Pristan naše mladosti, sredinom pedesetih – dvije ulice koje razdvaja željeznički kolosjek, prostrani trg, dvospratne kuće – prizemlje namijenjeno trgovini, ugostiteljstvu, zanatstvu i drugim uslužnim djelatnostima, sprat stanovanju; mali park, uzana pješčana plaža, pristanište za manje brodove i barke, kojih je bilo desetak…
Prostor ograničen, životni procesi jačeg intenziteta – “sve se vidi, sve se zna”, koloritne ličnosti, kojih nije malo, gradiću pod Volujicom (koja mu zaklanja vidike prema jugu) daju obilježja urbaniteta, demokratije, uzajamnosti, ljupkosti, posebnosti.
Uz starije (iz porodica Ivanković, Trceta, Perović, Krcunović, Prelević, Jovanović, Lekić, Zečević, Mašanović, Cvetinović, Kuvendžijević, Vujačić, Radović, Adžić, Božović, Medigović, Kavaja, Vukotić…), tu su i mladi (danas bi rekli kadetskog uzrasta) koji kroz igru, pjesmu, pa i nestašluk, udahnjuju Pristanu svježinu, polet, živahnost, razdraganost. Talentovani za sport i za umjetnost, rezultatima i dostignućima uznose stariju populaciju, o njihovoj darovitosti govori se i piše i u širem okruženju. Uz sav rizik, ograničavajući se na generacijsku pripadnost, ovdje izdvajam Svetislava Sveta Stanišića, Iliju Idža Šoškića, Milenka Mima Vukotića, Dragoljuba Bata Zečevića, Viktora Vita Ujesa, Mirka Mikicu Mijuškovića. O svakome od njih moguće je napisati sadržajan esej, prožet entuzijazmom, toplinom, radostima, pa i patnjama i odricanjima. Srce me “tjera” da ovdje ispišem desetak rečenica o talentovanom i čestitom Vitu (Nikšić, 1939, otac Antonije, majka Anđelija; porodica Ujes potiče sa Krima).
Poštovani mr Ilija Vukotić, prijatelj i česti sagovornik, daje mi potporu: “Vito je našoj generaciji bio uzor: po oblačenju, onako razbarušen sa gitarom i pjesmama Elvisa Prislija, hrabrosti i iskrenosti, pričama o doživljenim ili izmaštanim dogodovštinama”.
“Sjećanje koje ne blijedi. Odmah po okupaciji otac je odveden u Radni logor, u Osnabrik. Kao mašinski inženjer radio je na montaži strojeva u drvopreradi. Optužen je za nesavjesan rad, sabotažu. Za kaznu, u zarobljeništvo, u zloglasni logor Buhenvald, dovedena je njegova porodica, žena sa petoro djece: tri kćerke i dva sina. Majka i sestre smještene su u ženski dio, a ja sa bratom Alojzom u muški dio logora. Sasvim rijetko su mogli da se vide.
Život nam se odvijao u barakama i oko njih, majka je imala radne obaveze, iscrpljujuće. U spavaćoj prostoriji bilo nas je oko pedesetoro djece. Spavalo se na spratnim krevetima sklepanim od neobrađenih dasaka. Nužnik nam je bio nedaleko od barake: rupa i preko nje malo razmaknute daske . O nekoj higijeni nje bilo govora. Dobili smo dvije robijaške preobuke, sam peri i suši naizmjenično. Imali smo samo jedno deblje ćebe i u njega se umotavali; nije bilo grijanja, zime tamo rano dođu i veoma su hladne. Dosta djece je umrlo od smrzavanja, gladi i bolesti, pa i moje dvije sestre.
Hrana nam je bila: smrdljivi kiseli kupus, geršla, kore od krompira uz koje je često bilo i zemlje. Za doručak smo dobijali čaj, više je to bila topla malo zaslađena voda, i komad tvrdog hleba.
Podnošljivije je bilo u proljeće: nikne mlada trava, slična žućenici, samo kisela pa su je zvali kiseljak, rasla je bujno oko nužnika i stubova, gdje nije izgažena zemlja – najeli bi se tog zeleniša.
