Gost emisije Otvoreni studio Radio Bara protekle subote bio je rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor i paroh cetinjski Srpske pravoslavne crkve, Gojko Perović.
U emisiji je govorio o aktuelnoj problematici koju je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti, usvojen u Skupštini Crne Gore krajem decembra.
Intervju prenosimo integralno, u dva dijela, danas i sjutra
Novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti izazvao je oštro protivljenje Srpske pravoslavne crkve i mirne proteste u vidu litija koji uporno traju već treći mjesec. Mnogo građana je nezadovoljno i učestvuje svakog četvrtka i nedjelje u uličnim šetnjama širom Crne Gore, ali ima mnogo i onih koji sjede kući i razmišljaju drugačije. Vi ste izazvali simpatije, dijelom i jednih i drugih, kada ste krajem januara na jednom od skupova pozvali pravoslavnu braću na pomirenje uz poruku: “Nema nama molitve bez njih, niti njima Crne Gore bez nas”. Kako je moguće da se došlo u ovu situaciju,do nepomirljivih razlika, i kako sada izgledaju stvari?
O. Perović: Vjerujem da živimo u civilizacijskoj državi koja je pravna i koja funkcioniše po normalnim političkim standardima. Ako je tako, onda moramo i možemo doći do rješenja, jer ne postoji saglasnost, ni među predstavnicima međunarodne zajednice, niti kod domaćih pravnih stručnjaka i građana, da je ovo najbolji mogući Zakon. Ne vidim zašto bi jedan takav tekst, koji je već izazvao velike podjele, bio važniji od naše sreće, mira i međusobnog razumijevanja. Mislim da ima prostora da se napravi bolji Zakon od ovog, jer crkva stoji na stanovištu da nam treba zakonsko regulisanje našeg statusa. Ja mislim da sugrađani koje sam, kao što ste kazali pozvao na pomirenje, koji su manifestovali protest protiv litija, nijesu za sprovođenje Zakona, jer su mnogi od njih shvatili o čemu se radi, već su, vjerujem, pod tenzijom medijske kampanje da su litije protiv države, instiktivno reagovali da je brane. Litije nijesu protiv države, već su usmjerene u pravcu mirnih građanskih protesta, kako bismo dobili dobar Zakon. To znači, da smo mi za bolju Crnu Goru, za jaču državu, jer novi Zakon nije u skladu sa čak četiri zakona ove države, prethodno donijetih: Zakon o imovinsko pravnim odnosima, Zakon o državnom premjeru i katastru, Zakon o parničnom postupku i Zakon o upravnom postupku, a takođe, je u suprotnosti i sa nekoliko ključnih tačaka Ustava Crne Gore.
Da li je zbog toga Srpska pravoslavna crkva podnijela žalbu Ustavnom sudu, i ako nije, zašto nije?
O. Perović: Nijesmo još. Moram naglasiti da ne postoji rok za podnošenje žalbe, niti je Ustavni sud obavezan rokom da na takvu žalbu odgovori. To je jedna vrlo neizvjesna pravna okolnost. Inicijativa je pripremljena, ona sada prolazi crkvene instance, ali to nije tema koja je alternativa ovom problemu. Kada bismo i sjutra predali inicijativu, Ustavni sud može odgovoriti tek, recimo, za dvije godine, a sa druge strane on sam, na osnovu polemika i protesta koje je izazvalo donošenje novog Zakona, može pokrenuti postupak za ocjenu njegove zakonitosti i ustavnosti. Imao bi i obavezu da to već uradi. Mislim da je bolje i efikasnije rješenje da oni koji su donijeli i izglasali ovakav Zakon, a to su Vlada i Skupština, na isti način donesu Zakon o njegovim izmjenama i dopunama. To bi mnogo kraće trajalo.
Rekli ste da Srpska pravoslavna crkva jeste za regulisanje svog statusa Zakonom, je li tako?
