Danas je u OŠ „Đerđ Kastriot Skenderbeg“ u Ostrosu promovisana nedavno objavljena knjiga fotografija „Suvomeđe Ostrosa, Krajine i Šestana“ čiji su autori Anto Baković i Zijo Madžurić.
Na promociji su govorili direktor škole Sami Dodić, zatim Ali Đečbritaj i jedan od autora Zijo Madžurić. Škola je dobila veći broj knjiga za sopstvene potrebe i za podjelu zainteresovanim ljudima iz Krajine. Organizovana i je i prigodna postavka panoa i fotografija.
„Dokumentarnim fotografijama u monografiji nastojimo afirmisati i doprinijeti jačanju svijesti o vrijednosti očuvanja suvomeđa kao tradicije i kulturne baštine Krajine. Njome ističemo važnost održavanja i sprječavanja razaranja suvomeđa usljed nepovoljnih vremenskih faktora, od zarastanja neželjenom vegetacijom, do nedovoljne i neadekvatne brige kako bi se sačuvao i održao karakterističan izgled tradicionalnih pejsaža. Zaštitom suvomeđa odalo bi se priznanje svim graditeljima koji su napravili spomenik borbi za opstanak na rodnoj škrtoj zemlji, zaštitio bi se kamenom pisani dokument o mudrom suživotu sa prirodom naših predaka, što bi u krajnjoj liniji bila odlična turistička priča. Kako postoji evidentno interesovanje u EU za ovu tematiku, zaštitu i turističku valorizaciju u regionu Mediterana, ovim izdanjem dajemo dobru osnovu za to“, istakao je medijima jedan od autora Anto Baković, dodajući da su „suvomeđe bile prvi nepisani katastar, naše nacionalno bogatstvo koje nam je ostavljeno u nasljeđe i koje moramo ostaviti u nasljeđe budućim generacijama”.
„Suvomeđe su grubi kameni zidovi bez veziva, građeni od kamena iz kamenjara okoline. Vrijedan su elemenat kulturne baštine. Poštovanja vrijedna ova graditeljska djela u škrtom kamenjaru rađena su prostim alatkama – macom, polugom, zidarskim čekićem, uz strpljenje i volju. Osnovna svrha suvomeđa je bila stvoriti i zaštititi obradivu površinu, spriječiti eroziju, onemogućiti prelazak stoke u plodno zemljište, obilježiti komunicu, privatan posjed, urediti staze i puteve, u krajnjoj liniji humanizovati prostor. Ljudi su tako prisvajali dio po dio prirode i stvarali novu strukturu – plodno zemljište i fascinantne kamene čipke suvomeđa na ovim prostorima, ali i širom mediteranske Crne Gore.
Ljudi su tako prisvajali dio po dio prirode i stvorili novu strukturu prostora. Suživot sa prirodom značilo je to stapanje sa njom. Suvomeđa može da razdvaja, može označavati granicu, a u suštini ipak spaja.
Suvomeđe u Crnoj Gori nisu zaštićeni dio kulturne baštine, a kako se nalaze na privatnim imanjima, niko ne može spriječiti njihovo uništavanje. Tradicijski način zaštite sitnih poljoprivrednih prostora time iščezava zauvijek. Sve manje je mlađih vlasnika i seljana koji bi imali strpljenja i volje ponovno graditi suvomeđe kao dio identiteta prostora, kada se to šalovanjem i mješalicom da uraditi za jedan dan“, kažu autori ove knjige čiji su izdavači Mediteranski centar fotografije i „Nekazano“.
