U Časnom Kuranu, Uzvišeni Stvoritelj nam na više mjesta upućuje jasnu i nedvosmislenu naredbu: „Putujte po svijetu, pa vidite…“. Ovaj kuranski imperativ ne odnosi se samo na puko turističko kretanje, već na duboko civilizacijsko istraživanje, sticanje znanja i svjedočenje istini kroz susret sa drugim narodima i kulturama.

Vođena ovom božanskom uputom, u islamskom svijetu je vijekovima ostala ukorijenjena čuvena mudrost: „Tražite znanje, pa makar i u Kini“. Iako je nauka o hadisu ovu izreku klasifikovala kao tradicionalnu mudrost a ne kao strogo autentični proročki hadis, njen civilizacijski smisao je neporeciv. Ona dokazuje da je Kina, u svijesti prvih generacija muslimana, bila simbol najudaljenijeg horizonta ljudskog napretka, industrije i mudrosti do kojeg se mora stići ako se želi spoznati širina svijeta.

Kao čovjek koji punih devetnaest godina posvećeno gradi mostove prijateljstva između Crne Gore i Narodne Republike Kine, mislio sam da sam vidio i doživio mnogo toga. Pa ipak, Kina uvijek pronađe način da vas iznenadi, dirne u srce i podsjeti vas da su istinska saradnja i prijateljstvo satkani upravo od ispunjenja te kuranske upute – od ljudskih priča, duhovnosti i uzajamnog poštovanja.

Tokom moje nedavne posjete Kini, imao sam čast da budem dio ugledne delegacije od 25 predstavnika iz 11 zemalja Centralne i Istočne Evrope (CEEC). Obilazeći istorijska mjesta poput Yan’ana i tehnološke lidere u provincijama Shaanxi i Fujian, svjedočili smo impresivnom modelu kineske modernizacije. Međutim, za mene lično, ovo putovanje je imalo i jednu potpuno jedinstvenu, duboko ličnu i duhovnu dimenziju. Među svim delegatima iz 11 evropskih država, bio sam jedini musliman.

Ta činjenica je dobila svoj puni, uzvišeni smisao u petak, 11. septembra, u drevnom Xi’an-u – istorijskom srcu Kine i početnoj tački legendarnog Puta svile. Xi’an nije samo grad imperatora i ratnika od terakote; on je vjekovno stjecište civilizacija, mjesto gdje su arapski i persijski trgovci prije više od milenijuma donijeli islam, stvarajući jedinstvenu kulturnu simbiozu sa kineskim narodom kroz zajednicu Hui.

Narod Hui predstavlja kulturološki najzanimljiviju grupu u Shaanxiju. Oni su etnički i jezički veoma slični Han Kinezi, ali su islamske religije. Njihovo prisustvo je direktna tekovina drevne trgovine: njihovi preci su arapski i persijski trgovci koji su Putem svile dolazili u tadašnju prijestonicu Chang’an (današnji Xi’an) i tu se trajno naselili, miješajući se sa lokalnim stanovništvom.

Muslimanska četvrt u Xi’anu: Danas u samom srcu Xi’ana živi velika zajednica naroda Hui (oko 60.000–80.000 ljudi). Ova četvrt je jedna od najvećih turističkih atrakcija zbog fascinantnog spoja islamske i tradicionalne kineske arhitekture (poput Velike džamije stare preko 1200 godina) i nevjerovatne ulične hrane koja kombinuje bliskoistočne začine sa kineskim tehnikama kuvanja.

Kao kruna tog istorijskog prožimanja stoji Velika džamija u Xi’an-u, stara preko 1200 godina. Kada sam zakoračio u njena dvorišta, ostao sam zadivljen fascinantnim spojem islamske duše i tradicionalne kineske arhitekture. Svaki drveni stub, svaka arapska kaligrafija urezana u kineskom stilu svjedočili su o suživotu, poštovanju i trajnosti.

U tom svetom prostoru, u petak, obuzet neopisivim mirom i ponosom, klanjao sam četiri rekata. Dok sam spuštao čelo na tlo u džamiji na drugom kraju svijeta, u srcu Kine, moje dove su sadržale duboku zahvalnost velikoj Kini na načinu na koji njeguje odnose sa islamskom zajednicom u svojoj zemlji, čuvajući njenu tradiciju, njene svetinje i njeno pravo na slobodno ispovijedanje vjere.

Kao čovjek koji je lično svjedočio ovom neprocjenjivom civilizacijskom odnosu, osjećam moralnu i profesionalnu dužnost da se javno očitujem o onome što sam vidio. Svjedoci smo agresivne zapadne propagande, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, koja već godinama vodi prljavu kampanju o navodnoj ugroženosti muslimana u Kini, diskriminaciji i nehumanom životu. Danas, sa punim pravom, čistog srca i na osnovu ličnog iskustva, mogu javno da posvjedočim da je to laž i gnusna neistina. Kineska država ne samo da ne sprovodi diskriminaciju, već pokazuje duboko poštovanje prema muslimanima, integrišući ih u svoj bogati multikulturalni mozaik i omogućavajući im da dostojanstveno žive, rade i praktikuju svoju vjeru, što je tradicija duga više od trinaest vjekova.

Biti jedini musliman u evropskoj delegaciji koji je imao priliku da posvjedoči ovoj živoj, slobodnoj i poštovanoj tradiciji islama u Kini, za mene je neprocjenjiv dar. Priznanja poput nagrade „Magnolia“, koju mi je dodijelila Vlada Šangaja, predstavljaju veliku čast za moj dugogodišnji rad, ali trenuci poput ovog u Xi’anu daju tom radu najviši humani, diplomatski i duhovni smisao. Kina je još jednom dokazala da je svijet dovoljno prostran za sve naše specifičnosti i da nas upravo taj civilizacijski odnos, u kojem se različitosti poštuju i čuvaju, a ne politizuju, čini bližima nego ikada.