O. Perović: Apsolutno. Do decembra prošle godine imali smo Zakon iz 1977. godine koji je bio na snazi, iako mu je rok istekao, jer nijesmo imali drugi. U skladu sa njim crkva je djelovala i radila u ovoj državi i mi nijednog trenutka nijesmo bili van pravnog sistema ove zemje. Možemo jedino da govorimo o tome kakav je bio pravni sistem i koliko se primjenjivao Zakon, ali mi svuda, posebno ovdje, u Crnoj Gori-našoj zemlji, hoćemo da sve radimo po Zakonu.
Kakva je razlika između crkvenog i crkveno-državnog prava?
O. Perović: Velika, zato što su po Ustavu, član 14, crkva i država odvojene, to su dvije potpuno različite institucije. Država je novovjekovna tvorevina koja se zasniva na društvenom ugovoru, na jednakom pravu svih građana, a crkva podrazumijeva učešće samo onih koji vjeruju, na taj način da učestvuju u crkvenom životu. Dakle, crkveni život i njena pravila nijesu obavezujuća za sve građane, a državna pravila obavezuju sve, pa i vjernike. Prije jedanaest godina, upravo smo ovdje u Baru, u hotelu Princess, pod pokroviteljstvom Opštine, uz učešće svih vjerskih zajednica i crkava u Crnoj Gori i univerzitetskih profesora sa važnih evropskih katedri, koji se bave odnosom crkve i države, imali trodnevni međunarodni skup, prvi te vrste u Crnoj Gori. Organizovala ga je crkva, a bili su prisutni i predstavnici Vlade, odnosno nadležnih ministarstava. Tada smo zacrtali put i istakli obavezu uređenja odnosa crkve i države, ne zadirući u autonomno pravo crkve i vjerskih zajednica da same uređuju svoj život. Ovaj sporni Zakon upravo želi to, to su nam rekli i predstavnici međunarodne zajednice, prilikom poslednjeg razgovora sa komesarom EU za pridruživanje. Ovo je neustavni i diskriminatorski Zakon, koji pretenduje da uređuju strukturu crkve, te ga stoga smatramo anticivilizacijskim i protiv njega smo.
Što je to konkretno što smatrate neadekvatnim u Zakonu?
O. Perović: Prva i osnovna stvar koja je nakaradna i koja predstavlja direktan udar na pravni sistem Crne Gore jeste to da se svojinsko-pravna pitanja i nejasnoće, ovim Zakonom žele urediti u katastru, organu podređenom Vladi, a ne u sudu, kako to propisuju već pomenuti postojeći zakoni ove države. Ako smatrate da ste titular imovine i ako ste zainteresovana strana, kojoj je neko greškom ili zlom namjerom, neko njeno svojinsko pravo prepisao na drugoga, onda bi trebalo da u roku od tri godine, podnesete tzv. brisovnu tužbu i tražite da se taj upis dovede u pitanje i reguliše. Ako su prošle tri godine, onda vas Zakon o imovinsko-pravnim odnosima, upućuje na parnični postupak , u kojem ćete podnijeti dokaze da se neko bespravno upisao na vašu imovinu. Ako nijesmo u džungli, već u pravnoj državi, onda je jasno kako se to rješava. Donijeti Zakon to poništava, uskraćuje te mogućnosti i , kako predviđa, sve bi trebalo da se prepiše na državu, jer postoji osnovana sumnja, iz perspektive Vlade, da su crkve prije 1918. godine bile u nečijem drugom vlasništvu.
Da li je doslovno rečeno u Zakonu da će sva crkvena imovina biti prepisana na državu, ili je predviđeno da bude upisana na onog titulara koji za to bude imao valjanu dokumentaciju, kojom će dokazati svoje vlasničko pravo?
