Kada mi je Milan Vujović, urednik ove uspjele rubrike, predložio i moj prilog u hodnicima sjećanja, rekao sam mu da se plašim da iz mog hodnika neću lako izaći. Tako je i bilo. Nekih četrdesetak stranica koje sam mu poslao je bilo očigledno (pre)mnogo, pa sam rukopis pokušao da korigujem da bih zatim stigao do nekih sedamdeset strana!
Ta verzija će ostati jedan duži fajl u mom kompjuteru s neizvjesnom daljom sudbinom, pa za ovu priliku objavljujem fragmente iz dužeg teksta. Sve kao prilog barskoj hronici, pretežno u periodu rasta barskog dječaka jedne generacije. Poželjno bez viška lirskog tona. Ako to bude moguće.
Između Točila i Duvara
Neću početi baš ab ovo, ali prije pisanih redova o ličnom i generacijskom amarkordu sve u lavirintima sjećanja, dakle, prije zapisa o barskim mjestima, ljudima i događajima jednog vremena, sam Bar zaslužuje pisane redove, makar i najkraće, o svom trajanju. Jer naše pojedninačne barske živote i sjećanja je teško do kraja objasniti bez slike o Baru čiji smo dio, a koji je uslovljavao naše navike, karakterne osobine, vrline i mane, način razmišljanja, humor, način govora…
Drugim riječima, i simbolička priča o barskoj tajni vjekovnog trajanja u različitim vektorima vremena (i nevremena) jeste neophodna za razumijevanje lokalnog mentaliteta koji se postepeno gradio stvarajući jednu specifičnu, barsku tradiciju. Što je ostalo od nje, danas je jedno drugo i važno pitanje.
Bilo je mnogo događaja i pojmova iz daleke istorije i šarolike geografije Bara koji bi životno karakterisali grad, njegove lokalitete, dešavanja i ljude.
Stari Bar, Novi Bar (Pristan), Spič, Crmnica, Mrkojevići, Ostros… da, stižem i do Topolice, dakle, sve te istorijske, kulturne, običajne, vizuelne, arhitektonske, folklorne specifičnosti su na svoj način bogate opet posebnim pričama, dijalektima, životnim filozofijama, ličnostima odakle nije lako izvući dominantan životni simbol kao trajniju poruku Bara.
Opredjeljujem se u tom mnoštvu određenja i asocijacija za riječ – plovidba. Kao inkarnaciju otvorenosti i progresa. I putovanja. Uz dragocjeno prisustvo Svetionika, onog stvarnog i simboličkog putokaza koji ispraća barskog putnika, ujedno ga podsjećajući i na obavezu povratka. Makar u mislima. Govorilo se ranije da je tradicionani Baranin kupovao kartu na šalteru putničke stanice tako što bi prvo saopštio da hoće “jednu povratnu” da bi poslije kraće pauze rekao i mjesto gdje je krenuo.
Konačno putovanje, preciznije plovidba, jesu simboli Mediterana. Naš jadranski dio jeste ulazak u veliko mediteransko more, koje je, kako nas istorija uči, izvor progresa na širem prostoru. Ne slučajno se kaže da je civilizacijski razvoj išao ovako – najprije se Evropa mediteranizovala, a zatim svijet evropeizovao.
Naša mala jadransko-mediteranska tačka vjerovatno nije bila u ovim velikim ciklusima kretanja šire primjetna. Moglo bi se pretpostaviti, zapravo sam siguran u to, da je ta životna tačka, odnosno da su njeni žitelji, bili prije svega oprezni, moguće i preoprezni, ali otvorenih očiju, osluškujući iskustva drugih, čekajući svoj momenat.
Navedenu putanju progresa na našem prostoru, spajajući prošlost i budućnost, lijepo je opisao, zatim aktivno podsticao, prosvijećeni crnogorski kralj Nikola Petrović.
