U subotu će u Starom Baru u ugostiteljskom objektu Dina Bećovića „Kaldrma“, biti promovisana nova zbirka poezije Igora Remsa „Ulje od oleandra“. Osim autora o knjizi će govoriti dr Milun Lutovac i Milan Vujović. Promocija počinje u 21 čas.
Priča o Igoru Remsu nije samo priča o veoma afirmisanom pjesniku ovjenčanom brojnim nagradama, niti o talentovanom slikaru, to je i priča o Baru nekad i sad, o Barskoj gimnaziji, o mističnom naselju Prvoborac, o neobičnom mladiću, koji se klonio stereotipa i bježao od palanačkog duha u svoj svijet, tako različit od onog u kojem smo zajedno disali i koračali u ono što se i tada zvalo svijetla budućnost.
Mi smo slušali balade i „Bijelo dugme“, on rok i „Di parpl“; mi smo vozili biciklo i rolšue, on „čezetu“ od 250 kubika; mi smo kosu zanosili ustranu, on uvis kao Elvis; noći smo bez izuzetka provodili u ušuškanom krevetu roditeljskog doma, Igor je znao da zanoći i pod mostovima rijeka Arno i Po, a slutim, i Rajne; mi smo autobusom išli na Crvenu plažu, on autostopom od Bara do Londona na koncert Led Cepelin; mi smo koristili kolonjsku vodu „pino sivestre“, iz bočice nalik na šišarku, on parfem „paćuli“, taman kao noć; nama je ljeti najveći podvig bio odlazak u Sutomore, njemu obilazak ondašnje domovine u vreći za spavanje…
I sve to kad je Bar bio varoš, bez semafora i bulevara i bez betona. Umjesto njih svuda unakolo, kao uskipjelo stado, talasale su se bijele rade. Možda nam one i ponajviše nedostaju od onog Bara kojeg više nema. I, svakako – mirisi: žuke, željezničkih pragova, smole, morske trave ili morave kako smo je zvali… Sve u ovom gradu u to vrijeme bilo je, makar se nama tako činilo, u znaku njegovih gimnazijalaca, u znaku mladosti. I sve je pripremano za naš odlazak na studije, u veliki grad, o kome smo maštali puni nade, riješeni da se više nikad ne vratimo. A veliki grad nas je čekao strpljivo kao što mačka čeka i vreba miša.
Poslije tri, četiri, pet, deset godina, uslijedio je povratak i prihvatanje onog tako istinitog ovdašnjeg evergrina: „Nema Bara do cara“. Ostalo je, istina, i sjećanje na dane kad smo mislili da sve možemo i da ćemo promijeniti svijet.
Igor Rems je maturirao u Barskoj gimnaziji 1977. godine, a fakultet je završio u Beogradu. Naši gimnazijski dani bili su satkani od zezanja, povremenog grča zbog ocjena, basketa „tri na tri“, zaljubljivanja i snova. Igor je bio pomalo zatvoren i nismo znali o čemu mašta, šta želi da bude. Ja sam to saznao petnaestak godina kasnije, sasvim slučajno. Poslije jednog košarkaškog meča u sali Osnovne škole „Meksiko“ tutnuo mi je hrpu papira i, u njegovom stilu, kratko rekao: „Pogledaj, valja li ovo.“ Odložio sam to podebelo štivo, malo ili malo više nadobudan, kao novinar Radio Bara i dopisnik „Politike“, razmišljajući šta može uvijek buntovni i često neprilagođeni Igor da da poeziji. Rukopis je dugo stajao na kaminu naše porodične kuće u Popovićima i to sve do jedne noći kad mi se nije spavalo, i ne sanjajući da ću ostati budan do zore. Kad sam se dohvatio Igorove poezije, nisam mogao da se odlijepim od nje. Čitao sam je u transu, u nevjerici. Učinilo mi se da su me te zimske noći početkom devedesetih, istovremeno napali zgusnuto metaforični Vasko Popa i uzdržano čežnjivi Miloš Crnjanski, lirski nadahnuti Leso i razbarušeni rapsod Vito. Sjutradan sam ga nazvao i predložio da bude moj gost u „Promenadi“ Radio Bara. Tog prijepodneva čuo nas je i, danas nepravedno zaboravljeni, novinar i prvi pravi književnik u ovom gradu Danilo Eraković koji je oduševljen Igorovom poezijom bukvalno dotrčao do barake Radija. I tako je počelo.
A zbirka pred nama „Ulje od oleandra“ ili Barski nokturno je četrnaesta poetska knjiga Igora Remsa. U njoj je najviše od svih svojih knjiga „udario“ na Bar. U svom stilu je ovjekovječio mnoge barske toponime. Ne znam da je iko prije njega to poetičnije učinio. Stari Bar se „posut planinskim pijeskom umiva u fresci porušene crkve Svetog Đorđa“, Majlikom „cvili Vruća rijeka na kamenoj postelji“, Rikavac „gnjevan kamenje valja i riče kao bik“, na Črvanju „nariču masline udovice“, na Crvenoj plaži „pod nogama škripi pijesak i uzdišu zrnca slomljenih prstiju“, a na vrhu Rumije „slijep kamen progledao, glođe vazduh“. Crkvi Svetog Jovana Krstitelja „zidovi su grobnica, svaki kamen kost“, na Gvozden brijegu „kroz maslinjake smrt se provlači“, dok na Lesendru „samo krik čaplje odjekne naborima prozirnog jezera“…
Za kraj reći ću vam najkraću pjesmu iz ove zbirke „Bijela skala“:
„Ušetala nemuštim hodom u plavet neba
Usidjelica na kamenom tronu namjernike poji živom vodom
i tako vjekovima“.