O. Perović: Postoji dodatni paradoks-država bi po ovom Zakonu trebalo da donese dokaze da je nešto prije 1918. godine pripadalo državi ili je građeno od državnih sredstava, akcijom građana i slično, dakle da nije pripadalo crkvi, pa da crkva naknadno dokazuje da to nije državno, nego crkveno. Takav postupak bi narušavao pravni sistem zemlje, jer je u suprotnosti sa Zakonom o imovinsko-pravnim odnosima i ne postoji ni u jednoj drugoj situaciji, niti kod pravnih, niti kod fizičkih lica. Tu ulazimo u zonu diskriminacije i kršenja Ustava, po kojem smo svi jednaki pred zakonom. Sva dokumenta, svi pozitivni propisi koje imamo dostupne, a na prvom mjestu Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišića, koji se odnosi na Crnu Goru prije 1918. godine, jasno prepoznaje dvije vrste vlasništva-državno i crkveno, što znači da se od početka krenulo od pogrešne pretpostavke da je nešto bilo u svojini države prije 1918. godine. Mi živimo u 2020. godini, neko misli jedno, neko drugo, ali postoje sudovi, i to ne sudovi Srbije ili Republike Srpske, nego sudovi i zakoni Crne Gore koji rješavaju nejasnoće kada je riječ o svojini. Dakle, novi Zakon nas vodi u katastar, gdje neki službenik treba nešto da upiše ili prepiše, iako smo po važećem Zakonu, kojeg se mi u crkvi držimo- i Zakona o katastru i imovini, mi upisani. Crkva ili Mitropolija ne može biti upisana tek tako, dođe pop u katastar i upiše imovinu. Tom postupku prethodi upravni i pravosnažna presuda Upravnog suda da su se stekli uslovi da se neko upiše u katastar. Više nema mogućnosti za upravni spor, jer je samim upisom u katastar, u ovoj civilizacijskoj zemlji, koja nije prašuma ili džungla, nego država, to završeno i sada se to može dovoditi u pitanje jedino u parničnom postupku.
Da li ste vi za to da se sve raspravi u parničnom postupku i zašto ga ne pokrenete?
O. Perović: Jesmo, mi smo već imali par parničnih postupaka. Kao građani, sveštenici, crkva, polazimo od pretpostavke da smo moralna lica i moralna institucija, koji nikome nijesmo ništa oteli ili ukrali, i teško nam pada to što čitamo između redova novog Zakona. Nije ovo, ponavljam, vrijeme hajdučije, nego uređene države. Imali smo parnični postupak kada je riječ o crkvi na Kruševcu, u kompleksu Dvora kralja Nikole u Podgorici. Država je pokrenula parnični postupak i pokušala da dokaže da je ona državno vlasništvo. Međutim, kralj Nikola je bio civilizovaniji čovjek od predlagača novog Zakona i on je znao, da čak i ako ima crkvu u okviru svog dvorskog kompleksa, da to nije njegovo vlasništvo, nego crkveno. Mitroplija crnogorsko-primorska je u tom postupku dokazala svoje vlasništvo. Zato se mi protivimo da se po novom Zakonu, na taj način, nacionalizuje imovina. U parničnom postupku postoji još jedan institut-državine ili održaja. Dakle, možete nekome i da otmete nešto, ali ako to držite u savjesnom održaju, čuvate ga, ne palite i slično, 20 ili 30 godina, postaje vaše. Crkva se savjesno stara poslednjih sto godina o nečemu što je bilo njeno i prije sto godina, a sada se pojavljuje neko, sa nekom ideološkom pretpostavkom, da je crkva vlasništvo države. To su diskutabilne stvari.
Čije je, prema Vašem mišljenju, gospodine Peroviću, zemljište na kojem su crkve i hramovi?
O. Perović: Crkveno, imamo Povelju Ivana Crnojevića iz XV vijeka i proglas kralja Nikole iz XIX vijeka koji to potvrđuju.
Predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve, takođe, tvrde da je Poveljom koju i Vi pominjete, gospodara Ivana Crnojevića, to imovina te crkve. Kako to komentarišete?
O. Perović: Ako tvrde, neka idu na sud. Ja ne mogu tvrditi da je tehnika u studiju Radio Bara moja, ili mogu, ali onda to moram da dokažem. Ta organizacija, koja sebe zove Crnogorskom pravoslavnom crkvom, je, kao registrovana, ušla u pravni sistem Crne Gore tek 2000. godine. To je pravni paradoks, da organizacija, tada registrovana, traži nešto od prije 1918. godine, pozivajući se da pripada njoj. Ne pripada niti njoj, niti državi, već Pravoslavnoj crkvi, koja je mijenjala svoja imena i svoje granice. Bila je Pravoslavna crkva u Kraljevini Crne Gore sa tri eparhije.
