Vrlo je česta zabluda oličena u riječima poput „Trebalo je da to uradim ranije“ ili „Da sam znao/la, ja bih…“ A nije moglo da se uradi drugačije jer osoba tada nije imala mozak iz ovog vremena nego iz prošlosti. Možda je, doduše, moglo biti drugačije ako su osobi naporedo sa onim što je (u)radila, glavom tekla paralelna scenarija, pa je čak ponekad prema njima i „igrala“. Nešto slično potonjem se dešavalo mojoj neznatnosti od početka do kraja života u Baru.
Bio sam toliko naivan misleći, na primjer, da ako me učitelj u osnovnoj školi „Meksiko“, dobričina Sveto Jokanović, povede u drugi razred da pokaže starijim đacima kako se čita, treba da učinim ono što se od mene i traži, a što sam naučio još u rodnom Vrbasu: da što tečnije čitam iz bukvara. Poslije sam morao da se zapanjujem kad su me neki od mojih slušalaca-drugaka „ćebovali“. Moje zapanjivanje je s godinama dobijalo novije razloge: to što neko ko je fizički jači od drugog, ili tako misli, osjeća neodoljivu potrebu da to i dokaže na djelu, bez dubljeg povoda ili povodom toga što se drugi lakše kreće u ženskom društvu; i slična ispoljavanja, izazvana položajem pa smrću oca i profesijom majke (o ideološkom opredeljenju da i ne govorim). Pamtim kako mi je jedan dobronamjerni sjevernjak s jeseni 1982. godine savjetovao da se prebacim u Poljoprivrednu školu jer je u gimnaziji „Niko Rolović“ predavala moja majka Anđelija. Međutim, time ne bih izbjegao optužbe za protekciju i poneki verbalni rafal, na ivici fizičkog napada: u Poljoprivrednoj je predavala moja pokojna tetka Milosava Eraković, inače prva osoba koja me je podržala u pisanju.
Sa geometrijski pravilnim širenjem agresivnosti koje sam opažao, Bar je širio i svoje pozitivne strane. Uz pomoć praktično cijele Jugoslavije, izborio se sa većinom posledica zemljotresa, glavnina lokalpatriotski opredijeljenih gradonačelnika vodila je računa da novim građevinama bude uvažena postojeća arhitektonska okolina, grad je bio sve veći a njegov antički dio kasnije, zahvaljujući prije svega Omeru Peročeviću, nije više bio samo najlogičnije lociran s obzirom na potrebe odbrane od zavojevača, nego je i postao, po jednom skromnom mišljenju, najljepši stari grad u Crnoj Gori. Ali i to je logično: i Bar se, po istom mišljenju, pretvorio u arhitektonski najdopadljiviji grad u istoj državi. Kada sam slutio dalje narastanje lokalne ljepote, mislio sam da bi bolje bilo da se opredijelim za društvo kao naklonjenu osnovu za lično dopunsko ukrašavanje pozitivnih strana grada poput sestara Kosać i Kosović, Saše Jovanovića, Sava Markovića, Vanje Marvučića ili mog imenjaka Miloševića. Ili u biranju takvog osnovnog društva ne bih morao da odem dalje od rodbine – dobre sestre Vere i vrlo korektnog brata Vlada i pokojnog strica Koste – pa ni od samog susjedstva, zvanog Zgrada lordova, u kojoj su živjeli vrlo dragi ljudi: pokojni gradonačelnici Ilija Vučković i Blažo Orlandić, direktor bolnice i šahovski prijatelj mog počivšeg oca Ljubo Živković i sin mu Nebojša, poč. kapetan duge plovidbe Batko Đakonović i njegova divna supruga, teta Jarmila…
Birajući između dviju krajnosti, pomalo kriminogenog i sasvim bezazlenog društva, odabrao sam sredinu, sasvim dovoljnu da znam da ako ništa drugo, Baru dugujem to što sam u njemu, kao vrijedno umijeće za kasniji život, naučio da se branim. Kao rečenu sredinu pak spominjem svog pokojnog pobratima Željka Đukića, dovoljno uviđavnog i kreativnog i, u isti mah, muževnog da mi pomogne u snalaženju u teškim egzistencijalnim nevoljama, od kakvih je stradala moja sestra Ivana. I tek kad se sjetim toga, znam da nije moglo drugačije.
