„Bar u hodnicima sjećanja“ predstavlja serijal tekstova, tj. autobiografskih impresija ljudi sa ovog područja koji su identitet ovog grada sagledavali i tumačili iz lične percepcije.
U takvoj percepciji grada, kome transgeneracijski pripadam (familija Jovović u pisanim izvorima se spominje 1722. godine), vjerovatno bi, arhetipski, progovorili i moji preci i ovaj članak bi, sigurno, odisao većom dozom subjektivnosti. Uostalom, smatram da je poželjno da čovjek zna mjeru kada svoju ličnost predstavlja javnosti. Na poziv Milana Vujovića ponuđeno mi je prije više od dvije godine da napišem tekst za ovaj serijal, ali usljed obaveza nijesam stigao da budem dio „prvog“ serijala, koji je zahvaljujući publikovanju postao vrijedna bibliografska referenca Bara.
Razmišljao sam što napisati o sebi, porodici, drugovima i prijateljima, uopšte o odrastanju u gradu u kome sam rođen i živim, izuzimajući duže boravke u Podgorici i Splitu, a pri tome da se ovaj tekst ne pretvori u neke stereotipne patetične reminiscencije, koje, inače, ne preferiram u javnom diskursu.
Kako sam već zašao u neke sredovječne godine, polako osjećam izvjesnu nostalgiju za minulim vremenom, naročito djetinstvom, kada se u Baru bezbrižno odrastalo, uz neizostavnu ljubav i pažnju roditelja, đeda i babe, rodbine, komšija, prijatelja, zbog čega sam često imao utisak da su sva ta spomenuta lica funkcionisala poput jedne skladne zajednice.
Međutim, tog Bara, odnosno države odavno nema. Ipak, mene, kao i najveći dio, pretpostavljam, moje generacije odredila su ratna i poratna dešavanja, ali i tranzicija, koja, nažalost, još traje. Stvorene su nove relacije među ljudima i izmijenjeni društveni odnosi, pa te pojave nijesu zaobišle i Bar. Mnoge od tih protivrječnosti tako izražene u drugim sredinama, nijesu ovdje dobile oštre forme konfliktnosti, uprkos svim izazovima, što možemo zahvaliti postojanju kolektivnog mentaliteta Barana, koji teži koheziji lokalne zajednice. Ipak, dinamične promjene, naročito demografske strukture, kao i urbaniteta našeg grada, uz prateći nus-produkt u obliku divlje gradnje, promijenile su vizuru osobenog primorskog grada, koji je dugi niz decenija bio na razdjelnici modernog i provincijalnog.
Da se ovaj lični pogled ne bi pretvorio u „Lament nad Barom“ smatrao sam da prostor koji mi je ustupljen za ličnu opservaciju Bara iskoristim u edukativne svrhe, tj. predstavim ljude koje sam upoznao preko istorijskih izvora i literature, s obzirom da zbog godina života, odnosno generacijske razlike, lično, ne bih mogao biti sudionik ili svjedok događaja o kojima će biti ovdje riječ.
U vremenima sveprisutnog klero-nacionalizma i vulgarne religioznosti u javnom prostoru Crne Gore, ali i širom bivše Jugoslavije, neophodno se takvim negativnim tendencijama suprotstaviti saopštavanjem pozitivnih primjera iz života vjerskih zajednica, a podneblje Bara „u olovnim godinama“ prve polovine XX vijeka, zahvaljujući, između ostalih, autoritetu i djelatnosti tadašnjih vjerskih službenika i poglavara usvojilo je vrijednosti kulture zajedničkog života, ili kako je taj barski fenomen u dubljem istorijskom kontekstu determinisao akademik Pavle Mijović, nazivom narodni ekumenizam.