Dok drevna kamenita dvorišta Velike džamije u Xi’anu (Sijanu) tiho svjedoče o vjekovnoj istini islama u Kini – istini skovanoj od uzajamnog prožimanja, tolerancije i dubokog estetskog i duhovnog sklada sa domaćom kulturom – nemoguće je ne osvrnuti se na duboku krizu koja u isto vrijeme potresa moderni Zapad. Suočeni sa agresivnom propagandom koja sa zapadnih adresa pokušava da politizuje vjerska pitanja u Aziji, postajemo svjedoci paradoksa: upravo onaj dio svijeta koji sebe proglašava bastionom ljudskih prava i inkluzivnosti, danas prolazi kroz sistemski krah sopstvenog multietničkog projekta.

Za razliku od kineske istorijske zrelosti koja je kroz zajednicu Hui uspjela da integriše islam kao neraskidivi dio svog multikulturalnog mozaika, savremena Evropa i SAD pokazuju duboku nesposobnost da izgrade stabilno društvo na temeljima poštovanja. Evropski liberalni model ponudio je „toleranciju“, ali je zaboravio na „poštovanje“. Tolerisati nekoga znači pukim zakonskim dekretom „trpjeti“ njegovo prisustvo, dok istinski suživot, kakav vjekovima pulsira na Putu svile, zahtijeva uvažavanje tuđeg sakralnog identiteta.

Ovaj zapadni neuspjeh danas kulminira u zastrašujućim oblicima sakralnog vandalizma. Pod izgovorom apsolutne „slobode govora“, zapadna društva su institucionalizovala pravo na vrijeđanje i skrnavljenje onoga što je milionima ljudi najsvetije. Scene u kojima ekstremisti na trgovima skandinavskih gradova javno spaljuju Kuran, pa čak i Bibliju, ne predstavljaju demokratsku kritiku religije, već varvarski čin destrukcije i svesnu provokaciju. Isti korijen ima i talas pogrdnih, vulgarnih stripova i karikatura sa likovima proroka Muhameda i Isusa Hrista u zapadnim medijima. To nije sloboda – to je degradacija ljudskosti i svesno produbljivanje jaza između naroda.

Ovakva atmosfera direktno hrani i jača radikalnu, populističku desnicu širom Evrope. Ksenofobija i islamofobija više nisu margine političkog života, već mejnstrim oruđe za osvajanje vlasti. Politički lideri, podstaknuti zapaljivim algoritmima društvenih mreža i podržani od strane globalnih tehnokratskih moćnika, aktivno šire paranoju o „civilizacijskom brisanju“ i opasnosti od islama. Stvara se opasan, začarani krug: desnica koristi radikalizaciju izolovanih pojedinaca kako bi demonizovala cjelokupnu muslimansku populaciju, a ta sistemska diskriminacija i marginalizacija zatim gura umjerene vjernike u getoizaciju i naručje ekstremista.

U tom ogledalu zapadne krize identiteta, istina o islamu u Kini sija još snažnije. Ona nas uči da islam ne mora biti „strano tijelo“ niti prijetnja državnom poretku da bi sačuvao svoju bit. Kada se proputuje Putem svile i spusti čelo na sedždu u Xi’an-u, postaje kristalno jasno da problem nije u religiji, već u političkoj zloupotrebi i odsustvu ljudske širine. Kineski model dokazuje da je svijet dovoljno prostran za sve naše specifičnosti onda kada se različitosti čuvaju i njeguju, a ne kada se pretvaraju u oružje geopolitičkih pritisaka i medijskih manipulacija.

Zaštita svetosti od političkog teatra i medijskih manipulacija: Ključna razlika između kineskog pristupa i zapadne krize suživota leži u činjenici da u Kini nema politizacije religijskih osjećanja niti javnog manipulisanja njima radi jeftinih političkih poena. Dok zapadne demokratije često dozvoljavaju da vjera postane estradizovana tema, poligon za medijske senzacije i oruđe u rukama populističkih partija, kineski državni i društveni okvir postavlja jasne granice koje štite dostojanstvo vjernika i stabilnost zajednice.

U Kini se religija ne koristi kao sredstvo za polarizaciju društva u predizbornim kampanjama, niti se vjerska osjećanja građana instrumentalizuju kroz medijske linčeve i zapaljive debate na društvenim mrežama. Javni prostor je oslobođen od agresivnog političkog teatra koji na Zapadu svakodnevno proizvodi animozitet između većine i manjine. Umjesto da se religijske specifičnosti pretvaraju u medijske skandale i senzacionalističke naslove, u Kini se saradnja sa islamskom zajednicom vodi kroz institucionalni dijalog, ekonomsku integraciju i očuvanje kulturne baštine.

Takav stabilan okvir onemogućava pojavu društvenih anomalija koje vidimo na Zapadu – gdje se svetost izvrgava ruglu pod plaštom medijskih sloboda, a vjernici namjerno provociraju kako bi se izazvala reakcija koja bi opravdala dalju diskriminaciju. Kada sakralna sfera ostane zaštićena od političkog i medijskog profitiranja, vjera zadržava svoju izvornu ulogu: da bude izvor unutrašnjeg mira, duhovne obnove i moralne odgovornosti pojedinca prema društvu u kojem živi. Istina o islamu u Kini jeste i istina o državi koja prepoznaje da se stabilnost ne gradi na podgrijavanju međuvjerskih sukoba, već na obezbjeđivanju ambijenta u kojem svako može dostojanstveno i u miru da praktikuje svoju tradiciju, daleko od toksičnih refleksija globalne političke arene.