Septembar je mjesec posvećen jeziku i jezicima – Međunarodni dan pismenosti obilježava se 8. septembra, Evropski dan jezika 26, a Međunarodni dan prevođenja 30. septembra. Kakav je značaj jezika, da li su pojedini ugroženi, što su o tome mislili vodeći lingvisti, ali i najveći pisci svijeta, o upotrebi „tuđica”, koliko je prevođenje književnih djela kreativan čin i kakve su ideje i razmišljanja Danila Kiša (svjetski priznatog pisca, ali i značajnog prevodioca) o prevođenju, za Radio Bar i Bar Info razgovarali smo sa dr filoloških nauka, profesoricom Gordanom Janjušević Leković, koja je učestvovala na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji u Baru, u organizaciji Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore „Jezički, prevodilački i književni horizonti u XXI vijeku”. Predstavila je svoj rad pod naslovom „Strani jezici i savremena lingvistička situacija: O normiranju upotrebe anglicizama i drugim otvorenim pitanjima u oblasti standardizacije jezika”.

Na prethodnoj konferenciji, takođe održanoj u septembru u Baru, 2024. godine, učestvovala je sa studijom na francuskom jeziku „La Traduction littéraire et les réflexions sur la traduction dans l’œuvre de Danilo Kiš” – Književno prevođenje i misao o prevodilaštvu u djelu Danila Kiša. Rad je objavljen na francuskom jeziku u časopisu Filološkog fakulteta – Logos et Littera br. 11, a kasnije i u odlomcima na našem jeziku. Predgovor dr Leković za knjigu Branke Bogavac „Pisci svijeta”, pod naslovom „Dijaloški književni eseji”, na 30 strana, u kojem je jedan odjeljak posvećen lingvističkim temama zastupljenim u razgovorima sa poznatim svjetskim piscima (čistota jezika, dvojezičnost i višejezičnost, izbor jezika na kojem se piše, lingvostilistika, prevođenje i teorija prevođenja), izazvao je izuzetnu pažnju i pohvale u stručnoj i naučnoj javnosti.

RB/BI: Prije nego što se osvrnemo na sve ove teme konkretno, podsjetila bih na Vaše intervjue sa prof. dr Rankom Bugarskim, jednim od najvećih stručnjaka za jezik na bivšem jugoslovenskom prostoru i šire (Vašim profesorom). Bilo bi zanimljivo čuti kakva su njegova razmišljanja i poruke kada je riječ o savremenim kretanjima u lingvistici?

Janjušević Leković: Hvala puno na lijepoj i preciznoj najavi i srdačan pozdrav za Vaše slušaoce i čitaoce. Imamo mnogo tema, nadam se da ćemo uspjeti da odgovorimo na sve što smo planirali za današnji razgovor. Povod za intervju iz 2008. godine sa dr Bugarskim, objavljen pod naslovom „U svijetu nestaju dva jezika mjesečno” (rečenica iz razgovora koja se odnosi na globalnu jezičku situaciju), bio je dolazak te godine u Beograd Dejvida Kristala, britanskog lingviste poznatog po tome što se temeljno i posvećeno bavio problemom ugroženih jezika. Gostovao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (Kristal je i stručnjak za Šekspira, pa se čak i pozorištem bavio – imali su bogat program u okviru te saradnje i druženja u Beogradu). Njegova knjiga „Smrt jezika”, prevedena na srpski jezik, bila je tema razgovora, a najviše jezici i uloga profesora Bugarskog u prepoznavanju i rješavanju ovog problema na evropskom nivou i unaprjeđenju statusa manjinskih i ugroženih jezika (i ovi septembarski datumi imaju veze ponajviše s tom lingvističkom situacijom, odnosno potrebom da se nešto uradi kako bi se sačuvali jezici svijeta kao dio kulturne, civilizacijske i prirodne svjetske baštine).

