Baranin Zaim Kalamperović, plastični hirurg i jedan od najvećih kolekcionara slika na našim prostorima, koji preko tri decenije živi u Parizu ,nakon otvaranja granica u julu, došao je u Crnu Goru i rodni grad, jer, kako ističe, ni komplikovana epidemiloška situacija nije ga spriječila da posjeti zavičaj, u koji u redovnim okolnostima dolazi više puta godišnje. U svojoj kući u starobarskom naselju Gretva vrijeme provodi okružen maslinjacima i sa više stotina slika vrhunskih umjetnika , ali i u druženju u čaršiji starog grada koje ga podsjeća na djetinjstvo, čuvenu barsku slogu i duh.
RB/BI: Jedan ste od rijetkih naših ljudi koji žive u inostranstvu, a veoma često dolazite u svoju zemlju. Što je to što vas vuče i dovodi nekoliko puta godišnje u Bar?
Zaim K: Vuče me moja zemlja, Crna Gora, moj Stari Bar, gdje sam u Gretvi napravio kuću, zbog čega sam veoma srećan. Moji sinovi Kevin i Lorin, takođe dolaze nekoliko puta godišnje. Obojica su zaljubljeni u ovaj naš predivni starobarski i crnogorski pejzaž, iako su zbog životnih i profesionalnih preokupacija vezani za Beograd i Pariz. Moja bivša supruga Aida je profesorica lingvistike na Sorboni, a oba sina su takođe završila fakultete na ovom prestižnom Univerzitetu-Kevin arhitekturu i istoriju umjetnosti, uskoro bi trebalo i da doktorira, a Lorin pravo.
RB/BI: Vaša kolekcija slika je impresivna, a naklonost prema estetici i lijepom, ispoljava se i u vašem osnovnom zanimanju, po struci ste plastični hirurg. Otkuda taj umjetnički nerv i ljubav prema slikarstvu?
Zaim K: Kada sam učio u Srednjoj medicinskoj školi na Cetinju, stanovao sam kod Rajke i Ljuba Kapisode, kod kojih sam se susreo sa velikim djelima velikih umjetnika. Tada sam zavolio slikarstvo i počeo da kupujem prve slike: Vlada Veličkovića, Srđe Vukčevića, Voja Stanića… i te slike su i sada ovdje u mojoj kući u Gretvi. Kasnije, cijeli život kupujem i pravim kolekciju slika, koje nikada ne prodajem, a vrlo rijetko poklanjam. Vezan sam za svaku sliku na neobjašnjiv i veoma intenzivan način. U Parizu sam upoznao Bata Mihailovića, velikog Safeta Zeca, Ljuba Popovića, Jožu Ciuha, Marka Stupara, akademika Vladimira Veličkovića, sa kojim sam bio drug do smrti. Petnaest dana prije nego što je umro bio sam kod njega, jer je trebalo da potpiše doktorski rad mog sina. Tu je bila i Jagoda Bujić.
RB/BI: Ono što je zanimljivo, gdine Kalamperoviću, vi ne kupujete samo slike kako biste ih imali u svojoj kolekciji, već uspostavljate prisne i prijateljske relacije sa svim znamenitim umjetnicima, što je, čini se, veliko bogatstvo?
Zaim K: Svaki trenutak naših susreta, ja bilježim i zapisujem razgovore. Naporedo sam počeo da kontaktiram književnike i sakupljam knjige. Imam potpisana djela sedam nobelovaca, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Sliku kupujem neovisno od toga je li velika ili mala, skupa, već samo zato što se zaljubljujem u nju. Svaki slikar je moj prijatelj i duboko patim za onima koji su napustili ovaj svijet. Svi oni su u mom srcu, uspomenama i vječnom sjećanju. Divim se i sredinama, poput Bara, koji drže do kulture, umjetnosti, sporta. Vi imate sreću što za gradonačelnika imate Dušana Raičevića, a ja moram da istaknem da je to jedini čovjek koji me pozvao da pita što može da uradi za mene i kako da mi pomogne, to sam prvi put doživio u životu.
RB/BI: Koliko je iz vašeg ugla, važno za duhovni razvoj čovjeka, ali i jedne nacije i države, njegovati kulturu i umjetnost?
Zaim K: Ako nemate umjetnost, književnost, sport, nemate državu, ili se za nju ne zna. Političari dolaze i odlaze, ali slika, Vojo Stanić ili Mihajlo Lalić ostaju vječno.
RB/BI: Koga posebno cijenite od naših i svjetskih umjetnika?
