Gost Radio Bara bio je pisac Stefan Mitić Tićmi, koji je prvi put ove godine učestvovao na Festivalu “Susreti pod Starim maslinom”.
Stefan je autor romana “Ja sam Akiko” i “Kaput od mahovine”, koji su uvršteni u 200 najboljih dječjih knjiga na svijetu, u izboru časopisa “White Ravens”, koji izdaje Minhenska biblioteka. Za roman “Ja sam Akiko” dobio je nagradu “Politikinog zabavnika” i plaketu “Dječja knjiga godine” na Međunarodnom festivalu “Trg od knjige” u Herceg Novom. Njegov roman “Guguto Memeto” dobio je nagradu grada Niša “Maleni cvet”. Dobitnik je Zmajevog dječjeg štapa za 2023. godinu. Po njegovim romanima snimljeni su filmovi i igraju se pozorišne predstave širom bivše Jugoslavije.
“Prvo što nas je dočekalo u Baru jeste sunce, a onda i maslina. Prošetali smo i kroz Stari grad, i bili pod snsžnim utiskom. Ne govorim to iz kurtoazije, već je zaista tako. Druženje sa djecom u Gradskoj biblioteci proteklo je, ne kao klasično predstavljanje knjiga, već kao pozorišno- scenska igra, u kojoj smo uživali. Ako bi trebalo kroz jednu riječ da prenesem i dočaram atmosferu, onda bi to bila – ozarenost. Drago mi je da sam u Baru. Moja sjećanja na ovaj grad vezana su za davno prošlo vrijeme, kada sam u jednom košarkaškom kampu (igrao sam košarku rekreativno) upoznao igrače ‘Primorke’. Još uvijek čuvam zeleni ‘Primorkin’ dres, tako da Bar stalno nosim sa sobom”, kazao je Stefan Mitić Tićmi, koji nosi i nadimak Ćumurdžija, jer , kako je objasnio, potiče iz Leskovca, grada roštilja, a njegova porodica bavila se proizvodnjom ćumura.
U svijet književnosti ušao je na neuobičajen način.
“Kada sam bio dijete, moji su se razvodili, što uvijek na djecu djeluje čudno i zbunjujuće. Umjesto lektire, čitao sam sudske tužbe u kojima su glavni likovi bili otac i majka, a spominjani smo i deda, baba i ja. Imao sam komšiju Nikolu koji je slušao hip hop muziku i često sam išao kod njega. Ta muzika, usput, dosta je uticala na moj razvoj. Jednog dana napisao sam pjesmu i otrčao kod Nikole da mu je pročitam. S obzirom da je on bio surovo iskren, kazao mi je: ‘Stefane, ovo ne valja ništa, katastrofa’. Ja opet pišem i opet isto. Onda sam smislio da napišem ‘šašavu tužbu’, inspirisan onim štivom o razvodu braka, a koga da tužim nego komšiju. Spakujem to u kovertu, i kod komšije, onog istog strogog i surovog. On čita, drži se za stomak i neprekidno se smije. Ta slika mog komšije, razmišljao sam kasnije, koji se smije zbog tako ‘ozbiljne’ stvari, obilježila je sve moje romane i stvaralaštvo. Jer, iako je teška tema – razvod braka ili tematika smrti u ‘Guguto memeto’ ili napuštenosti u ‘Kaputu od mahovine’, način pripovijedanja je topao, poetski i ima dosta igre, tako da je to slikovit opis onoga što radim”, rekao je Mitić.
“Počeo sam od sudskih tužbi, radim ukrštene riječi koje su personalizovane, sve što može da bude u službi jezika, a da je vrcavo i duhovito. Kasnije su svi ti tekstovi prerasli u pozorišne predstave, a sada sa Aleksandrom Jovanović, koja je, takođe gost barskog Festivala, napravili smo scenario – emisiju za djecu na RTS-u, sa jednim glumcem i dosta lutaka. Napisali smo 32 epizode, i to je divno, jer tek onda kada se završi pisanje za radnim stolom, počinje čarolija, ona prava, istinska, a to su susreti sa rediteljima i drugim radnicima u kulturi, koji mogu to što pisci napišu da dožive i donesu na sasvim drugačiji način”, kazao je mladi pisac, koji je djeci na druženju u Baru pročitao odlomak iz svoje knjige “Ja sam Akiko”. Djevojčica iz publike je preuzela ulogu Akiko, a zatim su imali priliku da vide animirani film, koji prikazuje upravo ono što su oni oživjeli na sceni.
“Sva ta šetnja kroz razne medije je divna i sve su to mali koraci nas, ljudi iz unutrašnjosti, ali mislim da je to veliko što radimo”, naglašava Stefan Mitić Tićmi, koji je kazao da to što su dvije njegove knjige “Ja sam Akiko” i “Kaput od mahovine” stekle i svjetsku slavu, jeste dobro, jer to je neka vrsta lijepog prezentovanja svoje zemlje, a sa druge strane, potvrđuje i kvalitet koji su prepoznali ljudi vani.
Njegova knjiga “Guguto memeto”, koja je dobila nagradu “Maleni cvet”, bavi se temom krivice, na ličnom, nivou porodice i države. Djeca se u ovoj priči bore sa krivicom, a po njoj je snimljen i istoimeni film u režiji Branislava Stošića u Banja Luci.
“Bilo mi je zanimljivo da temu smrti obradim na tako pitak način da djeca to mogu da prihvate. Pričali smo o tome i ovdje u Baru. Pokazalo se da djeca vole kada u priči ima nečega malo strašnog”, smatra Stefan Mitić, koji je sa drugim poznatim piscem, Dejanom Aleksićem , učestvovao u realizaciji zanimljive ideje – odjetinjiti priče velikog pisca Franca Kafke.
