Gost “Otvorenog studija” Radio Bara bio je naš uvaženi sugrađanin, akademik, prof dr Šerbo Rastoder. Povod za razgovor je nedavno objavljeno kapitalno istoriografsko djelo, koje je napisao u koautorstvu sa istoričarem i publicistom, mr Novakom Adžićem, “Moderna istorija Crne Gore-1988.-2017.- Od prevrata do NATO pakta”. Trotomna edicija, na više od 1.700 strana, obuhvata period tranzicionog redefinisanja Crne Gore, koji predstavlja jednu od najznačajnijih mini epoha u golemoj crnogorskoj istoriji.
Prof dr Šerbo Rastoder autor je preko tridest istoriografskih knjiga, nekoliko užbenika, više stotina naučnih priloga, eseja, 150 enciklopedijskih jedinica, urednik je i koautor “Istorijskog leksikona Crne Gore”, učesnik i inicijator više međunarodnih projekata, okruglih stolova i tribina iz oblasti istorije, ljudskih prava, medija, kulture… Držao je predavanja o istoriji i multikulturi Crne Gore u više zemalja Zapadne Evrope, SAD i Turske. Dobitnik je najviših opštinskih i državnih priznanja za naučni rad. Za redovnog člana CANU izabran je 2018. godine. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i Fakultetu političkih nauka u Podgorici.
Danas postoji samo jedna dilema, ne ta “da li je vlast dobra ili loša“, jer svaka vlast apriori ne može biti dobra, već kako promijeniti vlast. Ako neko misli da vlast treba mijenjati na ulici, ja mislim da je to najgori mogući scenario koji može da se desi Crnoj Gori. Izbori su legitimna stvar i postoje u svim demokratskim državama, i tu apsolutno nema dileme. Završavam ovaj dio odgovorom na vaše pitanje zbog čega je naša edicija zaključena učlanjenjem naše države u NATO pakt. Naš kompas je, odnosno njegova igla, često išla ili prema Istoku ili prema Zapadu, nekad više, nekad manje prema jednoj ili drugoj strani, ali, ono što je izvjesno, evropska ideja u Crnoj Gori ovaploćena je u onome što je prijem u vojno-plitički savez, kakav je NATO pakt. Kao realista, znam da to nije naša zasluga, jer cijeli prostor Mediterana je pod kontrolom tog saveza, samo ovaj mali prostor u Crnoj Gori to nije bio. Dakle, to je bio interes, a Crna Gora u tom spoljno-političkom diskursu nije napravila nijednu grešku , iz dva razloga. Prvi je, da je moderni utemeljitelj Crne Gore , gdin Branko Lukovac, čovjek besprijekorne biografije, izuzetnog iskustva, i kao takav predvodnik i utemeljivač moderne diplomatije, uspio da Crnu Goru pomiri sa zavađenim susjedima. U knjizi smo pisali kako je otvoreno predstavništvo u Sloveniji, kako je teklo pomirenje sa Hrvatskom, kako su tekli odnosi sa Bosnom, do onoga što se desilo na kraju sa Kosovom. To je čitav jedan period veoma temeljno promišljenih poteza , koje je trebalo donijeti samostalno, u interesu Crne Gore. Onda se desilo nešto što je bilo za očekivati, da Crnu Goru najbolje razumiju zemlje regiona. Odatle dobijamo nedvojbenu podršku, što je veoma bitno, u realizaciji jedne suštinske ideje. Ako kažem da je Milan Kučan dao „slovenačko vrijeme“ Milu Đukanoviću, kada je Bil Klinton bio u Sloveniji, mimo želje Janeza Drnovšeka, i da je tada Đukanović predstavio američkom predsjedniku ono što su ideje i ciljevi Crne Gore , što je bilo ključno, ili, na primjer da je u tom spoljno-političkom balansu trebalo neutralisati Čarlsa Kraforda, britanskog ambasadora, koji je bio izuzetno nenaklonjen Crnoj Gori. To je bila izuzetno teška borba i svi segmenti te borbe našli su se u ovim knjigama. Treći segment koji smo obradili je ekonomija i ono sa čim Crna Gora ulazi u to razdoblje, kakvo je ekonomsko-komunističko nasljeđe i da li je Crna Gora zemlja radnika, koji preko noći postaju narod u AB revoluciji. Crna Gora je doživjela nešto o čemu