Gosti Radio Bara bili su naši Barani Milica Vujović i Vaso Vukosavović, koji su sa grupom crnogorskih državljana, mahom učenika i studenata, u četvrtak stigli iz Londona u Crnu Goru, avionom “Montenegroerlajnsa”, čiji let je organizovao Operativni štab MUP-a Crne Gore. Sada su, kako procedura nalaže, u četrnaestodnevnom karantinu, u Ulcinju. Njih dvoje su u London doputovali iz Amerike.
Vaso je prije skoro sedam godina otišao na školovanje u Sjedinjene Američke Države. Tamo je završio srednju školu i fakultet, a ova situacija ga je zatekla na odrađivanju pripravničkog staža. Sve četiri godine studija bio je korisnik stipendije koju barska opština dodjeljuje najuspješnijim studentima. Stipendiju je dobijao i od srednje škole na Rod Ajlandu i Bruklinskog fakulteta u Njujorku.
“Poslednjih sedam godina proveo sam u Americi, pohađajući dvije godine srednje škole na Rod Ajlandu i fakultet u Njujorku gdje sam proveo četiri godine. Nakon diplomiranja sam prihvaćen na post-diplomski program OPT koji je nešto poput pripravničkog rada u trajanju od jedne godine, a omogućen je od strane Stejt dipartmenta. Prvu polovinu OTP-a odradio sam na Rod Ajlendu i Masačusetsu a drugu na Floridi, preciznije, ostrvu Ki Vest“, objašnjava Vaso.
Na pitanje Brankice Mandić, koja je s njima razgovarala, o situaciji u Americi, odnosno na Ki Vestu u trenutku proglašenja pandemije 11. marta, Vaso odgovara:
“Ostrvo-grad Ki Vest je najjužnija tačka Sjedinjenih Država do koga se kopnom može doći samo jednim putem koji iz okoline Majamija vodi do samog juga. Slično Crnoj Gori u ljetnjem periodu, Ki Vest je popularna turistička destinacija gdje većina turista dolazi velikim kruzerima tokom cijele godine. SZO je donijela odluku o proglašenju pandemije početkom marta. Do tog momenta situacija kod nas je donekle bila mirna. Bilo je onih koji su već bili naoružani higijenskim, zaštitnim, prehrambenim namirnicama, ali sve u svemu, ostrvce je funkcionisalo gotovo uobičajeno. Međutim, s proglašenjem pandemije ubrzo su uvedene nove mjere, a jedna od njih je bila i zabrana ulaska turista na ostrvo. To je imalo drastičan uticaj na lokalno stanovništvo i njihove ugostiteljske biznise ali tamošnji guverner je, po mom mišljenju, donio ispravnu odluku da se iz ostrva može samo izaći, ali ne i ući. To je uticalo na nizak koeficijent širenja virusa. S druge strane, ako posmatramo cjelokupne Sjedinjene Države, situacija je bila alarmantna čak i prije proglašenja pandemije u pojedinim regionima i državama“, ističe Vaso.
On ukazuje da ništa nije ukazivalo na to da će se situacija na ostrvu pogoršati, što se uklapalo u njihove planove da u Bar dođu krajem maja.
“O povratku smo stalno razmišljali, ali u tom trenutku povratak nije bio opcija. Radio sam i završavao aplikaciju za upis na master studije. Međutim, pratili smo izvještavanja i saznali da ministarstvo vanjskih poslova poziva državljane da se prijave za povratak. Kontaktirali smo ambasadu u Vašingtonu i konzulat u Njujorku i dobili sve informacije o procedurama, ukoliko se na to odlučimo, naravno. Roditeljima je bilo jasno da sami moramo donijeti odluku, znajući da je i samo putovanje rizično. S druge strane, u ovakvim vremenima koja su svima neizvjesna i strana, nas je vukla želja da budemo kući sa našima, pružimo im pomoć zbog godina i oboljenja koja ih prate, i prođemo kroz nadrealnu krizu zajedno sa njima. Takođe, svih ranijih godina mog boravka u SAD-u, periferna misao da sam svakog trenutka udaljen na nekih 14 sati leta od Crne Gore činila je boravak mnogo lakšim. Međutim, ovog puta nestašica letova ka domovini izazvala je blagi nemir i stvorila neku novu perspektivu“, objasnio je Vaso.