Kako je to zemljište postalo crkveno? Da li ga je crkva kupovala ili dobijala od države?
O. Perović: Kako nešto postaje crkveno, objasniću. Crkva je institucija koja se zalaže za duhovne vrijednosti, a ne materijalne. Crkva nije banka iliti korporacija koja nešto kupuje, to joj nije u opisu posla, na prvom mjestu. Zato su crkva i država odvojene. Nekome se rodi živo i zdravo dijete, neko nekome umre. To su kategorije koje ne mogu da budu u pravnom prometu jedne građanske države. Zato čovjek koji vjeruje da je njegov pokojni predak otišao na nebo, ne ostavlja svoju imovni ni Opštini Bar, niti državi Crnoj Gori, ni državi Srbiji, nego ostavlja crkvi. Uvijek se znalo, u svim pravnim sistemima, počev od Rimskog prava, od antičkog, preko vizantijskog, do našeg današnjeg, da postoje posebne teritorije koje su osveštane, svete, ne pripadaju nijednom pojedincu i ne pripadaju državi. Ja sam to u svojim besjedama nazvao “ambasade nebeskog carstva”, kao što imamo Ambasadu SAD u Podgorici. Ona funkcioniše u skladu sa pravilima Crne Gore, ali ona je ambasada druge zemlje.
Da, ali je zemljište na kojoj je ta i sve druge strane ambasade, države Crne Gore, slažete se?
O. Perović: Jedno je teritorija jedne države koja se proteže od jedne do druge granice, a drugo je vlasništvo nad nečim. Ne pripada sve Crnoj Gori, postoje fizička i pravna lica koja imaju svoje vlasništvo nad nečim. Dakle, ljudi su ostavljali crkvi svoja dobra i tako je crkva sticala imanje. U Povelji, Ivan Crnojević kaže da imovinu ostavlja crkvi, nije rekao sinu nasljedniku, koji je vladao poslije njega, ili knjaževini Zeti. Proglas kralja Nikole iz 1895. godine koji je objavljen u Glasu Crnogorca potvrđuje Povelju Ivan bega Crnojevića: “Imovina Cetinjskog manastira neka ostane crkvi i svi koji na toj imovini budu nešto gradili, moraju da plaćaju lektarinu Cetinjskom manastiru, koji će da umnožava svoju imovinu, na slavu i korist crkve”. Mi to sada, ovakvim Zakonom, dovodimo u pitanje.
Tvrdite da je zemljište na kojem su crkve i manastiri Srpske pravoslavne crkve, vlasništvo crkve, a što je sa objektima? Kako razgraničiti svojinska ovlašćenja na njima, jer njih su, uglavnom, gradili građani, ali i oni koji se osjećaju Crnogorcima i oni koji se osjećaju Srbima, među donatorima su nerijetko i naši sugrađani katoličke i islamske vjeroispovijesti. Takođe, država je izdvajala značajna sredstva u te svrhe, pa i u novije vrijeme, za, na primjer, hram u Podgorici?
O. Perović: Nema potrebe da nas za to boli glava. Postoji Zakon o imovinsko-pravnim odnosima, postoji Ustav Crne Gore i država ima pravila po kojima se rješavaju ta pitanja. Nema potrebe da donosimo novi Zakon koji će riješiti neke nedoumice unazad sto godina. Nijedno pravno lice u Crnoj Gori, nijedno fizičko, niti institucija, nijesu dovedeni u ovu situaciju da raspravljaju što je bilo prije sto godina. Luku Bar su, takođe, gradili građani Crne Gore.
Da, ali zemljište na kojem je sagrađena Luka Bar i svi drugi privredni subjekti u Crnoj Gori, je državna svojina, zar ne?
O. Perović: Tačno, ali je postalo državna svojina zato što je sproveden pravni postupak. Ne može nijedan građanin doći da uzme, recimo, jednu lučku dizalicu, zato što je njegov đed učestvovao u izgradnji Luke. To što je on gradio, učestvovao u nekoj radnoj akciji ili mobi, ne legitimiše ga da uzme bilo što i nosi kući. To što su građani gradili, to je jedna tema, a druga je kako je to procesuirano i čije je sada.
