U studiju Radio Bara uživo su danas gostovali filmski reditelj Mladen Ivanović i Amerikanac, producent sa Aljaske koji već mjesecima živi u Crnoj Gori, Tajlor Gejts. Oni snimaju film o ljudima koji pomažu za vrijeme korone. Sa njima je razgovarao Milan Vujović.
RB: Mladene, ne znam koliko vaš prijatelj Tajlor Gejts govori naš jezik, u ovoj prilici bićete u ulozi prevodioca. Prvo pitanje je za njega – kako je došao na ideju da snima film o dobrim ljudima u teškim danima’
Gejts: Učim crnogorski, ali ne govorim dobro i ne razumijem mnogo. Kada je koronavirus počeo, bio je to nesvakidašnji događaj. Znao sam da će biti stvari koje će se odigravati u ovoj zemlji, koje se prije toga nijesu dešavale. A kao filmadžiji, meni su interesantne zanimljive stvari. Učio sam o Crnoj Gori, istoriji i kulturi i na osnovu toga sam shvatio da ste bili uvijek, na neki način prikovani ili pritjerani uza zid. Bilo je mnogo događaja u istoriji Crne Gore u kojima su Crnogorci bili primorani da stoje jedni uz druge i da se bore. Vidjeli smo, izučavajući sve te priče, da su Crnogorci pomagali jedni drugima u svim teškim vremenima.
RB: Koliko dugo ste u Crnoj Gori, kako ste stigli? Čuli smo da ste već devet mjeseci ovdje?
Gejts: Oduvijek je meni i mojoj porodici bio san da živimo u drugoj zemlji, izvan Aljaske. Tamo smo imali svoj posao, koji smo prodali i došli u Crnu Goru. Ima mnogo sličnosti- predivne planine, divni ljudi, obala. U jednom trenutku bilo nam je jako primamljivo da se preselimo i živimo ovdje. Tako da je ovo veliki eksperiment za moju porodicu i mene, nadamo se da će izaći na dobro.
RB: Gdje živite u Crnoj Gori?
Gejts: U Podgorici. Tu smo se i sreli.
RB: Kako je došlo do saradnje između vas dvojice?
Ivanović: Kad je krenulo sve ovo sa koronom, ja sam zaista poželio da ne budem pasivan. Sad je ružno što ću reći, ali od prvog dana, nekako sam sa sobom napravio neku vrstu ugovora – meni korona neće moći ništa. Ozbiljno sam je shvatio, u smislu da vodim računa o tome da ne povrijedim drugoga ni sebe. Ali nijesam osjetio strah, najiskrenije. Onda sam razmišljao da moram nešto povodom toga da uradim, moj poziv i posao mi nalaže da budem uz narod. Prve ideje su mi bile u smislu da negdje volontiram, ali onda sam odlučio da je bolje da uzmem kameru u ruke. I kako sam to promišljao, radeći mnogo nekih drugih poslova i filmova koje trenutno radim, u to dobijam poziv od njega, koji bukvalno kaže sve ono što je meni bilo u glavi. Slučajnosti ne postoje, to se desilo s nekim razlogom i kako je vrijeme odmicalo, shvatamo zapravo da je jedan snažan i jak razlog zašto i kako radimo ovaj film.
RB: Gdje snimate materijale, u Baru ste nekoliko dana, gdje ste sve snimali?
Ivanović: Bili smo u Pljevljima, u onom snažnom jeku, kada je bilo gotovo nemoguće izaći iz Podgorice. U Pljevljima smo snimali „Heroje iz komšiluka“. To je grupa dvadesetogodišnjih mladića i djevojaka, koji su nesebično sebe stavili na prvu liniju i u najudaljenijim selima rade jedan hrabar i velik posao, koji vjerovatno ne bi imao ko da radi da njih nije bilo. Bukvalno su dostinu spasili od korone. Kad kažem korona, opasna je u zdravstvenom, ali i u ekonomskom smislu, ljudi bukvalno nijesu imali šta da jedu. Onda bi oni, na njima svojstvene načine, skupljali donacije, pomoć, hranu i nosili je u ugrožena područja. Kasnije smo bili u Podgorici, tu smo snimali humanitarni rad Narodne kuhinje koja je pri crkvi. Na neki način smo ispratili kako to izgleda kad se 450 porodica na dnevnoj bazi hrani od jedne, da kažemo, crkve. Onda smo bili na Cetinju i tamo smo zabilježili dio tog rada. U Baru smo se možda najduže zadržali jer smo snimili Islamsku zajednicu, koja takođe ima slične aktivnosti, ali, da kažem, šlag na torti su vjerovatno Žene Bara, koje su, meni se čini, naravno ružno je izdvajati, baš čisto srce koje radi jedan ozbiljno važan i velik posao za zajednicu. Ta priča prevazilazi sami Bar, to je jedna jako važna priča.
