Nakon deset godina obrazovanja i profesionalnog usavršavanja u inostranstvu, Kristina Đenđinović Živković vratila se u rodni Bar, ali nije prekinula vezu sa međunarodnim akademskim i profesionalnim krugovima. Naprotiv, iskustvo života i rada u Austriji dodatno je učvrstilo njeno uvjerenje da znanje stečeno van granica Crne Gore može i treba da bude dostupno zemlji iz koje potičemo.

Danas je profesorica biologije u Gimnaziji “Niko Rolović” u Baru, i predsjednica Akademske dijaspore Crne Gore, organizacije koja okuplja stručnjake različitih profila širom svijeta, a jedan od njenih najznačajnijih projekata je digitalna platforma Dokleana. Njen cilj je da poveže ljude koji posjeduju specifična znanja i iskustva sa institucijama, kompanijama, opštinama i univerzitetima kojima je takva ekspertiza potrebna.

Za Radio Bar, u emisiji Promenada četvrtkom, Kristina Đenđinović Živković govorila je o svom obrazovnom i profesionalnom putu, razlozima povratka u Crnu Goru, iskustvu povezivanja mladih ljudi u dijaspori, ali i o tome zašto odlazak obrazovanih ljudi ne mora nužno značiti i njihov gubitak za matičnu državu.

RB/BI: Kako je izgledao Vaš obrazovni i profesionalni put od Bara do Beča i zbog čega ste, nakon deset godina provedenih u inostranstvu, odlučili da se vratite u rodni grad i ponovo budete dio Gimnazije „Niko Rolović“, ovog puta kao predavač?

Đenđinović Živković: Moj obrazovni put nekako je zaokružen nakon deset godina, povratkom tamo gdje je sve počelo. Vratila sam se u kabinet biologije Gimnazije „Niko Rolović“, ali ovog puta sa druge strane katedre. Zadovoljstvo zbog toga je zaista nemjerljivo.

Nakon mature i oproštaja sa porodicom i prijateljima, otišla sam u Beč, gdje sam na Univerzitetu u Beču studirala mikrobiologiju i genetiku. Riječ je o instituciji sa izuzetnom reputacijom i za mene je bila velika čast da tamo studiram. Tokom trogodišnjih osnovnih studija, kao stipendistkinja programa Erasmus, provela sam jedan semestar i na Sveučilištu u Zagrebu, što je bilo veoma korisno i lijepo iskustvo.

Nakon toga je počela pandemija, ali je fakultet dobro organizovao nastavu i laboratorijske vježbe, tako da smo studije završili bez većih problema. Diplomirala sam na temi iz oblasti arheja, a potom upisala master studije molekularne medicine, takođe u Beču. Istraživanje za magistarsku tezu realizovala sam na relaciji Beč–Ljubljana.

U Ljubljani sam provela sedam mjeseci i taj period studija posebno mi je ostao u lijepom sjećanju. Istraživanje je kasnije pretočeno i u naučni članak, na šta sam veoma ponosna.

Narednih godina radila sam kao stručna saradnica na Medicinskom univerzitetu u Beču, u nekoliko istraživačkih grupa. Jedna se bavila aterosklerozom i metaboličkim bolestima, a na kraju sam radila i u oblasti neuronauke i neurofarmakologije.

U jednom trenutku odlučila sam da proširim svoje obrazovanje i u drugom pravcu, pa sam završila i master studije projektnog menadžmenta. To se pokazalo kao dobra odluka, jer sam posljednji radni angažman u Beču imala kao menadžerka laboratorije na Institutu za molekularnu patologiju.

Povratak nije bio odluka donesena preko noći. To je nešto što se godinama gradilo u meni. Kada odemo, često tek tada počnemo više da cijenimo ono što smo imali kod kuće – kulturu, domovinu, porodicu, domaću hranu i sve ono što čini naš život. Zajedno sa suprugom odlučila sam da se vratim u svoju Crnu Goru.

RB/BI: Tokom boravka u Austriji bili ste aktivni u Organizaciji crnogorskih studenata u inostranstvu, između ostalog i kao lokalna koordinatorka u Beču. Koliko je to iskustvo pokazalo u kojoj mjeri je važno da mladi ljudi koji se obrazuju van zemlje sačuvaju vezu sa Crnom Gorom?