O nekoj dječjoj igri nije bilo govora: trčkaranje, skakanje od crte, rvanje i gurkanje; starija i snažnija djeca išla su na radni zadatak – na njivama, slaganje cjepanika, čišćenje kruga i sl.
Kraj je rata, otac je strijeljan, oslobođenje, pomiješani su tuga i radost. Izgladnjeli, iznemogli, bolesni, i odrasli i djeca, zatvorenici jurišaju u otvorene radnje prepune prehrambenom robom. I pored upozorenja, neumjereno, halapljivo jedu salamu, slaninu, sireve, beškote – skorčani želudac i crijeva ne mogu da prihvate toliku količinu jake hrane – grče se, previjaju od bolova, umiru onako prezasićeni…
Nas četvoro – majka, sestra, brat i ja – jedva živi vraćamo se u rodni kraj, i radosno i nevoljno: opraštamo se zauvijek od oca i sestara, u zajedničkim grobnicama sahranjenim na periferiji hladnog Buhenvalda”, govorio je Vito Ujes.
Putovali su puna četiri mjeseca, željeznicom (u vagonima za stoku), rashodovanim vojnim kamionima, pa i pješice. U Nikšiću, ranijem boravištu, vidjeli su od svoje imovine zgarište, pa su bez zaustavljanja, onako izmučeni, produžili za toplije primorje.
Mali Viktor je krajem januara 1946. poslat u Risan, da bude od pomoći samohranim tetkama po majci, iz poznate porodice Lazović. Radio je u džardinu, čuvao dvije koze, a za poslove kod pekara Todora Tauzovića dobijao je jedan hleb i četiri zemičke, a zimi i kantu ćumura da se ugriju. U Risnu se zainteresovao za pecanje, ispalo je – nešto iz razonode, nešto iz nužde, učio je od “prekaljenog” ribolovca Radovana Ognjenovića kako se struna pravi od konjske dlake, udice od čiode i koji su mamci najbolji za pojedinu vrstu ribe. U Risnu je živio šest godina i tu je sa odličnim uspjehom završio šest razreda osnovne škole. Iako sasvim mlad, tu je naučio i o životnim prilikama i neprilikama.
Vraća se na Pristan, druguje sa Vaskom Piolom Prelevićem i Dragoljubom Batom Zečevićem. Osnovnu školu (mala matura) završio je u Starom Baru, potom prvi razred Gimnazije. Kako je od “malih nogu” pokazivao izraziti talenat za muziku, prelazi u Srednju muzičku školu “Njegoš” u Kotoru. Poslije trećeg razreda, škola je preseljena u Titograd – završava je 1960. kao najbolji u generaciji.
U Beogradu upisuje Muzičku akademiju, koju sa kraćim prekidima završava 1965. kao najtalentovaniji diplomac, sa akcentom na kompoziciju i dirigovanje. Svira klavir, harmoniku, gitaru, mandolinu i ostale žičane instrumente, bubnjeve.
Praćen je njegov razvojni put, čulo se za njegovo vrhunsko muziciranje za vrijeme turističke sezone. Dobija poziv da u Titogradu vodi Veliki zabavni duvački orkestar, u kojem svira, diriguje i pjeva. Ubrzo, novi izazov – na čelu je Malog orkestra RTV, u čijem sastavu su vrhunski muzičari: Eugen Hajzler, Toni Ferdinandi, Tomo Bašić i njegov sugrađanin Miodrag Miki Jelenić. Njihovi koncerti i nastupi na festivalima, u Crnoj Gori i van nje, ispraćani su dugim aplauzima, dobijaju se pozivi za posebna gostovanja.
Ne može bez mora i Bara. U školama u Starom Baru, Baru i Šušanju (Žukotrlici) predaje muzučko vaspitanje. Pri Gimnaziji je obnovio muzički orkestar, a zatim Gradski hor “Jedinstvo”, mješovitog sastava, sa 81. članom.
