ETNOGRAF ANDRIJA JOVIĆEVIĆ O BARSKOM STANOVNIŠTVU U KNJIZI “CRNOGORSKO PRIMORJE I KRAJINA”, OBJAVLJENOJ 1922. GODINE – 1. DIO

Prosvjetni radnik, učitelj, etnograf i pisac Andrija Jovićević (Riječki Grad – Rijeka Crnojevića, 8. II 1870 – Riječki Grad, 3. VII 1939.), iako nije uspio, sticajem okolnosti, završiti Višu Gimnaziju, niti, naravno, fakultet, bio je darovit istraživač i ostavio je iza sebe značajan i ozbiljan istraživački i kreativni opus. U Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori radio je kao učitelj, u nedostatku nastavničkog kadra formalno višeg obrazovanja, ali je on, mukotrpnim radom, sticao, samostalno, znanje izvan okvira institucionalnog domaćeg ili stranog obrazovnog sistema, bez daljeg redovnog oficijelnog školovanja ili diplomiranja.

Napisao je na Rijeci Crnojevića 1921, knjigu pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etngrafskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. A. Jovićević je bio sljedbenik istoriografsko-etnografske i geografske škole dr Jovana Cvijića i dr Jovana Erdeljanovića i istaknuti njihov saradnik.

U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na usmene izvore, narodna predanja, porodična kazivanja, legende, mitove, nacionalni romantizam itd, ali i dijelom i na faktografiju. Međutim, ta studija je jako značajna, kao istoriografska literatura (iako se dominantno ne temelji na primarnim i provjerljivim pisanim istorijskim, arhivskim izvorima, dokumentima), jer sadrži brojne bitne i korisne podatke i njen autor se poziva na starije i novije istorografske radove, knjige istoričara (poput Konstantina Jiričeka, Pavla Rovinskog, Jovana Radonića, itd) i časopise (poput „Prosvete“ i „Luče“ itd), kako ondašnjeg vremena, tako i od znatno ranije.

Poseban značaj njegovog djela je u tome što je njegov autor vršio dugotrajna i složena neposredna istraživanja i ispitivanja na terenu i upoznao se sa običajima, kulturom, porodičnim pamćenjem, mentalitetom, te kazivanjem savremenika, uopšte sa istorijom prostora i stanovništva koje je proučavao. I njegovo djelo je nesumnjivo respektabilno i relevantno za proučavanje prošlosti Bara i okoline itd. Jovićević se oslanjao dakako na narodna, porodična kazivanja, u kojima nadasve ima puno onog što je teško naučno provjeriti, pisanim izvorima, dokumentima, kao sasvim pouzdano, jer samo narodno predanje, po prirodi, mnostruko naučno problematično i spada u sekundarne istorijske izvore, u nedostatku drugih i prema tome se naučno i sa speksom treba odnostiti s pozivom na primarne istorijske izvore sa kojima se rasplolaže.

U navedenoj knjIzi on, između ostaloga, piše o barskom stanovništvu, između ostalog i sljedeće, na stranicama 73 i 74 navedene knjige:

„Barsko stanovništvo:

Ovamo ide stanovništvo Zubaca, Sustaša, Tuđemila, Zaljeva i Bara.
a) Zupci. Po tome, što u Hercegovini postoji selo Zupci, neki nagađaju da su iz Hercegovine. Drugi opet govore, da su došli preko Crne Gore. Luka Jovović, učitelj, zabilježio je da su Zupčani živjeli u Donjoj Sozini, u podnožju Vrsute, gdje je zemljište veoma zupčasto, po čemu je mjesto i dobilo ime Zupci. Tu se i danas nalaze razvaljene suhomeđe, kuće, ublovi i zemljana guvna. Odatle su ih odagnali Crmničani. Zupčani su se onda naselili kod Ribnjaka, više današnjeg sela, kada su i katoličku vjeru primili. Kada su Turci razrušili manastir Rotac, Šćepan Mali sa Crmničanima nadpadne Zupčane, razruši manastir Ribnjak i Zupčane raseli. Ovi su se onda spustili, gdje i danas žive.