Profesor Bugarski, koji je, nažalost, preminuo prije dvije godine, nešto više od mjesec poslije objavljivanja našeg posljednjeg intervjua 2024. godine (mislim da mu je to, inače, bio posljednji intervju – dao ga je nama, za crnogorski list ART-Vijesti), bio je od početka uključen u tu priču: kako oporaviti jezike kojima prijeti odumiranje, kako im pomoći da prežive (znate, u „zelenoj lingvistici” na jezik se gleda kao na živo biće) i šta u tom smislu učiniti na području Evrope. A priča počinje davno, još od Uneska (UNESCO), koji je kao globalna međunarodna organizacija kreirao prvi sveobuhvatni program za sistematsku zaštitu ugroženih jezika, s tim što je tada najvažnije bilo učiniti nešto za one jezike koji nemaju ni pisma ni pismenosti – oni su najugroženiji. (Napomenimo da je Unesko to učinio na inicijativu sa Međunarodnog kongresa lingvista u Kanadi 1992. godine.) Što je jezik bolje dokumentovan (imate, dakle, alfabet ili bilo koji sistem pisanja, normativnu gramatiku i rječnik tog jezika, knjige na tom jeziku u okviru različitih funkcionalnih stilova), to je on bezbjedniji.

Lingvisti su već radili decenijama na tome, bavili se tim problemom i prije nego što je Unesko reagovao na pomenutu inicijativu i donio 1993. godine Program za ugrožene jezike (Endangered Languages Programme), sa kojim počinje institucionalizovana briga o ugroženim jezicima. Mi znamo da čak i za one jezike koji su se dugo smatrali „mrtvim” (nije baš najbolja riječ, ali je dugo taj termin u upotrebi) – ako su bili dokumentovani – dešavalo se čak i da „vaskrsnu” (koristi se i ova riječ, jer se jezički sistemi posmatraju gotovo kao žive vrste). To je bio slučaj sa hebrejskim, na primjer. Postoji grana nauke o jeziku pod nazivom ekolingvistika. Dakle, ta međudisciplina se time bavi, kao kad se trudite da očuvate živu vrstu. Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day) obilježava se na inicijativu Uneska od 1966. godine. Tema jubilarnog Međunarodnog dana pismenosti 8. septembra 2026. godine bila je „Pismenost za ljude, planetu i napredak” (Literacy for people, the planet and prosperity). Bez pisma i pismenosti jeziku prijeti nestajanje i zaborav.

RB/BI: Koji jezici su najugroženiji?

Janjušević Leković: Najugroženiji su oni u dalekoj Africi, ili u zabačenim djelovima Azije, među autohtonim plemenima na tlu Australije, pa i Amerike. Međutim, da bi se oni očuvali, prvo treba opismeniti izvornog govornika. Napravi se sistem pisanja, obično alfabet, jer je potrebno zapisivati tekstove na tom jeziku – dokumentovati lingvistički kod. Ali, da se vratimo evropskoj priči. U Evropi se smatraju manje ili više ugroženim svi jezici sa relativno malim brojem govornika. Koji jezici nijesu? Naravno, najbezbjedniji je engleski jezik, kao vodeći, najmoćniji jezik današnjice, za razliku od nekadašnjih dominantnih svjetskih jezika (uvijek sa političkom i ekonomskom moći države raste i moć jezika – francuski nekada, ili latinski davno).

RB/BI: Da li i latinskom jeziku prijeti odumiranje?

Janjušević Leković: Ne, zato što je latinski dobro dokumentovan jezik. Iz njega su, naravno (iz „vulgarnog latinskog”, kako se to kaže) proizašli romanski jezici kakve danas imamo. To je jedno, a drugo – latinski je službeni jezik države Vatikan i latinski je jezik nauke. Znači, on se koristi. Možda se ne koristi u svakodnevnoj, živoj komunikaciji, ali je u upotrebi, ima važne funkcije i ne može se smatrati ni „mrtvim” ni ugroženim.

RB/BI: Koristi se u medicini, prije svega, zar ne?

Janjušević Leković: Da, on je jezik nauke – imamo ga u medicini, u biologiji (botanici, zoologiji), u pravu, pravnoj nauci i u svim onim „živim jezicima” koji su proizašli iz sistema latinskog jezika. E, dakle, svi ti jezici koji su bili moćni (da ne zaboravimo i turski jezik) dovodili su do situacije poznate pod terminom „jezici u kontaktu”, u ovom slučaju politički i istorijski, a ne samo geografski uslovljene. To je činilo većim i njihov uticaj na druge, u ovakvom odnosu moći, „inferiorne” jezike. Naš jezik je, na primjer, bio u kontaktu sa turskim.

RB/BI: Šta je sa italijanskim?