Koje su još, prema Vašem i stavu Srpske pravoslavne crkve, sporne odredbe novog Zakona? Što mislite o registraciji vjerskih zajednica, kako bi mogle da posluju, imaju svojstvo pravnog lica, zaključuju ugovore i, uopšte, učestvuju u pravnom prometu? Da li je Srpska Pravoslavna crkva registrovana i ako nije, hoće li to uraditi?
O. Perović: Mi smo, između ostalog, protiv ovog Zakona, jer je donijet u atmosferi koja je neregularna, nije bilo javne rasprave i dijaloga.
Vaši protivnici, predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve tvrde da su pokušali da razgovaraju. Sjećamo se prvobitnog Nacrta Zakona iz 2015. godine, kada je bezupješno pokušavano da se održi javna rasprava u nekoliko gradova, pa i u Vašem rodnom Kotoru, na kojoj su se pojavili predstavnici CPC i spriječeni su u tome. Bilo je čak i ružnih , nemilih scena, a upravo se okrivljuje za to Srpska pravoslavna crkva. Da li je to tako?
O. Perović: Mi nemamo nikakvih protivnika, već je u pitanju Vlada koja predlaže Zakon. Dok je bio u formi nacrta, Vlada je predložila javnu raspravu u tri prostorije, od kojih je jedna bila veličine Vašeg Radija. Na javnu raspravu može doći svaki građanin. Taj nacrt je Venecijanska komisija “iskaišala” na hiljadu mjesta. Oni su htjeli da tu priču svedu na tri javne rasprave, u Podgorici, Bijelom Polju i Kotoru, pritom je sala u Kotoru bila veoma mala.
Da li je veličina sale bila isključivi razlog što javna rasprava nije održana, ne samo u Kotoru, već i drugim gradovima?
O. Perović: Građani, posebno u Boki Kotorskoj, koja je teritorija Crne Gore koja je dugo bila u sastavu Mletačke republike i Austro Ugarske, veoma su vezani za crkvu, jer je to bila jedina veza njihovih predaka sa domovinom. Veoma su osjetljivi na to pitanje i nije se mogla održati rasprava u neadekvatnom prostoru. Bilo je prilika i načina da crkva i država diskutuju o tome i mimo tako loše organizovanih javnih rasprava.
Zar nije bilo više susreta i razgovora na tu temu?
O. Perović: Nije. Poslije toga se ćutalo tri godine, sve do početka 2019. kada smo dobili predlog Zakona koji ide na ocjenu kod Venecijanske komisije. Ona ima 36 prigovora. Jedan je da se Zakon mora donijeti u postupku koji je javan, institucionalan i inkluzivan. To je i preporuka rimskog pape, koji je predstavnik jedne od zainteresovanih strana, jer Rimokatolička crkva djeluje na teritoriji Crne Gore. Postoje i stavovi Evropske komisije koji su na tom fonu, jer crkva ne može biti samo posmatrač ovog procesa. Što se desilo? U junu 2019. godine imamo sastanak, i to na mitropolitov predlog, sa predstavnicima Vlade. Dogovoreno je da se razgovara, i u novembru imamo jedan jedini sastanak stručnih timova Vlade i Mitropolije, sa predlogom da se dikutuje samo o preporukama Venecijanske komisije, mjesec prije usvajanja Zakona.
Zar nijesu mediji objavili da je potpredsjednik Vlade, gospodin Pažin, više puta razgovarao sa predstavnicima Mitroplije?
O. Perović: Tačno, gdin Pažin je nekoiko puta dolazio u Mitropoliju, ali nijedan od tih sastanaka nije bio posvećen Zakonu. Pričali smo o odnosu crkve i države, kako bi to trebalo da izgleda, kakva su pravna rješenja u zemljama u okruženju i slično…
Drugi dio intervjua sa rektorom Cetinjske bogoslovije, Gojkom Perovićem, možete pročitati sjutra na našem portalu.