Vladar – pjesnik u “Barskom kolu” to saopštava već prvim riječima:
“Davno Bar se naslonio pod Točila od Rumije
kakve priče iz starina kazivati on umije…”
Očigledno veliki poštovalac drevne istorije Bara, crnogorski suveren nas podsjeća i da je po stijenama, dragocjenim travama i izvorima starobarskih voda, negdje pod Rumijom sve počelo u našoj priči. Tamo je i mudrost, tamo je krenuo i pluralitet vjera, tamo je, po svemu sudeći, tajna ne samo početka, već i barskog trajanja.
Isti kralj prilikom svečanosti polaganja temelja Pristanu ili Novom Baru, 1908, usmjeravao je drevni grad ka budućnosti i progresu ovim riječima: “Pogledajte onaj duvar što se dužinom od dvjesta metara već pruža od sredine Volujice ka sjeveru. Ovaj će duvar zaustaviti bjesnilo Adrije… Iza tog duvara ulivaće ovamo brodovi od svih barjaka da unose u nas industriju i prosvjetu svjetsku.”
Kralj Nikola je dalji pravac razvoja Bara očigledno vidio prema moru i otvorenosti Mediteranu.
Prošle su mnoge generacije u tom ambijentu susreta svjetova u Baru. S ispričanim i neispričanim pričama. Sa sjećanjima. Vjerujem pouzdanim. Mudri Andrić je pisao da su sjećanja nekada istinitija od istine.
I priča potpisnika ovih redova je jedna od mnogih iz generacija koje su rasle u navedenim geografsko – istorijsko – kulturnim determinantama. Između Točila i Duvara.
Da bi vremenom zajedno, skoro svi, stigli do Topolice, nekada prostora livada koje, iako prostrane, nismo kao djeca pretjerano primjećivali, još manje dešifrovali urbanu budućnost Bara koja se, izgleda neminovno, selila baš tamo.
Putovanja između Pristana i Starog Bara
Pripadam prvim poslijeratnim barskim generacijama.
Rođen sam na Pristanu, u zgradi elegantnih linija na Volujici, bivšem hotelu “Marina” u kojem je nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, uz adaptacije, bilo smješteno barsko porodilište. Lijepo zdanje je nosilo ime Marina, po ćerki Đuzepea Volpija, koji je bio spiritus movens “Barskog društva” (ili izvorno “Compania di Antivari”), sa sjedištem u Veneciji. Volpi će kasnije postati značajan protagonista italijanske istorije, ličnost koju sam u Italijii proučavao i o njoj pisao u svom radu “Volpi, poslednji venecijanski dužd”.
Životne okolnosti, sada ću reći vrlo srećne, omogućile su mi da jedan dio djetinjstva provedem na Pristanu, a drugi u Starom Baru. Tamo smo se preselili u jednu, za tadašnje starobarske prilike, prostranu kuću, odmah ispod Gimnazije u kojoj je radio moj otac Nikola.
Kasnije, a poslije nezaboravnih starobarskih godina, ponovo ćemo se seliti u Novi Bar, u lijepo naselje pored gradske ambulante. Imali smo i lijepu kuću i uređenu baštu, slično i drugima u tom prijatnom, solidarnom i prijateljskom komšiluku.
Vožnja između Starog i Novog Bara, na nekih pet kilometara je bila posebna priča. Putovanja najčešće gradskim autobusom u kojem su Aljo (Beharović) i Sait (Asović) bili i ostali legendarni tandem vozača i konduktera. Te vožnje u oba pravca sam doživljavao kao veliki događaj u mom životu. Ozbiljno sam tada mislio da ako, vozeći se tom linijom, i trajno ostanem na relaciji Stari Bar – Pristan moj život će biti dinamičan, uzbudljiv i uspješan.
Životna biografija me je odvela, ipak, nešto dalje od planiranih pet kilometara.
Iako mnoga iskustva iz perioda mog djetinjstva dodiruju i druge krajeve barske opštine, a moje porodične linije stižu i do Crmnice i Dobre Vode, opredjeljujem se u ovim redovima pretežno za sjećanja na Pristan i Stari Bar, za Duvar i Točila, za taj skladno prožimajući barski, uslovno rečeno, Zapad i Istok.
