Uoči nacionalnog praznika „Njegoševi dani”, za Radio Bar i Bar info, razgovarali smo sa dr filoloških nauka Gordanom Janjušević Leković o velikanu naše kulture, duhovnosti, književne i filozofske misli, Petru II Petroviću Njegošu. Njegovo grandiozno djelo i ličnost, neiscrpno je polje istraživanja. O tome su napisani tomovi knjiga, brojni značajni domaći i inostrani književnici, filozofi, naučni radnici, analizirali su Njegošev književni opus, a ponekad naučne radove posvećivali samo jednom njegovom stihu i misli.

U intervjuu sa dr Janjušević Leković centralna tema bila je kako je djelo genijalnog pjesnika „oko koga se kultura konstituiše”, tumačila “zlatna trojka” jugoslovenske književnosti – Ivo Andrić, Miloš Crnjanski i Miroslav Krleža.

RB/BI: Rekli ste da je Andrić u svojim esejima o Njegošu citirao mnoga značajna imena kulture, književnosti, umjetnosti. Koga i na koji način?

Janjušević Leković: Getea, Ekermana, Rivarola, Lazarevića, Gagića, Matiju Bana, najviše samog Njegoša, Nenadovića i njegova „Pisma iz Italije” ( koja su vrijedno svjedočanstvo o Njegošu), Nikolaja Velimirovića, vezira Skadarskog i Njegoševu prepisku sa njim. Nenadovića Andrić naziva Njegoševim Ekermanom, jer znamo da smo od Ekermana, u njegovoj prepisci sa Geteom, saznali dosta o Geteu, njegovim idejama, i posebno veličanstvenom Geteovom konceptu svjetske književnosti – od njega potiče ideja o prevođenju svjetske literature ( što je danas veoma široka tema), i danas, pojam svjetske književnosti nije isti kao što je bio u Geteovo vrijeme, ali je i dalje veoma važan. Andrić citira i razne Njegoševe biografe, već pomenutog Njegoševog sekretara Milorada Medakovića. Recimo, govoreći o pjesničkom geniju Petru II Petroviću Njegošu, Andrić navodi da je „naivni i strogi Medaković”, zašto je strog vrlo brzo saznajemo iz tog citata, a zašto je naivan, možemo samo da promišljamo, kazao da je vladika mogao još mnogo više da uradi za Crnu Goru da se nije bavio pisanjem poezije, jer je njega ta pasija, ljubav prema poeziji, ponekad potpuno odvojila od državničkih poslova. Takođe, citira Andrić i Njegoševog ruskog biografa koji je imao suprotno mišljenje, smatrajući da je Njegoš mogao još više dati poeziji, jer je bio rođeni pjesnik, da ga nisu državni poslovi u tome ometali. Andrić zaključuje: „Što je najgore, i jedni i drugi su u pravu”. Pomenula sam u prethodnom dijelu razgovora da je Crnjanski napisao za Sarajliju da je “taj mag srpskog romantizma imao taman i oblačan pojam Ilijade, kojim je zaogrnuo pleća Njegoševa”. Andrić detaljno i sugestivno opisuje kako su na drugi način zaogrnuta pleća Njegoševa, gotovo istoga časa kada mu je preminuo stric Petar I Petrović Njegoš. Ostroški starješina mu je odmah obukao kaluđersku mantiju strica, mladom Njegošu koji je imao, Andrić nije siguran da li 17 ili 19 godina, jer se izvori ne poklapaju. Onda opisuje trenutak kada prilaze i ostali, brojni sveštenici, da celivaju novog vladiku, poljube mu ruku, a “Crnogorci klicahu i pucahu iz pušaka”. Od tog prelomnog trenutka, tog bremena koje se zove Crna Gora i njena sloboda, i uopšte njeno blagostanje, koje je sada u rukama mladog Njegoša, potiče Andrićevo dublje promišljanje njegovog položaja i saosjećanje sa vladikom. „Njegova visoka misao i osjetljiva duša premladoga kneza, u sukobu sa stvarnošću i surovošću sveta, počele su da stvaraju onu Njegoševu opštu sliku svijeta i života”. U nastavku Andrićevog eseja saznajemo kakvo je to viđenje, u onome što govori iguman Stefan, vladika Danilo, u onome što čitamo u Luči, koja je filozofsko djelo par ekselans, i pjesničko i filozofsko, jer Njegoš jeste i filozof i pjesnik. „Visoka misao i osjetljiva duša” – ja tu vidim Andrića samog, jer je i on bio dječak visoke misli i preosjetljive duše. Njegova rana lirika, s toga je bila potresna, puna emocija i on se negdje sukobljavao sa surovošću svijeta. Crnjanski je jednom zapisao „Andrić je u mladosti bio mnogo osjetljiviji na nepravdu”. U monologu studenata u romanu „Gospođica”, to vidimo i kroz onu rečenicu „Dobro ste podelili svet”, koliko se buni to osjećanje pravde u njemu protiv nepravde. Kasnije u njemu vidimo mirnoću, visinu, sa koje je posmatrao svijet, ali Njegoš, nažalost, nije dočekao njegove godine. Pominje i onu rečenicu, koja može biti, odnosno jeste, posebno interesantna i simbolička – „Koga Bogovi vole taj umire mlad”, u dijelu gdje opisuje Njegoševu ranu smrt. Samo još da dodam, kada govorimo o Andriću i njegovom tumačenju kosovskog zavjeta i Njegoša, koga vidi kao tragičnog junaka kosovske misli, tu se mogu praviti višestruke paralele. Ideal slobode i beskompromisna borba za slobodu, to je nešto što je tražio XIX vijek – heroizam i spremnost na žrtvu. Svaka država u okruženju željela je oslobođenje od imperijalnih sila. Krleža je, naravno, želio da Hrvatska bude oslobođena od Austro-Ugarske, i svi su u prošlosti težili jugoslovenskoj državi, a za to je bilo neophodno jedinstvo. Andrić u svom eseju citira Njegoša, odnosno pismo skadarskom veziru – „Prvo što kažeš, da operemo svoja srca, pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice… Kad je Bajazit ( Ilderim nazvani) Bosnu pokorio, i kada su divlje azijatske orde naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji predci i još neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak – pomisli: đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našeg carstva, đe je Crnojević ( Bušatlija), đe je Obren Knežević ( Mahmut Begović), đe je Kulinović? Đe je Skopljak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradaščević? Đe je Ljubović? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našeg naroda? Da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo? Da smo svi na jedno, onda bi ja s njima nešto veliko potražio.“