Svakako ne treba mistifikovati odnose u lokalnoj zajednici, bez obzira što neka narodna kazivanja ili anegdote, koliko god da imaju humanu dimenziju, ipak ne odgovaraju istorijskim faktima. Tipičan primjer takvog pristupa je navodno zajedničko ispijanje kafe u Starom Baru za vrijeme Drugog svjetskog rata nadbiskupa barskog dr Nikole Dobrečića, muftije Murteze Karađuzovića i paroha Pavla Radunovića. Da su se ovi ljudi teško mogli redovno sretati tokom rata proizilazi iz činjenice što je muftija Karađuzović preminuo 8. oktobra 1941. godine, dok nadbiskup Dobrečić je imao odlike tipičnog elitiste da bi svakog petka vrijeme provodio u starobarskoj „pjaci“. Možda su se takav susret ili više njih zaista i dogodili u ratnom periodu sa drugim akterima za kafanskim stolom, za kojim su se mogli naći župnik Aleksandar Tokić, paroh Pavle Radunović i imam Hasan Šlaković, u čijoj kući je, inače, 1941. godine formiran Narodnooslobodilački odbor za Stari Bar. Zato treba biti oprezan u pozivanju na tzv. narodna kazivanja iz bliže ili dalje prošlosti, s obzirom da ih vjerodostojnim mogu učiniti samo istorijski izvori, referentna literatura ili makar svjedočenja savremenika.
Kako je serijal „Bar u hodnicima sjećanja“ dominantno posvećen ljudima i događajima koji su u većem ili manjem obimu bili i ostali identitetski markeri Bara, prije svega, druge polovine XX stoljeća, smatram da bi društveni mozaik ovog grada bio zaista nepotpun bez zapisa o ličnostima kao što su protojerej – stavrofor Pavle Radunović (Lješanska nahija, Progonovići, 1902 – Bar, 1985) i župnik, don Pavle Marvulić – Đokvučić (Bar, 1898 – 1997). Njihove riječi, pretočene u djela oplemenila su ovaj prostor, postavljajući pred sadašnjim i budućim generacijama visoke moralne svjetonazore, čime su legitimno zavrijedili, u simboličnom smislu, status duhovne aristokratije. Oba duhovnika su trajno zadužila sredine u kojima su službovali tokom Drugog svjetskog rata, o čemu postoji referentna literatura, a možda još po koji svjedok, koji može potvrditi kako se LJUDI trebaju ponašati u vremenu zla.
Poseban utisak na mene je ostavio govor protojereja Pavla Radunovića koji je održao na ceremoniji sprovoda povodom smrti nadbiskupa Nikole Dobrečića, a koji po svojim karakteristika zaslužuje mjesto u Antologiji savremenog crnogorskog govorništva. Takođe, treba imati u vidu istorijski kontekst samog događaja, s obzirom da je spomenuta besjeda, kao integralni dio komemoracije u Baru bila ispred svog vremena. Tek deceniju kasnije, odnosno 1965. godine, tadašnji rimski papa i carigradski patrijarh ukinuli su Veliki raskol među hrišćanskim crkvama, tj. međusobne anateme iz 1054. godine. Uostalom, da je protojerej Pavle Radunović bio na tragu takvih relacija među hrišćanskim crkvama potvrdio je još jednim ličnim, odnosno porodičnim primjerom, jer je jedna od njegovih kćerki Vojka bila udata u katoličkoj familiji, tj. za uglednog profesora Mila Karanikića.
Podvig don Pavla Marvulića u Drugom svjetskom ratu nekako je bio pao u zaborav, iako je ličnim autoritetom spasio živote 600 žitelja Zete pravoslavne vjere od sigurne smrti, zbog čega je nagrađen od strane Predsjedništva SFRJ Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. Iako mi se čini da prilično znam istoriju Bara, ovaj fragment mi je bio nepoznat, i slučajno sam saznao za ovaj događaj, kada sam radio na monografiji „Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti“. Tokom istraživanja 2019. godine naišao sam na članak u reviji „Susreti“, koji je izdavala Matica iseljenika Crne Gore. Članak povodom dodjele odlikovanja don Pavlu Marvuliću objavio je u navedenoj reviji 1986. godine nekadašnji direktor Radio Bara Momčilo Popović, a ja sam ga proslijedio Željku Miloviću da ga priredi za Bar Info. Predmetni članak sa Bar Infa preuzeli su drugi crnogorski portali i neki štampani mediji. Izazvao je toliku pažnju čitalaca da je, na primjer, samo na portalu CDM-u imao 1,4K (1400) šerovanja.