ne postoji sličan primjer u svijetu, a to je da direktori vode radnike u štrajkove i na mitinge , što sve dokazuje da se radilo o scenariju, za koji znamo ko su bili njegovi kreatori. Znamo tačno gdje je bio njihov punkt u Baru, Nikšiću, Željezari, Kombinatu aluminijuma itd. Ali, važno je bilo sve to prevazići i zaokružiti jednu orjentaciju koja nas je dovela do NATO pakta. Protivnici NATO pakta, kao politički pismeni ljudi, danas neće tražiti, ako budu u prilici, izlazak iz tog saveza, već raspisivanje referenduma, što je otvaranje nove priče u Crnoj Gori. Niko neće tražiti poništenje priznanja Kosova, nego će tražiti referendum o tome.To je demokratska forma koja bi Crnu Goru odvela u nove i nove podjele. S druge strane, ne treba imati ni iluziju da će zemlje NATO pakta preko noći aktivirati član 5, koji glasi „napad na jednu članicu, napad je na sve zemlje NATO pakta“. Tu treba biti realan-Crna Gora je mala i kao takva najlakši je gubitak za međunarodnu zajednicu, za to imamo i istorijsko iskustvo i analogiju. To mogu da ustvrdim, ako uopšte imam pravo na to. Takođe, ako imam pravo, smatram da je problem u Crnoj Gori nemogućnost vođenja dijaloga, nama to nedostaje kao društvu i kao kulturi. Mi smo formirali partitokratsko društvo, u kojem je vladajuće mišljenje da je neko ko je „nešto“ apsolutno u pravu, što nije tačno. Više ne razmišljamo o Crnoj Gori kao novom političkom subjektu u globalnom svijetu, kao staništu svih nas, od kojeg zavisi naša sudbina . Naprotiv, mi razmišljamo partikularno, u smislu ko će gdje i ko će kada. Suština je da mi budućim generacijama moramo nešto ostaviti. Poruka je knjige-komunisti su ostavili dosta i njihovi nasljednici još uvijek nijesu uspjeli sve da prodaju“, kazao je prof Rastoder , koji je, osim komentara na ekonomski aspekt onoga što je komunističko nasljeđe , dao i svoje viđenje ideološke zaostavštine tog sistema, koji je u knjigama obrađen pod naslovom „Fašizacija crnogorskog društva“.
Poglavlje sadrži , kao prilog tezi o fašizaciji društva, zločine u Pljevljima, Bukovici, Štrpcima, logoru Morinj, progon Roma iz Danilovgrada… do „Orlovog leta“, koji se, prema riječima prof Rastodera, može posmatrati , ne samo kao pojava, već fenomen jednog društva.
„Kada sam o svemu tome pisao, zapitao sam se da , možda, nijesam pretjerao. Onda sam se sjetio sjajnog eseja Umberta Eka ‘Fašizam u deset tačaka’, i u svim ovim zločinima sam pronašao sve te elemente. Fašizam je ideologija koja nije poražena, iz prostog razloga što se ideologija ne može poraziti, ali ako imamo fašizam, onda je logično da postoji i antifašizam, kao ideološka premisa protiv fašizma. Revizija istorije nije moguća i ja sam jedan od rijetkih u regionu koji to tvrdim. Ono što je bilo bilo je, i to se ne može promijeniti. O Jasenovcu je napisano 1150 knjiga. Različita tumačenja i interpretiranja istorije u pojedinim periodima, uvijek imamo. To što će neko izjednačiti četnike i partizane, ne znači da će biti izjednačeni njihovi vrijednosni sistemi. Ja ne vjerujem u reviziju, vjerujem samo u promjenu mišljenja, a ona je u istoriji i nauci moguća samo na osnovu činjenica. Imamo li potrebu da preispitujemo neke stvari, imamo, ali to nije revizija, to je preispitivanje. Imamo li potrebu da raščistimo sa iluzijom da smo uvijek bili bezgrešni, imamo. Kao naučnik, metodolog, teoretičar filozofije istorije, mogu reći da je to normalno, ali i prolazno. Suština je kod teme fašizam-antifašizam, da izaberete stranu. Ako ste izabrali stranu, onda ste izabrali vrijednosni sistem, ako ste izabrali vrijednosni sistem, onda ste izabrali svoje junake u istoriji. Ako vi želite da kažete da je Crna Gora zadržala