Janjušević Leković: U kontaktu je i sa italijanskim, naravno – jer smo blizu, jer komuniciramo – opet se geografski faktor ispostavlja kao važan. Međutim, danas je engleski jezik u neposrednom kontaktu sa svim jezicima svijeta, jer je ovo doba interneta, elektronskih medija, tako da teško da je ijedan jezik u istoriji čovječanstva do sada imao tu moć i taj upliv, mogućnost da utiče i da potiskuje druge jezike. Ne samo da im pozajmljuje leksiku (novije anglicizme) nego upravo da ih potiskuje. Dejvid Kristal je, recimo, izvorni govornik engleskog jezika, ali je izjavio da će, ako se to desi – što su neki predviđali – da engleski jezik jednoga dana bude jedini (ili jedan od malobrojnih) kojim će se govoriti, to biti najveća intelektualna katastrofa čovječanstva. Jer, na raznim jezicima sačuvano je toliko toga što je dio civilizacije i kulturne baštine čovječanstva. Dakle, u Evropi su ugroženi svi jezici sa relativno malim brojem govornika, a „na bezbjednom” su engleski, njemački, francuski.

RB/BI: Ponovo se vraćam na italijanski – kakva je njegova budućnost?

Janjušević Leković: Italijanski je radni jezik u evropskim institucijama, bori se za bolji status (službenog jezika), jer „nema Evrope bez Italije” – oni se toga drže, a nije da nijesu u pravu. Dakle, italijanski nema tako veliki broj govornika u svijetu kao, na primjer, francuski, kojim se govori i u Sjevernoj Americi (Kanada ima mnogo frankofonih stanovnika), ili španski i portugalski koji se govore u Latinskoj Americi. Engleski jezik se, naravno, svuda u svijetu govori, a van Evrope najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, u onim djelovima drugih kontinenata gdje je Velika Britanija imala svoje kolonije, u Australiji, gdje su se izvorni govornici engleskog kroz istorijske migracije svojevremeno doselili… Znači, veoma je rasprostranjen; španski, portugalski i francuski takođe, a italijanski već i nije, ali ima veliki simbolički značaj za Evropu – i italijanski, a i latinski jezik od kojeg potiče – tako da jeste njegov status značajan u evropskim institucijama. Ali nema tako veliki broj govornika, a to štiti jedan jezik…

RB/BI: Štiti njegov opstanak?

Janjušević Leković: Da, politika Savjeta Evrope jeste unaprjeđivanje pojedinačne višejezičnosti sadašnjih i budućih Evropljana. A kada je riječ o profesoru Bugarskom, trebalo bi mi dosta vremena da nabrojim na kojim sve funkcijama je kao naučnik bio, u raznim lingvističkim udruženjima, u domaćim i međunarodnim institucijama – na vrlo visokom nivou. Pomenuću samo da je bio član Evropske akademije nauka (uz to, naravno, dugogodišnji redovni profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, to je poznata činjenica), te da je kao osnivač i prvi predsjednik Društva za primijenjenu lingvistiku Jugoslavije pokrenuo mnogo toga što je uticalo na dalji razvoj lingvistike, a naročito interdisciplinarnih područja u okrilju nauke o jeziku. Takođe, kao jedan od najuglednijih lingvista svoga vremena i član Evropske akademije nauka, bio je imenovan od strane Savjeta Evrope i izabran za člana Komiteta eksperata, stručnog tijela koje je Savjet osnovao sa ciljem da brine upravo o situaciji u Evropi kada je riječ o manjinskim i ugroženim jezicima (da li su dovoljno zastupljeni, kakav im je status, šta je sa pravima govornika u pojedinim državama itd.).

Razgovarali smo o tome 2008. godine, kada nije izgledalo da je situacija baš „ružičasta”. A šesnaest godina kasnije, u jednom segmentu tog velikog intervjua iz 2024, pitala sam ga da li je zadovoljan rezultatima koje je Komitet eksperata, čiji je on bio član, u međuvremenu postigao. Odgovor je glasio: „Sve evropske zemlje, osim Islanda, imaju u svojim granicama jedan broj manjinskih jezika, najčešće zapostavljenih od državnih organa i otuda ugroženih. Posmatrajući te jezike kao važan činilac jezičke raznolikosti i deo kulturne baštine našeg kontinenta, Savet Evrope je 1992. godine doneo Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, u cilju njihovog očuvanja i promovisanja. Među potpisnicama Povelje su i sve postjugoslovenske zemlje osim Severne Makedonije. Pod njenim okriljem u Srbiji je, na primer, značajno unapređen status bosanskog, bunjevačkog, romskog i vlaškog, a u Crnoj Gori albanskog i romskog. A i na širem evropskom planu u proteklom periodu dosta je učinjeno i pored različitih teškoća, ali još mnogo toga ostaje da se uradi.” To je, dakle, izjava profesora Bugarskog, koji je bio i moj profesor na postdiplomskim studijama i šef Katedre…

RB/BI: Ima li nasljednika?