Stan u kojem su boravili bio je zakupljen do 1. maja. Nakon tog perioda, strancima, zbog pogoršanja situacije, bilo je gotovo nemoguće pronaći novi. Epidemija se širila velikom brzinom i shvatili su da će sve ovo potrajati, da je neizvjesno kada će se vratiti kući. Vaso je već neko vrijeme bio u kontaktu sa našom diplomatskom predstavnicom u Vašingtonu, Anđelkom Rogač, takođe Barankom. Anđelka je istakla da ukoliko bi let čak i bio organizovan, imali bi malo vremena da reaguju jer kreću iz Amerike. Tako je i bilo, informacija iz Londona o letu za Podgoricu potvrđena je u ponedeljak, a već u srijedu morali su da budu spremni za let iz Majamija.
Na pitanje da li su imali zaštitnu opremu, i ako jesu, kako su do nje došli, pošto u Americi, kažu, nedostaje mnogo toga, Vaso ističe:
“Nestašica svih zaštitnih sredstava na Ki Vestu se vrlo brzo osjetila. Znajući da imamo nepuna dva dana ‘lufta’ do leta, priortet je bio naći adekvatnu zaštitu koja će nas poslužiti tokom cijelog putovanja. U jednom hemijskom magacinu gdje sam ranije ponekad trgovao, imao sam sreću da naletim baš pri istovaru robe. Uspio sam da nabavim kutije sa rukavicama i razna dezinfekciona sredstva, kao i zaštitne naočare. Maske je bilo najteže naći. Jednom prilikom sam upitao čovjeka sa interesantnom maskom gdje je nabavio, na šta mi je on odgovorio da se trenutno bavi njihovom prodajom. Od tog momenta imali smo i nekoliko zaštitnih maski, tako da smo, što se zaštite tiče, bili potpuno opremljeni“, ispričao je Vukosavović.
Sa ostrva su krenuli iznajmljenim rent-a-kar automobilom, kako bi smanjili rizik putovanja autobusom. Aerodrom u Majamiju je bio potpuno prazan. Djelovalo je pomalo sablasno, kao da je zaustavljeno vrijeme.
“Našalili bismo se, Milica i ja, da su veće gužve po prehrambenim prodavnicama, mada je zaista bilo tako. Prilikom čekiranja iskrsao nam je problem jer nismo imali britansku vizu, pa su nam kazali da slijetanje i konekcija sa ‘Montenegroerlajnsom’ u Londonu neće biti moguća. Na ostrvo se nismo mogli vratiti. Taj iznenadni problem, na sreću, riješen je trudom i nevjerovatnim anganžmanom Anđelke Rogač iz ambasade u Vašingtonu. Kontaktirala je načelna lica iz ‘Amerikanerlajnsa’, zvaničnike u SAD i Londonu, kao i ambasade Crne Gore u Velikoj Britaniji i uspjela sve da riješi, čak i transfer naših prtljaga iz aviona ‘Amerikanerlajnsa’ u avion ‘Montenegroerlajnsa’. Avion je bio gotovo prazan, udaljenost putnika je bila veća nego što je propisano, a let je bio uzbuđujući, ne zbog straha od kovida, već zbog skorog susreta sa Barom i svima koje volimo. Mjere predostrožnosti na letu preko okeana, međutim, izgledale su laganije od onih u našem avionu”, ispričao je Vaso do detalja peripetije koje su ih pratile.
Brankica Mandić ga je potom pitala da li može da opiše kako se osjećao kada je sletio na podgorički aerodrom, kada si stigao u svoju zemlju.
“Svaki moj dolazak iz Amerike predstavlja uzbuđenje, radost, sreću što ću ponovo biti sa svojima, sa svima koje volim i koji mi se vesele. Ali tokom svih ovih godina putovanja naprijed-nazad, zbog te konstantne repeticije, dolazak kući sam ponekad uzimao zdravo za gotovo, međutim, pri slijetanju na aerodrom u Podgorici ovog puta došao sam u susret sa drugačijom realnošću i perspektivom. Bijeli svijet je bio mali naspram podgoričke piste i škripanja guma po njoj. Tvrdim da je za mene i Milicu sreća bila veća od svih prethodnih dolazaka zajedno, tako da nismo ni imali kad da mislimo na virus ili nešto slično. Prije nego što smo, na putu ka Ulcinju, stigli u Bar prošli smo kroz Crmnicu, a moj otac je te noći bio u selu Sotonići, tako da nije bilo nimalo lako skrenuti za tunel Sozina, znajući da je on samo par kilometara daleko. Policijski čas je bio aktivan u trenutku našeg prolaska tako da je put bio potpuno prazan. Pri izlasku iz Sozine pozvao sam svoju braću, koji žive blizu magistrale u naselju Čeluga, da izađu na terasu. Kad smo prolazili duž magistrale skakali su od sreće, oni napolju a ja u autobusu. Brat je majci otvorio čak i video poziv preko telefona. Osjećaj je neopisiv, nadrealističan“, ističe.