antifašizam kao vrijednosni sistem u mnogo većoj mjeri nego što je to u Srbiji, Hrvatskoj ili drugim bivšim republikama, onda je to tačno. Ovdje imamo najmasovniji ustanak u Evropi protiv fašizma, iako je tačno da su u njemu učestvovale različite strukture, suština je da je ideološka nit tog ustanka 1945. godine prepoznata u pobjedi jedne strane. Mi imamo krilaticu „bratstvo-jedinstvo“, što bi u modernom prevodu značilo multivjersko, multinacionalno, multikulturalno društvo. Onda smo imali situaciju da to društvo preko noći iskopa ratne sjekire, a sada je na snazi proces pomirenja. U tom procesu pomirenja neminovno je preispitivanje sebe, i gdje smo mi bili tada kada se to dešavalo. Njemci su negirali holokaust i nacizam, sve do suđenja Ajhmanu, 60-ih godina. Tada su njemačka djeca počela da pitaju roditelje „tata, a dje si ti bio“. Tada je krenulo preispitivanje, i danas Njemci nemaju problema sa tim. To su procesi, a u njima ja, ipak, prepoznajem optimizam u Crnoj Gori, koji vodi ka tome da se, prije svega, oslobodimo nekih balasta, da nemamo strane, već da imamo vrijednosni orjentir koji nas vodi. Mislim da je ta antifašistička tradicija Crne Gore zaista, nešto što treba njegovati, ne samo zbog činjenice da su Crnogorci dali nevjerovatan doprinos u borbi protiv fašizma, već sav moralni kapital koji je Crna Gora iznijela iz Drugog svjetskog rata, omogućio joj je jednu poziciju koja je značila ravnopravan status u toj zajednici koja je živjela koliko je živjela. Taj vrijednosni sistem nas čini kompatibilnim i komparativnim sa savremenim svijetom. Sretna društva fašizam situiraju u procenat koji ne čini štetu zajednici. Ako smo načitani i obrazovani, ne znači i da smo humani. Najveći broj njemačkih vrhunskih intelektualaca su bili članovi nacističke stranke. Erih From u „Masovnoj psihologiji fašizma“ pokazuje da je fizički najružniji čovjek toga toba, bio idol njemačkih žena. Različiti su društveni fenomeni, ali je vertikala onoga što prepoznajem kao vrijednost, ipak, ta tradicija koja Crnu Goru čini prostorom slobode, prostorom koji ja doživljavam kao sojska i čojska Crna Gora. Tih primjera imamo i u poslednjih trideset godina i oni su vrlo afirmisani u knjizi, kao i Crna Gora koja će sa svojim, relativno malim geografski gabaritima, biti primjer na Balkanu. Ovo je jedini prostor na kojem se nijesu desili ratni sukobi, ali zato što taj sukob nijesu željeli oni koji su ga proizvodili na drugoj strani. To potvrđuju i tajne stenogramske bilješke. Da su se neki naši ovdje pitali, to ne bi bilo tako, ali , na sreću, nijesu se pitali. U vrijeme deportacije, ovdje je bilo ljudi na primorju, poput Milana Mrvaljevića, koji je te nesrećne ljude zapošljavao pod tuđim imenom, da ne bi bili deportovani, i na taj način ih je spasio. To pokazuje da svaki čovjek ima pravo na izbor“, poručio je prof. Rastoder.
U trotomnoj ediciji, koja obuhvata sve prelomne istorijske događaje od 1988. do 2017. godine u Crnoj Gori, zastupljeno je preko 3.500 ličnosti, koje su njihovi sudionici i kreatori, među njima Milo Đukanović, Momir Bulatović i brojni drugi, a kada je riječ o Baru, neizostavni dio te istorije su braća Blažo i Marko Orlandić i po funkciji i po autoritetu, Milenko Sjekloća, sekretar Opštinskog komiteta koji je odbio da se povinuje novom ideološkom ritmu, Mićo Orlandić, Zarija Lekić, kao prvi predsjednik prve reformske, opozicione opštine u Jugoslaviji… U knjizi je kompletan sastav Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, preko 500 intelektualaca, kompletan sastav Koalicije za Jugoslaviju, koja je bila nasuprot Pokretu, svjedočenja ključnih ljudi, koja su korištena kao istorijski izvor.