Kao što vidimo on pominje imena ljudi koje veoma poštuje i cijeni iz gospodskih i slavnih familija koji su primili islam. On priziva jedinstvo, to su ljudi iz ranijih epoha, nisu više živi, i ovo je simboličko kazivanje o njima, ali pokazuje njegovu želju da budu zajedno, bez obzira koje su vjere. Skadarskom veziru su upućene i ove riječi: „Kada mi dolaziš kao Bošnjak, ti si moj brat i imaš u meni prijatelja, ali ako mi dolaziš kao Azijatin, onda se ti stavljaš na stranu neprijatelja”. Dakle, on je jasno pravio razliku u tom smislu. „Oda Stambolu”, koju izgovara mustaj Kadija u Gorskom vijencu su najuzvišeniji, najsublimniji i najljepši stihovi o toj prijestonici islamske kulture i duha, i islamskoj vjeri. Svi koji su pokatkad skloni drugačijem tumačenju Njegoševog djela, trebalo bi da je pročitaju:

O, Stambole, zemaljsko veselje,

 Kupo meda, goro od šećera,

 Banjo slatka ljudskoga života,

 Đe se vile u šerbet kupaju.

 O, Stambole, svečeva palato,

 Istočniče sile i svetinje,

 Bog uz tebe samo begeniše

 Črez Proroka sa zemljom vladati,

 Što će mene od tebe odbiti?

 Sto putah sam u mojoj mladosti

 Iz mundira u zoru hitao

 Na tvoj potog bistri i čudesni,

 Nad kojijem ogleduješ lice

 Ljepše sunca, zore i mjeseca,

 U nebu sam, u moru gledao

 Tvoje kule i oštre munare,

 S kojih su se nebu podizali

 U svanuće, u divnu tišinu,

 Hiljadama svešteni glasovi,

 Glaseć nebu ime svemoguće,

 Zemlji ime strašnoga Proroka.

 Kakva vjera da se s ovom mjeri,

 Kakav oltar bliže nebu stoji?