Zaim K: To su prvenstveno Vojo Stanić, Lubarda, Milunović, Filo, Srđa Vukčević, Odalović, Muharem Muratović, Lainović, Naod Zorić, Dragaš, vašeg brata i strica – Nenada i Iliju Šoškića… Bio sam čak na velikoj retrospektivnoj izložbi Ilije Šoškića u Beogradu i Novom Sadu i oduševio se. Kada sam vidio njegove radove, osjetio sam Crmnicu i moje Mrkojeviće, ali ljudi moraju da to prepoznaju i razumiju. Imam sliku Voja Stanića – “Srebrenicu” koju niko ne razumije i brojne druge. Od svjetskih umjetnika posebno volim Žana Dibifea, Amona, Esprija, Bermera, Bran Bogarta, Žilea, Tabučija, našeg Vlada Veličkovića, Dada Đurića… A broj jedan za mene je Enki Bilal, takođe sa naših prostora, najveći crtač na svijetu. On je napravio knjigu “Valter brani Sarajevo”, koja je nekada koštala 2.000 franaka, a sada 350.000 €. Sve ove i brojne druge umjetnike imam u svojoj kolekciji, a nikada ne otkrivam broj slika koje posjedujem, koji je u svakom slučaju ogroman.
RB/BI: Živite u jednoj od svjetskih metropola umjetnosti. Koliko su crnogorski slikari zastupljeni u Parizu?
Zaim K: Dado, Srđan Vukčević, Nikola Kovačević, Papo Papović, iz Nikšića, za kojeg moram da kažem da je za mene najveći naš slikar u Parizu. Nažalost je umro, a mislim da mu se Crna Gora nije dovoljno odužila, makar nekom retrospektivnom izložbom. Turska ambasada je kupila mnogo njegovih radova i trebalo je da otkupi i jedan kolaž koji je bio planiran za korice knjige Vita Nikolića. Nisam to dozvolio, kupio sam ga, smatrajući da taj crtež mora da dođe u Crnu Goru. Donio sam ga, naravno i smatram da je to jedan od njegovih najboljih kolaža.
RB/BI: Kako birate sliku koja je po vama vrijedna, kvalitetna, imate li neki opšti kriterijum?
Zaim K: Prvenstveno moram da vam kažem da me cijena ne interesuje, niti veličina. Kada uđem u galeriju ili u atelje nekog slikara, dešava se nešto začuđujuće. Akademik Veličković je volio da kaže da imam “đavolsko oko”, jer kasnije sve te slike koje odaberem, uđu u kataloge i knjige. Ne znam da li to nosim iz mog Starog Bara, od majke Nurije ili oca Mema. Postoji nešto što se desi u oku, a što mi ispuni dušu. Ako slika nije to što ja hoću, ja sa njenim autorom ne želim ni da razgovaram, niti ga želim u svom društvu. To je jače od mene, kao što sam rekao, ja se u sliku istinski zaljubljujem. Blizanac sam u horoskopu i sve kod mene ima mnogostruko značenje
RB/BI: Kako provodite dane u Baru?
Zaim K: Medicina je, takođe, u mojoj duši uz slikarstvo. Već mi fali posao i ordinacija, ali slike ne, jer sam stalno u njihovom okruženju, u mojoj kući u Gretvi. Kada pijem kafu ovdje, kao danas sa vama u starobarskoj čaršiji ili pored mora, na šetalištu, to je za mene idila, nešto što kako kaže Mihajlo Lalić “Prohujalo sa vihorom” ili Vito Nikolić “Sunce, hladno mi je”. To su dva književnika koje posebno cijenim. Znam sve Vitove pjesme napamet, kao što sam nekada znao Gorski vijenac. Dakle, okružen sam slikama, muzikom, lijepim pogledom, redovno idem na more, osluškujem i uživam u mojim maslinjacima iznad Starog Bara.
RB/BI: Ostajete još par dana u Baru i Crnoj Gori. Za kraj ovog razgovora što biste poručili svojim zemljacima, u trenutku složene zdravstvene, ekonomske, ali, čini se i društveno-političke situacije?
Zaim K: Moj Stari Bar nikad nije bio konfliktan, niti gledao ko je koje vjere. Moji najbolji drugovi su pravoslavci, katolici i muslimani. Političari u ovoj zemlji moraju biti pametni i ispravno rezonovati. Moramo svi zajedno da živimo u Crnoj Gori, moramo da se volimo, da ne gledamo što ko ima i da nam presudan bude materijalni interes. Moramo da se pomučimo, kao što sam se ja namučio u Parizu da naučim jezik, studiram , radim, da zaradimo novac pošteno i da budemo ono što smo bili prije trideset i pedeset godina. Sjedeli smo ovdje zajedno, Dragan, Peko i Muhamed, kao nekada hodža, nadbiskup, naš pop, jer je moja majka uvijek govorila pođi u našu crkvu, misleći na pravoslavnu, iako sam ja musliman. Sve je to bilo naše i zajedničko. Ja sam na prvom mjestu Crnogorac, a onda Francuz, iako mi je Francuska sve dala, ali najprije moramo poštovati svoje, jer ko ne cijeni svoje, ne može poštovati ni tuđe.