Stari grad
Stari grad zaslužuje posebno mjesto u svim razgovorima o Baru. Ne samo zbog poštovanja prema najstarijem članu barske porodice, već zato što je tamo, izgleda, skrivena misterija barskog trajanja. Grad, između ostalog, pun tajni.
Od one zašto se Bar (Antibarum, Antivari…), jedini među starim gradovima na Jadranu, odmakao pet kilometara od mora – sve do pitanja: otkuda još snaga, i to ne samo duhovna, napuštenom gradu?
Ako bih se poslužio slavnom rečenicom Fernanda Brodela koji je napisao da nakon osvajanja i surovog razaranja sjajne vizantijske prijestonice Konstantinopolja 1453. godine ,,u tom već dugo mrtvom gradu nekim čudom njegovo srce je ostalo živo” – onda bi se nešto slično moglo reći za Stari Bar. Jer, odavno je skelet od grada u kojem tajanstveno lebdi njegov duh. I traju njegove priče i poruke.
Dvije životne faze me posebno vezuju za Stari Bar.
Prvo, dječaka. Svakog dana iz kuće me je pogled nizbježno vodio ka Starom gradu. Napušteni grad sa svojim istorijskim kulisama bio je idealno mjesto za razne dječačke igre. Nije slučajno da je poznata priča književnika Milenka Ratkovića smještena u Stari grad i to pod naslovom ,,Grad dječaka”. Razne priče su povećavale ne samo tajanstvenost već i draž igrama u Starom gradu. Pričalo se da tamo ima i duhova, da se krije blago, da ga je neko već pronašao ili da zamalo nije pronađeno, da vrijedi pokušati ponovo… Ali, govorilo se i da je neko pronašao “đavolji dukat” što mu je opredijelilo, možemo da slutimo kakvu, životnu sudbinu. Bilo je, dakle, mnogo priča, očigledno i onih fantastičnih. Ambijent napuštenog grada je pogodovao tome.
U svakom slučaju, trudili smo se da dječačke igre završimo prije mraka, ne želeći, pa i zbog straha, da provjeravamo, i to još u mraku, priče o duhovima.
Druga faza mog “druženja” sa Starim gradom dolazi kasnije, početkom ‘80-ih godina, kada smo iz Kulturnog centra, gdje sam radio, vodili veliki poduhvat obnove i revitalizacije tog davno napuštenog grada. Ona je podrazumijevala i obnovu dijela objekata, posebno onih spomeničkih vrijednosti, ali primarno stručnu konzervaciju zidina, fortifikacija i arheoloških cjelina.
Moje dvije životne faze, dječačka i odrasle osobe, druženja sa Starim gradom su ostale i moje trajno životno bogatstvo. Već se radujem i onoj trećoj, po malo započetoj fazi mog odnosa sa Starom gradom. Smirenim šetnjama tamo u mjestu daleke istorije. Pa i moje skromne životne trilogije vezane za ovaj čudesan grad u kojem – da opet preuzmem metaforu – srce, negdje skriveno, još kuca.
Pristan
Ako Stari grad, uprkos vidljivim tragovima i ožiljcima istorije, prkosi vremenu i stameno stoji ispod Rumije, Pristan istorijski mnogo mlađi, nažalost, više ne postoji. Surovo je otišao u vazduh. U ime širenja luke. Neobična sudbina grada koji je nastao uz luku i bio zapravo njeno čedo. One luke građene u prvoj deceniji 20. vijeka. Grada koji je, kažu, morao kasnije da nestane, upravo u ime daljeg širenja moderne luke.
Sve je počelo veličanstveno. Kralj Nikola je svečano inaugurisao Pristan održavši veliki, vizionarski govor. U italijanskim izvorima o tom vremenu se može naći i komentar da se radi o budućem porto franco i “Monte Karlu na Jadranu”.