RB: Mladen je imao razloga da se malo duže zadrži u Baru, majka mu je odavde, tu ima porodicu. Mladen Ivanović je ekološki aktivista i reditelj koji svojim video-radovima i akcijama teži da od Crne Gore napravi bolje mjesto za život. Je li tako?
Ivanović: Ne bih ja imao mnogo hrabrosti da sebe definišem na taj način, ali definitivno je da težim i da stremim nečemu boljem nego što je sad. To su sad ozbiljne teme, ali mogu reći da na neki način težim da doprinesem, ako mogu, malo po malo. Dobar dio djetinjstva sam proveo u Baru, po tri-četiri mjeseca ljeti na Žukotrlici, u Šušanju. Za mene je Bar jedan neraskidivi dio mene kao osobe. Ja sam Podgoričanin, treća generacija, međutim, Bar je bio obavezan prvih 15 godina života, po tri mjeseca.
RB: Ujak ti je Peđa Milović, košarkaški trener?
Ivanović: Da, to je moj dragi ujak. On je u Sloveniji gore i jedva čeka da dođe u Bar i u Kuče.
RB: Slovenija je prva zemlja koja je proglasila kraj epidemije, danas se to desilo, Crna Gora još nije… Kad bi trebalo film da se pojavi?
Ivanović: Mi smo baš juče bili u Islamskoj zajednici kod imama Muidina Miljaimija i neki od naših planova jeste da, ili tamo, ili možda u sklopu Barskog ljetopisa… Vidjećemo kako će to ići, ali sigurno u naredna tri-četiri mjeseca mi nećemo imati gotov film. Mi smo na sredini snimanja, za postprodukciju i montažu trebaće nam mnogo vremena, tako da je tri-četiri mjeseca neki minimum.
RB: Imate odličnu temu, odličan pristup, obišli ste to što je trebalo, tako da se radujemo i s nestrpljenjem očekujemo taj film.
Ivanović: Ja bih volio da s ovog mjesta, kad to bude, da pozovem sve Barane, sve ljude dobre volje da dođu da pogledaju to što smo spremili.
RB: Možda premijera bude u Baru?
Ivanović: Za premijeru ćemo vidjeti, za festivale i to, ali projekcija posebna za Bar je u planu.
RB: Za kraj, pitanje za Tajlora Gejtsa, kakvi su njegovi planovi što se tiče Crne Gore ?
Gejts: Ja sam stranac, u ovom trenutku samo osluškujem i posmatram šta će se sve dešavati. Treba da protekne još vremena da bih mogao da kažem da imam neki stav ili mišljenje.
RB: Za kraj, koja je poruka slušaocima Radio Bara?
Gejts: Za mene je inspirativno to što su ljudi ovdje pokazali veliku ljubav, brigu i spremnost da pomažu jedni drugima za vrijeme pandemije. Volio bih da s tom ljubavlju i brigom i izađemo iz pandemije i da to nastavi da bude praksa.
Ivanović: Na mom ličnom planu je bilo značajno da svaka kriza je važna za rast. Bez krize nema rasta. Ovo je bila kriza. Ja je ne osjećam kao krizu, meni je jako prijala samoizolacija, mnogo sam, čini mi se, porastao i naučio i razumio neke stvari. Ukoliko je ovo sve dato, nebitno kako, bitno je da se desilo, a kad se već desilo, da iz toga izađemo što je moguće bolji. Ako je već bila kriza, da iz nje porastemo i da ne nastavimo starim koracima.