Nedugo nakon pojavljavanja na portalima doznao sam da je prvi novinski članak o djelovanju don Pavla Marvulića napisao Zuvdija Hodžić, koji sadrži nešto više detalja o predmetnom događaju, uključujući neke antifašističke životne epizode ovog katoličkog sveštenika. Ipak, spomenuta medijska „memorijska reanimacija“ lika i djela don Pavla Marvulića nije uticala da dobije ulicu, u gradu u kome je rođen i u kome je okončao svoj časni život, uprkos upućenoj inicijativi. Ova kritika bi se podjednako odnosila i na novoformirane opštine Tuzi i Zeta, gdje je sigurno zaslužio i spomen-obilježje.
U cilju njegovanja i afirmacije kulture sjećanja lokalna zajednica bi trebalo, upravo zbog univerzalnih poruka ovih ličnosti, naći modalitete da oni budu dio kolektivne memorije savremenih generacija Barana, kao i onim ljudima sa strane koji žele da, osim sintagmi o „čarobnim obalama“ ili „širokim bulevarima“, upoznaju neke od bitnih repera savremene istorije Bara. U tom kontekstu sam priredio (ne)davno objavljene novinske članke o gospodi don Pavlu Marvuliću i protu Pavlu Radunoviću, koji su barske hodnike sjećanja učinili vanvremenskim koridorima.
Kultura zajedništva
Postoje određeni ljudi koji su svojim sveukupnim djelom zaslužili da zadugo poslije smrti budu dio kolektivne memorije neke sredine, odnosno predmet interesovanja stručne javnosti. U konkretnom slučaju, govorimo o barskom nadbiskupu dr Nikoli Dobrečiću (1912-1955), koga su savremenici, a potom i istoriografija, okarakterisali u dvije riječi: dobrotvor i patriota.
Nedavno pišući o liku i djelu nadbiskupa Dobrečića, došao mi je pod ruku članak objavljen u beogradskoj „Borbi”, koji je povodom smrti nadbiskupa Dobrečića napisao njegov nasljednik na nadbiskupskoj katedri, Aleksandar Tokić. U „Izjavi zahvalnosti“, kako glasi naslov spomenutog teksta, nadbiskup Tokić izražava zahvalnost visokim vjerskim i političkim predstavnicima na prisustvu sahrani nadbiskupa Dobrečića. Na kraju članka, među brojnim pojedincima i udruženjima, nadbiskup Tokić koristi priliku da se posebno zahvali „Pravoslavnoj vjerskoj opštini barskoj, na vijencu, masovnom učešću vjernika i oba sveštenika, sahrani, kao i na misaonom govoru njenog prote O. Pavla Radunovića“.
Tragom ove novinske informacije obratio sam se potomcima protojereja Pavla Radunovića, pretpostavljajući da je nekrolog sačuvan u pisanoj formi. Nedugo zatim, sin protojereja Radunovića, Borislav, dostavio mi je posmrtno slovo koje je njegov otac održao prije gotovo šest decenija, te se ovom prilikom porodici posebno zahvaljujem. Uz dostavljeni nekrolog Dobrečiću, sin protojereja Radunovića napominje da se događaj zbio „na sredokraći puta Stari Bar – Nadbiskupija, ispred pravoslavnog groblja i grobljanske crkve posvećene Sv. Arhangelu Mihailu, čime je i posljednji put pokazao svoja osjećanja prema iskreno dokazanom prijatelju i uvaženom i umnom prvosvešteniku druge hrišćanske crkve, što je ostavilo dubok trag u vaspitanju njegovog potomstva“.