Janjušević Leković: O svemu tome smo razgovarali. Postoje dvije struje u lingvistici – jedna koja naginje interdisciplinarnosti (sociolingvistika, psiholingvistika, pragmatika, socijalna psihologija jezika – ima raznih usmjerenja), čemu je i on sam naginjao, ali tek poslije anglistike i opštelingvističkih tema kojima se dugo bavio (predavao je i meni, bio profesor Opšte lingvistike i Sociolingvistike, a studentima engleskog predavao je i Sintaksu engleskog jezika). Postoji i sosirovska struja koja se isključivo bavi jezikom kao sistemom. Njen predstavnik kasnije, poslije Sosira, bio je Blumfild, ali i Noam Čomski na neki način, sa svojom generativnom gramatikom. Predviđanja (o čemu se može čitati u našem intervjuu iz 2024. godine) jesu da će i dalje uporedo postojati obje te struje i da će se međusobno dopunjavati.

Naravno, Bugarski ima mnogo sljedbenika; njegovi nekadašnji studenti (eto, među njima sam i ja, što mi je čast) i danas slijede njegov put, tako da će se sigurno njegova misao o jeziku razvijati u zanimljivim pravcima i svakako će biti i onih o kojima se može govoriti kao o njegovim nasljednicima. Ne bih da izdvajam imena, ni on to nije činio, ali svaki naučni kongres ili konferencija sa temama iz oblasti primijenjene lingvistike iznova potvrđuju da se nastavlja put prof. dr Ranka Bugarskog. On sam ga je simbolično utirao idući „Vorfovim stazama”, kako smo i naslovili posljednji intervju. I da ne zaboravimo reći da se profesor Bugarski gotovo smatra pretečom kognitivne lingvistike, sa jednim radom davno objavljenim, par decenija prije nego što se uopšte počelo govoriti o kognitivnoj lingvistici. Na ovaj intervju, rađen prije dvije godine, sigurno ćemo se još osvrnuti tokom razgovora.

I još nešto u vezi sa ovim datumima. Pomenula sam Unesko i početak institucionalizovane brige o ugroženim jezicima. Sačuvati jezike! Svaki jezik je vrijedan. Ali da li ćemo ga sačuvati – zavisi i od nas, od govornika maternjeg jezika! Bugarski je govorio upravo i o tome da je politika Savjeta Evrope „unaprjeđivanje pojedinačne višejezičnosti građana Evrope”, sadašnjih i budućih Evropljana, te da svaki građanin treba obavezno da sačuva svoj maternji jezik prvenstveno, kao i da nauči engleski, jer danas to više i nije „strani” jezik.

RB/BI: Danas je to nužnost, je li tako?

Janjušević Leković: Da. I oni ga nazivaju „dodatnim jezikom”. Engleski jezik je „dodatni”, pa se podrazumijeva. Uz to, još jedan svjetski jezik, a ako je ikako moguće, bilo bi veoma dobro naučiti i neki od jezika vaših susjeda. To se preporučuje, a za nas bi to bio italijanski ili albanski. Nekako je dugo, u Baru makar, praksa – nažalost, kao frankofil to moram reći, jer je sve manje francuskog u školama – da se uči italijanski kao drugi strani jezik. Praktični razlozi za to su postojali i preovladao je italijanski.

RB/BI: Nekada je u našim školama postojala mogućnost izbora kada je riječ o drugom stranom jeziku; engleski je, je li tako, uvijek bio obavezan predmet, dok drugi jezici nijesu imali tu privilegiju?

Janjušević Leković: Engleski moraju svi da uče. Italijanski se sve više uči kod nas. Ima njemačkog i španskog, ali mnogo manje nego italijanskog. Francuskog najmanje.

