Pčelarstvo je decenijama predstavljalo važan dio života u Krajini, gdje su se znanje i iskustvo prenosili s generacije na generaciju. Međutim, promjene klimatskih uslova i postepeno napuštanje ruralnih područja donose nove izazove onima koji se i danas bave ovim poslom. O promjenama koje su obilježile pčelarstvo u ovom kraju, ali i o iskustvima stečenim tokom više decenija rada sa pčelama, za Radio Bar i Bar Info govorio je Ćerem Madžurić iz Ostrosa, koji se ovim poslom bavi od djetinjstva, nastavljajući tradiciju započetu u njegovoj porodici 1969. godine.

Ćerem Madžurić odrastao je uz pčele, naslijedivši ljubav prema ovom poslu od svog oca Envera. Porodična tradicija, započeta 1969. godine, traje više od pola vijeka, a tokom godina pčelarstvo je od porodične djelatnosti preraslo i u važan izvor prihoda.

Govoreći o počecima, Ćerem se prisjeća da je njegova porodica nekada imala oko 100 košnica, dok se danas njihov broj povećao na više od 400.

„Teško je znati tačan broj košnica, jer ih nikada ne zateknem sve na jednom mjestu. Često se dešava da se neka od njih odvoji“, objašnjava Ćerem.

Ipak, povećanje broja košnica ne znači da je bavljenje  pčelarstvom danas lakše nego ranije. Naprotiv, ova godina donijela je nove gubitke, koje Ćerem, između ostalog, povezuje s nepovoljnim klimatskim uslovima i nedostatkom polena.

„Ove godine imali smo gubitke kada je riječ o košnicama, možda zbog sušnog vremena i nedostatka polena, jer pčela bez polena ne može da se razmnožava“, kaže on.

Porodica je ovom poslu počela intenzivnije da se posvećuje od 1987. godine, kada je pčelarstvo postalo još značajniji dio njihovog života. Međutim, dugogodišnje iskustvo nije ih poštedjelo izazova koji su posljednjih godina sve izraženiji, od promjena vremenskih prilika do bolesti koje ugrožavaju pčelinje zajednice.

Jedna od najvećih prijetnji za pčele jeste varooza, bolest koju izaziva parazitska grinja Varroa destructor. Ona napada pčele i razmnožava se u ćelijama s leglom, slabeći pojedinačne jedinke i cijelu pčelinju zajednicu. Ukoliko se ne suzbija na vrijeme, može ozbiljno ugroziti opstanak košnice.

Ćerem objašnjava da suzbijanje ovog parazita zahtijeva posebnu pažnju, iskustvo i pravilan odabir perioda za tretiranje. Prema njegovim riječima, tretmani se obavljaju tokom proljeća, dok pripreme za naredne počinju u avgustu, uz korišćenje namjenskih preparata.

Pominje i oksalnu kiselinu, koja se u određenim uslovima koristi tokom zimskog perioda, naročito u decembru i januaru, kada je, u zavisnosti od stanja pčelinje zajednice, količina legla često smanjena ili je nema.

Pri tretiranju je, međutim, neophodan poseban oprez. Preparati se moraju koristiti u skladu s uputstvima proizvođača i preporukama veterinara, kako bi se zaštitile pčele i izbjegla kontaminacija meda.

Osim bolesti, na zdravlje pčelinjih zajednica utiču i kvalitet održavanja košnica, starost matice i broj pčela radilica. Ćerem ističe da su mlađe matice produktivnije i da njihova starost ima značajan uticaj na razvoj i snagu zajednice.

Prema njegovim riječima, snažna pčelinja zajednica, sposobna za uspješnu proizvodnju meda, trebalo bi da ima između 60.000 i 70.000 pčela radilica. Važnim smatra i redovno mijenjanje voska, navodeći da bi to trebalo raditi svake četiri godine.

Sve su to faktori koji zahtijevaju kontinuiran rad i pažljivo praćenje stanja u košnicama, posebno u uslovima kada su vremenske prilike sve manje predvidive.

Promjene klimatskih uslova posebno su vidljive kroz smanjenje količine meda koju pčelari uspijevaju da proizvedu. Ćerem se s nostalgijom prisjeća vremena kada je iz jedne košnice bilo moguće izvaditi i do 50 kilograma meda, dok je danas proizvodnja znatno manja.

Na smanjenje prinosa, kako objašnjava, utiču suše, nedostatak polena i promjene u prirodnom okruženju. Kada izostanu povoljni uslovi za razvoj biljaka i cvjetanje, pčele imaju manje hrane na raspolaganju, što se direktno odražava na snagu zajednice i količinu proizvedenog meda.