Ulice i trgovi su projektom bili lijepo povučeni, zatim brižljivo sagrađeni. Urbani dio grada se prostirao u podnožje Volujice, s jednim brojem kuća, vjerovatno najljepšim, upravo na tom brdu odakle se pružao divan pogled na barski zaliv, od Pristana do negdje Ratca. Ulice i dva veća trga su se slivali prema restoranu “Obala” i autobuskoj stanici, odakle je započinjao put prema Velikom Portu, ispod drugog dijela Volujice koja je, prema riječima crnogorskog kralja, “zaustavljala bjesnilo Adrije”. Posebnu draž slici Pristana davao je voz koji bi svakog dana u 7 sati kretao sa lijepe stanice u samom centru grada, nakon rituala i zvižduka njenog šefa, Luke Ivanovića.
Pristan. Život u njemu je imao posebnu atmosferu, prilično mediteransku, podsjećajući u nekim elementima života na gradiće italijanskog juga. Život u materijalnom smislu je bio skroman, atmosfera familijarna i solidarna, ličila je na neki oblik besklasnog društva.
Sve je nekako vodilo moru koje je bilo sastavni dio života i svijesti stanovnika Pristana. Ribarska zadruga se nalazila tik uz more. Igrala bi se odbojka pored zadruge, na morskoj travi koju su Pristanjani zvali morava.
Mnogi Pristanjani su lijepo plivali.
Postojao je i vaterpolo klub. Ipak, bez većih šansi u odmjeravanju sa gigantima u tom sportu iz Boke.
Bio je uočljiv veliki kontrast između pristanskih plivačkih stilova i plivanja kupača iz unutrašnjosti Bara. Poneko od ovih drugih bi dolazio na kupanje i uz pomoć rekvizita u obliku tzv. tikvica ili šlaufa… Ovaj raskorak između elegantne pristanske škole plivanja i drugih koji su način plivanja podredili primarnom cilju da se sigurno vrate poslije kupanja svojim kućama – bio je i predmet šala, svakako dobronamjernih. Naravno, bilo je šala i u suprotnom smjeru. Kupači s rekvizitima su bili bolji lovci, voćari, majstori zanata od elegantnih plivača s Pristana.
Bioskop, biblioteka, igralište
Na Pristanu je postojao bioskop ili kino kako se još nazivalo. Kino, italijanska riječ, u barskoj upotrebi označavalo je i neki životni zaplet s elementima komičnog, pa bi opisna rečenica nekog događaja najčešće išla: “Što da ti pričam, to je bilo kino.”
Bioskop je za moju generaciju bio od ogromnog značaja. Sada pouzdano mogu reći – kulturnog i emancipatorskog značaja. Gledali smo sve filmove koji su prikazivani. Mogli smo preskočiti lekcije iz škole, trening na igralištu, ali film nikako. Znalo se u gradu već prije podne da li je tog jutra autobusom iz Beograda “stigao novi film”.
Uz filmove gledali smo zapravo život, dosta različit od našeg, koji se odvijao drugdje, pa i daleko od naše jadranske tačke.
Tako je i veliki filmski Holivud stizao u mali primorski grad gdje se nije mnogo toga uzbudljivog dešavalo, pa smo, valjda i zato, još više upijali filmske zaplete i glumce, zatim ih komentarisali, nešto vjerovatno i imitirali.
Ako smo se visoko držali u filmskom repertoaru, način prikazivanja je bio specifičan, srazmjeran vremenu u još uvijek skromnom razvoju Bara.
Bioskopsku salu smo smatrali lijepom i velikom iako ona to objektivno nije bila. Grijanja zimi, naravno, nije bilo. Filmovi bi imali tri čina, a poslije prvog i drugog bi išla pauza. Pušači, i ne samo oni, u pauzama bi izlazili napolje.
Dešavalo bi se ponekad da kinooperater tokom prikazivanja filma nekako zamijeni činove, pa bi treći čin išao prije drugog. Gledaoci bi najprije bili zbunjeni, zatim u jednom trenutku shvatili o čemu je riječ, nakon čega bi počinjalo glasno dovikivanje kinooperateru Branku Plamencu da je neka greška. Onda bi se sve zaustavilo, traka premotavala, opet bi krećala i pauza. Zatim svi opet u salu, uz pokušaj da se sjetimo gdje smo ono stali.
