Dugo najavljivani “Montesong” je bio, i prošao. Obilježila ga je pobjeda jednog od tri favorita, loš voditeljski par i još lošiji scenario. A o tome koliko su Crnogorci bili zainteresovani za manifestaciju, dovoljno govori broj pristiglih glasova.
Kao dio ekipe Radio Bara / Bar Infa bio sam u press dijelu, a kao dio ekipe jedne od izvođačica bio sam u tzv. green roomu, tako da nisam imao isti ugođaj kao gledaoci kraj TV-a, jer ono što se dešavalo na samoj sceni izuzetno se razlikovalo od onoga što se imalo prilike vidjeti na malim ekranima. No, pođimo redom…
Sportska dvorana “Voco” jeste bila sasvim solidno rješenje za održavanje, s obzirom da je veliki studio RTCG u rekonstrukciji, ali mnogo toga u samom infrastrukturnom dijelu nije funkcionisalo, ili je bar bilo besmisleno posloženo. Raskošna bina se nalazila u sredini, na parketu, ispred nje ogroman prazan prostor koji ničemu nije služio, a gledaoci (rodbina i prijatelji učesnika) bili su skrajnuti na jedan, bočni kraj tribine.
Press centar je bio smješten u menzi, iz koje se ulazilo u salu, a mirisi ostataka (i ostaci u tanjirima) nepojedenog pasulja dočekali su pripadnike “sedme sile”, uz improvizovani prostor za davanje izjava sa plakatom “Montesonga” u pozadini. Dešavanja na sceni novinari su u press centru mogli pratiti putem jednog jedinog TV-a.
Green room, odnosno prostorija za izvođače i njihove timove, bio je na potpuno drugom kraju, i do tamo se moralo doći kroz dvoranu. Ali onda prvo iznenađenje – kako je rekla ljubazna hostesa, “ne mogu svi akreditovani da uđu u green room, iako imaju propusnicu, jer se pravi gužva i buka, a nema dovoljno stolica, već svaki izvođač može povesti po jednog”. Šta da rade ostali, to niko nije znao da odgovori.
Jedan dio muzičara jeste bio u green roomu, ali je većina vrijeme provodila u svlačionicama pripremajući se i koncentrišući za nastup, pa su uglavnom tek nakon nastupa na stejdžu dolazili na zadato mjesto, i uključivali se. “Paklena atmosfera koja dostiže vrhunac” u green roomu, kako se u programu govorilo, jednostavno nije postojala, jer je tu vazda bilo samo petnaestak izvođača (muzičara, kompozitora, tekstopisaca, plesača…), pri čemu nikakvog navijanja, niti tenzija, niti zlih pogleda, ni ljubomore nije bilo – muzičari su izuzetno “podizali” i hrabrili jedni druge, čestitajući na nastupima. Ako je išta bilo lijepo vidjeti te noći, jeste taj odnos među kolegama.
Gledaoci na tribinama, niti malobrojni ispred bine u onom vakuum prostoru, nisu imali taj zvuk koji je išao na TV. Primjera radi, tokom nastupa budućih pobjednika – Marka, Ilije i ostalih iz grupe “Neonoen”, u sali su se čuli samo udari čekića kao dijela scenskog nastupa i lupa činela bubnjara. Glas Marka Vukčevića vrlo malo, a katkad nimalo. Nekima je nastup zvučao čak i u takvim čudnim uslovima savršeno, nekima baš i ne. Kako je to izgledalo na TV-u, a kažu dobro, svakako je stvar dobre produkcije – uglavnom niko od od nas dolje nije mogao imati pravi utisak kako sve stvarno zvuči, što znači da je šou pravljen isključivo za potrebe TV prenosa, a ne za one koji su prisutni.
Osim toga, da ne bi bilo zabune, u finalnoj noći na pozornici nije bio ni Danijel Popović, ni evrovizijska pobjednica Emmelie de Forest, ni Makedonka Elena, već su to bili ranije snimljeni materijali koji su emitovani kao fake live snimak. Prisutni na licu mjesta su samo putem TV-a znali da neko od gostiju “nastupa”. Uz to, džabe je bila vriska i aplauz gledalaca sa tribina, nije se to čulo u programu – puštan je samo odavno ko zna gdje snimljeni fajl sa aplauzom.
Voditeljski par se pokazao kao potpuni promašaj, i to je stavka o kojoj bruje mediji u komšiluku, a kod nas uglavnom društvene mreže. Izvanredni glumac Andrija Kuzmanović (Jakšić iz “Montevidea”), koji je bio prva opcija za vođenje, zamijenjen je mladim Markom Todorovićem čije su rečenice i doskočice (improvizovane ili napisane, svejedno) često bile na nivou srednjoškolske priredbe, bez šarma. Neizbježna Vladana Vučinić, koja je funkciji umjetničkog direktora sebi dodijelila i ulogu voditeljke, ostaće upamćena po ponašanju i lapsusima kakvim nije mjesto, ne na javnom servisu, nego ni na sastanku prigradske mjesne zajednice. Usiljeni razgovori, uz pošalice, popevke itd bili su ponekad toliko neadekvatni da je mnoge bila, što bi rekli naši stari, “sramota od tuđe sramote”.