RB/BI: Uz Crnjanskog, Andrića, i Krleža se bavio Njegošem. On je 1966. godine dobio Njegoševu nagradu. Dakle, Crna Gora je kasno ustanovila Njegoševe dane, ali nagradu koja nosi njegovo ime davne 1963. kada je prvi dobitnik bio Mihailo Lalić za roman „Lelejska gora”. Kasnije su, u trogodišnjem ili četvorogodišnjem periodu, Njegoševu nagradu dobili i Oskar Davičo, Josip Vidmar, Meša Selimović, Desanka Maksimović, naši savremenici Miljenko Jergović, Milorad Popović itd, dakle pisci različitog nacionalnog predznaka, što znači da Njegoš i na ovaj način objedinjuje južnoslovenski prostor. Da se vratimo Krleži. On je nakon što mu je uručena nagrada u Podgorici, dao intervju tadašnjoj TV Titigrad koji je prenio dnevni list „Pobjeda”. Jevrem Brković ga je pitao „Što će duže ostati u vremenu – Gorski vijenac ili Luča mikrokozma”. Kakav je bio Krležin odgovor, i što je, uopšte kazao tom prilikom, kakva su njegova promišljanja o Njegošu ?

Janjušević Leković: Tu je zanimljivo napraviti poređenje na više planova. Krleža počinje svoj odgovor prilično umjereno i uzdržano: „Na temu ‘Njegoš‘ ne bih improvizirao… Njegoš je bio romantik i pripadao je svome vremenu”. Dalje govori o tome koje su bile teme, motivi, ideje Njegoševog djela. On kaže da je Njegoš tražio odgovore na brojna pitanja – tajne čovjekove, njegove sudbine, da je izrazio svoj pogled na svijet baveći se tim vječnim pitanjima. Milton, Gete, i mnogi velikani bavili su se, kao što sam kazala, prometejstvom i pitanjem čovjekove sudbine. Krleža konstatuje kroz taj razgovor da odgovore nije našao, ali nisu ih našli ni mnogi drugi svjetski velikani koji su se bavili istom tematikom. Na kraju zaključuje: „Njegoš se kod nas tim pitanjima bavio prvi, i možda, jedini. Oba djela ostaće u vremenu kao svjedočanstvo trajne vrijednosti”. Kasnije je još Krleža govorio o Njegošu kao velikom pjesniku, i moram reći da je imao zdrav stav o tome, kao što ima i Jergović, kao i na početku ovog intervjua pomenuti Đorđe Matić, sve hrvatski književnici, koji kaže: „Svi velikani sa ovog prostora smatrali su Njegoša genijem, od Gaja do Krleže, i od Andrića do Kiša”. Zato bi mi sada trebalo da se zapitamo kome ćemo vjerovati – njima ili nekima drugima koji bi htjeli da ga predstave na drugačiji način.

RB/BI: Njegošev odnos prema Bogu, takođe, je uvijek bio predmet istraživanja i tumačenja ( različito ga vide velikani jugoslovenske književnosti ). Crnjanski je pisao: „Lirski taj odnos prema Bogu velika je novost”. Posredno, i Vi ste to konstatovali u Vašim analizama, i uputili čitaoca na najvažnije segmente, kada je riječ o tom pitanju, na Gorski vijenac – molitvu u vladičinom monologu, koji, između ostalog, izgovara i čuvene stihove „Provedri mi više Crne Gore”… U tom smislu – odnosa Njegoševog prema Bogu, izdvaja se i Krležino mišljenje. Na što nas ono upućuje?

