U tmurno novembarsko veče do mene je stigla vijest da je zauvijek otišla moja profesorica književnosti i draga razredna Anđa Marojević.
Na slici koja je prati ugledala sam poznati osmijeh, i talas nježnosti i topline preduhitrio je tugu. Anđa mi je bila profesorica svjetske književnosti i razredni starješina u završnim razredima Barske gimnazije. Ali je bila i više od toga. Bila je blisko, drago biće koja me osmijehom i iskrenim zagrljajem darovala pri svakom susretu. Toliko je istinskih vrijednosti dijelila sa nama đacima, kasnije odraslim ljudima, da ih kao bisere otkrivamo uvijek kad je prizivamo iz sjećanja.
Jednom sam davno pisala za jubilej školskog lista o njoj i sama se obradovala svime što nam je kao emotivno nasljeđe ostavila. Orginalna i kreativna, esteta i u svakodnevnim stvarima, činila je da njeni časovi budu umjetnost: predavala je sa zanosom o svakom djelu, kao da ga tek sad otkriva. Oživjela bi i pisca i vrijeme u kome je stvarao, pa nam se činilo da tog časa nismo na ovim koordinatama. Kada smo odgovarali za ocjenu, slušala nas je sa pažnjom, činilo se pomalo zaneseno, kao da sluša nas a ne juri znanje koje treba da ocijeni. Sjećam se kako je strpljivo slušala naše besmislene izgovore za izostanke, a onda bi, na kraju, sa osmijehom nekog ko razumije mladost pravila „pošten” kompromis: jedan opravdani, a jedan neopravdani.
Ali, nije se libila da preuzme odgovornost odraslog kada je razum nalagao, kao onomad kada smo par dana pred kraj škole samoinicijativno odlučili da idemo na ekskurziju. Odbila je da bude dio tog brzog i haotičnog plana. A kada smo, na kraju četvrtog razreda, shvatili da nam po programu smjera koji pohađamo nedostaje jedan predmet za direktan upis na fakultete književnosti, energično je pokrenula školsku upravu, sama nam pripremila predmet u skladu sa traženim sadržajem, ispredavala i ocijenila.
Sjećam se i rijetkih trenutaka kada bi izašla iz katedre i sjela među nas: šarmantna i duhovita, pravila je sa nama dogovore o ekskurziji u inostranstvu, ko će gdje da sjedi, šta da kupimo, kako da zavaramo carinike. U tim trenucima osjećali smo kao da je jedna od nas.
Ostala je naša i kada smo iz gimnazije otišli u svijet. Sretali smo je po gradu, ponekad posjećivali. Sa radošću je slušala šta radimo, gdje smo. I tada, a i sada dok se sjećam, bili smo zadivljeni koliko je voljela i slavila život. Otvorena za promjene, za nove horizonte, podsticala je i nas da ne stanemo, da se ne „učaurimo”, da se razvijamo.
„Anđa je dobar čovjek” je rečenica koju smo razmjenjivali uvijek kad smo je vraćali iz uspomena.
Anđu sam upoznala i prije nego što mi je predavala. Njen suprug Radoje Rašo Marojević bio je veliki prijatelj mog ujaka i rado viđen gost u njegovoj kući. Intelektualac, gospodin, šahista, a lijep i drag čovjek u mojim dječjim očima, rano je preminuo. Divila sam se kako je moja profesorica dostojanstveno nosila svoju bol zbog prerane smrti supruga, i, kasnije, tragične sudbine svoje kćerke. Ti događaji ništa od njene dobrote nisu joj oduzeli.
Bila je divan roditelj. I sad pamtim svoju zatečenost sa koliko je uvažavanja razgovarala sa sinom, tada dječakom od dvanaest godina, što je roditeljima tog vremena bio strano. I kasnije sam bila svedok njene roditeljske posvećenosti i koliko je, istinski, bila uz svoju djecu u njihovim traganjima. Erudita kakva je bila, utabala je put svom sinu Igoru, danas priznatom piscu i intelektualcu.
Više od dvadeset godina Anđa i ja živimo u istom velikom gradu. Ponekad smo se čule. Ne često. Ali mi je ostala bliska i važna. I draga, da se uvijek spontano nasmijem kad je pomenem ili mi u misli dođe. I to što smo u istom gradu činilo me spokojnom, da znam da je tu ako zatreba.
Njen sin Igor, pisac i javna ličnost, čest je gost u tv emisijama. I uvijek se obradujem kad u njegovim nastupima prepoznam vrijednosti koje u mom sjećanju vezujem za njegove roditelje: orginalan, svoj, hrabar, s jasnim stavom. Eto, znam da Anđa nastavlja da živi.