U horu su pjevali: Milo Đenđinović, Andrija Miranović, Boro Martinović, Tonko Bulatović, braća Mijović, braća Truš, Stanko Ratković, Ilija Milović, Hazera Dragović, Olga Demirović, Ana Marđokić, Milan i Milanka Čelebić… Pred brojnom radoznalom i razdraganom publikom nastupaju na svim važnijim svečanostima, smotrama i priredbama u Baru i regionu, dobijajući pohvale i priznanja za visoke umjetničke domete. Vitovo dirigovanje bilo je nešto neobjašnjivo: poletnost, zanesenost, gestikulacije u transu, ezoteričan za nas koji živimo tu čaroliju… Mogao je takav, bez imalo pretjerivanja, da diriguje Bečkom ili nekom drugom velikom orkestru.
Vitov talenat i entuzijazam nemaju granica, šire i oplemenjuju muzičku scenu Bara; omiljen je i kod mlađih i kod starijih, na manjim intimnim druženjima, na sjedeljkama i slavljima, sa harmonikom ili gitarom, požaljan je i rado viđen gost. Talentovanoj djeci, bez naknade, daje privatne časove klavira i gitare.
U vrijeme turističke sezone, sa malim orkestrom svira na terasama hotela u Baru, Sutomoru, Čanju, Petrovcu, Budvi, Ulcinju. Redovni je učesnik svih važnijih muzičkih i folklornih manifestacija i susreta, dobijajući nepodijeljene simpatije i pohvale; njegovo temperamentno muziciranje i dirigovanje praćeno je ovacijama, bis za bisom…
Neka društvena priznanja su ga zaobilazila, a neka je sam odbijao. Ponosan je na diplomu “Stana Tomašević Arnesen”, za izuzetne rezultate i zapažen doprinos u nastavnom u vannastavnom radu sa učenicima iz muzičkog vaspitanja, dobijenu 24. novembra 1988.
Ribolov je još od najranijeg djetinjstva, već u Risnu za Vita predstavljao čarobnu zanimaciju, koja nudi smirenje, opuštanje, uživanje – najzdraviji život u prirodi i sa prirodom. Svaki slobodni trenutak provodio bi na portiću ili lukobranu. Najčešće bi sa njim ribario Nikola Kuvendžijević, kasnije cijenjeni ljekar u Budvi. Ponekad bi pomagali starijima u izvlačenju trate i kao nagradu dobijali kilogram – dva sitnije ribe: sardele, bukvice, ukljate. Tako je dolazio do saznanja da se od ulova ribe može lijepo zaraditi.
Rano je Vito postao priznati majstor ribolovac, savršeno je ovladao svim tehničkim finesama da bi ribarenje bilo uspješno, bio je spretan, vješt, umjetnik i u ovom poslu. A i riba ga je htjela! Poznat je taj fenomen – u Sutomoru se to vezivalo za Petra Peka Begovića, jedna lokacija pecanja, ista oprema, istovjetni mamci: svima prazne – Peku puna vrećica đustara, kovača, šparića…
Sa razvojem turizma bivale su sve veće potrebe za kvalitetnom ribom, nije se pitalo za cijenu. Visprenom, već iskusnom ribolovcu, Vitu se “nametnula” mogućnost da spoji rekreaciju sa biznisom i lijepom zaradom.Uštedio je novac od svirke tokom turističke sezone i od prodate ribe restoranima, pa kupio drvenu pasaru 1958. godine. Registrovao je pod imenom “Anđelija” i brojem 58. Nešto kasnije kupio je i u barku ugradio stabilan motor. Ispunio mu se san. Sam ili sa “asistentom” isplovio bi desetak milja od obale i upustio se, samopouzdano i zaneseno, u lov krupnijih primjeraka pagra, lice, gofa,sabljarke, pešikana… Lični rekord je ulov pagra-orijaša, teškog 28,5kg. Naravno, uspješno je lovio arbune, barbune, zubatce, orade, sargove, salpe, skakavice, ukljate i sve traženije lignje i hobotnice.