Kad su Turci razorili manastir Rotac, zahvatili su manastirsko zemljište i Zupčani se nasele na aginskoj zemlji; ovu su s početka radili kao čipčije (čivčije – nap. N.A.), a docnije su je otkupili.

Za Vickoviće se priča, da su starosjedioci i da su ih Turci našli ovdje, kad su osvojili Bar. Za njih se priča i to, da su od turskog zuluma napustili ovo mjesto, a samo je ostala jedna trudna žena koja je docnije rodila muško dijete. Iseljeni Vickovići misleći, da se ova žena nije htjela preseliti, prokleli su je. Vickovići se ne množe, i to pripisuju ovoj kletvi. Zupčani cijene ovo brastvo. Slave Miholjdan, a poslužuju Mali Miholjdan. Iseljeni Vickovići su se preselili u Perast.

Dumezići su doseljeni odmah iza pada Bara u turske ruke. Slave zimski, a poslužuju proljetni Nikoljdan. Ostala bratstva ne znaju ništa kazati o svom porijeklu. Milovići, Ivovići, Đurovići, Babići i Antunićevići slave što i Dumezići; po tome se može pretpostavljati, da se sva ova bratstva međusobno srodna.

Vreteničići slave Matijevdan (21.ІX) a poslužuju zimski Matijevdan (24.11.). To isto slave i poslužuju Ćetkovići, Vukotići i Božovići, što daje povoda mišljenju, da su ova brastva srodna.

Kako Zupčani imaju tri krsna imena, može se nagađati, da proističu od tri grane; da li su sve tri grane s jednog debla, ni sami Zupčani ne znaju. Svi su Zupčani katolici.

6) Sustaši. Vučetići su iz Malih Mikulića, odakle su se doselili na kupljeno imanje. Manija je iz Bara, Mujići su iz Tuđemila i Velembusa, iznad Bara, Dumezići i Vukotići iz Zubaca, a Karanikići iz Šestana. Ratkovići su se negda zvali Kovači zbog kovačkog zanata. Oni su jedini pravoslavne vjere; neki ih smatraju kao starince, ali se dokazuje, da su iz Šestana, iz Dračevice. Radi toga, što je svijet gledao prezrivo na njihov zanat, Ratkovići su ga napustili.

v) Tuđemili. Tuđemilci su uskoci iz raznih krajeva Crne Gore. Kad su Crnogorci, u početku 17. vijeka, istrijebili poturice (tzv. “istrage poturica” kako se naziva nije bilo kao masovnog, poput Vartolomejske noći ili slično, istorijskog događaja iz stare Crne Gore, to je uglavnom predanje bez provjere u izvorima, ali je bilo u staroj Crnoj Gori islamizacije stanovništva – nap. N.A.)., onda su preci današnjih Tuđemilaca prebjegli amo i naselili se u Tuđemilima, ili blizu njih, na aginskoj zemlji, koju su docnije otkupili. Oni su došli kao muhamedanci, i tu su vjeru do danas zadržali. Velovići su iz Limljana, gdje i danas ima Velovića Kuća i Velovića Grobovi. Šorovići su od Kapa s Uganja, iskraj Cetinja, a Mustafići iz Bajica. Durakovići su se najprije naselili pod Grlom od Mužice, a Alovići pri vrhu Sutormana, odakle su se spustili u selo. Baše, Vučkovići i Banovići su iz Ljubotinja; oni su pravoslavne vjere, a preselili su se ovamo poslije 1878. god.

g) Zaljev. Stanovništvo je veoma raznorodno. Tu ima 15 raznih brastava sa 44 doma i ne znaju za međusobno srodstvo. Tofule, Čobići, Ponše, Bajmak i Trupica su starosjedioci. Ostala su brastva novi doseljenici sa raznih strana, najviše iz Mrkovića (Mrkojevića-nap. naša). Drljani u Zaljevu svoje se s Perezićima na Podima”.

(Nastavlja se)