Pamtim i da nije bilo nervoze u sličnim i drugim nevoljama. Bioskop je ostajao naše magično, kultno mjesto, svi srećni da postoji.
U stvari, sada mi se to čini, cijeli Pristan je ličio na kino, na filmsku kombinaciju felinijevskih i neorealističkih scena života u njemu.
Na Pristanu pored velikog restorana “Obala” na čijoj terasi bi ljeti svirala muzika, odigrao i poneki ples, nalazila se biblioteka i čitaonica. Izgled gradske biblioteke je bio nekako svečan, s crvenim tepihom već od ulaza, sa dvije ugledne barske gospođe, tada ipak drugarice, bibliotekarke – Branke Berginc i Zore Brajović.
Pristan je, rekoh već, imao izrazito mediteransku atmosferu, što se odražavalo na način komunikacije, s dosta šala.
Tokom Drugog svjetskog rata, uprkos okupaciji, na Pristanu, objektivno, nije bilo rata. Nedaleko ga je bilo. Ostalo je u priči da se tokom italijanske okupacije jedan Pristanjanin pribiližio morskoj zoni koja je bila zabranjena za prilaz. Na pitanje italijanskog stražara: “Dove?” (Gdje?), Pristanjanin je odgovorio istog momenta – “Tu, do bove”. Ovim odgovorom, čak i u rimi, sve je prošlo vrlo pacifistički.
Pamtim vrlo dobro da sam još kao dječak na Pristanu čuo italijanske kancone, one koje se kao vječite i danas čuju u Italiji, i ne samo tamo. Jedan od Pristanjana u najljepšem smislu riječi, Vasko Prelević, pjevušio bi napolitansku “Marucelu”, neko drugi “Parla mi d’amore Mariju”…
U društvu kojem sam pripadao je postojao kult muzičkog festivala Sanremo. Pratili bismo ga, na početku, putem radija.
Igralište i sport su bili velika škola, posebno atmosfera oko “Mornara”. Igrali smo obično dvije sportske discipline (u mom slučaju fudbal i stoni tenis) dok su se neki Barani sa zapaženim uspjehom takmičili čak i u više sportova. Moj brat Bato je bio jedne godine prvak Crne Gore u stonom tenisu i crnogorski omladinski reprezentativac u rukometu.
Ukratko, sport je bila značajna determinatna našeg razvoja, od poimanja igre kao apsolutne slobode, do građenja drugarstva u njemu, uz mnogo takvih primjera i nezaboravnih sjećanja.
Kao djeca smo igrali fudbal na Trgu Peka Dapčevića, između dva reda kuća, a pored kafane Zefe Prelevića.
Vuk Mandušić u Zefinoj kafani
Imao sam deset godina kada je barsko kulturno-umjetničko društvo “Jedinstvo” pripremalo pozorišnu predstavu “Gorski vijenac”. Na probe me je vodio otac koji je bio režiser predstave, a igrao je i lik vladike Danila. Volio sam da idem na probe, bilo mi je zanimljivo i dobro sam zapamtio glumce predstave, u kojoj je većina bila iz profesorskog kolektva barske gimnazije. Profesor Pavle Vujović je igrao kneza Rogana, prof. Kosta Popović vojvodu Draška, učitelj Marko Kaluđerović igumana Stefana. Mustaf Kadiju je igrao poznati Pristanjanin Andrija Perović, Vuka Mandušića markantni Ivo Pejović. Svojim izgledom, s brkovima, Ivo, inače otac Nataše sa kojom sam u školi učio i sjedio u istoj klupi, ličio je na Vuka Mandušića i bez ove predstave.
Ženski lik u “Gorskom vijencu” je igrala učenica Biserka Cake Vukotić – Bošković, kćerka uglednog profesora istorije Steva Vukotića (po kojoj je moja sestra Radmila Lekić – Mirović njihovu zajedničku generaciju u “Hodnicima sjećanja” već u naslovu nazvala “Biserna generacija”).