Profesor Rastoder se, uz sve pozitivne kritike na ovo kapitalno djelo, osvrnuo i na njegovo osporavanje, prvenstveno, na nekim televizijama u regionu, i od nekih novinara, koji, kako je kazao, svaku emisiju počinju osvrtom na knjige koje dolaze iz Crne Gore, i njihovom demonizacijom, poput Milomira Marića, a intresovanje da dođe do tih knjiga pokazao je i Šešelj, kao i drugi akteri dešavanja devedesetih, iz Srbije.
Ali, naglašava profesor Rastoder, „ideja koja je zapaljena poslednje decenije prošlog vijeka-suverenistička, građanska , aniratna, evropska, u Crnoj Gori je još živa i danas joj daje snagu da preživi ponovne napade i opstrukcije. Društvo mora da postigne konsenzus oko temeljnih vrijednosti“, poručuje prof. Rastoder.
Ocjenjujući na kraju trotomno djelo „Moderna istorija Crne Gore 1988.-2017 – Od prevrata do NATO pakta“, prof Rastoder je kazao:
„Kao neko ko je svjestan svojih dometa i pokušava biti racionalan, uvijek ističem, i to govorim i svojim studentima, ‘istorija se ne može napisati, ona se piše’, jer, na primjer, Francuska buržoaska revolucija je bila prije nešto više od dvjesta godina i preko 300.000 bibliografskih jedinica ima o tom događaju. Kada bih ja bio vlasnik istine, onda bi bila dovoljna jedna, ta moja knjiga. Međutim, ja tu iliziju nemam, već očekujem i znam da će ova knjiga biti inspiracija za neke druge. Moja misija kao naučnika, jeste upravo to – inspirisati i podstaći druge da nastave istraživanje. Ja mogu da budem zadovoljan ili nezadovoljan knjigom, ali to je potpuno irelevantno za neki širi naučni kontekst. Ono što mene zanima kao naučnika jeste da knjiga preživi vrijeme, i svoje i moje, da dobije svoju potvrdu i provjeru u nekoj perspektivi, i da kao takva ostane trajno dobro. Kako sam u Baru i mom dragom Radio Baru, reći ću i ovo, ja sam napisao i dvije knjige o dvjema značajnim ličnostima u Baru. Moja prva knjiga, o nadbiskupu Dobrečiću, promovisana je ovdje, a druga o muftiji Karađuzoviću, mislim da nije promovisana ovdje, ali to ne spočitavam Radio Baru, već sebi, jer u poslu kojim se ja bavim, a to je vrlo naporan i rudarski posao, i u iskustvu koje imam, a to je trideset godina istraživanja, čim završimo jedan projekat, odmah mislimo na drugi. Za mog dragog Iva Banca sam napisao tekst ‘Liberal u politici, anarhista u nauci’, to bi se moglo i za mene reći. Razmišljam o jednoj velikoj temi – crnogorskoj političkoj emigraciji. To je veliki projekat koji sam zamislio i, na sreću, ne moram nikoga moliti, ali ako društvo prepozna značaj takvog djela, vjerovatno će to biti moja naredna preokupacija. Ta tema zaslužuje temeljnu obradu, ne samo zbog toga što je relativno nepoznata, nego što ona pripada duhovnoj, kulturnoj i političkoj tradiciji Crne Gore, koja joj treba, mnogo više nego tim ljudima i događajima. Inicijacija te teme bio je moj tekst o crnogorskoj političkoj emigraciji, nakon smrti kralja Nikole, koji je preveden na turski i već objavljen u tamošnjim časopisima, kao i na njemački jezik. Bilo mi je stalo da se objavi na stranim jezicima, kako bi se šira intelektualna javnost upoznala sa tom važnom tradicijom u Crnoj Gori, koja je, nažalost , zbog našeg suženog znanja o tome, reducirana na nešto što je simplifikacija samih ideja. Dakle, u Crnoj Gori postoji utemeljena republikanska ideja još početkom XX vijeka, pa imamo ideje o balkanskoj federaciji, o jugoslovenskoj federaciji, te ideju koja je nacionalna , ali se nažalost, kod nas svodi na Štedimljiju i Drljevića, a ona je mnogo šira, i kao takva zaslužuje jednu sistematsku i naučnu obradu. Smisao svake knjige jeste da naredna bude bolja, ja se radujem narednoj i očekujem da ona bude bolja od prethodne , ali da li će je biti , to ne zavisi samo od mene i mojih saradnika“, kazao je prof. Rastoder, koji na pitanje, može li, s obzirom na višedecenijsko naučno istraživanje naše istorije i aktuelna dešavanja koja pokazuju da smo nanovo na prekretnici, predvidjeti što će se događati u bližoj budućnosti, citirao poznatu filozofkinju Agneš Heler: „Ne postoji budućnost, ne postoji sadašnjost, postoji samo prošlost. I ovo sada što sam rekla, to je prošlost“. Ja sam neko, kazao je prof. Rastoder, koji se cijelog života kreće sa glavom okrenutom unatrag, a tražite od mene da projektujem budućnost.
