DR FILIP DOBREČIĆ – PRILOG ZA BIOGRAFIJU (3)
Dr Filip Dobrečić, narodni poslanik i crnogorski diplomata, sekretar prve klase Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore (1914-1917), nakon čega je postavljen za njenog generalnog konzula u Brindiziju, objavio je članak u „Glasu Crnogorca“ (broj 25, Neji na Seni kod Pariza, 27. avgusta / 9. septembra 1917. godine), u kome je emanirao ondašnje kako svoje mišljenje, tako i političke stavove i ideologiju kralja Nikole i crnogorske Vlade u egzilu koju je predvodio Evgenije Popović, po pitanju načina, sredstava i oblika jugoslovenskog ujedinjenja, uz uvažavanje prava na opstanak i važećeg pravnog sistema države Crne Gore.
Dr Filip Dobrečić je u navedenom polemičkom članku iznio mišljenje o djelovanju bivšeg predsjednika crnogorske Vlade Andrije J. Radovića, nekadašnjeg jednog od vođa klubaša u Crnoj Gori, a tadašnjeg pristalice aneksije Crne Gore drugoj državi, odnosno, Radovićeve ondašnje anticrnogorske djelatnosti, koju je kao predsjednik Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje (formiranog u Parizu 4 marta 1917. godine), manifestovao podrškom Krfskoj deklaraciji od 7/ 20. jula 1917. godine, za koju je Dobrečić smatrao da je grubo povrijedila, neustavno, nezakonito i nelegitimno, nezavisnost i suverenitet Kraljevine Crne Gore i bespravno dezavuisala ustavne i legalne organe države Crne Gore, koji su djelovali u egzilu.
Dr Filip Dobrečić je smatrao da Andrija Radović permanentno kleveće Crnu Goru, njenu dinastiju i kralja Nikolu; da iznosi grube neistine o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, koja se, po Dobrečiću, časno i hrabro borila i žrtvovala, kao vjerna saveznica na strani sila Velike Antante. Braneći pravo Crne Gore na opstanak kao države i za tada preferirajući vaspostavljenje njene slobode i oslobođenja njenog naroda, dr Filip Dobrečić, zastupajući koncept dvora kralja Nikole i Vlade u izbjeglištvu, po pitanju ravnopravnog, sporazumnog, ustavno i zakonski, jugoslovenskog ujedinjenja na federalnoj, a ne unitarno-centralističkoj osnovi, oštro zamjera Radoviću da nije bio odan Crnoj Gori, i njenom vladaru, odnosno, ustavno-pravnom poretku i njenim legalnim i legitimnim organima. Naprotiv, dr Dobrečić podvači da ih je Radović potpuno iznevjerio i da je stalno manifestovao nedosljednost u stavovima. Doduše, od kraja februara 1919. godine i sam Dobrečić će promijeniti stranu i stavove, ali to je ipak neuporedivo u značaju i sa konsekvencama sa onim što je znatno ranije uradio Radović, koga je 1917. i 1918. Dobrečić kritikovao.
Taj vrijedni članak dr Filipa Dobrečića posve zaslužuje da bude objavljen u smislu istorijskog izvora, s napomenom da mu se, u određenom smislu, u nekim elementima može naučno prigovoriti, i taj tekst emanira u osnovi i neke problematične, političko-ideološke romantičarske zablude i megalomanske pretenzije, ondašnje i ranije zvanične politike organa vlasti Kraljevine Crne Gore i nacionalne ideologije i politike kralja Nikole, a koji se odnose na istorijski, etnički i nacionalni identitet Crne Gore i Crnogoraca, odnosno, ondašnjim stavovima dinastičkih krugova Crne Gore, kojima je, kako ranije u zemlji, tako i u egzilu, do marta 1919. godine, idejno-politički i sam Filip Dobrečić pripadao i slijedio ih dugo vremena. Ali to nije predmet ovog članka, koji svjedoči o političkoj karijeri dr Filipa Dobrečića.