Đenđinović Živković: Povezivanje ljudi u inostranstvu nešto je što se godinama gradi u svim oblicima naše dijaspore, najčešće kroz neformalne grupe. Organizacija crnogorskih studenata u inostranstvu ove godine u decembru obilježava 15 godina postojanja. Već toliko dugo uspješno povezuje naše studente, razvija lijepe projekte i, što je možda najvažnije, gradi prijateljstva.

Zahvalna sam što sam upravo kroz tu organizaciju upoznala ljude koje danas zovem svojim prijateljima. Bila sam dio njenih struktura skoro sedam godina – kao urednica, lokalna koordinatorka za Beč i članica Upravnog odbora. Kasnije sam, kao alumnistkinja, bila i članica borda povjerenika.

Sada je vrijeme da palicu prepustimo mlađima. Došli su neki novi klinci, novi studenti, i veoma sam srećna što organizacija i dalje postoji i funkcioniše.

RB/BI: Kako je nastala Akademska dijaspora Crne Gore i koju ste potrebu prepoznali kao razlog za njeno osnivanje?

Đenđinović Živković: Nakon Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu, sljedeći logičan korak bio je stvaranje organizacije koja bi povezala ljude koji su završili studije, izgradili profesionalne karijere i stekli iskustvo u različitim oblastima.

Prepoznali smo da ti ljudi, nakon završetka obrazovanja i ulaska u poslovni svijet, nemaju sistemsku organizaciju koja bi ih povezala i omogućila da njihov potencijal bude prepoznat i dostupan Crnoj Gori.

Iz te potrebe nastala je Akademska dijaspora Crne Gore. Organizaciju sam osnovala u februaru ove godine, zajedno sa kolegama i koleginicama Ajlom Amirom Idrizović, Katarinom Gačević, Omarom Radončićem i Vildanom Ramusovićem.

To je za mene bio lijep način da, nakon povratka u Crnu Goru, ostanem povezana i sa dijasporom, koja mi je veoma važna poslije deset godina provedenih van granica naše države.

RB/BI: Ko čini Akademsku dijasporu Crne Gore? Da li su to isključivo ljudi koji su rođeni i obrazovani u Crnoj Gori, a danas rade u inostranstvu, ili u mrežu uključujete i pripadnike druge i treće generacije dijaspore?

Đenđinović Živković: Često tu nastaje konfuzija, jer ljudi misle da smo ograničeni na jednu oblast ili samo jedan profil članova. Međutim, obuhvatamo četiri kategorije. Prvu čine ljudi koji su rođeni i odrasli u Crnoj Gori, ovdje se školovali, a zatim otišli da rade u inostranstvo. Drugu čine oni koji su rođeni u inostranstvu, ali imaju porodične ili druge veze sa Crnom Gorom. Treću predstavljaju povratnici poput mene – ljudi koji su ovdje rođeni i odrasli, školovali se u inostranstvu, a zatim odlučili da se vrate. Četvrtu čine oni koji su odlučili da ostanu u zemljama u kojima žive i rade.

Spektar zanimanja naših članova veoma je širok. Imamo ljude na gotovo svim kontinentima, što je zaista impozantno, posebno kada se ima u vidu da smo mlada organizacija. Širimo se prilično brzo i, kako volim da kažem, dobra riječ daleko se čuje.

RB/BI: U kojim oblastima vidite najveći potencijal akademske dijaspore – u nauci, medicini, tehnologiji, informacionim tehnologijama, vještačkoj inteligenciji ili privredi?

Đenđinović Živković: Ne bih izdvajala samo jednu oblast. Bila bih pristrasna kada bih rekla da je to nauka, jer sam za nju lično veoma vezana. Ipak, nauka je nešto što nam u Crnoj Gori nedostaje. Nemamo dovoljno razvijene institucije koje bi se sistematski bavile naučnim radom i istraživanjima. Naša država ima još mnogo toga da uradi kako bismo imali nezavisne institute koji se bave istraživanjem. Upravo je i to jedan od razloga zbog kojih sam morala da napustim zemlju kako bih stekla specijalizovano obrazovanje iz molekularne medicine i mikrobiologije.