RB/BI: Jedan dio našeg razgovora posvetićemo i prevođenju, i u tom kontekstu postaviti pitanje: da li je stvaralački jezik samo jedan? Za to nam može poslužiti i knjiga „Pisci svijeta” Branke Bogavac, za koju ste Vi, po ocjeni stručne javnosti, uradili sjajan predgovor, jer u tim intervjuima sa najvećim piscima današnjice Branka Bogavac razgovara i o tome. Ali osvrnućemo se i na velikog, možemo reći svjetskog pisca kojim se Vi u svom naučnom i teoretskom istraživanju mnogo bavite – Danila Kiša, koji je bio i prevodilac, prevodio pjesnike, odnosno njihovo stvaralaštvo, a sam je prestao da piše poeziju smatrajući da to ne radi dovoljno dobro. Koliko je za prevođenje, koje jeste vanredan kreativni čin, važno da prevodilac bude pjesnik, književnik, što jeste slučaj sa Kišom? On je i kazao da je najbolje da onaj koji prevodi književna djela i sam bude pisac, jer prevođenje zahtijeva upravo to – kreativnost i poseban senzibilitet?

Janjušević Leković: Naravno, autorski rad traži talenat, apsolutno. Najbolje je da prevodilac bude pjesnik. Kiš sebe nije vidio među pjesnicima, ali je imao pjesnički senzibilitet. Sebe je smatrao neostvarenim pjesnikom, o tome ćemo kasnije nešto reći, ali je bio zadovoljan svojim prevodima poezije.

RB/BI: Vaš predgovor za knjigu Branke Bogavac naslovljen je „Dijaloški književni eseji”, a u njemu je jedan odjeljak posebno posvećen lingvističkim temama zastupljenim, kao što sam kazala, u Brankinim razgovorima sa poznatim svjetskim piscima (čistota jezika, dvojezičnost i višejezičnost, izbor jezika na kojem se piše, lingvostilistika, prevođenje i teorija prevođenja). Prije osvrta na to, citirala bih prof. dr Draška Došljaka koji je, između ostalog, za Vaš predgovor napisao: „U obimnom, sjajnom predgovoru ‘Pisaca svijeta’, dr Gordana Leković ističe: pred čitaocima je univerzum pisaca svijeta. U njemu je svaki stvaralac patriota sopstvenog jezika. To je sabrano iskustvo epohe, trajno svjedočanstvo o izazovima jednog vremena, koje je bilo i tragično i teško, i u svojoj toplini, ljudskosti i stvaralačkoj energiji, nasuprot tiraniji ideologija, na svoj način lijepo…” Zanimljiva je sintagma „patriota sopstvenog jezika”. Što ona znači?

Janjušević Leković: Ja sam predgovor, koji ima trideset strana, podijelila na odjeljke sa podnaslovima, a na kraju je dio čiji ste Vi podnaslov pročitali, a koji je meni najdraži, iako je u razgovorima koje je Branka vodila mnogo zanimljivih tema. Neke su nam posebno važne za ovaj razgovor. Mnogi Brankini sagovornici, znameniti pisci svijeta, imali su iskustvo emigracije ili su bili politički disidenti pod velikim pritiskom – možda ne pod neposrednom prijetnjom smrću ili zatvorom, ali pod nekim političkim, „finijim” pritiskom – napustili su svoju zemlju i vodili lične borbe.

RB/BI: Između ostalog i borbu da očuvaju svoj identitet?

Janjušević Leković: Da, da očuvaju svoj identitet, a neodvojivi dio tog identiteta jeste jezik. Dakle, mnogi imaju to iskustvo izmještanja, seobe u drugi prostor i drugi jezik. Oni su, naravno, prirodno postajali bilingvali u svakodnevnom životu, bili su višejezični u datim životnim okolnostima. Međutim, ja ih nekako dijelim, uslovno rečeno – ne samo ove pisce – na one koji su nastavili da pišu na svom maternjem jeziku i na one koji su se ipak odlučili za drugi jezik. Ali svi su sa velikom ljubavlju i nostalgijom govorili o prostorima i zemlji iz koje su potekli, a naročito o svom maternjem jeziku.  

Ja bih se ovdje ponovo vratila Kišu, stalno ga pominjemo, iako smo rekle da ćemo o njemu malo kasnije… On nikada nije napustio svoj maternji jezik. Sebe je predstavljao kao jugoslovenskog pisca srpskohrvatskog jezika – naravno, to je ona srpska varijanta ekavskog narječja sa prostora njegovog rođenja i odrastanja. To je jezik na kojem je pisao do kraja života i smatrao je da je jezik najvažnija odrednica piščevog identiteta. Sve drugo – koje je on nacionalnosti, kojoj konfesiji pripada – sve je to manje važno. Važno je na kojem jeziku piše. Kiš se, dakle, nikada nije odrekao maternjeg jezika kao stvaralac. On je prevodio na francuski i sa francuskog, ali je svoja djela stvarao isključivo na srpskohrvatskom jeziku. Naravno, imao je i on dobre prevodioce, kao što je i sam bio odličan prevodilac za druge autore. Prevodilaštvo je po definiciji, još od Getea, uslov da bi postojalo nešto što je on još tada nazvao, u XIX vijeku – Weltliteratur, svjetska književnost.