Naime, dio tog polemičkog i važnog za istoriografiju teksta dr Filipa Dobrečića, objavljenog u rečenom broju „Glasa Crnogorca“ iz 1917. godine bavešćemo onako kako ga je 1917. godine prenio na francuskom jeziku, u svojoj knjizi, advokat Vladimir Đ. Popović (Ostali dio tog teksta, radi njegove dužine, objavićemo u narednoj kolumni).
“…Rečeni g. Radović se u Crnoj Gori izdavao za demokratu, apostolom liberalnih ideja, pobornikom modernih političkih principa – ali je svojim djelom pokazao da misli i osjeća potpuno drugačije, jer, otkad je došao na toliko žuđenu vlast, niko nikada nije vidio nedostupnijeg čovjeka od tog istog g. Radovića. Zar nije on, kao predsjednik Vlade u Bordou i Neju, protjerivao naše sunarodnike (takođe izbjeglice) i zvaničnike koji su tražili pomoć i zaštitu za Crnu Goru? Danas g. Radović želi da se pokaže veliki politički idealista, zagovornik nacionalnog ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda. Takvo stanje stvari je današnje, ali kada je boravio u Crnoj Gori, pošto mu je trebalo da kaže ono što misli i kako misli pred cijelim narodom, da bi ga čitav svijet čuo i osudio, da li je g. Radović govorio o ujedinjenju? Ne, naprotiv. Kada se u januaru 1914. godine opozicija u Parlamentu dotakla pitanja finansijskog, vojnog i diplomatskog ujedinjenja, g. A. Radović je ostao u tišini, ali, kako kažu, prilagodio se situaciji, kad mu je trebalo, kao šefu partije, pošto se pretvara da to jeste, da izrazi svoj stav o toliko važnoj temi.
Trenutno g. Radović propovijeda sveti ideal našeg ujedinjenja, želeći da se nametne kao najveći zagovornik srpske i jugoslovenske ideje, širenjem najraznovrsnijih kleveta nauštrb sopstvene domovine – te velike zemlje koja je, pet vjekova, slavno branila zastavu srpske i jugoslovenske slobode na Balkanu. Kao što je posijao razdor u državi (uvijek zbog svoje nezasite lične ambicije), isto tako i danas pokušava da izazove raspre i posije mržnju među srpskom i crnogorskom braćom. G. Radović mi prebacuje da sam, već rečeno, bio manje ili više servilan! Svojim savjesnim i nezavisnim radom u Narodnoj skupštini sam pokazao – u tome će se složiti svi pošteni i partijski neutralni ljudi – da imam dovoljno energije i da sam umio da žrtvujem svoj položaj kad sam smatrao da je to potrebno; da kažem otvoreno i jasno ono što mislim i vjerujem da je korisno za državu i za narod. Dakle, za mene se ne može reći da sam bio servilan, već se to može reći za g. Radovića: on u Narodnoj skupštini nikada nije progovorio ni riječ protiv tadašnje kraljevske Vlade, koju je vjerno služio od mjeseca maja 1913. godine do njenog raspuštanja. Uprkos svemu tome, g. Radović, kao i svi oni čija se savjest ne opire širenju najnižih kleveta, želio bi da me proglasi separatistom, i tjera me čak i da govorim sam o sebi.
