Do svijeta muzike Veljko Ivanović nije stigao iz učionice, kroz formalno obrazovanje, već sasvim nenadano, jednom rečenicom „Ej, slušaj ovo“. Samouki Sutomoranin sviranje gitare izučavao je sam, uz pomoć prijatelja, preslušavajući i „skidajući“ poznate pjesme, a kasnije kroz iskustva stečena u raznim bendovima. Ljubav prema muzici iz Bara ga je odvela ga u Beograd, a Ivanović se u rodni grad vraća poslije dvije decenije. Gostujući u programu Radio Bara prisjetio se godina provedenih u prijestonici Srbije, koji su mu donijeli dovoljno iskustva i znanja da po povratku u Bar započne izuzetne projekte.

Ivanović iza sebe ima više od dvije decenije rada u muzici – od autorske i studijske produkcije, preko televizije i filma, do brojnih projekata iz oblasti kulture. Tokom karijere ostvario je više od 1.000 nastupa sa bendom “Aura”, sarađivao sa brojnim umjetnicima i producentima, a jedno vrijeme vodio i sopstveni muzički studio u Beogradu. Kao kompozitor i producent potpisuje i značajne projekte, među kojima je kompletan zvučni identitet televizije “WOWMontenegro”, sa više od 30 originalnih djela, kao i muzika za projekte i filmove posvećene kulturnom nasljeđu Crne Gore. Posebno mjesto u njegovom novijem radu zauzima saradnja sa NarodnimmuzejomCrne Gore, za koji je komponovao originalnu muziku povodom jubileja – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada. A ovog ljeta publika je imala je priliku da ga čuje u okviru više programa bARS-a, segmenta Barskog ljetopisa.  

RB/BI: Veljko, Vi ste gitarista, ali nemate formalno muzičko obrazovanje. Muziku ste učili sami, kroz praksu, istraživanje i iskustvo. Kada ste prvi put uzeli gitaru u ruke i šta Vas je tada privuklo upravo tom instrumentu?

Ivanović: To je jedna čudna i interesantna priča iz perioda kada sam bio u srednjoj školi. Govorimo, dakle, o vremenu dok su još postojali samo fiksni telefoni. Telefon je zazvonio, ja sam se javio, i sa druge strane čuo svog druga Đoleta, koji ne kaže ni „Zdravo“, ni „Ćao“, već samo „Ej, slušaj ovo“. I odsvirao mi je uvodni dio iz pjesme Van Gogha „Neko te ima noćas“. To je tako dobro zvučalo, a meni je prva misao  bila – „Ako može Đole, onda mogu i ja“. Mene je taj zvuk gitare privukao kao neki zov iste sekunde. Prije toga se nisam ni sekunde bavio muzikom. Već sjutra sam u Gimnaziji „Niko Rolović“ maltene za gušu hvatao ljude i tražio ko ima gitaru za prodaju. Morao sam da je nabavim i već poslije nekoliko dana sam imao instrument u rukama. Onda sam ponovo zvao Đoleta i on mi je preko telefona objašnjavao kako se gitara štimuje. Uzeo sam svesku i zapisivao sve Đoletove savjete, između ostalog i taj da, kad podignem slušalicu i čuje se „tu-tu“, to je A žica. To je početak mog obrazovanja i tu je stalo. Sve što sam kasnije naučio, učio sam vođen sluhom, ljubavlju prema muzici i slušajući kompozicije koje sam volio. Slušao sam, „skidao“ pjesme, i ton po ton, u nekom trenutku shvatio da sam već ušao u tu priču.

RB/BI: Tada ste imali 16 godina, a već na pragu punoljetstva bilo je jasno da vas ne interesuje ništa više od muzike, pa čak ni ono što je Vaš otac želio da bude Vaš životni poziv.