U barskoj predstavi “Gorskog vijenca” igrali su ugledni Barani, da pomenem učitelje Rada Ivanovića i Blagoja Markovića.
Evo i jedne zanimljivosti koja se dogodila na dan premijernog izvođenja “Gorskog vijenca”: Početak predstave je bio predviđen u 19 časova, što nije bila smetnja Ivu Pejoviću, koji je u predstavi igrao Vuka Mandušića, da se negdje od 10 ujutro u crnogorskoj robi predviđenoj za predstavu pojavi i prošeta gradom. Vuk Mandušić šeta Pristanom!
Svi su s pristanskih trgova i kuća s osmjehom gledali Vuka iz “Gorskog vijenca”. Sada mi se čini da je to bila fantastična predstava, prije glavne predstave. Vuk u crnogorskoj robi je svratio i u Zefinu kafanu, omiljeno mjesto barskih žitelja i boema. Vidio sam tu scenu s obližnjeg trga gdje smo igrali fudbal, i danas mi je živa – dakle, Ivov (Mandušićev) ulazak u kafanu. Ne znam pouzdano kako je bilo unutra. Vjerujem zabavno.
Ali dosta pouzdano možemo znati da je Njegoš teško mogao predvidjeti ovakvu epizodu svog istorijskog i literarnog junaka.
Nakon rušenja Pristana nisam nikada otišao na prostor ispod Volujice. Niti ću to ikada učiniti. Taj primorski gradić, njegove ulice, kuće, atmosfera koja je tamo vladala ostali su trajno u našima sjećanjima. Za mene je Pristan i dalje tamo gdje bio, pored samog mora, u podnožju Volujice. Neponovljiv.
Stari Bar – poslije ,,ke nova” čujem ,,merhaba”
Ako sam na Pristanu mogao čuti pozdravljana mještana s onim italijanskim “Ke nova” (“Što je novo?”), dakle, italijanskim riječima koje su usvojene na primorju s naše strane Jadrana, negdje od Istre, preko Dalmacije i Boke, sve do Pristana – u Starom Baru sam na ulici čuo jednu drugu riječ, za mene novu: “Merhaba”.
Brzo sam shvatio, a i roditelji su mi objasnili, da se tom riječju pozdravljaju starobarski muslimani. Tako je počelo i moje širenje jezičkih izraza, usvajajući vrlo brzo lokalne, starobarske riječi u kojim je bilo i raznih marifetluka, sve to sa specifičnim akcentom koji bi mi se kasnije sve do današnjeg dana, pojavljivao, ponekad neočekivano, ostajući, u svakom slučaju, trajno u meni.
Ako na Pristanu nije bilo vidljivih sakralnih objekata, u Starom Baru ih je bilo i te kako. Sve tri konfesije. Nekoliko džamija, pravoslavne i katoličke crkve. U određenom vremenskom terminu čitav Stari Bar bi čuo mujezina koji bi s minareta džamije u Podgradu pozivao na ritual molitve. U Starom Baru mjestu multietničkog, andrićevskog dekora – katolički ambijent je bio uglavnom koncentrisan u Gretvi, pravoslavni, zajedno sa muslimanskim, negdje ravnomjerno u Brbotu i Podgradu. Kao i u Zaljevu, sve prema Dobroj Vodi.
Ambijent Starog Bara, svojom istorijom i dekorom je bio idealan centar i primijer multietničkog suživota.
Uprkos tom skladu, sintagma – multietnički život – nije bila u upotrebi. Još manje nas je edukovala sa strane. Jednostavno, multietički život se živio i bio prirodno stanje.
Navodim ova zapažanja s određene vremenske distance, duboko uvjeren da je u realnom životu Starog Bara postojao taj dragocjen pojam kao apsolutna realizacija načela ravnoteže različitosti. Jedinstva u razlikama. Ili još, različitosti u jedinstvu. Svjestan sam da sada pišući ove redove forsiram ovaj pojam, ali duboko uvjeren da taj jedinstven primjer sklada nekadašnjeg Starog Bara to zaslužuje. I opominje.