„Ne znam nijednog istoričara u istoriji istoriografije koji je uspio predvidjeti što će se dešavati u budućnosti, prvenstveno zato što se istorija ponavlja samo u glavama glupih istoričara, jer ono što je bilo ne može se ponoviti. Heraklit bi rekao ‘ne možes dva puta ući u istu rijeku’. Suština je da ne možemo predvidjeti budućnost, jer istorija, ipak, nije egzaktna nauka, kao što to mogu prirodnjaci. Mogu samo da kao istoričar ponudim nešto što ljudi mogu da prihvate kao dio svoje tradicije, odabir najboljeg i najljepšeg iz nasljeđa, jer nikada se ne bih usudio da razmišljam o budućnosti, vjerujući da znam što će se desiti. Čovjek bira put i tome služi istorija, da izaberemo pravi put“, smatra prof. Rastoder, ocjenjujući „da, ako imamo sjećanja na ružna dešavanja devedesetih godina prošlog vijeka, vjerujem da ih nećemo ponoviti, jer je to bio promašaj u razvoju jednog društva. Ako to ignorišemo kao činjenicu, onda smo u opasnosti da nam se neke stvari iz tog perioda ponove. Znam da postoji opravdan strah za tako nešto zbog sveukupne ekonomske, političke, a sada i zdravstvene situacije, u isto tako nepovoljnom globalnom kontekstu, ili manje povoljnom nego što je bio prije dvadesetak godina. Izazovi su pred nama, naše političke elite su takve kakve su. Devedesete su donijele nerede i ulicu, ja se nadam da smo bar toliko sazreli da se to neće ponoviti. Ako nismo, i ponovimo slične scenarije, onda smo mi društvo koje ništa nije naučilo, onda nismo ni zrelo ni demokratsko društvo. Moj optimizam temelji se na činjenici da nismo u najlošijoj situaciji , ali jesmo u lošoj. Ispraviti je možemo samo sredstvima imanentnim civilizovanom društvu. Sva druga sredstva su se pokazala u istoriji kao vrlo problematična. Ovaj narod je mnogo puta pronalazio snage da sam sebe obnovi. Nama danas treba obnova, i politička i kulturna i ekonomska, obnova u svakom smislu. To ne znači radikalan raskid sa prethodnim, ali upodobljavanje svih onih procesa koje danas prepoznajemo kao negativnosti društva. Društveni aktivizam nas obavezuje da promovišemo vrijednosti. Te vrijednosti mogu biti načelo demokratije, slobode, jednakih prava, socijalne pravde… Sve zavisi ko što prihvati kao vrijednosni sistem. U jedno sam siguran , i ovo će biti prošlost, a to znači opet tema za nekoga poslije mene“, zaključio je akademik, prof dr Šerbo Rastoder, koji je, ponovo izražavajući zadovoljstvo što je bio gost naše kuće, naglasio „da je Radio Bar jedna vrlo bitna činjenica u životu grada, iako viđena često kroz različite dioptrije“.