Sadržina nekrologa, kao i riječi gospodina Borislava Radunovića, bili su povod da ovaj članak podijelim sa širom crnogorskom javnošću, iako dosad neobjavljeno posmrtno slovo protojereja Radunovića predstavlja prvorazredni istorijski izvor, koji treba da bude predmet ozbiljnih istraživanja međucrkvenih odnosa na ovom prostoru. Ujedno ono objašnjava prisustvo kulture zajedničkog života, po kojem je, inače, bila prepoznata barska sredina. Ličnosti poput nadbiskupa Dobrečića i protojereja Radunovića, odnosno njihova zaostavština nadilazi lokalne okvire, i svakako su putokaz sadašnjim i budućim generacijama kako se gradi humano društvo.
„Braćo i sestre,
Zastanimo jedan momenat sa posmrtnim ostacima ovog velikog putnika koji hita svom poslednjem vječnom odmaralištu.
Rijedak je ovo putnik, sa kakvim se možemo sresti u životu. Pred nama leži, bez glasa i daha, veliki sin starodrevnog grada Bara, Arcibiskup barski i Primas srpski Dr Nikola Dobrečić, uzorni prvosveštenik jugoslovenske katoličke crkve i besprekorni rodoljub.
Braćo i sestre, jedna stara poslovica, na latinskom jeziku kaže: ‘De mortuis nihil nihi bene’, što znači: ‘O mrtvima samo dobro’.
Uvjeravam vas, da se u ovoj mojoj skromnoj riječi, kada mi je pala udio žalosna uloga, da se za vječna vremena, oprostim, sa ovim uzornim pokojnikom kojeg lično i odlično poznajem više od četvrt stoljeća, neću držati gornjeg načela, već ću samo, po svom dubokom ubjeđenju, reći nepristrasnu istinu.
Sveto pismo kaže: ‘Niktože bez grijeha tokmo jedin Bog’, a tu svetu istinu naš narod dopunjuje i kaže: ‘Ni drveta bez grane, ni čovjeka bez mane’. Iz tog sleduje da i ovaj elitni pokojnik nije bez grijeha. Ali njegovi grijehovi vuku svoj korijen iz sveopšte čovječanske grehovnosti, i potpuno su neznatni i blijedi pred sjajnim vrlinama koje su krasile ovog uzornog pastira slovesnog stada Hristova.
Davno je to bilo kada je ovaj stari gorostas dobio najveći stepen nauke i pred svojim imenom napisao doktorsku titulu. Zaista takav sretno završeni ispit i ta titula, mnogim smrtnicima ovog svijeta, laska. Oni misle da je to poslednji ispit njihovih studija. Međutim, ja se sa tim načelno ne bih složio, već na protiv tvrdim da je svakom smrtniku završni ispit pred otvorenom rakom.
Sledstveno tom zaključku, danas, braćo i sestre, ovaj uvaženi prvosveštenik Hristove Crkve u istini je, pred licem svoga naroda, položio u punom smislu riječi, svoj životni doktorat.
Sve do momenta kada su njegova zlatousta usta zamrznuta za vječna vremena rezultat njegovog završnog ispita bio je pod znakom pitanja. Naime, još uvijek je bilo vremena da se pred njegovim svijetlim imenom mjesto ‘dr’ stavi druga etiketa koja ga bi ilustrovala posve obratnim dostojanstvom. Njegovom srećom i zaslugom njegove plemenite i uzvišene duše, nije se to dogodilo. Danas ovaj vrli pokojnik ima čudnu komisiju pred kojom polaže poslednji ispit ovozemnog života.
Ko je ta komisija pred kojom danas polaže doktorski ispit Arcibiskup barski i Primas srpski dr Nikola Dobrečić?