“Mislim da Kafka ima tu vrstu iščašenosti koju i mi imamo, i nije bilo teško da budemo dječje iščašeni. Postoji priča ‘Jahač na kanti za ugalj’. Onda smo je mi izokrenuli, pa sam pisao o dječaku, marginalizovanom, izopštenom iz društva, koji čim zazvoni zvonce u školi, trči na kraj grada i sjeda na jedan grbavi kamen, na prašnjavom putu. Kada prođe auto i podigne prašinu, on tada ugleda svog oca (to je jahač na kanti iz Kafkine priče) i razgovara sa njim. Međutim, povjerava se drugarici da je tužan kada pada kiša, jer tada nema prašine i otac se ne pojavljuje. To su slike i priče koje su nam poslužile za seriju koju pišemo. Raša Andrić, naš veliki reditelj, me povezao sa Markom Đorđevićem i nadam se da ćemo uraditi nešto dobro. U emisiji Radio Bara, preporučujem za gledanje film Marka Đorđevića ‘Za danas toliko’, na kakav je naša kinematografija dugo čekala, a prati dešavanja u porodici Šarenac”, kazao je pisac, koji preporučuje i igru kao način da se djeca izbore sa mnogim lošim spoljnjim uticajima.
“Vjerujem u djecu i dječju snagu, da mogu da se nose sa mnogim problemima, a mi bi trebalo da im omogućimo da to učine na najbezbolniji način. U Leskovcu smo imali serijskog ubicu, takva pojava
i tragični događaji, poput ‘Ribnikara’, sada ovog što se desilo u Novom Sadu, ne mogu da se prećutkuju i da se tek tako pređe preko njih, jer to snažno utiče na djecu, pa čak i onda kada nam to ne izgleda tako. Ona to duboko proživljavaju, a da li će uspjeti da prevaziđu strah, razočaranje i sve teške emocije koje donose takve životne situacije, zavisi od toga da li ćemo im i kako pomoći. Naš odgovor u Leskovcu na pojavu serijskog ubice, bila je igra. Čedić je bio ubica koji je pobjegao u planinu ‘Kukavica’ i bio je mjesec u bjekstvu. Ta činjenica je proizvodila još veći strah, da li ćemo, možda, da naletimo na njega. Suština nije da djecu dodatno uplašimo ili proizvedemo neku vrstu morbidnosti, nego smo upravo kroz igru pokušavali da prebrodimo strah. Moja sestra, koja je psihoterapeutkinja, dala mi je knjigu koja govori upravo o tome – slučaju u Kaliforniji, masovnom ubici koji je napravio masakr u školi, a profesori i pedagozi su kroz igru nastojali da spasu djecu od negativnih posljedica. U periodu korone igrali smo se doktora i na taj način pokušavali da prevaziđemo tu situaciju”, poručio je Tićmi, koji je apostrofirao da je počeo da piše poeziju u trećem razredu osnovne škole, jer mu je svijet bio nedokučiv, a on je kroz stihove, tražio svoj, persnalizovani odgovor na ono što se dešava.
“Kaput od mahovine uvršten je u Crnoj Gori, u izbornu lektiru. Maja Grgurević iz Kotora me je pozvala da se uključim na čas i razgovaram sa djecom. To je bilo veoma zanimljivo. Glavni junak je dječak kojem raste drvo na leđima, a on mora da se izbori sa teretom koji nosi, odnosno metaforično, to su svi problem koji muče djecu, ne samo oni veliki, o kojima smo govorili, već i oni manji – krivi zubi, višak kilograma, crvenilo na licu, razne unutrašnje borbe koje obilježavaju djetinjstvo”, kazao je Stefan Mitić Tićmi, koji je kao rukovodilac Omladinskog kluba “Ančiki – OKAN”, zajedno sa svojim drugarima u Leskovcu, pokrenuo akciju u kojoj su od stare, napuštene kućice napravili besplatnu biblioteku sa 5000 knjiga. Zbog toga su proglašeni “Herojima nedjelje” i gostovali na RTS-u, a dobili su i nagradu za entuzijazam i veliki doprinos kulturi Fondacije “Tanja Petrović”. Stefan je postao poznat u javnosti i po tome što je prevodio poeziju na znakovni jezik, kako bi bila dostupna gluvim i nagluvim osobama.
“Odgovor na učmalost male sredine bio je taj – pretvaranje kućice koja je ostala nakon izgradnje auto-puta, u našem naselju, u biblioteku. Imali smo puno umjetnika, slušali radio emisiju posvećenu hip hopu i događajima iz kulture. Rodila se ideja da napravimo prostor u kojem ćemo se okupljati, a od mjesne zajednice smo tražili taj prostor, odnosno zapuštenu kućicu, da nam ustupe na pet godina. To je bila neka vrsta kulturnog šoka u našoj maloj sredini, a proradio je i bioskop na otvorenom. Ja sam iznosio stvari iz kuće i opremao biblioteku, a moja baba je govorila ‘Stefana su uhvatile neke lutke’, pa sam kasnije napisao nešto na tu temu”, ispričao je pisac, koji uz brojne druge angažmane, nastavlja da piše za djecu i da se bavi njima, jer, kako nam je kazao, taj entuzijazam ne prestaje.
Radi na slikovnici i novom romanu “Sedam milimetara nervoze” u kojem obrađuje aktuelne teme – kladionice i razne druge vrste zavisnosti.