Međutim, promjene nijesu posljedica isključivo klimatskih prilika. Važnu ulogu ima i način života u Krajini, koji se tokom decenija značajno promijenio.

Nekada su se stanovnici ovog područja uglavnom bavili stočarstvom. Krave, ovce i koze bile su sastavni dio seoskog života, a ispaša i prirodno đubrivo doprinosili su održavanju zemljišta i biljnog svijeta. Takvo okruženje bilo je važno i za biljke od kojih pčele prikupljaju nektar i polen, među kojima su pelin i žalfija.

Danas je, međutim, slika Krajine drugačija. Odlazak stanovništva i napuštanje tradicionalnih djelatnosti promijenili su izgled ovog područja, a sve je manje i domaćih životinja koje su nekada bile dio svakodnevice.

„Danas u Krajini više nema ljudi, a kamoli stoke“, kaže Ćerem, prisjećajući se vremena kada su sela bila življa, a pašnjaci bogatiji.

Njegove riječi ukazuju na širu promjenu koja pogađa ruralna područja: nestanak tradicionalnog načina života ne mijenja samo društvenu sliku sela već utiče i na prirodno okruženje u kojem su generacijama opstajale različite poljoprivredne djelatnosti, uključujući pčelarstvo.

Dugogodišnje iskustvo naučilo je Ćerema da pažljivo prati ponašanje pčela, stanje košnica i promjene u prirodi. U radu se, kako kaže, koriste i određena tradicionalna znanja koja su se prenosila među pčelarima.

Jedan od primjera je upotreba aromatične biljke koju nazivaju „ljubica“. Prema njegovim riječima, njen miris koriste kada se pčele udalje od košnica, kako bi im pomogli da se vrate.

Takva iskustva dio su lokalne pčelarske tradicije, koja se godinama oblikovala kroz praktičan rad i posmatranje pčela. Ipak, uz tradicionalna znanja, važnu ulogu imaju i savremene metode kontrole kvaliteta i zaštite pčelinjih zajednica.

Govoreći o tome kako se može prepoznati prirodan i kvalitetan med, Ćerem ističe da je najpouzdaniji način fizičko-hemijska analiza u ovlašćenim laboratorijama. Ipak, navodi i nekoliko tradicionalnih metoda koje ljudi koriste kako bi procijenili kvalitet meda.

Jedna od njih podrazumijeva stavljanje kašike meda u čašu vode sobne temperature. Prema ovom tradicionalnom vjerovanju, ako se med brzo rastvori, to se smatra znakom slabijeg kvaliteta.

Druga metoda koju pominje jeste stavljanje kašike meda u čašu Coca-Cola. Prema ovom tradicionalnom vjerovanju, ako med ostane na površini, njegov kvalitet se dovodi u pitanje, dok se med koji potone na dno čaše smatra bezbjednim za konzumaciju.

Međutim, ove metode nijesu naučno pouzdane i ne mogu potvrditi da li je med prirodan, čist ili kvalitetan. U tu svrhu, laboratorijske analize ostaju najpouzdaniji način procjene kvaliteta meda.

Za porodicu Madžurić pčelarstvo nije samo naslijeđena djelatnost već i posao kojem su posvetili veliki dio života. Decenije rada, ulaganja i iskustva donijele su im i priznanje za njihov trud. Godine 2009. porodica je osvojila nagradu za najuspješnijeg pčelara godine, čime su prepoznati njihova posvećenost i rezultati ostvareni tokom prethodnih godina.

Ipak, uprkos priznanjima i dugogodišnjem iskustvu, Ćerem ne krije da se okolnosti mijenjaju, a da je budućnost pčelarstva u ovom kraju sve više povezana s pitanjem opstanka mlađih generacija na selu. „Pčelarstvo je moja strast. Radim to sa zadovoljstvom i nikada se ne umaram. Pomažu mi i ostali članovi porodice, iako mlađe generacije pokazuju manje interesovanja za ovaj posao“, kaže Ćerem sa osmijehom.

Priča porodice Madžurić iz Ostrosa svjedoči o tradiciji koja traje više od pola vijeka, ali i o promjenama koje sve snažnije utiču na pčelarstvo u Krajini. Suše, smanjenje prirodnih resursa, bolesti pčela i odlazak stanovništva samo su neki od izazova s kojima se pčelari suočavaju.

Uprkos svemu, Ćerem nastavlja porodičnu tradiciju, oslanjajući se na iskustvo stečeno tokom decenija rada i ljubav prema pčelama. Njegova priča istovremeno je podsjetnik na značaj očuvanja tradicionalnih djelatnosti i prirodnog bogatstva Krajine, koje postaje sve ranjivije.