Milica i on su već tri dana u karantinu u hotelu “Karisma”. Smještajem su, kažu, i više nego zadovoljni. Epidemiološki tim i vojska Crne Gore potrudili su se da se osjećaju sigurno i ugodno, tako da sve izgleda kao da su na kratkom odmoru.
“Vojska nas je obavijestila da će nam tokom karantina doktor dati sve informacije i propise za samoizolaciju. Šta god bude rekao doktor, toga ćemo se držati i ispoštovati njegove savjete, makar da i četrnaest dana nemamo kontakt ni sa kim tokom samoizolacije zbog sigurnosti naših prijatelja, porodice i svih ostalih. Nakon toga se vraćamo u novu normalu“, kazao je Vaso, uz poruku slušaocima Radio Bara i čitaocima Bar Infa da je u suštini svaka prepreka premostiva dok je volja čvrsta. Pa i boravak u kući ili karantinu.
“Izbjegavanje kontakata, higijena i ostajanje u kući, naročito nas mladih, može spasiti živote naših roditelja, baba i djedova. To je dovoljno jak motiv da poštujemo sve preporuke medicinskih stručnjaka“, zaključio je Vaso.
Milica je bečki student na Američkom koledžu i u više navrata je boravila u Sjedinjenim Američkim Državama. Odrađivala je praksu.
“Završila sam Američki univerzitet za turizam i ugostiteljstvo u Beču. U toku mog studiranja imala sam to zadovoljstvo da završim godinu dana prakse u Njujorku, kako oni to zovu – ‘internship’. Tokom prakse upoznala sam divne ljude koji su bili moje kolege a postali su nakon godinu dana moji jako bliski prijatelji. Svi oni su u karantinu već nedeljama. Nažalost, situacija u Njujorku je, malo je reći, tragična, to je jedan od najrizičnijih gradova Amerike kada je u pitanju broj zaraženih novim koronavirusom. Sa svima njima sam u kontaktu, veoma su uplašeni što je za očekivati, naravno, i ja sam uplašena i jako zabrinuta za njih. Međutim, za sada su svi u karantinu, svi su zdravi i svi su na sigurnom i nadam se da će tako i ostati“, istiće Milica.
Ona je, isto kao i Vaso, iskoristila priliku da se puno zahvali Anđelki Rogač koja je bila tu za njih u momentima krize. Bila im je najveća podrška i učinila je sve da se sigurno i lako vrati kući.
“Nije bilo lako donijeti tu odluku, znali smo da je rizično putovati u ovakvim situacijama, ali isto tako u tim situacijama čovjek baš poželi da bude okružen porodicom koja nam, naravno, pruža osjećaj sigurnosti. Povratak je bio veoma lak, to nas je iznenadilo, nikada nisam imala ljepši prekookeanski let. Aerodromi su bili apsolutno prazni, a avion do Londona je, kao što je Vaso rekao, bio prazan. Najveći utisak na mene su ostavile stjuardese ‘Montenegroerlajnsa’, tj. način na koji je ova kompanija zaštitila svoje zaposlene. Imale su zaštitne maske, rukavice i odijela. Čak i putnicima koji nisu imali maske, one su dale po jednu. Međutim, stjuardese, recimo, ‘Amerikanerlajnsa’ nisu imale apsolutno ništa što bi zaštitilo ni nas kao putnike, a ni njih. Moram reći da sam jako ponosna na svoju zemlju koja je preuzela sve mjere da se ovaj virus što prije pobijedi i da se nastavi normalan život. Jedna od tih mjera je karantin i naravno, nije bilo lako, kao što je Vaso rekao, proći autobusom pored svoje zgrade, vidjeti porodicu na balkonu… Osjećaj te bliskosti a nezamislive daljine bio je jako težak za mene. Međutim, shvatamo da je karantin jako važan, kako bismo zaštitili nama bliske ljude“, objasnila je ona.
I Milica je imala poruku za svoje sugrađane:
“Ostanite doma, pratite i poštujte sve izrečene mjere da bi se ovaj virus što prije pobijedio, a sigurna sam da ćemo to uspjeti samo ako se budemo pridržavali svih mjera. Veliki pozdrav za sve, izdržite”.