Olovku za ocjenu ovog velikog učenika drži u ruci čoban iz planine i siromah iz kolibe, i kažu: ocjenjujemo te sa ocjenom odličan, jer si nas ozeble, u granicama svojih mogućnosti, odjenuo a i često puta, duhovno i tjelesno nahranio, ne pitajući nikada koje smo vjere, staleža i položaja.
Ocjenom odličan ocjenjuju ga sužnji u tamnici i bolesni u bolnici jer ih je pohađao, u najtežim časovima njihovog života, dajući im, svojim savjetima, snage da mogu nositi svoje teško životno breme. On se nije ustručavao da ih posjeća pa makar se lično zarazio najtežom tjelesnom ili političkom boliješću.
Ocjenom odličan ocjenjuje ga običan građanin, opet bez razlike vjere i staleža, jer mu je govorio: ‘Ljubi Boga i bližnjega svoga jer su svi ljudi međusobna braća’.
Istom ocjenom ocjenjuju ga sudije ovozemnih sudova jer ih je upozoravao na jevanđelske riječi: ‘Ne učinite drugima ono što nijeste radi da vam drugi učine’.
Takođe, istom ocjenom ocjenjuju ga visoki političari i odgovorni državnici jer im je često napominjao da strogo paze krov naše državne kuće, da ne prokapa, neka se u suhoti, mirno i spokojno, podjednako griju sva naša čeljad oko toplog našeg državnog ognjišta u najvećoj bratskoj slozi i ljubavi.
Prethodnom ocjenom ocjenjuju ga njegovi duhovni saradnici u vinogradu gospodnjem, bez razlike vjere, jer im je često ponavljao riječi Svetoga Pisma: ‘Ogledalo budite vjernima, naukom, ljubavlji i čistotom’, u čemu je on uvijek prednjačio.
Braćo i sestre, po mome skromnom mišljenju, ko se udostoji takve sveopšte narodne ocjene, tvrdo sam ubijeđen, da će mu takvu ocjenu dati i neumitni sudija Gospod Bog jer je Njegova milost prevelika.
Preuzvišeni gospodine, opraštajući se danas s tobom u ime svoje lično, kao i u ime Srpsko-pravoslavne crkve, nek ti ovaj par riječi, uz najtopliju molitvu svemogućem Tvorcu, za pokoj tvoje viteške duše, bude upaljena voštanica, na tvom nezaboravnom grobu, koja će, poput horivske kupine, vječno goreti a nikada sagoreti.
Slava ti i vječan pokoj – amin.”
Bar, 20. XI 1955. god.
Proto Pavle Radunović, Arh. Namjesnik barski, Bar
(Ivan Jovović, „Vijesti“, 23. mart 2014.)
Časni život velečasnog
U Tuzima je nizom prigodnih manifestacija, otvaranjem društvenih objekata, otkrivanjem spomen ploče kao i svečanom sjednicom Akcione konferencije SK obilježena 40. godišnjica formiranja prve ćelije KPJ na ovom području. Svečanoj sjednici prisustvovali su brojni ugledni gosti i, kako je red u takvim izuzetnim prilikama, održan je prigodan govor o razvoju revolucionarnog pokreta na ovom području. Ništa neobično. Za većinu prisutnih nije bilo „ništa neobično“ ni to što je govornik istakao ulogu i zasluge Don Pavla, tadašnjeg starješine katoličke crkve u Tuzima. Ništa neobično, kažemo, jer o Don Pavlu, o njegovoj ličnosti i ulozi u ovom prigraničnom kraju, a i šire, pričalo se u raznim prilikama i povodima, ali uvijek s poštovanjem.
