Najstarija svjedočanstva barske srednjovjekovne kamene skulpture, predromanički i ranoromanički liturgijski i dekorativni fragmenti, arhitektonski povezani sa srušenim sakralnim zdanjima, ukazuju na sjaj drevne metropole.
Dok su arhivske potvrde pojedinosti crkvene povjesnice prijelaza iz ranog u razvijeni srednji vijek oskudnije od epigrafskih, očito je da su graditeljske faze objekata u razdoblju jačanja grada kao crkvenog, političkog i kulturnog središta zadržavale funkcionalnost prethodnih epoha.
Izuzetno značajan segment medievalne arheološke građe Bara sačuvan je na spomeniku Oslobodiocima Bara, sagrađenom od ulomaka prikupljenih gotovo neposredno nakon eksplozije koja se dogodila 22. januara 1881. godine, u kojoj su uništene najvažnije građevine istorijskog jezgra grada. Među njima se ističe ugrađeni plutej oltarne pregrade.
Prema dekoraciji kamene ploče i figuralnom reljefu koju je sadržala, može se konstatovati da se nalazila u barskoj prvostolnici Sv. Teodora, odnosno Sv. Đur(đ)a, gdje je dijelila svetilište od prostora za vjernike – i sa velikom vjerovatnoćom tvrditi da potiče s kraja XI stoljeća. O njoj 3. juna 1881. piše Šako Petrović u “Glasu Crnogorca”: “S lijeve strane od ovoga drugoga piramidalnog stupca t.j. u daljem redu nalazi se grb veliki u kome je urezan veliki orao, no je oštećen – a okvir je ploče na kome je orao vrlo lijepo izrezan.”
Ploča oltarne pregrade je konstatovana u recentnijoj literaturi time što je navedeno da je na njoj sadržan preplet, odnosno predstavljeno fantastično biće, koje je u vrijeme turske vladavine otučeno. Istaknuto je prije toga od Đurđa Boškovića (“Stari Bar”), u vezi sa njenom ornamentikom, da je riječ o interesantnom istrajavanju plitkoreljefne dekoracije koja se u obliku višetračnih prepleta javlja u Baru čak i u kasnoj, gotičko-renesansnoj epohi.
Ugradnja u Spomenik oslobodiocima Bara 1881. g. upućuje da se ovaj plutej nalazio u staroj katedrali, odnosno da je opstojao u prvostolnici Sv. Đur(đ)a, da se, otučen u vremenu osmanske vladavine, nalazio u džamiji, koja je eksplodirala u januaru te godine. Plutej oltarne ograde u reljefu prikazuje orla kako hvata plijen, koji je predstavljen kao zec, a njegove ivice ukrašava preplet u obliku petočlane pletenice: nastao je u vrijeme Kraljevine Duklje.
Značajno je uputiti na nekoliko sličnih predstava koje i hronološki odgovaraju ovom, na slici gore, starom fragmentu antibarejske arhitektonske dekoracije.
Mermerna ploča s uklesanim orlom koji drži zeca (XI-XII v.), koja se povezuje s vizantijskim nasljeđem, nalazi se u Muzeju San Martino u Napulju (izložena je u Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju).
Poznata je i predstava orla i zeca na Pregradnoj ploči iz X-XI v. u Muzeju vizantijske kulture u Solunu.
Do nje je lijeva strana vizantijske poduže mermerne ploče iz XI stoljeća, koja reljefno predstavlja Hrista (orla) koji odnosi hrišćansku dušu (ulovljenog zeca) u Raj. Ta ploča sadrži i druge zoomorfne predstave, lišće vinove loze, u kombinaciji rimskog imaginarija s hrišćanskim simbolom koji prikazuje pobjedu dobra nad zlom, a čuva se u Britanskom muzeju u Londonu.
Predstava orla koji u kandžama drži zeca, iz 1189. godine, nalazi se i na jednom od pluteja (s desne strane stepeništa) parapeta sastavljenih od dragocjenih svjedočanstava vizantijske umjetnosti, a djelo su majstora Leonarda (Aquila e coniglio, wikimedia.org.). Parapeti pripadaju kapeli Raspeća u desnom transeptu romaničke katedrale San Ciriaco u Anconi.
Ranoromanički reljef pluteja oltarne pregrade, koji u hrišćanskoj ikonografiji prikazuje Hrista koji se obračunava s nečistoćom i užasom zla pred svjetlom dio je najstarijeg barskog sakralnog nasljeđa. Tako razvijena skulptura se na Jadranu ne može očekivati prije sredine, ili još vjerovatnije kraja XI stoljeća, kako to ističe uvažena koleginica dr. sc. Meri Zornija, kojoj se zahvaljujem na razmatranju sadržaja reljefa i njegovih analogija. Hronološki kontekst nastanka ranoromaničkog pluteja ne bi otuda bilo pogrešno smjestiti u vrijeme poslije papinskog potvrđivanja Mihaila kraljem i Duklje kraljevinom, odnosno uzdignuća biskupije na rang nadbiskupije, kada je mogla uslijediti donacija ploče od strane dinastije Vojislavljevića barskoj stolnici.
Barski plutej je analogan i parapetnim pločama iz jednobrodne crkve Sv. Tome u Kutima (u Dračevičkoj župi), koja potiče iz XI vijeka. Kao njen mogući ktitor pominje se stric kneza Vladimira (J. Kovačević, “Istorija Crne Gore 1”). Upravo je u istoj knjizi “Istorije Crne Gore” istaknuto da je njena skulptura rad „vrhunskih preromanskih vajara“, a na pluteju s kraja XI ili početka XII vijeka, vremena ranoromanskog pregrađivanja crkve, dva su orla raširenih krila okrenuti glavama prema krstu, geometrijski ornamentiranom tročlanim prepletnim trakama.
Gustu i sitnu petočlanu pletenicu koja uokviruje reljef orla Pavle Mijović (“Pred spomenikom našoj Pompeji”) smješta u „posljednji stadij prepletne plastike, kad je ona više reminiscencija na prošlost nego čak i posljednji njen odraz“. Sačuvani barski plutej s prikazom orla koji hvata zeca stoga je mogao nastati i početkom XII vijeka. Već prije 1125. godine barska katedrala Sv. Đur(đ)a je po Popu Dukljaninu mjesto sahrane kralja Grubeše, koji je izdahnuo u bici pod zidinama grada, ili neposredno nakon borbe. Na funerarni povod mogla bi indicirati simbolika odnošenja duše u Raj, a na kraljevsku konotaciju izvrsna izrada naručenog reljefa, o kojoj svjedoči prepletna traka na njegovim ivicama. Ako je nastao u drevnom svetilištu Sv. Teodora, za koje tradicija iz XVII stoljeća pamti da je izgorjelo u požaru, plutej se možda i kao spolija našao u kasnijem zdanju Sv. Đur(đ)a.
Arhitektonskim i dekorativnim ranoromaničkim kontekstom u kojem je nastao i iz kojeg je proistekao, rasvjetljava ishodišni horizont duhovnosti Barsko-dukljanske nadbiskupije koji je ostavio prevažna svjedočanstva i u epigrafici i književnosti XI-XII stoljeća. Ujedno je i podsjetnik da se veća stručna, kulturološka i turistička pažnja mora posvetiti pomalo zanemarenom Spomeniku oslobodiocima Bara iz 1881. godine.