Jer, izgubi li se eventualno takva ravnoteža, pojavi li se pretenzija neke primarne i “važnije” boje u tom koloritu, neće biti Starog Bara. Makar ne u onom tradicionalnom i istorijskom smislu.
Starobarska pijaca, posebno petkom, odnosno pazarnim danom bila je spektakl boja, bogatih ponuda iz svih krajeva barske opštine, pa i u lijepom mozaiku različitih narodnih nošnji.
Glavna ulica, nalik kasabi, dominantno je bila ispunjena trgovačkim i zanatskim radnjama. I kafanama. Pamtim trajno, jer sam tim pravcem dnevno prolazio, da su preko puta spomenika barskim oslobodiocima postojale dvije šnajderske radnje, jedna pored druge, Emina Đurovića i Mustafe Šlakovića. Između ostalog, šili su odijela, do kojih su Barani držali, uprkos materijalnim uslovima života.
Bilo je tu mnogo starobarskih likova, s različitim životnim pričama. Uglavnom skromni, to znači kulturni, pomireni sa svojim sudbinama. Neki su životne probleme nosili u diskretnoj, ipak vidljivoj, u svakom slučaju, dostojanstvenoj borbi, ponekad i u tuzi, dok bi neko, iako u sličnim životnim uslovima, bio stalno veseo, “kao da mu je svaki dan Bajram” – kako bi to rekao Andrićev lik iz jednog drugog, sličnog multietničkog ambijenta.
U Starom Baru bi se znalo i lijepo zapjevati. Ako se na Pristanu pjevalo “Volare” i druge kancone, u Starom Baru bi se čule najviše pjesme sevdaha. Jednom je u Starom Baru gostovao i poznati pjevač iz Bosne Zaim Imamović, u sali pored autobuske stanice (Kasnije je srušena, kao i ona iznad, velika zgrada Gimnazije.)
Nezaboravno je bilo i snimanje u Starom Baru jugoslovenskog filma “Četiri kilometra na sat”, reditelja Velja Stojanovića. Pored renomiranih jugoslovenskih glumaca igrali su, u sporednijim ulogama, i nekoliko Barana, Mamo Karađuzović najpoznatiji među njima. Muho Zaganjor i njegov automobil su bili dio fimskog zapleta.
I Gimnazija je snagom učeničke mladosti i profesorskim kadrom davala ton Starom Baru u njegovim ukupnim različitostima. Iako je bio vidljiv spoljni kontrast između profesora obučenih u odijela i s kravatama, s jedne strane, i dominantno opuštenog starobarskog stila, s druge strane, sve zajedno je stvaralo sliku neobične harmonije.
Iz školskog života nezaboravno se pamti prvi razred osnovne škole. Škola u Starom Baru je bila na lijepom mjestu, iz kuće sam se spuštao ka njoj pored bolnice. Učiteljica mi je bila mlada i lijepa Dušanka Ivanović, čija se pojava i veselost na prijatan način nekako selila na nas, bez kaznenih mjera kojima nisu baš svi učitelji tada odolijevali.
Prisustvo i rad katoličkih Časnih sestara u Starom Baru koje su izuzetno humano radile u starobarskoj bolnici bilo je impresivno. Tradicija dolazaka i rada časnih sestara u Baru pretežno datira od 1947. godine. I njihova odjeća iz daleke katoličke tradicije se na poseban način uklapala u inače bogat i raznolik starobarski kolorit. Pamtim časne sestre i u našoj kući. One su pravile i lijepe kolače kao njihov prilog i doprinos kolektivnim akcijama grada, najčešće u organizaciji Crvenog krsta, u kojem je tada radila moja majka Milka, učiteljica u barskom vrtiću.