„U ljeto 1941. godine – podsjetio je, između ostalog, govornik – okupatorske vlasti uz pomoć kvislinga uspjele su da organizuju izvjestan broj ljudi sa obje strane dotadašnje granice i izvrše napad na susjedno goloruko stanovništvo Zete. Mnoga domaćinstva su opljačkana, a oko 600 Zećana nasilno je dovedeno u Tuzi, s ciljem da budu likvidirani. Taj gnusni akt ogorčio je stanovništvo Tuzi i poštene ljude Malesije. Većina stanovništva i omladine Tuzi angažovala se pružajući pomoć u hrani i piću, a i neke ljude su uspjeli da izvuku i sklone kod svojih kuća. Veliku zaslugu u tome imao je Don Pavle…“
Petog maja ove godine, u Starom Baru, u naselju Tomba, u prijatnom domu Đokvučića i još prijatnijem razgovoru, podsjećamo Don Pavla na taj događaj.
„Tog dana dođe kod mene moj prijatelj Cufo Lekić i kaza mi šta se radi. Krasan je to bio čovjek. Žao mu ljude, ne može da zadrži suze, briše ih rukavom. ‘Kako će se ovo svršiti Don Pavle? Šta da učinimo? Sve će ih pobiti! I žalost i bruka!’ Pokušavam da ga smirim a vidim – ni sam ne mogu da zadržim suze. Nada u Boga, Cufo, kažem, ali niti možemo – niti smijemo ovako. Ljudi smo, moramo da se borimo. Dogovorismo se šta da činimo. Hoću da se poslužim lukavstvom. Znam šta nesrećnike očekuje. Odlazim hitno i obavještavam ‘barjaktare’ da je italijanska komanda naredila da se uhapšeni odmah puste. Mnogi poštuju moj crkveni položaj, vjeruj mi, hoće da me poslušaju, iako znaju da sam grubo odbio ponudu Marka Traboinija da mu se pridružim ili pak da se ne miješam i ne protivim. Njegovo pismo sam na naočigled mnogih iscijepao i drsko bacio. A to kako i koliko je stanovništvo u Tuzima i Malesiji, bez obzira na nacionalnost i vjeru, bilo spremno da se žrtvuje i pomogne svojim susjedima, zaista je dirljivo, uzbuđujuće i dalo mi je novu snagu i vjeru.
Vidim Seljman-Juka kako nesebično pomaže, vidim Ljilju Berišića. Vidim Lačeviće, Lekiće, Hajdar-Beća, Čirgiće, omladinu, ljude, vidim narod. Poslije me zove komandant mjesta. Bijesan je, prijeti, viče: ‘To se tebe ne tiče. Gledaj svoja posla’. ‘Ja to i činim’, kažem glasno. ‘Ja sam bio čvrsto uvjeren da bi ti kao komandant naredio da se ti ljudi puste. Ti predstavljaš vlast, državu, ti moraš preuzeti odgovornost za 600 nedužnih. Ako im se nešto desi – Rim će biti obaviješten.’ Srećom, pokolebao sam ga, naveo ga da od zla ne učini gore. Bilo je Italijana koji su zbog mog svešteničkog poziva i odličnog znanja talijanskog jezika, a mnogi i iz skrivenih političkih uvjerenja, bili spremni da učine uslugu. To sam, razumije se, koristio.
Mnogi su mi se kao svješteniku i povjeravali. A da bih pomogao ljudima, snalazio sam se na različite načine. Sjećam se kako sam ‘zainteresovanima’ izdavao propusnice da mogu nesmetano preko granice. Otkucam njihovo ime i prezime, a ispod udarim crkveni pečat. Za stražare, obično nepismene ljude, to je bilo dovoljno da ih propuste. Ili, kad sam iskoristio smjenu komande u Tuzima da kod novog zapovjednika protestujem zbog štete koju je vojska napravila stanovništvu. On prihvata da se ona nadoknadi čim je prijave. Izdavaće oštećenima čekove koji mogu da unovče ili zamijene za hranu i robu u Skadru. Iskoristim to dobro, nagovorim da se prijave i oni koji nikakve štete nijesu imali a zbog zamjene čekova dobiju priliku da u Skadar pođu i pojedini ilegalci, kuriri i slično.