Dokazivanje i pokazivanje publici da je ona ipak pjevačica, u vidu prečestog ispjevavanja djelova nekih od pjesama pri najavi, zvučalo je, blago rečeno, neukusno. Njenih “deset poJena” su postali viralni, a pravi galimatijas nastao je u završnici kad su konci ispali iz ruku, pa se nije znalo ko je zadužen za koji dio odjave – pogrešno je najavljena djevojka koja uručuje nagradu, pa je kolega Todorović nastavio program, a Vučinićka se naglas preslišavala, te govorila i njegov tekst. Nema smisla pobrojiti sve greške voditeljskog para na bini, od kojih su se svakako mnogo bolje snalazile njihove kolege u green roomu.
Ili što bi sinoć rekla jednom Vučinićka, “grun rumu”.
I onda dolazi najsporniji dio – scenario za koji je rečeno da je djelo Vesne Dedić (u odjavnoj špici upisana samo kao urednica), poznate srpske novinarke i književnice koja je Gimnaziju završila u Podgorici.
Vrvio je od, blago rečeno, neprimjerenih stvari i besmislica. Najčešće spominjano na društvenim mrežama je sramno posprdavanje sa gradom Šavnikom, ali je skoro preskočen porazni dio gdje se kaže da je “1904. pokrenuta radio stanica u Baru”, prenebrežući činjenicu da radio-telegrafska i radio stanica nisu, niti mogu biti isto, niti je ta iz 1904. bila medij što se može shvatiti iz najave (služila je tada, naravno, samo za bežično prenošenje poruke telegrafom)… I kao šlag na tortu, voditelj poentira, parafraziram, da su moguće tada majke govorile (kao što danas govore “ne gledaj puno u mobilni telefon”): “Ne gledaj toliko u telegram”.
Da li je iko na svijetu ikad gledao do besvijesti u telegram, i kakva bi to mogla biti zabava? I da li uopšte ta ili taj koji je to napisao zna što je napisao? I na koncu, je li iko razuman pogledao taj scenario prije puštanja u promet?
U besmislicu spada i nikom jasno ponižavanje pjevača sa javnim saopštavanjem nula prilikom glasanja televoutinga, ali i sama činjenica da su svi izvođači okupljeni na bini bez ikakvog razloga, da drama navodno bude veća, a što ne pamti nijedna manifestacija tog tipa.
Kad smo već kod televoutinga, prvih nekoliko minuta uopšte nije bilo moguće poslati poruku, a docnija objašnjenja supervizora da je “ipak sve to ušlo u konačni zbir” teško da ikoga mogu da ubijede.
I na koncu, činjenica da je u čitavoj Crnoj Gori glasalo samo nešto više od 2000 ljudi (od 623.633 koliko nas ima, s tim da je broj mobilnih bar za 30% veći), što je sramotno mala cifra za manifestaciju u koju je ovoliko uloženo, te da je plasman odlučivalo to koliko je rođaka, komšija iz zgrade ili prijatelja iz kafane poslalo poruku, jer se su razlike mjerile u desetak ili stotinjak glasova, treba ozbiljno da zabrine direktora Borisa Raonića i nadležne u RTCG.
Jer, ako u muzički najbitnijoj (barem joj tako tituliraju) manifestaciji glasanjem učestvuje toliko mali broj gledalaca, znači da ostatak publike ona pretjerano baš i ne interesuje, pa ako je “Montesong” bitan državi, nek angažuje samo stručni žiri, da se ne brukaju brojkama više.
Liga šampiona je u ovom slučaju dotukla “Montesong”, i to niko ne može poreći.
Zvučni snimak na TV-u je, kažu upućeni kojima vjerujem, bio odličnog kvaliteta i za to je umnogome zaslužan naš Baranin Marko Đurašević Mahoni, muzički producent manifestacije. Sve pohvale idu i odlično uigranoj tehničkoj ekipi koja je pred našim očima dovodila scenografiju u red u rekordnom roku, ali i kompletnoj armiji aktivnih učesnika iza zavjese, a njih je zaista bio zavidan broj.
Svakako veliku pohvalu zaslužuje i Daniel Alibabić i Udruženje estradnih umjetnika i izvođača Crne Gore na dostojnom učešću i predanom radu na pjesmama. Niko od izvođača se nije obrukao, naprotiv. Bili su na profesionalnom nivou.
Jeste bilo besmislica oko samog teksta konkursa i u načinu pozivanja, što je svakako davalo i daje povoda za razne špekulacije, ali je konačan produkt, što se muzičara i njihovog esnafskog dijela tiče, organizaciono i izvođački, bio vrlo dobar. Ovaj televizijski dio je bolje što prije zaboraviti.
Kao i kupovanje pregleda na youtubu.