RB/BI: Što znači biti svjetski pisac: dvojezičan, višejezičan ili bezjezičan?

Janjušević Leković: Danilo Kiš u jednom svom eseju kaže: „Jezik je sudbina. Čak je i Nabokov prelazak iz jednog idioma u drugi doživio kao traumu.” Zašto čak i Nabokov? A još je nešto napisao: „Nemojte se truditi da budete svetski pisac – jedini svetski pisac je Nabokov.” Zašto je njega svrstao kao jedinog u to vrijeme (danas bismo mogli govoriti da ih ima još)? U to vrijeme ga je izdvojio kao jedinog svjetskog pisca upravo iz razloga što je Nabokov pisao i na ruskom i na engleskom, jednako dobro, i čak sve više na engleskom jeziku, kao emigrant i potomak jedne porodice koja je pripadala krugovima carske Rusije.

Tu se postavlja pitanje – kako onda ipak nije moguće? Crnjanski je smatrao da nije moguće. Kad mu je neko javio, na primjer, da Rastko Petrović objavljuje poeziju u Francuskoj na francuskom jeziku, on je rekao (a govorio je sedam jezika) da je uvijek smatrao da se na stranom jeziku može pisati naučni članak, može se voditi rasprava, mogu se pisati razni tekstovi u prozi određenih žanrova, ali da se poezija može pisati i da je treba pisati samo na maternjem jeziku. Dakle, to je stav mnogih književnih stvaralaca.

Ali imamo ovdje, kod jednog Brankinog sagovornika (u knjizi „Pisci svijeta”), lingvistu Efima Etkinda, koji je takođe morao da emigrira (sada bi nam nedostajalo vremena da ispričamo njegovu zanimljivu priču). Etkind izražava stav da pisac može biti bilingvalan, može biti i višejezičan u svakodnevnom životu, ali je stvaralački jezik samo jedan. I on je smatrao da je taj stvaralački jezik gotovo uvijek maternji (i za njega kao naučnika u emigraciji važilo je isto pravilo, iako je odlično govorio nekoliko jezika), a da je Nabokov izuzetak koji potvrđuje to pravilo. Nabokov zapravo više nije znao jezik one Rusije koja je postojala poslije njegovog odlaska iz te zemlje – jezik ulice, kojim se služio Majakovski i ostali koji su stupili na scenu pošto je on otišao kao dijete iz carske Rusije. Ponio je u sebi jezik svog djetinjstva na kojem je u emigraciji pisao, a kojim tamo u domovini više niko nije govorio. Zato Etkind kaže: „Nabokov nije bio dvojezičan. Nabokov je kao stvaralac bio bezjezičan.” Dakle, izuzetak.

Međutim, među Brankinim sagovornicima ima i onih koji su izabrali i drugi jezik, nematernji, kao stvaralački. Jedan od njih je Atik Rahimi, avganistanski pisac koji je emigrirao u Francusku kada su talibani tamo došli na vlast osamdesetih godina prošlog vijeka, a koji je prije toga pisao na persijskom jeziku. Zatim je u Francuskoj morao da nauči francuski jezik, i učio ga je uz rječnik i književnost. Njegova omiljena francuska književnica bila je Margerit Diras (kako Branka voli da kaže u originalu: Duras, ali mi to drugačije izgovaramo, naravno, prilagodimo našem fonološkom sistemu jer taj glas nemamo). I tako je naučio francuski jezik malo-pomalo. Dirasovu je upoznao kroz njeno djelo, počev od filma „Hirošima, ljubavi moja”, a zatim je čitao njene romane i nalazio da u njenim djelima, u njenoj rečenici, sintaksi i stilu uopšte ima nečega što ga je podsjećalo na njegovog omiljenog persijskog pisca iz srednjeg vijeka kojeg je u mladosti čitao (ne potvrđuje li se time ona stara misao da u umjetnosti nema granica?). Ali je jednostavno shvatio da u Francuskoj više ne može da piše na persijskom jeziku (i iz praktičnih razloga – teško bi našao čitalačku publiku za persijski jezik).