Treba podsjetiti da se do kvalitenog ribolovnog materijala veoma teško dolazilo. Tek sa uspostavljanjem feribot linije Bar – Bari 1965. godine ovaj je problem brzo potisnut u zaborav. Sve ono neophodno za uspješno ribarenje nabavljano je u Bariju i Brindiziju.
U Baru je među prvima počeo sa izletničkim pomorskim turizmom. Prevozio je inostrane i domaće goste u vrijeme sezone, na relaciji Ulcinj – Budva. Njegova životna filozofija: čestitost i ponos na prvom mjestu i u ovim prilikama – imala je provjeru. Ukupno naplaćenom vozarinom znao je na Svetom Stefanu počastiti korisnike njegove plovidbene usluge. Novac za njega nije imao dublji, utilitarni smisao, nije bilo neophodno iz svakog posla ostvariti materijalnu korist. Trošio je neumjereno…Tek sa formiranjem porodice, koja mu je iznad svega, redukcija nepotrebne potrošnje i štednja u svim njenim pojavnim oblicima Vitova je životna deviza. Brižni je otac i danas odrasloj djeci.
Suton najavljuje beskrajnu junsku noć, godina je 1966. Vito je usidrio pasaru na Smokvici, kruševački gimnazijalci je prekrstiše u “Tri duda”, o njihove grane su vješali gimnastičarske sprave, željan odmora poslije ture do Svetog Stefana i natrag sa njemačkim i čehoslovačkim turistima. Ja, željan “šarenila” turističke sezone, tek došao sa odsluženja vojne obaveze u kasarni nadomak “Biljaninih izvora” u Ohridu. Nalazimo se u bašti restorana “Galeb”, u vlasništvu ugostitelja Milana i Dese Laković, kao i već nekoliko prethodnih večeri; vrsnici smo, drugari još od đačkih dana.
Prvi smo gosti, vispreni kelner, naš ispisnik, koji će koju godinu kasnije otvoriti sopstveni, kultni kafić, Milo Filipović, zna našu “proceduru” – donosi nam, za početak, porciju sira, Vitu – pivo, meni bijelo vino “Pošip”. Vito uzima u ruke gitaru, zabavljao je i goste tokom plovidbe, nekoliko akorda, pa niz dalmatinskih pjesama… Bašta, zelenilo joj daje intimu, polako se puni gostima, ponajviše Njemcima. Dvoje postarijih, prefinjeno, otmeno odjevenih, sijeda nedaleko od nas, bivaju ubrzo usluženi, Milo je “velemajstor” svoga posla. Vito “širi” repertoar, otpjevao je dvije ruske romanse. Poslije sedam-osam minuta prilazi nam Milo i kaže: “Ono dvoje gostiju žele da pređete za njihov sto, da budete njihovi gosti.”
Prihvatamo ljubazni poziv, prilazimo, predstavljamo se, i oni izgovore svoja imena: Marija i Boris. Nastavljamo sa muzikom i pjesmom, oduševljava ih Vitovo izvođenje ruskih balada i romansi. Pridružuju mu se u pjevanju… Posluženje je pristizalo jedno za drugim, raspoloženje se uzdizalo do usijanja, prelivalo se i na ostale goste… Ostali smo do duboko u noć. Takva se neobična, pa i efektna, predstava “reprizirala” sljedećih desetak večeri.
Marija i Boris su rodom iz Rige, potiču od grofovskih porodica, koje su u Njemačku izbjegle za vrijeme Oktobarske revolucije. Upoznali su se u Berlinu, za vrijeme Olimpijskih igara 1936. godine, oboje su uživali gledajući čudesnog atletičara Džesija Ovensa. Ubrzo su se vjenčali i nastavili da žive u gradu Minestru, pokrajina Vestfalija.
