, ukoliko nema krivičnog djela, nadležan je Sud za prekršaje, tako da su sve institucije povezane. Zavisno od težine djela, prisutnosti djece, u postupku se već u OB Bar uključuje Centar za socijalni rad. U obavezi smo da o svakom slučaju nasilja u porodici pisanim putem i preko sistema, koji je odnedavno u radu, upoznamo Centar za socijalni rad.
RB/BI: U to smo se uvjerili i iz razgovora sa radnicima Centra. Nekad žrtve nasilje prijave njima, baš kao što ste rekli, nekada policiji. Imaju iskustva sa djecom iz porodica u kojima je bilo nasilja. Psiholozi objašnjavaju da često ta djeca budu ili žrtve ili počinioci nasilja, jer su to modeli ponašanja koje usvajaju. A nasilje, ni u jednom slučaju, nije rješenje.
Hot: Naravno da nije, nasilje je izabrano ponašanje. To je izbor pojedinca da na taj način funkcioniše. Žrtva, takođe, ima izbor, da prekine to nasilje. Apelujem na žrtve da ne slušaju gradska ogovaranja o tome koliko je ko spreman da postupa po prijavama. Odgovorno tvrdim da se posao u Odjeljenju bezbijednosti Bar radi bez odlaganja, sad i odmah, uz uključenje svih institucija koje smo naveli. Apsolutno nema prostora za bilo kakvo dvoumljenje, osim u dijelu svoje lične dileme, da li žrtva želi da izađe iz braka, veze ili ne.
RB/BI: Kad kažemo rodno zasnovano nasilje, u svijesti većine nas je nasilje muškarca nad ženom. Međutim, ima i drugačijih slučajeva.
Hot: Nerijetko imamo i slučaj da suprug prijavi nasilje od strane supruge, da djeca prijave nasilje od roditelja. Ponekad su i muškarci žrtve. Da su samo žene žrtve nasilja, članovi Zakona bi se odnosili isključivo na njih, ali uvršteni su svi članovi porodice, šire i uže, to je precizno kvalifikovano zakonom. To je malo širi krug, ne može se svoditi samo na rodno zasnovano nasilje, ali bez sumnje možemo reći da su većina žrtava žene.
RB/BI: Većina žrtava su žene, koje imaju djecu. Tu se onda stvara čitav krug, koji kao društvo treba edukacijom, radom, da razbijemo.
Hot: Mi radimo na tome. Uz posao o kome pričamo, dio mog referata pokriva oblast maloljetničke delinkvencije, koja je, nažalost, zastupljena kod nas. U okviru naših mjesečnih aktivnosti, obilazimo i škole u kojima držimo predavanja na temu vršnjačkog nasilja. Nikada ne završimo svoje predavanje, a da ne pomenemo i porodično nasilje. Djeci objašnjavamo da nismo tužibabe ako prijavimo, da nismo dužni da trpimo i da je bitno uvijek prekinuti lanac nasilja, jer ćemo tako pomoći ne samo jednoj osobi, nego čitavom krugu. Nisam kompetentna da pričam o tome što za sobom povlači nasilje u porodici, ali s obzirom da skoro 18 godina radim u policiji, od toga 15 godina sam inspektor za nasilje u porodici i maloljetničku delinkvenciju, svjedoci smo da iz porodica u kojima su narušeni partnerski odnosi, imamo djecu koja su aktivna na ulici, po raznim oblicima kriminaliteta. Tako da radom na sređivanju jednog bračnog para, ujedno sređujemo kompletnu porodicu. Naravno, to ne zavisi samo od nas, mora biti obostrano, a žrtva mora imati puno povjerenje u nas. Zajednički možemo dosta toga promijeniti, ima nade, sve zavisi od mog sagovornika preko puta. Uvijek radimo u interesu žrtava, biraju se službenici za tu liniju rada da budu senzibilisani, otvoreni, empatični, ali i da imaju stav da nasilje ne ostavlja prostor za bilo kakvu diskusiju – mora se procesuirati i stati mu se na kraj. Mi smo svi sa ovog područja sa istim tradicionalnim kodeksima, pa se čak i iz usta najobrazovanijih ljudi ponekad čuju riječi koje opravdavaju nasilje. Treba poći od toga kako bi se osjećali da je to naš član porodice – svi imamo majku, sestru, ćerku. Nedavno sam pročitala: “Kako je moguće da se dešava da muškarac vrši nasilje nad ženom, a žena ga je donijela na svijet?”.
Nadam se da ćemo uspjeti da što više pomognemo, da nam se žrtve što više otvore, da ostanu uz svoje prijave i da, kad dođe do suda ne odustaju od prijava. Ako odustanu, staju na stranu izvršioca. Ne želim da ih kritikujem, mi smo i dalje tu za njih.
Kroz noćni rad, često budem zbog svog posla u dežurnoj službi gdje se zaprimaju prijave i dešava se da građani i po deset puta pozivaju da se žale na buku, jer neki dječak proslavlja 18. rođendan. A, vrlo rijetko, čak su to brojke koje su zanemarljive, imamo slučajeve da komšije pozovu kad čuju nasilje. To nije njihova stvar. Nažalost, dok god kao društvo imamo toleranciju na bilo koji vid nasilja, nismo na dobrom putu. I ne može tu ništa uraditi ni policija, ni međusektorska saradnja, ni zajednica, ukoliko mi u sebi ne prepoznamo taj momenat i ne kažemo: Stop!