Poseban život ljeti, i više u avanturama mladih, odvijao se oko starobarske rječice Virosovica i njenog mosta. I tamo je autoritet fizičke snage bio kršni Mitar Dabanović, koji će tu reputaciju prenijeti kao pomorac na mnogo širi prostor. Bio je – kako je pisano i u novinama – “prva ruka Atlantika”, zarađena na takmičenju u čuvenoj Kazablanci. Ne znamo kako se Mitar poslije tog trijumfa oprostio od Kazablanke, da li u stilu Hemfri Bogarta iz kultnog filma.
Skokovima sa mosta kod Virosovice izdvajao se Nija Karađuzović, inače posebno muzički obdaren. Nija je bio iz poznate porodice Murteze Karađuzovića, muftije i poslanika Skupštine kraljevine Crne Gore. Poslanik kraljevine na Cetinju iz barskog kraja bio je i Nikola Vučinić, učitelj i plemenski kapetan Mrkojevića (moj prađed po majčinoj liniji).
Voda iz Kajnaka
Starobarani su smatrali, neko u šaljivom tonu, neko vrlo ozbiljno, da se u tom ambijentu, na specifičnim lokalitetima kriju stare vrijednosti, posebne životne škole, od šireg značenja.
Pamtim jednu epizodu te vrste. Naime, Dile Pavlović, čovjek prepoznatljivog starobarskog stila koji je u nekom periodu radio u Školskim centru, po svemu sudeći, bio je zadovoljan mojom diskusijom na sastanku kolektiva škole, kada je glasno prokomentarisao: “Ovaj je pio vode iz Kajnaka” (jedan od starobarskih izvora iza Starog grada).
Radilo se o visokom priznanju, uzgred i objašnjenju prisutnima o postojanju tajnih starobarskih univerziteta koji se, po svemu sudeći, uspješno diplomiraju ispijanjem vode na određenom mjestu i u određenom životnom dobu.
Primio sam ovaj kompliment, s više funkcija u ambijentu u kojem je izrečen, ipak kao šaljiv, mada nisam siguran da Dilova ocjena nije bila i vrlo ozbiljno saopštena, gotovo s pretenzijom naučne istine.
***
Ovi skromni i usputni fragmenti o Starom Baru, kao i o Pristanu, dio su duge priče koju treba upoznati iz drugih sjećanja i izvora.
Svjestan da se radi o malim lokalitetima, životu u njima, specifičnom duhu vremena, o ličnim impresijama u svemu tome, i to iz najranije životne faze. Kasnije mi se činilo da sam nakon stečenih slika i iskustva u djetinjstvu na Pristanu i Starom Baru bio spreman za život recimo u Veneciji i Istanbulu, u ta dva velika i vjekovna rivala na Jadranu, pa i u našem Baru. Drugim riječima, bio sam spreman za izazov života jednako negdje na Zapadu ili Istoku.
Plovidba kroz vrijeme
Ciklusi generacije kojoj pripadam i onih blizu moje, koje su rasle pretežno u krugu između škole, igrališta, bioskopa, maslina, mora, ličnih i kolektivnih snova… bili su samo mali djelovi onog većeg, istorijskog kretanja i trajanja Bara – kako sam i započeo ove skromne redove.
Grada koji se selio i mijenjao. Ostajući svoj.
Na kraju ovih spontanih rečenica bi trebalo iz škrinje prošlosti izvući jednu svevremensku vodilju ili trajnu stranu Bara.
To je plovidba. Bar je brod.
Brod koji plovi kroz vrijeme.
Uz malu plovidbu i naše imaginacije između jave i sna – otkrivamo da se radi o posebnom brodu sa snagom uvijek mlade posade na njemu, koji u vremenu i nevremenu, izgleda, usmjerava stari, tajanstveni kormilar, negdje ispod Rumije.
Što onda preostaje reći nego: Srećnu dalju plovidbu grade želi ti neko iz jedne od mnogih barskih generacija, koji je rođenjem ugledao tvoju svjetlost koja ga, bilo gdje se nalazio, uvijek prati.
***
(Ovim tekstom završavamo serijal “Bar u hodnicima sjećanja”)
