Ćiro Kodžulović je bio moj komšija kod “Kraša” i izuzetno pošten i vjeran prijatelj.
Uz druženje smo pričali o raznim stvarima, pa i o tome kako organizovati život u budućnosti, i tako, poslije završenog drugog razreda srednje škole, nagovori me da upišem preostala dva u Baru.
Srednja poljoprivredna škola…
I ne samo on, nego i nekoliko drugarica i drugova sa kojima sam bio nerazdvojan, a koji su se već odlučili na odlazak iz Nikšića. I tu sam “pao” (A stvarno sam “pao” na kraju četvrtog razreda… Ne želim pisati zašto, ali je bio razlog, mangupski, iako sam u mom rodnom gradu bio dobar đak – nažalost ).
Želio sam upisati informatiku, no…
Dođoh u Bar, nova sredina, nova stabla, more umjesto jezera, pizza, lazanje, masline, mandarine, japanske jabuke, mučenički dom, pardon – učenički…
Đe dođe, crni Radojica?
Mamine pite, lonac pun makarona sa “Podravka” gulašom, jagnjeći but koji je majka pekla i koji nikada više sa većom slašću nijesam jeo, mada sam svuda putovao, sarme sa kiselim kupusom, pasulj sa domaćom kobasicom i slaninom…
Nema ništa gore, nego kad preko ljeba, tražiš pogače.
Pa tek, moja soba, gramofon, rokenrol ploče.
Crni Radojica!
Učenički dom, disciplina, popodnevno učenje, zategnuti kreveti, metlanje sobe, spavanje sa kokoškama, zajednički pisoari…
Uh, muke moje!
Poželjeh,odmah, da se vratim, ali otac Marko reče: “Nemoj da me brukaš!”
I ostadoh.
Hajde da se nađem u sportu, pored škole koju nijesam nikada zavolio, uz svo uvažavanje sjajnih prijatelja i profesora koje ću vječno zavoljeti, kao i uposlenih u Domu, od kuvara do vaspitača, jer sam bio potkovan i snagom i voljom i zdravim životom. Odoh do RK “Mornar”, ali se brzo ohladih.
Nekako se nijesam “primio” i odlepršah do FK “Mornar”.
Igram, vjerovali ili ne.
Na nekoliko utakmica dadoh gol – dva, ali se , ubrzo, “zarazih” nečim sasvim drugim.
Uz to – novo, ide cigareta, pivo, gitara i “lude” đevojke.
Prija mi, ne mogu da lažem.
Upoznajem glumca Dragišu Simovića (odrastao u Nikšiću i odmah mi bi blizak), pjesnike Sveta Đurišića, Božidara Fića Filipovića, Rajka Joličića, aforističara Raka Nikčevića, slikare Luku Martinovića i Mikija Hota, kompozitora Vita Ujesa, grupe “Katapult”, “Ružin trn”, “Carlo V”, prijatelje iz Kulturnog centra…
Ubrzo sam stekao i društvo. Pisac Željko Milović, muzičari Safet Kovač i Milenko Lokmer. Sjajni ljudi.
Ma, upoznao sam i Sutomore, i Bar, i zaljubio se.
Ozbiljno.
Dom u kom sam živio do tada nije bio omiljena destinacija domaćeg stanovništva, ali sam sa malo saradnika uspio da se zbližimo, osmišljavajući kulturno-zabavni život.
Takmičenja u recitovanju, igranke, pozorišne predstave, glumci Gojko Burzanović, Sreten Mitrović, Jasmin Geljo ( čuveni lik “Mima” iz sarajevske predstave “Audicija”) , grupe “Luna” i “Ven” (oformio je sa Zajom Čomorom i počeo da pjevam), lokalni pjesnici, pjevači…
Ma, ludilo!
Neke/neki su se poudavale i oženili u Baru, zahvaljujući novom ambijentu. Zbližavanje.
Mnoge, znam.
E, onda takmičenje recitatora.
Pjesma “Sleđena tišina Visitora” Dušana Kostića donese mi titulu u Baru, a kasnije i u Crnoj Gori, u klasi omladinaca.
Svašta!
Pa, “Prvi glas Bara”, i moje djelo i tekst i muzika “Putujmo Suzana”.
Prati me grupa “Ružin trn”, a ja “umro” od treme.
Bar je nešto najljepše u mom životu i mnoga drugarstva su se održala, a ako sam nekoga zaboravio, neka mi oprosti.
To vrijeme je dragocjeno u mom životu, a sve je potvrđeno nastupima sa kojima gostujem decenijama, zahvaljujući tom temelju koji je ostavljen sa najdražim sjajem – vrtići (državni i privatni “Svetionik” ), TO Bar, Plesni klub “Habanera”, Kulturni centar, Opština Bar, svi su oni to…
Nema Bara – do cara!
Nikšićanin Radojica Bogi Stanković (1968) u Baru je učio Srednju poljoprivrednu školu i živio u Domu učenika. Književnost i predškolsko vaspitanje i obrazovanje studirao je u Nikšiću, a glumu u Beogradu.
Od novembra 1988. počinje da se bavi stvaralaštvom za djecu. Kao dječji zabavljač, pjevač, glumac i animator sa pseudonimom Šanta Panta, održao je oko 5.500 predstava i koncerata. Suosnivač je Dječjeg pozorišta u Nikšiću,1995. godine, kao i niza festivala za djecu u Crnoj Gori, Trebinju, na Palama… Uređivao je dječje emisije na RTV CG i RTV Nikšić. Objavio je kasete i CD za djecu, te četiri zbirke poezije. Dobitnik je Nagrade omladine Nikšića 1998. za kulturu, kao i najznačajnije opštinske Nagrade oslobođenja Nikšića 2023. godine.