Tako je Rahimi jedan od onih koji su prešli na drugi jezik, a Branka ga onda podsjeća da je u dobrom društvu, jer tom krugu pisaca pripada čak i Semjuel Beket, koji je pisao na francuskom u jednom periodu (prvo izdanje njegovog djela „Čekajući Godoa” bilo je na francuskom), ili Milan Kundera, čuveni češki pisac, koji je takođe emigrirao u Francusku i pisao i dalje na češkom, ali i na francuskom jeziku. Ima i onih koji se nikada nijesu odrekli maternjeg jezika kao stvaralačkog. Među njima je Giljermo Kabrera Infante, koji kaže da mu domovina „bolno nedostaje” u emigraciji, a da je ono što je mogao najlakše ponijeti u sebi iz domovine njegov jezik, i on ga se nikada neće odreći. To ostaje njegov stvaralački jezik do kraja života. Beskrajne su ove teme…

RB/BI: Da se vratimo citatu iz Vašeg predgovora za knjigu Branke Bogavac o piscima svijeta kao „patriotama sopstvenog jezika” i njegovom značenju?

Janjušević Leković: „Patriota sopstvenog jezika”, da, napisala sam to – „Pred čitaocima je univerzum pisaca svijeta”… Možda ipak kasnije, kad budemo o Kišu još malo razgovarali…

RB/BI: Biće nam to jasnije.

Janjušević Leković: Da, biće jasnije… Jedna poznata francuska teoretičarka književnosti, Paskal Kazanova (Pascale Casanova), koja je napisala knjigu „La République mondiale des lettres” („Svjetska književna republika”), govorila je, kao što i naslov kaže, o književnosti svijeta kao o posebnom univerzumu, literarnoj „republici” koja postoji izvan svih granica. To je i Kiš naglašavao – da je književnost „jedna i nedeljiva”. Nikada nije dozvolio da ga svrstaju u bilo koju i bilo čiju manjinsku književnost. Već sam rekla da se predstavljao kao pisac određenog jezika koji potiče iz određene zemlje, ali nikada nije dozvolio – a to su mu predlagali – da ga svrstaju u jevrejsku književnost (jer mu je otac bio Jevrejin, to je poznat podatak), a majka Crnogorka sa Cetinja, koja je, da bi spasla svoju djecu za vrijeme Drugog svjetskog rata, morala da ih krsti u hrišćanskoj pravoslavnoj crkvi. To je jedna veoma teška i tragična priča o Kišovom djetinjstvu i odrastanju kojom sada nemamo vremena da se bavimo.

On je jedan od „mojih” pisaca. Znate, ja pisce, one omiljene, dijelim na one koje sam zavoljela „na prvo čitanje” – znači prvi tekst, prva knjiga, i meni je to bilo dovoljno. Od tog trenutka, iz rane mladosti do današnjeg dana, moji omiljeni pisci su Kiš, Crnjanski, Dostojevski, da ne nabrajam i one koje sam zavoljela kasnije, poslije druge ili treće pročitane knjige, i koje volim i dan-danas. Ali Kiš je zaista neko ko me je osvojio prvim pročitanim djelom. Dakle, u toj knjizi (La République mondiale des lettres – „Svjetska književna republika”), gdje se autorka takođe zalaže za to da nema diskriminisanih i nema manjinskih, već da postoji svjetska književnost i univerzum književnosti (iako su tu u blagoj prednosti – opet dolazimo do onoga o čemu smo na početku govorili – pisci jezika koji imaju veliki broj govornika, pa samim tim i veći broj čitalaca koji ih mogu čitati na izvornom jeziku), Kiš je jedan od najcitiranijih pisaca. Citira se i ono njegovo da je Pariz „prestonica literature”, iz eseja „Pariz, velika kuhinja ideja”.