Janjušević Leković: Crnjanski kaže da je poslednji lirski momenat epske poezije na ovom prostoru, kada o tom pitanju govorimo, bio kada Lazar bira carstvo nebesko, poslije čega će uslijediti, navodi Crnjanski „more besmislenog i nepreglednog klanja”. Sada dolazi Njegoš koji želi da nas iz toga izvede. Njegoš priziva mir. To je tačno. Prvi monolog vladike Danila: „Bože dragi, svim upravljaš (…) provedri mi više Gore Crne”. To je prizivanje mira. On govori o Crnogorcima islamske vjeroispovijesti, obraća im se kao braći i boji se da će se braća isklati među sobom. Dakle, jasno je da Crnjanski vidi Boga u Njegoševom djelu, međutim, Krleža ne vidi. On, na primjer, kaže: „Njegošu je itekako bilo jasno kada je iznosio svoj pogled na svijet, da nema nikoga na ovoj planeti ko može imati nekakav pogled na svijet, život, izuzev čovjeka, ljudskog bića”. Sjetimo se stihova „sirak tužni, bez iđe ikoga”. Njegošu je, po Krležinom mišljenju bilo jasno da nema ničega što bi bilo neka viša sila, da nema vrhunaravne tvari, ničega vrhunaravnog što bi gospodarilo čovjekovom sudbinom, Ali, opet, Krleža je to vrlo lijepo rekao- da je Njegoš bio romantik i pripadao svom vremenu. I Krleža je pripadao svom vremenu, znamo da je bio dosljedni ljevičar, Crnjanski baš i nije, a Andrić je uvijek bio Jugosloven. Pisao je o Franji Asiškom tako divno, da kada to pročitamo, moramo pomisliti da Andrić nije bio ateista. Međutim, Krleža je imao taj marksistički, sa stanovišta naučnog materijalizma, pogled na svijet, što je karakteristika ideologije njegovog vremena, šezdesetih godina prošloga vijeka. Ali, njegova rečenica: „Njegoš je bio romantik i pripadao je svom vremenu”, je veoma bitna i isijava mnoga značenja. Da se osvrnem i na Andrića, i on i Crnjanski smatrali su da je Njegoš volio svjetovni način života, da je volio da uživa, putuje. Na jednom mjestu Andrić navodi „Njegoš nigdje nije mogao da ima mira. Gledajući ljepote prosvijećenog svijeta, nije mogao do kraja da uživa, jer mu je stalno na pameti bila njegova mala, siromašna zemlja, koja je niti bogata, niti prosviještena”. Koliko god on volio svjetovni život, na primjedbu Medakovića „da se suviše ponaša kao čovjek, a malo kao vladika”, odgovarao je: „teže je biti čovjek nego vladika”. Andrić se, ipak, na kraju priklanja Velimirovićevom stavu koji Njegoša vidi kao hristolikog, i kaže „u cjelokupnoj našoj književnosti ne postoji poezija koja bi bila bliže Bogu i koja bi to bila na uzvišeniji način. To je nama dosta, jer to je nama sve “.

RB/BI: Već smo se dotakli pitanja zloupotrebe Njegoša u političke i nacionalističke svrhe. Rekli ste mi u pripremi za ovaj razgovor da je to apsurdno, a već ste to u intervjuu dokumentovali i pasažima iz njegovog djela, koje na najbolji način demantuje zagovornike takvih stavova. U tom smislu, željeli ste, da pročitate i skrenete pažnju na Odu Stambolu mustaj Kadije, ali i na neke značajne savremene pisce koji se bave tom tematikom?