Uvijek sam radio za bratsku slogu i ujedinjenje. Moja politička aktivnost kao dopisnika mnogih velikih evropskih novina tome svjedoči, kao i javne konferencije koje sam kao student održao na Univerzitetu u Rimu, govori u Skupštini; brojni članci koje sam sa Cetinja poslao savezničkim novinama, kao i moje dopisništvo za agenciju Havas, od početka Prvog balkanskog rata do poslednjih dana koji su prethodili padu Crne Gore. Svo moje političko djelovanje dokazuje iskrena i bratska osjećanja, koja sam uvijek gajio prema cijelom srpskom narodu. Mogu ponosno da dodam i ovo: Kad je Austrougarska napala Srbiju, održao sam, u Narodnoj skupštini Crne Gore, sazvanoj na vanrednu sjednicu da odluči o ratnoj deklaraciji, jedan govor, u najiskrenijem patriotskom duhu, izjavljujući da Crna Gora mora dijeliti sudbinu Srbije i žrtvovati se za zajedničku stvar, dok je g. Radović ćutao, bojeći se valjda da će se kompromitovati pred očima Austrije? Zašto je g. Radović ćutao u Skupštini? On, šef partije, vinovnik ujedinjenja, zašto nije izgovorio nijednu riječ?
Ne možemo zvati separatistima one koji iskreno i pošteno rade za slogu i ujedinjenje braće; taj naziv pripada jedino onima koji, u ličnom interesu, siju mržnju i razdor među srpskom i crnogorskom braćom, i to u trenutku kad uporni neprijatelj zauzima dvije države; na taj način ne služi se srpskoj stvari, već stvari našeg zajedničkog neprijatelja. Širiti propagandu o ujedinjenju, u trenutku kad naš narod pati u ropstvu i umire od gladi, i to na način kako čini g. Radović, znači: raditi protiv sloge i jedinstva, podijeliti duhove i pokvariti osjećaj bratske ljubavi koji spaja dvije srpske kraljevine.
Naše jedinstvo priraslo je srcu svakom poštenom čovjeku, ali treba vremena da se ono ostvari, prirodnim tokom i uz bratsku slogu. Duboko sam ubijeđen da nije umjesno danas raspravljati to pitanje, najvažnije i najznačajnije u našem nacionalnom životu. Pitanje jedinstva neće doći na dnevni red rasprave dok narodi ne povrate svoju slobodu.
Crna Gora je ušla u rat kao nezavisna država, samo iz bratske solidarnosti, budući da je njena sudbina usko vezana sa sudbinom Srbije i, iako je privremeno lišena slobode i nezavisnosti, ona nije izgubila svoja suverena prava. Jedino narod i njegovi zvanični predstavnici imaju pravo da riješe pitanje od koga zavisi nezavisnost države, njen Ustav i svi oblici njenog suvereniteta. Uostalom, pitanje ujedinjenja, o kojem se s punim pravom ne može govoriti prije nego za to dođe zgodan momenat, unutrašnja je stvar dvije bratske zemlje; niko nema pravo da se o tom stara, a da nije za to zadužen.
Kao crnogorski narodni poslanik, ostajući vjeran zakletvi koju sam dao na Cetinju, pred Narodnom skupštinom – koja je tokom ovog rata časno i dostojno vršila svoju dužnost, odlučujući oduševljeno i jednoglasno u korist ratne deklaracije u Austriji otkad je ova napala Srbiju, kao što je i Srbija, u odlučnim momentima u kojima je srpska teritorija već bila puna neprijatelja, glasala za to da se rat nastavi, čvrsto sam ubijeđen da sam ostao vjeran srpskom idealu i slovenskoj misli.
Mislim da ovime treba da odgovorim na sramote lista „Ujedinjenje”, i izjavljujem da neću prihvatiti nikakvu dalju polemiku sa g. Radovićem i njegovim saučesnicima, jer smatram da je ispod mog nivoa da razgovaram sa sumnjivim ljudima, čije djelo nije ni ozbiljno ni patriotsko.
Dr Filip Dobrečić, poslanik”
Navedeni dio Dobrečićevog teksta, akcentujemo, citiran je, kako smo već rekli, prema crnogorskom prevodu knjige sa francuskog jezika Vladimira Đ. Popovića, advokata, bivšeg predsjednika cetinjske opštine, pod naslovom “Cenzurisano…ili g. Andrija Radović”, Pariz, 1917. godine.