Malo je reći – zavoljeli su Vita, obožavali su ga kao temperamentnu, iskričavu, neiskvarenu osobu, nemjerljivo talentovanu za muziku i pjesmu, Od te “promotivne” večeri pa do kraja njihovog života 1976. godine, dakle punih deset godina, trajala je čarolija prijateljstva. Bio je on njihov stalni gost u vrijeme zimskog školskog raspusta, a oni su ljeti boravili u Sutomoru, isključivo zbog njega, po mjesec dana. Nudili su mu, molili da ga posine, da pređe u Njemačku i ima obezbijeđenu “grofovsku” egzistenciju.
Prijatelji iz Vestfalije bili su veoma bogati: posjedovali su stambene četvrti za izdavanje u zakup, servise raznih namjena, u Londonu hladnjaču za veletrgovinu viskijem, kapital u bankama. Boris je bio veoma talentovani i uspješni preduzetnik, biznismen. Marija – slovenska duša, lijepo je svirala klavir, sa puno sjete govorila je o bajkovitoj Rigi. Ja sam “dolivao ulje na vatru”, govorio sam joj o Mihailu Talju, šahovskom geniju iz njenog rodnog grada, i o njegovoj ljubavi sa glumicom Sali Landau.
Sredinom juna 1969. (juni im je najviše prijao za odmor, dani topli, noći svježe – izbjegnute su gužve, buke i “nesnosne” vreline julske i avgustovske) deponovali su u Primorsku banku 1,5 miliona DM. Predložili su Vitu da izgradi kuću sa tri etaže: suterenom, prizemljem i spratom; sprat bi bio za stanovanje, a u prizemlju i suterenu bi bio servis za pranje i peglanje veša za potrebe hotelsko-turističke privrede od Ulcinja do Budve. Biznis program je obuhvatao: po šest mašina za pranje i peglanje robe velikog kapaciteta, šest kombija za dovoz i odvoz veša i odgovarajući broj zaposlenih. Direktor banke Vešo Lekić savjetovao ga je, nagovarao da prihvati primamljivu poslovnu šansu. Ponos Vitu nije dozvoljavao da ponudu prihvati. Ljubazno se zahvalio dragim i dobronamjernim prijateljima.
Uslijedila je “utješna” ponuda: kupiće mu čamac (brodicu), pruža mu se mogućnost da spoji rekreativno i korisno, ribolov i prevoz turista do bližih ili udaljenijih destinacija, uživaće u svemu što more pruža.
Dostojanstveni primorac je prihvatio ideju, s tim da to bude pozajmica na dvije turističke sezone! Kod uglednog kapetana Bracanovića kupljena je brodica, dužine 6,32 m, širine 2,52 m, jarbol, jedra, kabina sa tri ležaja, motor stabilan jačine 5ks, registrovana je pod imenom “Marija”, br.61. Kredit je otplaćen na kraju sezone 1970. Što iz nužde, što iz užitka u bogatstvu i izuzetnostima života na moru, sljedeće tri godine, i bukvalno, proživio je u svojoj ljubljenoj brodici – ljepotici.
(Marija i Boris su bili kumovi na krštenju Vitovoj djeci Anđeliji Mariji i Aleksandru, obred krštenja obavljen je u manastiru Sv. Vaslije Ostroški pod Ostrogom)
Viktor Ujes – čovjek kakvog je u aktuelno vrijeme gotovo nemoguće sresti, upoznati, biti sa njim prijatelj: Čvrstog karaktera, dostojanstven, dosljedan, istinoljubiv, nepotkupljiv, pravdoljubiv, skroman, čestit; Rijetko talentovan muzičar-umjetnik, temperamentan, zanesen u posvećenosti da drugome iznese i prenese ljepotu kulture zvuka; Ribolovac istančanog nerva i zaokružene zanatske vještine, uspješan, cijenjen u profesionalnom i amaterskom ribolovnom kružoku.
Danas, na adresi Tršanj-krš, Popovići br. 65, u svojoj kući sa lijepom okućnicom, opušteno provodi penzionerske dane, iskreno obradovan kada mu u posjetu dođu prijatelji. Sa njim su kćerka Anđelija Marija i sin Aleksandar i njihove porodice. Supruga Senka, rođ. Đonović je, nažalost, prerano odletjela u anđeoska prostranstva…