Janjušević Leković: U tom kontekstu, i u kontekstu dobitnika Njegoševe nagrade, moram pomenuti velikog, savremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, Miljenka Jergovića. Govorio je i pisao dosta o Njegošu, a na jednom mjestu kaže: „Čekajte, vi nalazite nešto antiislamsko kod Njegoša? Više ima antisemitskog kod Šekspira, nego antiislamskog kod Njegoša, ali niko još nije rekao da je Šekspir antisemita”. Jergović se poziva i na svog nastavnika srpskohrvatskog jezika, iz osnovne škole, koja je nosila ime velikog Silvija Strahimira Kranjčevića, musliman, ali Crnogorac iz Plava, koji je njega uveo u proučavanje Njegoša i koji mu je otkrio Njegoševu veličinu. Meni je taj dio izuzetno drag, jer su i moji roditelji imali prijatelje muslimane iz Plava koji su se zaista osjećali kao Crnogorci, i tako se izjašnjavali, iskreno voljeli svoju zemlju, bili veliki ljudi, isto tako i iskreni prijatelji. Nastavnik se prezivao, mislim, Šahmanović, a Jergović kaže „ako hoćete da amputirate nešto tako veliko, iz kulture vaših susjeda, nešto tako veliko kao što je Njegoš, vi radite protiv kulture vaših susjeda, protiv njih samih”, parafrazirala sam, ali to je suština. Jergović tvrdi i da nema nikakve osnove da se Njegoš naziva „genocidnim pjesnikom”. Prvo, navodi, Njegoš kao vladar nije počinio nikakav genocid, niti ga je zagovarao. Drugo, vijek o kojem piše Njegoš i na koji referira njegovo djelo, Gorski vijenac, to je vrijeme vladike Danila, vijek i više prije nego što je živio Njegoš, i riječ ‘genocid’ nije ni postojala. Izraz „istraga poturica”, značio je nešto sasvim drugo, a Crna Gora je tada bila samo jedna malena mrlja na ogromnoj mapi Otomanske imperije. Njegoš je naslijedio titulu duhovnog i svjetovnog vladara Crne Gore, i on u mnogim prepiskama, pa čak i onda kada mu jedan vezir prijeti da će istrijebiti Crnogorce, znači prijeti genocidom, kako bi to danas nazvali, odgovara da je to Božja volja i da je sve u Božjim rukama – hoće li Crnogorci opstati kao narod ili neće, a da se boriti moraju. Opet dolazimo do onoga – beskompromisna borba za slobodu. To što je rekao Jergović „da ima više antisemitskog kod Šekspira, nego antiislamskog kod Njegoša”, može se na brojne načine dokumentovati. Negdje sam imala sličnu misao čitajući Tonija Kregera, novelu Tomasa Mana, gdje na jednom mjestu Kreger, na pitanje da li će te godine putovati u Italiju, kaže: „Ne, neću više ići u Italiju, jer ne mogu više da podnesem onaj njihov tamni pogled zverinja. Romanska rasa nema savjesti u očima”, a vrlo dobro je poznato koliko je Tomas Man bio demokrata i antinacista, i da je kao protivnik Hitlerovog fašizma morao da napusti Njemačku. Sa svojom porodicom proveo je jedan značajan dio života u Americi. Dakle, on, kao takav, ima u svojoj noveli tu rečenicu „romanska rasa nema savjesti u očima”, i niko na to nije reagovao, a i zašto bi, jer to izgovara jedan književni lik u jednom trenutku, kao što u Gorskom vijencu različiti likovi izgovaraju različite stavove i razmišljanja. Njegoš se ruga i Crnogorcima nazivajući ih prostim, jer ne znaju da čitaju, ne znaju šta je pozorište… On se pomalo grohotom smije tom neznanju sopstvenih Crnogoraca, kojih mu je i žao. Znamo kako čita pop Mićo – „amana ti, đe nauči tako, jesu li te u Mletke šiljali”. Stihove, u kojima Crnogorci pravoslavne vjeroispovijesti upućuju braći islamske vjere, neko može naći da su uvredljivi, ali to nisu Njegoševi stavovi. To su riječi koje izgovaraju književni likovi, kao kod Tomasa Mana, koji je i sam bio romanske rase, i imao romanske krvi, jer mu je otac Njemac, majka iz Brazila.

RB/BI: Književna, “zlatna” trojka o kojoj smo govorili, Crnjanski, Andrić i Krleža, imali su, u stvari da li su svi imali stav i o Mauzoleju na Lovćenu?

Janjušević Leković: Eksplicitan stav su imali Crnjanski i Krleža. Za Andrića nije sigurno da se jasno izjasnio o tome. Ja makar nisam naišla na tragove o tome u literaturi, a istraživala sam. Polemisalo se o tome u književnim krugovima. Crnjanski je bio ‘za’, jer je smatrao da je to veličanstveno – uzdići jednog pjesnika, postaviti ga na vrh planine i sagraditi mu taj veliki objekat. Kod Crnjanskog je veoma važno kako se završava ljudski život. Vidjeli smo koliko se divi podizanju kupole na crkvi Svetog Petra u Rimu, čime se završava život Mikelanđela. Ovjekovječiti Njegoša na Lovćenu jednim Mauzolejom smatrao je značajnim. Crnjanski ima taj izraz „sazidati u vrh brda”, često se sreće u njegovim djelima, a istakla bih još jednu činjenicu, on je bio veliki poštovalac Ivana Meštrovića. Isidora Sekulić, na primjer, je kazala kada je obišla Njegošev grob, odnosno, kapelu, da je osjetila jako i složeno uzbuđenje (pedestih godina prošlog vijeka na tom mjestu je još bila kapela) i navodi: „nije ni crkva, ni grob, ni spomenik. Ovdje treba sipati duboki sloj zemlje, posaditi travu i šiblje, onda zapaliti vatru da to izgori, a ostane vječan plamen”, jer ona smatra da je Njegoš Prometej, da je bio vatra i da je svom narodu donio Prometejski plamen. Njegoš na Lovćenu treba da bude ono što je i bio – vatra. Ona to tako vidi, prilično antički, a bilo je umjetnika u ondašnjoj Jugoslaviji koji su tim povodom izražavali svoje stavove i koji su se kosili sa zvaničnom politikom i namjerom da bude sagrađen Mauzolej. Među njima je bio i Lalić. Ne protiv Mauzoleja, već su se potpisivalli za to da se ne ruši kapela. To nije isto – biti protiv rušenja kapele i biti protiv gradnje Mauzoleja. Krleža u tom smislu ima kratki, a ubojiti odgovor kada su ga pitali o gradnji Mauzleja. On je smatrao da, ako već mora da se gradi, da to bude na Cetinju, a ne Lovćenu. On je lapidarno i prilično grubo odgovorio: „Da, ja sam protiv te ideje, jer je užasno glupava, a i mnogo košta”. Dakle, imao je viđenje suprotno od Crnjanskog, koji je želio upravo to – veličanstvenu i skupu građevinu, mramornu i kolosalnu, kakav je kolos i Njegoš bio i kakvim ga je Crnjanski vidio.