Ivanović: Moji ukućani su tada gledali momka koji odjednom po čitav dan svira gitaru, do te mjere da mu prsti krvare. Jagodice sam uvijao selotejpom i flasterima kako bih duže izdržao da sviram. Za moje roditelje sam ja vjerovatno u tom periodu izgledao kao neko šašavo, fanatično dijete, koga će ta ljubav proći za dva mjeseca, tri ili pet, možda čak i godinu, ali mene to nije prolazilo. Posebno mi je drag period sedamnaeste i osamnaeste godine kada sam svirao sa takođe samoukim kumom Draženom Šalajem. Pokazao mi je  akorde za neke od najljepših pjesama jugoslovenskog roka. Moglo bi se reći da mi je on jedini učitelj. Moj otac jeste želio da upišem stomatologiju. Ipak, na kraju je propala priča o stomatologiji i Foči i uspjeli smo da se dogovorimo da upišem smjer „Međunarodna ekonomija“ na Univerzitetu „Megatrend“ u Beogradu.

RB/BI: I u Beogradu, odmah nakon što ste započeli studije, pravite bend.

Ivanović: Da, baš na fakultetu pronalazim kolegu koji obožava da piše, i to na engleskom, i mi počinjemo da sarađujemo „ad hoc“. On je meni rekao da voli da piše, a ja sam ga pitao hoće li da mu ja radim muziku, iako tada nisam imao nijedno djelo iza sebe, samo gitaru u rukama i moj neki prirodni entuzijazam da ja to treba da radim, umijem i mogu. I tu postoji jedna zanimljiva anegdota. Bio sam kod njega kući, dao mi je jedan tekst i zamolio da uradim muziku. Dok je on ručao, muzika je bila gotova. Odsvirao sam, a nakon toga mi je priznao da to nije njegova pjesma. Ja sam ga pitao „Pa, čija je ovo pjesma?“, a odgovor je bio – „Blind Guardian“. „Dao sam ti tuđi tekst, jer sam se bojao da moju pjesmu ne upropastiš“, dodao je. Poslije toga izvukao je svoj tekst i u roku od desetak minuta nastala je muzika i za tu pjesmu. To je bila naša prva pjesma, a u toj euforiji i sa uvjerenjem da mi umijemo da sviramo, već nakon godinu smo izdali naš prvi album. Napravili smo bend Nameless One i svaki član benda imao je to ime. I dan danas, ostala je ta misterija članova i taj jedan album koji je danas dostupan na „BandCamp“-u. Zanimljivo je da su se nama brzo otvorila vrata. Snimak je brzo došao do Olge Kepčije na „202“ i ta naša prva pjesma „Angels Walk The Earth“, koja traje čak 6:17 i u tom smislu nije radijska, je mjesecima bila na hit-listi „Demo 202“, iako mi nismo htjeli da priznamo da smo demo bend. Prvu svirku imali smo u „Filozofu“, a prvi koncert u „Akademiji“ u Knez Mihajlovoj ulici sa prodatih preko 200 ulaznica. Nama je to tada djelovalo kao neuspjeh, ali sa ove vremenske distance jasno mi je da nije.

RB/BI: Svaki početak je težak i to se pokazalo i u slučaju benda „Nameless One“. U jednom trenutku našli ste se na prekretnici.

Ivanović: Bend „Nameless One“, kasnije „The One“, je bio autorski bend, ali u jednom trenutku novca fali, nemate podršku od kuće u smislu finansija i došli smo do raskrsnice gdje treba da odlučimo da li ćemo da nastavimo da se bavimo muzikom. I donosimo odluku da ostanemo u muzici, i iako nismo voljeli „cover“ bendove postajemo jedni od njih. Radili smo to na svoj način, u početku na Banovom brdu, a posle u svim lokalima koji su bili fokusirani na pop i rock zvuk. Najbitnija stvar za nas su bile svirke u „Čorba Caffe“-u, gdje su eksponati i gitare članova „Riblje čorbe“, a gdje smo više od sedam godina nastupali u kontinuitetu.

RB/BI: Kada sumirate godine provedene u Beogradu – šta biste izdvojili kao ono na šta ste posebno ponosni? Za mene je, lično, impozantna cifra od preko 1000 nastupa koje ste imali sa pop-rock bendom “Aura”.