S druge strane, veoma su nam potrebni stručnjaci iz oblasti vještačke inteligencije, digitalne transformacije i novih tehnologija. Ne smijemo zanemariti ni ekonomiju i privredu, koje moraju jačati u našoj zemlji. Zato je važno da okupljamo eksperte iz što šireg spektra zanimanja.

RB/BI: U javnosti se odlazak mladih i obrazovanih ljudi iz Crne Gore najčešće posmatra kao gubitak za državu. Vi zagovarate drugačiji pristup – da odlazak ne mora značiti prekid veze sa domovinom. Kako tu ideju pretvoriti u praksu?

Đenđinović Živković: Slažem se da moramo mijenjati narativ. Odlazak ne mora nužno značiti gubitak. Živimo u 21. vijeku i, zahvaljujući digitalnim tehnologijama, možemo biti blizu čak i kada smo fizički daleko. Odlazaka je uvijek bilo, a biće ih i ubuduće, posebno sada kada smo na pragu ulaska u Evropsku uniju. Ne plašim se toliko samog odlaska, koliko toga da ne stvorimo uslove da ljudi ostanu povezani sa svojom zemljom.

Postoji termin koji se zove cirkularne migracije – ljudi odlaze, a zatim se vraćaju. Čak i kada se ne vrate fizički, mogu se vratiti svojim znanjem, iskustvom i doprinosom matičnoj zemlji. Odliv mozgova jeste veliki problem. Vidjeli smo šta se dogodilo Hrvatskoj nakon ulaska u Evropsku uniju i svjesni smo da i nas mogu očekivati slični izazovi.

Ali, nikoga ne možete zadržati da ne ode. Uvijek sam zastupala stav da mladi ljudi treba da odu, vide svijet, obrazuju se, steknu iskustvo, a zatim odluče gdje žele da žive i čime žele da se bave. Nije rješenje u tome da ljude sprečavamo da odu, već da im stvorimo prostor i sigurnu sredinu u koju mogu da se vrate, ali i mogućnost da doprinesu iz daljine. Upravo je to cilj Akademske dijaspore – da prepoznamo te ljude, saznamo gdje su i čime se bave, kakvo iskustvo posjeduju i omogućimo našim institucijama da im se obrate kada im je potrebna određena ekspertiza.

RB/BI: Jedan od najznačajnijih projekata Akademske dijaspore je digitalna platforma Dokleana. Kako ste došli na ideju da, osim mreže kontakata i mapiranja stručnjaka, napravite sistem koji će ih konkretno povezati sa potrebama Crne Gore?

Đenđinović Živković: Prije Dokleane pokrenuli smo pilot-projekat mapiranja naših ljudi u inostranstvu. To se pokazalo kao veoma korisno i uspješno, ali smo shvatili da nije dovoljno samo prepoznati ljude, znati gdje se nalaze i čime se bave. Sama statistika nije dovoljna. Željeli smo da njihov potencijal učinimo dostupnim i korisnim našoj državi, jer i oni sami žele da doprinesu.

Vjerujte mi, mnogo ljudi nam se javlja sa željom da na neki način pomogne Crnoj Gori, ali nailaze na prepreke i ne znaju kako da priđu institucijama. Dokleana je upravo platforma koja treba da bude most između naših eksperata u inostranstvu i institucija u Crnoj Gori. Ne bih je nazvala društvenom mrežom, već platformom koja stručnjacima iz inostranstva omogućava da se prijave, predstave svoj portfolio, biografiju i radno iskustvo. Sa druge strane, institucije, organizacije, poslodavci, opštine i univerziteti u Crnoj Gori mogu da se obrate platformi kada im je potrebna ekspertiza koju ne mogu pronaći u zemlji.

RB/BI: Kako to izgleda u praksi? Može li, na primjer, neka crnogorska opština preko Dokleane pronaći stručnjaka iz inostranstva za rješavanje konkretnog problema?

Đenđinović Živković: Upravo tako. Recimo da je jednoj opštini potreban savjet o efikasnijem odlaganju otpada, a nema dovoljno stručnog znanja da samostalno pronađe najbolje rješenje. Ona se može prijaviti na našu platformu, a mi zatim mapiramo stručnjake iz te oblasti koji se nalaze u inostranstvu. Uz njihovu saglasnost, povezujemo dvije strane i omogućavamo im da uspostave komunikaciju. Nakon toga, na njima je da dogovore oblik saradnje – da li će to biti savjetodavna uloga, kratkoročni angažman ili možda dugoročnija saradnja.