RB/BI: Vraćamo se Crnjanskom i njegovoj kultnoj pjesmi „Njegoš u Veneciji”, koju ste Vi ( govorite ruski i francuski) ali preveli ste je na engleski, pretpostavljam da bi bila dostupna široj čitalačkoj piblici?

Janjušević Leković: Da, to je pjesma koja je napisana i prvi put objavljena 1920. godine. Dominira zvono, zvonik Svetog Marka, najviše zdanje u Veneciji, visinom, dakle, iznad svih okolo. Znamo da Venecija ima tragova vizantijskog nasljeđa, pa je Njegoš i u ovoj pjesmi objedinio, sublimno, Istok i Zapad. Zvono Svetog Marka se oglašava da oplakuje Njegoševu smrt. To je pjesnička vizija, imaginacija. I da kažemo, pošto ima polemike i o tome da li je Njegoš bio više antički (znamo, na primjer – pjesma„Noć skuplja vijeka” ima toliko antičkih motiva, boginje grčke, rimske…), više Prometej , ili više “hristoliki” kao pjesnik – o čemu su pisali i Andrić, i Crnjanski… U ovoj pjesmi se vidi da je Njegoš bio i jedno i drugo.

 Njegoš u Veneciji

 Nasmešio se poslednji put.

 U prozoru se sjaše kao zapeti luk,

 Kao Mesec u vodi, mlad i žut,

 Rialto.

 Mirisaše bolan svoje bele ruže

 I gledaše kako galebovi kruže,

 Tužni i beli, ko misli na Lovćen,

 I smrt.

 Dok noć pljuštaše, čitaše Omira,

 Crn i težak, ko Ahilov,

 Što samo kraj mora nađe mira,

 Grob.

 Bogovi, na plećima sa oblacima tamnim,

 Bolovi i mora sa valima pomamnim,

 Pređoše po njegovom bledom licu bez traga.

 Ali, kad čitaše o Brizeji, što se budi,

 I otvara oči, pune tame, u zori,

 Bol neizmeran pade mu na grudi.

 Jer svemu na svetu beše utehe.

 Svim mislima, za sve junake, i grehe.

 Ali držeći glavu rukama obema,

 Suzno, umirući, pomisli, bolno,

 Da za oči neveste utehe nema.

 Tada zaplaka u vodi i zvono

 Svetog Marka.

* * *

Dr Gordana Janjušević Leković završila je Filozofski fakultet u Nikšiću – Odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, postdiplomske studije ( smjer Sociologija jezika – osnivač i šef odsjeka prof dr Ranko Bugarski) na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je magistarski rad odbranila 2002, a doktorsku disertaciju iz oblasti lingvostilistike 2013. godine.

Izuzetan dar za jezike i književnost, dr Leković pokazala je još u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, koje je završila sa diplomom „Luča”, a kao studentkinja treće godine za izuzetno znanje francuskog jezika nagrađena je boravkom u Avinjonu. Za diplomski rad „Poezija Miloša Crnjanskog”, Zadužbina velikog književnika, na čelu sa prof dr Nikolom Miloševićem, uručila joj je prestižno priznanje „Stražilovo”, za 1988/1989. godinu. Objavila je veliki broj stručnih i naučnih radova iz oblasti književnosti, lingvistike i interdisciplinarnih lingvističkih područja, učestvovala na dvanaest međunarodnih naučnih skupova, uključujući tri svjetska kongresa. Kao autor i recenzent sarađuje sa institucijama kulture, nauke i obrazovanja. Autorka je, koautorka i recenzentkinja više udžbenika. Radi u Gimnaziji „Niko Rolović” u Baru.