Pred nama su dva izuzetna dokumenta, pisma iz Crmnice – jedno iz 1792. i drugo iz 1829. godine – koja je srpski naučnik, premijer i ministar, akademik Stojan Novaković (1842-1915) predstavio na sjednici „filologičko-historičkoga razreda” Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti sredinom 1879. u Zagrebu. Iste su godine, pod naslovom „Dva crnogorska pisma. Prilog k poznavanju pravnih narodnih običaja”, pisma objavljena u prijepisu na stranicama časopisa „Starine” (XI, Zagreb, 204-206). Novaković veli kako pisma „dade mi tu skoro moj poštovani prijatelj arh[imandrit] N[ićifor] Dučić”.
Pismo prvo (1792) nas vodi pred crkvu u crmničkome selu Građani. Ovaj nam zapis pokazuje segment živopisne tradicije lokalne samouprave i klira narodne Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve, za vrijeme mitropolita Petra I Petrovića-Njegoša. Starješine i glavari plemenski nastoje da regulišu ekonomsko-pravni spor između mještana i igumana Filipa Popovića „iz Berčelih, a rečeni iguman manastira vraninskoga svetoga čudotvorca Hristova Nikolaje”. Problem je – „dohodak” za manastir u pšenici (šenici) i kukuruzu (furmetinu) sa imanja u Šišovićima.
Naši pređi ne samo gradili i izgradili tolike hramove, nego i jerarhiju izdržavali. A model je nudio i duhovno-hedonistički kompromis! U zamjenu za žito, manastir se obavezuje da šalje kaluđera da služi liturgiju za seosku slavu, pod uslovom „da ima davati Građanima po dva vijedra vina, kako i ostalomu plemenu od Cermice”.
Pismo drugo (1829) – kako zaustaviti zlo krvne osvete? U Brčelima se sastaje narodni sud crmničkih starješina i glavara „i svi dogovorno Građani”… Povod je stravičan: poginula su dvojica – sin Vuka Lorovića i sin Pera Stankova Aleksića (Алехсића), od Go[j]nića (Гонићахь). A kako je sve počelo?
Izvor tragedije su „nepoštene riječi” Pavića Lazova, koji je kaljao obraz „poštenijema šćerima crnogorskijema”. Da se spirala krvne osvete ne nastavi, donosi se presuda. Primjenjuje se drevno, skoro hirurški precizno običajno pravo Crnogoraca: dvije poginule glave se prebijaju „jedna za drugu” (krv za krv); razrezuju se globe u talijerima i asprama za pretrpljene rane i pobijene koze – i kao garancija naređuje se ritual: 50 Lorovića mora otići na trpezu kod Aleksića, da se obavi bratski cjelov, „i dinar preśekosmo i u vječni mir ostavismo”. U ovome pismu se pominje Šćepčević, ili varijante prezimena u metatezama: uz Lorović, još i Štetić – o njima u našim napomenama na kraju ovoga priloga.
Pisma na izvornome crnogorskom jeziku su ispisana grafemama crkvenoslovenskim, uključujući „Ь”, „Ѣ”, „Я”, „Е” (je), „Ю”, „Ѹ”, „Омега”, Ћ (đerv, slovo koje se u to vrijeme koristilo i za glas „ć” i za glas „đ”)….
Priređivač Novaković, za digraf „Ѹ” piše da je „u originalu svuda”, a što se tiče slova „Омега”, nastavlja: „po negđe dolazi, ali sam ja oboje zamjenjivao”. O „баштинахь” veli: „U ovoj riječi i inače dolazi slovo Щ”. Komentare Novakovića, koji su odštampani na starijem pravopisu hrvatskoga jezika, objavljujem ispod prijepisa dva pisma. Za „Усѣкновение” i „пресѣкосмо”, glasovnu grupu nastalu spajanjem staroga slova „С” i „Ѣ” (jata) – „Ś” naša je logična transkripcija…
* * *
Va ime Hrista, aminj; na 1792. pred svetijem Jovanom 4. aprila u Građani pred cerkvom.
Da jest vedenije, sije pismo tverdo, nepokolebito pred svakijem sudom iliti gospodarom, koje činimo mi starješine i glavari i svi dogovorno Građani.
I da se zna, kako na današnji dan dođe pred nama iguman Filip Popović iz Berčelih, a rečeni iguman manastira vraninskoga svetoga čudotvorca Hristova Nikolaje, i donese pismo čisto i istinito, kako je vazde hodio dohodak ot baštinah iz Šišovićah u više rečene cerkve na godište šenice bagašah 15, a drugu godinu furmetina, redom, kako se koje žito rađe, na isti način, kako je bila pogodba, što su se bili pogodili Šišovići s igumnom Gavrilom Đuraškovićem i Isajom Braićem.
Dakle, mi više rečeni Građani, svi dogovorno ponavlamo i dajemo u naprijeda rečenomu igumanu i po njem koji bude u više rečeni manastir, također mi i naši posljedni za vječni spomen živim i mertvim.
I nama se obećaje iguman, da će šiljati po jednoga kaluđera u cerkve svetoga Nikole u Šišoviće na prenesenije moštej svetoga, da služi leturđiju, a Građani da nose ta danj kerste, a rečeni iguman da ima davati Građanima po dva vijedra vina, kako i ostalomu plemenu od Cermice.