No, malo smo preskočili ono što ste htjeli da me pitate o jezičkom patriotizmu, vratiću se na to. Ima jedan pisac u Brankinoj knjizi, najstariji njen sagovornik, koji se sjeća (sjećao, jer nije više živ) kako je izgledao svijet prije Prvog svjetskog rata, koji je poznavao Valerija, Galimara, neke ikonične ličnosti nekadašnjeg Pariza i Francuske, i koji je dao vrlo zanimljivo svjedočenje o ljudima i o epohi. Ali meni je najzanimljivije bilo to što je rekao o jeziku. Neko može da mu prebaci da je on jedan od onih francuskih purista, jezičkih „čistunaca”, ali on je izjavio da je počeo da se bavi svojom postpoezijom (postpoésie) iz revolta prema kvarenju francuskog jezika. Ukazuje na to da pisac nikako ne treba da se prepusti klizanju ka nekoj ideologiji: „Ideje stare s vremenom, nisu nam čak ni potrebne. Potrebno nam je samo da se izrazimo”, kaže Fransis Ponž. U tom smislu, baviti se jezikom znači stvarati svijet. Neimenovani svijet je haos, a rječnik je sigurna vrijednost, i kaže da nikada ni za živu glavu ne bi dozvolio sebi da upotrijebi riječ koja tačno ne izražava ono što misli i što želi da kaže. Šta to znači? Znači da odbija da ne govori istinu na svom jeziku (naravno, makar to bila ona umjetnička istina koja je posebne vrste).

RB/BI: Umjetnička sloboda?

Janjušević Leković: Svakako, ta vrsta istine podrazumijeva umjetničku slobodu, ali ona tačno mora da bude ono što on želi da kaže, i zaključuje rečenicom koja je meni sjajna: „Ja sam uvijek bio patriota francuskog jezika.” Dakle, poslije svih ideologija XX vijeka i velikih zabluda, kada je i sam vjerovao u komunizam i socijaliste (iako kaže da su mu nadrealisti, koji su kasnije postali komunisti, skoro svi ostali prijatelji, bez obzira na to što se on kasnije distancirao od ideologija – nijesu ga više zanimale, zanimao ga je jezik, koji je sam po sebi dovoljno i subverzivan i pun stvaralačkog potencijala). On stalno ističe taj svoj patriotizam, odnosno da je patriota francuskog jezika. I ja mislim da nam je ta vrsta patriotizma svima potrebna. Ne ona druga vrsta patriotizma…

RB/BI: Nacionalistička, odnosno nacional-šovinistička?

Janjušević Leković: Da, nacionalistička, ideološka, kada smo se iscrpljivali bespotrebno, do iznemoglosti, na pitanjima tipa kako jezik treba da se zove (i ta pitanja su u redu, nekad se moraju staviti na dnevni red), ali to se činilo s nekom nevjerovatnom negativnom energijom. Meni to nije jezički patriotizam. Nama je potrebna briga o jeziku. Briga o našem jezičkom sistemu, očuvanje, prije svega, našeg jezika u današnjem svijetu kada je sve teže izboriti se za njegov opstanak, a to zavisi od nas – da li ćemo se služiti našim maternjim jezikom i koliko ćemo brinuti o njemu.

RB/BI: Nažalost, i jezik je kod nas posljednjih decenija bio razlog za podjele. Težili smo, nakon raspada nekadašnje zemlje, svi nekom svom jeziku umjesto nekadašnjeg srpskohrvatskog. U tom kontekstu, da li je to ispravno iz Vašeg ugla?

Janjušević Leković: Smatram da je srpskohrvatski jezik u svojoj standardnoj varijanti, odnosno u svojim standardnim varijantama (i tada su postojale varijante jezika) bio jezik koji nije imao prevelikih razlika. Jezička politika je bila jedinstvena na nivou države, ondašnje Jugoslavije. Taj jezik je, od Vuka pa sve do raspada države, doveden do visokog nivoa, o čemu svjedoče brojna djela. Imamo i nobelovca koji je pisao na tom jeziku. Onda se počeo dodatno raslojavati iz političkih razloga, i sada imamo situaciju takvu kakva je.

Uvijek je bio, a i danas je, ono što je govorio profesor Branislav Ostojić nekada davno (rečenica sa jednog predavanja, dok je bivša država još postojala), a vjerujem da bi i sada isto rekao: „Nijedan ozbiljan lingvista ne može reći da to nije jedan jezik.” U lingvističkom smislu. Dakle, podvlačim, u čisto lingvističkom smislu. Jer to su međusobno razumljivi, uslovno rečeno – jezici, što je najveći pokazatelj da li je to isti lingvistički sistem ili ne. Međutim, dobili smo, u sociolingvističkom i političkom smislu, nove jezike, a sa tim novim jezicima i pravo svake države da vodi svoju jezičku politiku i uspostavlja sopstveni standard. Još uvijek su ti jezici međusobno razumljivi, nesmetano se odvija komunikacija među govornicima. Šta će biti dalje, to ćemo tek da vidimo. Dodaću da je ovogodišnji slogan Evropskog dana jezika „Languages unite” – Jezici ujedinjuju.

Kraj prvog dijela.