Ivanović: Uvijek najviše ističem autorski rad. Sve što je vezano za autorski rad me hrani i ispunjava. O tome dan kasnije razgovaram sa kolegama na kafi, to nas je punilo nekom energijom koja djeluje kao da nije sa ovoga svijeta. Sve što je vezano za autorski rad su mi najdraže uspomene iz Beograda, posebno počeci sa bendom Nameless One. Naravno, mi smo do dana današnjeg u tom bendu. Imamo još pet ili šest albuma osmišljenih, ali zbog novca potrebnog za realizaciju to nismo izveli. Ali, u našim srcima postojimo, nikad se nismo rastajali, to su i dan danas moji veliki prijatelji. Taj period mog života naučio me je šta znači biti u bendu, a to je imati prijatelje pored sebe sa kojima dijeliš sve. U ekipi od sedam ljudi nekoliko puta smo osnivali bendove – „The One“, „Slaavi“ i „Notes of the Immortal“, ali samo zbog tematika kojima smo se bavili. Isti ljudi, prijatelji i sad već braća i jedna sestra su napravili preko 100 pjesama.

RB/BI: U Beogradu ste jedno vrijeme vodili i sopstveni muzički studio.

Ivanović: Kad neko kaže da vodi studio, na prvu loptu to zvuči kao priča iza koje stoji puno novca. Međutim, to je bio rezultat moje čiste filozofije da ako čovjek koji puši može da izdvoji mjesečno 200 eura za cigare i niko ga u tom naumu ne može zaustaviti, zašto čovjek koji voli muziku ne može da izdvoji 200-300 eura i iznajmi lokal. Onda mi neko kaže „Volio sam muziku, ali sam odustao“. Nisi je dovoljno volio, to nije bila ljubav, već prolazna zaljubljenost. Treba čovjek da osvijesti u sebi da može mnogo više nego što mu se čini i da nekad mora malo više da da, da bi mu se dalo.

RB/BI: A u studio su dolazila i lica poznata široj publici.

Ivanović: Tako je. Taj studio smo napravili za sebe, kao neki luksuz. I u prvo vrijeme držali smo se odluke da ne dolazi niko. Ali, u međuvremenu, upoznajete razne ljude i postaju momenti kad nekoga ne možete da odbijete. Bilo je raznih lica, a najveći utisak je ostavio Nele Karajlić koji je nekoliko godina radio u tom studiju sa bendom „Radijacija“ sa kojim danas nastupa širom svijeta. Zanimljivo je kada dođe, pruži ruku i kaže „Ja sam Nele Karajlić“. Ne znam šta da kažem bez „Znam“.

RB/BI: Muzika je Vaše ime pronijela i malo dalje, preko granica Crne Gore i Srbije. Godine 2011. publika u Francuskoj imala je priliku da čuje Vašu kompoziciju „Montenegro Sunrise“, napisanu namjenski za dokumentarni film o Crnoj Gori, realizovan u produkciji televizije France 24. Kako je došlo do te saradnje i kažite nam nešto više o samoj kompoziciji?

Ivanović: Do te saradnje došlo je tokom jednog od ljeta, a ljeta sam uvijek provodio u Baru. Jednom prilikom razgovarao sam sa bratom, Ivanom Ivanovićem, on meni priča o svom fakultetu, produkciji na Fakultetu vizuelnih umjetnosti, ja njemu o svom, i on mi kaže „Kakav je mag moja profesorica, ona će da dovede u Crnu Goru France 24, da rade emisiju o Crnoj Gori“. A ja ga pitam mogu li da radim muziku za emisiju. Sada kada to pričam, nisam ni ja sebi najjasniji. Nisam znao da li im treba muzika, ali ja sam imao želju, tu muziku sam već vidio i osjećao. Brat, naravno, zbunjen, sugeriše da muziku uradim, pa ćemo vidjeti šta će profesorica reći. I, nakon nekoliko mjeseci, emisija se emituje, dokumentarac počinje i završava se sa mojom muzikom, a dio kompozicije čuo se i u središnjem dijelu. Tako da, čuda se dešavaju.

Nastavak intervjua u četvrtak.