I tako odlučismo i utamismo da dohodi iguman rečenoga manastira, ali kaluđer njegov, na Uśeknovenije svetoga Jovana, da mu dajemo ovi rečeni dohodak od Šišovićah, i ko bude što jakosanj na slavu božu da piše u rečene cerkve svetoga Nikole. I biće podpisata ova karta od popovah Građanskijeh na ime svijeh Građanah, a potverđena od gospodina vladike…
(Komentar S.N. – Među tijem potpisa nema nikakvih. Na zavoju, upravo na spoljnoj strani drugoga lista tabačića, kome je ovo ozgo napisano na prvoj strani prvoga lista, stoji zapis: Книга за Граћене и Шишовиће)
—
Slava Gospodu Bogu. 1829. Genvara 12-og.
Da se zna i da je vjerovato ovo istinito pismo iliti setencija, koja može biti vjerovata pred svakijem sudom i gospodarom, pred kojiem izide.
I kako dođosmo, mi niže upisati kmetovi od cermničke nahije u Berčele, među Lorovićima i Alehsićima iz Gonićah, koji se u pokolj naođahu. I bješe poginuo sin Vuka Lorovića i sin Pera Stankova Gonića s uzroka od početka Pavića Lazova nepoštenijeh riječih, što je zborio za poštenijema šćerima cernogorskijema, i za koje se skupilo pleme Berčeosko, i osudili i globili pleme Pavića Lazova – i mi kmetovi sastavismo obje parte, i nihove davije razumjesmo, pa ime božije prizvasmo, a suditi počesmo.
Pervo, sudimo više rečene dvije glave da pođu jedna za drugu; a nađosmo ranjena Iliju Vuka Lorovića, kojega su ranili Alehsići – sudimo ranu Ilinu šezdeset talijera, makosmo treću, ostaše četerdeset, koje sudimo da ima se od ove četerdeset dati Novaku Ilinu pet talijera za koze, koje su Alehsići pobili, a sudimo, da se dadu Đuru Markovu pet talijera, a trideset Iliji Vukovu za njegovu ranu, koje aspre razpoložismo, da ima dati više rečene četerdeset talijera Pavić Lazovu z braćom deset talijera, a Đuro Perov Štetić deset talijera, a na ostale sve Alehsiće talijera dvadeset i naše karate.
A ostalo sve prebismo jedno za drugo, i rekosmo: što su učinili setencu Berčeljani za Pavića Lazova mi je svi pofalismo da se ispuni; i rekosmo, za višu tverđu, da pođu pedeset Lorovića na terpezu u Alehsića; pa rekosmo, da zovu Lorovići Luku Perova su deset druga, i cjelive učinismo, i dinar preśekosmo i u vječni mir ostavismo, koji se podpisujemo:
serdar Marko i Rado Bogdanov i Markiša Andrije Nikova – Plamenci; pop Milo Klisić i Ilija Stanov, Mićo Perov, Milo Bošković, Niko Đura Ilina, pop Marotić, Savo Stijepov iz Sotonića, knez Marko Barjamović; pop Pero Hajduk, Kersto Markov, Ilija Milov, i pop Stefan – Đonovići; Jovo Iličković i pop Ivan Rajković, i pop Marko Šćepčević; Jovo popa Mila Đonović i Rado Lekić, i ostali do dvadeset i četiri
Pisah ja svešteno Stefan Lazarović dogovorno svega suda, i jesam sudnik.
(Komentar S.N. – Ma da je ovo drugo pismo pisano ne malo četrdeset godina nakon prvoga, pravopis je u njemu potpuno onakav, te sam i ja u prijepisu onake iste promjene učinio)
* * *
NAPOMENE „ANTENE M”
– Prezime Lorović, metateza je za prezime Rolović.
– Đuro Perov Štetić, vjerovatni je lapsus calami u prijepisu s originala: prezime je zapravo Šestić, iz crmničkih Limljana. Poznatiji bratstvenik, Savo Šestić, bio je posljednji gradonačelnik Podgorice tj. kapetan kapetanije Podgoričke u Kraljevini Crnoj Gori, etc.
– Šćepčević – na Njegušima je Šćepčević patronim (očinstvo), a ne trajno prezime: otac rodonačelnika dinastije Njegoš, vladike Danila, zvao se Šćepac (Šćepan) Radulov Petrović. Crmnički Šćepčevići iz plemena su Podgor, iz sela Ovtočići. Starocrnogorski narodni oblik grčkoga imena Stefan (Stephanos/Στέφανος) bio je Šćepan, ili kraće Šćepac, otuda verzija prezimena Šćepčević.
Ali, nama ostaje nejasno zbog čega su crmnički Šćepčevići promijenili prezime, ili su im promijenili tj. administrativno ubilježili novo – Stjepčević. Ova tranzicija dovela je da u Ovtočićima i Crnoj Gori uopšte imamo isključivo formu Stjepčević.
Međutim, da su članovi ovoga bratstva i početkom 1914. godine još nosili svoje staro prezime, pokazuju i nama dostupni izvori. Upravo u to vrijeme, u Podgoru, sahranjen je sin sveštenika Stejpa Šćepčevića – oficir Nikola Popov Šćepčević. On je preminuo i od posljedica teške rane koju je zadobio godinu ranije, predvodeći juriš svoje jedinice na utvrđeni Taraboš kod Skadra. Za junaštva, a borio se kao mladić i u Veljemu ratu, Nikola Šćepčević je odlikovan Danilovim krstom i Medaljom za hrabrost.
