Enver İzmaylov: Na svijetu nema loše muzike, ima samo loših muzičara

Jedan od najboljih svjetskih gitarista Enver İzmaylov održao je u četvrtak spektakularan koncert u sali Focuss.spacea, u Ulici maršala Tita. Kako je sam izjavio, “koliko se sjeća, prvi put za neki od crnogorskih medija” dao je kratki intervju za Bar Info.

Ovaj jazz muzičar krimsko-tatarskog porijekla, rođen u Uzbekistanu, upravo u studiju dovršava peti samostalni album, a u muzici je još od šezdesetih godina. Pobijedio je 1995. na Prvom evropskom međunarodnom gitarističkom takmičenju u Lozani, Švajcarska. Svirao je širom svijeta sa mnogim poznatim muzičarima, a posebno je ostao upamćen duet sa poznatim vokalistom Bobby McFerrinom (poznat po singlu “Don’t worry, Be Happy”) u Kijevu. Potpisuje i projekte s francuskim klavijaturistom Xavierom Garciom, turskim bubnjarom Burhanom Ocalom i britanskim saksofonistom Geoffom Warrenom. Kombinuje krimsko-tatarsku, rusku, tursku, uzbekistansku, balkansku, klasičnu, rock muziku i jazz.

BI/RB: Konstanta u Vašim izvođenjima, uz virtuoznost u sviranju, jeste iznova drugačije čitanje i upotreba foklornih motiva. Gdje ste pokupili to silno znanje o etno muzici?  

İzmaylov: Mislim da je prvi impuls bilo to što sam najprije počeo da sviram na svadbama, što je bio jedan vrlo lijep ali i komplikovani posao, jer od vas traži da se upoznajete sa različitim kulturama, ljudima, nacijama… Vidiš da ljudi različito vole i muzički izražavaju to što vole. Svirao sam zatim sa različitim bendovima, na različitim mjestima, što je za mene bilo odlično iskustvo i davalo mi mogućnost da iz svih tih kultura uzmem za sebe ono što mi se sviđa. Shvatio sam da na svijetu nema loše muzike, ima samo loših muzičara koji mogu da unište dobru muziku.

BI/RB: Malo ko zna da ste Vi, u stvari, rodonačelnik tapping sviranja, iako je sinonim za tako nešto Stanley Jordan.

İzmaylov: Još sedamdesetih sam počeo da sviram tapping, ali u to vrijeme, u SSSR, informacija o tome nije mogla doći van naših granica, niti smo mi imali puno konkretnih informacija što se vani dešava u muzičkom svijetu. Samo osnovne stvari, i to tajno, da niko ne zna. Vremenom sam saznao da slično kao ja svira jedan crni mladić po imenu Stanley Jordan, ali postoji razlika između nas – on svira striktno zapadnjačku muziku, a ja ritmove i melodije sa svih strana svijeta, Uz to, koristimo različite tehnike – on svira desnom, ja lijevom rukom, a i stilovi su nam drugačiji.

BI/RB: Prisutne u publici je začudila sličnost balkanskih i dalmatinskih melodija sa onim iz Male Azije, recimo…

İzmaylov: Da, lako ćete primijetiti sličnosti između ritmova i melodija sa ovih prostora i muzike krimskih Tatara, Kavkaza, Male Azije, sa izvjesnim odstupanjima, naravno. Muzika je univerzalni jezik i iz velike palete zvukova svako uzima što mu se sviđa i prilagođava to sebi. Ja se u svemu tome ponašam kao za velikim stolom – neko od ponuđenog uzme roštilj, neko pekinšku patku, a u suštini sve je miks drugačijeg. Bitno je kvalitativno uživati i naći se u tome. Za sebe mislim da uvijek sviram istu muziku na različite načine, improvizacije su duša slobode izražavanja.

BI/RB: Ne krijete svoju fascinaciju grupom “The Beatles”, prerađujete njihove pjesme, posvetili ste i autorsku numeru Johnu i Georgu.

İzmaylov: “Beatlesi” su bili prvo od zapadnjačke muzike što sam čuo u životu, šezdesetih. Ja tada nisam ni znao što je gitara, moji roditelji nisu imali veze sa muzikom. Za sve ove decenije, njihova muzika nije ništa izgubila na kvalitetu, i iznova je otkrivaju nove generacije. Na svakom kraju zemaljske kugle ima neko ko voli “Beatlese”, a ja sam među njima.

BI/RB: Već izvjesno vrijeme živite u Crnoj Gori, kod Herceg Novog, možda bi bilo pravilnije reći da ste sad postali crnogorski muzičar?

İzmaylov: Najpravilnije bi bilo reći da sam avionski muzičar, jer najčešće živim u avionu, putujući iz mjesta u mjesto.

Share.

Comments are closed.