Bio sam često tumač, a vlasti i vojska su tražili i druge usluge. Jednom mi pokažu spisak sa imenima 30 mještana i brđana. Pitaju me o svakom posebno. ‘Jel taj i taj opasan?’ ‘O, Bože, kako opasan! To je dobar i pošten čovjek’, kažem. ‘Znači, svi su sveci’, dobacuju ironično. ‘Ne, nijesu sveci, ali su to pošteni ljudi’. Naravno, ubrzo nađem načina da sumnjive o tome obavijestim. Kao tumač, prilikom saslušanja rodoljuba, komunista ili običnih ljudi, prevodio sam njihove odgovore i tako sam im pomagao da se izvuku. A bilo je bogme, dosta teških i opasnih situacija. U crkvi sam jednom skrio i dva njemačka oficira. Jedan od njih je govorio francuski, bio je doktor, upoznao sam ga ranije. Došao je noću. Streknuo sam kad sam čuo kucanje i otvorio vrata. Sa njim je bio još jedan, vidio sam po činovima da je viši oficir. Uplašio sam se da nije provala. ‘Hajl Hitler“ – promucao sam. ‘Švajn Hitler’ (Hitler svinja), odgovorio je. Savladao sam strah i nepovjerenje, omogućio sam im da ‘uhvate vezu’ i prebjegnu u Albaniju. Mora da su bili neki važni tipovi, jer čuo sam kasnije da je za njih u Albaniju došao specijalni francuski avion.
Iako je komanda bila gotovo uz samu crkvu, mnoge bjegunce sam uspješno krio. Ni sada mi nije jasno kako sam ostao neotkriven. Jednom me Njemci iznenade noću. Njihov oficir traži ključ od crkve. Grubo mi stavio pištolj na grudi. Izvršiše pretres, ali, srećom, ne zatekoše nikoga“.
„Eto, ja odužio“, kaže Don Pavle i smije se. „Vidi se da sam ostario. Više ne radim ni u bašti, samo čitam, gledam televiziju i odmaram. Posjećaju me prijatelji, mnogi me zovu u goste, ali ne idem nigdje, nijesu putovanja za starca. Ipak, čovjeku je drago kada ga ljudi ne zaboravljaju“. „E bogme, Vas, Don Pavle, ne mogu zaboraviti, kažem spontano. Jer, ni vi nikada nijeste zaboravili njih“
O Don Pavlu
Rođen 1898. godine u siromašnoj porodici Đura Markova Đokvučića, u Tombi. Godine 1905. zemljotres je srušio njihovu kuću, a sestra je uspjela da ga zgrabi i iznese trenutak prije nego što je na njegovu postelju pao „kamen od kintalja“. Bistrog i skromnog dječaka, odličnog učenika kojeg su voljeli i hvalili, godine 1913, milošću i pomoću ljudi, šalju u Rim, na dalje školovanje.
Deset godina kasnije, Don Pavle (u Italiji zbog lakšeg izgovora prozvan Marvulić) vraća se u rodni kraj. Život u nacionalnoj i vjerskoj izmiješanoj sredini, u kojoj su sloga, ljubav i bratstvo imali vjekovne korijene, zatim porodično vaspitanje, široko obrazovanje i plemenitost, uticali su na njegov odnos prema ljudima i djelovanje. To mu je pribavilo veliki ugled svuda gdje je radio: u Baru, Vladimiru, Tuzima, Ulcinju. Kad je 1962. godine regulisao penziju, nadležni i odgovorni ponudili su da mu riješe boračku.
„Zadužio si pokret, zaslužio si“, rekli su mu.
„Ja sam samo postupao u skladu sa svojom ljudskom dužnošću“, odgovorio im je.
Sad živi u Starom Baru, poštovan od svih koji ga znaju i vjeruju u Boga ili ljude.
(Zuvdija Hodžić, „Titogradska tribina“, 9. maj 1984.)