RB/BI: Koji su sve oblici saradnje mogući preko platforme? Da li se radi o stručnim konsultacijama i analizama ili i o mentorstvu, predavanjima i radu na konkretnim projektima?

Đenđinović Živković: Ne bih unaprijed ograničavala mogućnosti, jer je kreativnost ljudi veoma velika. To mogu biti stručne konsultacije, analize, recenzije, kratkoročni ili dugoročni angažmani, saradnja na projektima, mentorstvo, gostujuća predavanja i različiti drugi oblici povezivanja.

Sve zavisi od potreba institucije ili poslodavca i mogućnosti eksperta. Naš zadatak je da te ljude prepoznamo, predstavimo i digitalno povežemo sa onima kojima su njihova znanja potrebna. Važno je naglasiti da saradnja ne mora biti volonterska. Uglavnom se ne radi o volonterskom angažmanu, već o obliku saradnje koji dvije strane međusobno dogovore.

RB/BI: Dokleana je trenutno dostupna u beta verziji. Posebno je zanimljivo što ste platformu razvili sopstvenim snagama, bez eksternih saradnika i posebnog finansiranja. Koliko je bilo zahtjevno od početne ideje doći do funkcionalne platforme?

Đenđinović Živković: Bilo je izazovno, ali i lijepo. Nas šestoro u osnivačkom timu imamo različite sposobnosti, a srećom, među nama je i jedan IT ekspert koji je uspio da platformu postavi na noge. Ostali smo svojim idejama doprinijeli njenom izgledu i funkcionisanju.

Predstavili smo je u beta verziji zato što nam je veoma važno kako je korisnici doživljavaju. Otvoreni smo za savjete, sugestije i povratne informacije, jer želimo da platformu dalje razvijamo u skladu sa potrebama onih koji je koriste. Otvoreni smo i za mogućnost da se drugi ljudi uključe u njen dalji razvoj.

Bilo je zahtjevno, ali sa ove distance vidim koliko je taj posao bio potreban. Posebno smo zadovoljni što smo uspjeli da ga završimo u tako kratkom roku, ako se ima u vidu da organizacija još nije napunila ni godinu dana.

RB/BI: Kako ćete mjeriti uspjeh Dokleane – brojem registrovanih stručnjaka, uspostavljenih kontakata ili konkretnim rezultatima saradnje?

Đenđinović Živković: Uspjeh je pomalo neobična riječ, jer uspjeh i metrika često ne idu zajedno. Naravno da ćemo pratiti statistiku, broj registrovanih članova i broj uspostavljenih kontakata. Međutim, najviše ćemo se fokusirati na to da saradnje budu uspješne. Ako uspijemo da povežemo deset saradnji, odnosno dvadeset strana, i iz toga proistekne nešto što je zaista korisno, smatraćemo da smo uspjeli kada je riječ o Dokleani.

Platforma će biti predstavljena 21. novembra na Brain Bridge forumu u Mariboru, gdje ćemo imati i panele i radionice. Riječ je o događaju međunarodnog karaktera koji Akademska dijaspora organizuje u saradnji sa CKD-om iz Maribora. Veoma smo ponosni i na tu saradnju.

RB/BI: Šta biste poručili mladim ljudima iz Bara i drugih crnogorskih gradova koji danas studiraju u inostranstvu, grade karijere i možda se pitaju može li njihovo znanje jednog dana biti korisno zemlji iz koje potiču?

Đenđinović Živković: U vremenu u kojem živimo, znanje može i uvijek mora biti korisno. Voljela bih da se svi polako vratimo pravim vrijednostima i vremenu u kojem je znanje zaista bilo cijenjeno. U moru svega lažnog, u vremenu vještačke inteligencije i brojnih novih tehnologija, važno je da znanje ponovo bude u centru svega. Veoma sam srećna i zahvalna zbog iskustva koje sam imala tokom deset godina u inostranstvu – zbog dva strana jezika, dvije master diplome i života u tri države. To je nešto što nekada nijesam mogla ni da zamislim. Mladima bih poručila da je na kraju dana najvažnije da budu tamo gdje su srećni. Ne treba da dozvole drugima da im kroje sudbinu, već da sami biraju svoj put.