Nagrada za najbolju knjigu godine za djecu objavljenu u 2020. godini pripala je Baraninu Branku Vukoviću, za zbirku poezije “Rajičnjak”. Ovo priznanje dodjeljuje Udruženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade iz Podgorice. O najboljima je ove godine odlučivao stručni žiri u sastavu: prof. dr Milutin Đuričković (predsjednik), prof. dr Draško Došljak i Žarko Vučinić (članovi).
“Pjesnik Branko Vuković se najmlađoj čitalačkoj publici obraća biranim jezikom, koji se kreće od neologizama do arhaizama, od rječnika savremenih tehnologija do narodnog govora karakterističnog za minula vremena, objedinjujući na jezičkom planu sve ono sa čim se djeca u svakodnevnom životu mogu susresti”, navodi se u obrazloženju žirija. Zbog epidemiološke situacije u zemlji svečana dodjela nagrada je odložena, a priznanja će dobitnicima biti naknadno uručena.
Branko Vuković je rođen 1980. godine u Baru. Nakon završene Gimnazije “Niko Rolović”, školovanje nastavlja na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Nišu, gdje je i diplomirao. Magistrirao je na Istorijskom institutu Crne Gore, smjer istorija kulture i istorijska antropologija. Trenutno je zaposlen u Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju lica sa invaliditetom “Pamark” iz Podgorice. “Rajičnjak” je Vukovićeva prva zbirka poezije za djecu. U intervjuu za Radio Bar i Bar Info otkriva da ga takođe zabavlja pisanje aforizama, satiričnih priča i poezije.
Koliko dugo se bavite pisanjem poezije?
Počeci mog bavljenja poezijom, i uopšte pisanjem, vezani su za kraj osamdesetih i period kada sam pohađao osnovnu školu. Prisjetiću se najprije mog učitelja Božidara Jovićevića, koji je kasnije postao direktor škole “Blažo Jokov Orlandić”, a i sam je bio pisac. Naime, upravo on je nas talentovane dječake i djevojčice iz tog perioda, koji su skladno i lijepo pisali stihove, upućivao na školski list “Val” koji je objavljivao naše prve radove. Pjesme koje su se izdvajale svojim kvalitetom, slale su se Čedu Vukoviću koji je uređivao “Osmjeh”. Svi smo tada bili “sekcijaši”, i bilo je izuzetno važno u kojoj si sekciji, i koliko si u tom smislu bio uspješan. Samo tako, i po tome smo se razlikovali. Taj sistem obrazovanja koji smo skloni da često bez argumenta kritikujemo stvarao je ambijent u kome se cijenilo znanje i postignuće u dobrom i lijepom, i pripremao nas da budemo časni, vrijedni i marljivi ljudi.
Devedesetih, bavljenje pisanjem je obesmišljeno, makar u mom slučaju. Pomenuću samo epizodu s kraja srednje škole, kada sam ponovo počeo da pišem u okviru muzičke grupe “H20” čiji sam bio član. Lijepo iskustvo, ali odlasci na fakultet i studiranje je razdvojilo članove, i grupa je prestala sa radom. Kada dobijemo djecu, svi nekako podjetinjimo. U srcu zaista postoji neka posebna “tajna odaja”, koja se otvori tek onda kada postanemo roditelji. Sa djecom i za djecu dišemo, razmišljamo. Često upravo tada, družeći se sa njima budemo i kreativni, crtamo, čitamo, zbrajamo… Ja sam počeo da im pišem.
Kako ste se odlučili da objedinite odabrane pjesme i predstavite ih publici?
Period “strožije” izolacije izazvane pandemijom COVID-19 bila je sjajna prilika da se napisani materijal prekuca, posloži i poveže. Tako dovršen i sređen, izgledao mi je dobro, i nakon konsultacija sa ljudima koji mogu to bolje da procijene, odlučio sam da knjiga ide u štampu.
Koja je tematika Vaših pjesama?
Kako bih Vam pružio što precizniji odgovor, ponudiću Vam izvod iz recencije koji ustvrđuje da se publici obraćam “biranim jezikom, od nelogizama do arhaizama, od rječnika savremenih tehnologija do narodnog govora karakterističnog za minula vremena, objedinjujući na jezičkom planu sve ono sa čime se djeca mogu susresti”. Dakle, po ovome bi se dalo zaključiti da i tematika pjesama pledira da bude što raznovrsnija i primjerenija djetetu 21. vijeka.
Da li je teško pisati za djecu?
Nije teško pisati, ali je teško zadovoljiti njihove kriterijume kvaliteta. Djeca ne kalkulišu, vrlo su zahtjevna. Pjesma mora dao bude iskričavo duhovita, ne previše duga, maštovita. Teoretičar književnosti bi svakako dao složeniju definiciju koji su to obavezni atributi dobre pjesme za djecu, ali iz dosadašnjeg iskustva mogu posvjedočiti da je sve važno, od toga kako se piše za djecu, do toga kako se čita i interpretira djeci ista ta poezija, gdje je bukvalno jedna sitnica dovoljna da vas dijete podrži i prihvati, ili “prekriži” kao pjesnika, jer ste mu dosadni i nezanimljivi.
Zbog čega ste knjigu naslovili “Rajičnjak”?
Sada dolazimo do korica knjige, koju je potrebno otvoriti i pročitati, da čitalac sam doživi: zašto baš “Rajičnjak”!? Naravno, da budemo pravedni i prema onima koji neće biti u prilici da knjigu pročitaju. Recenzentica se prva zapitala zbog čega takav naslov, i zaključila je da autor djetinjstvo upoređuje sa “rajskim ružičnjakom”. “Ruža jeste simbol ljepote, ali uz ružu uvijek ide i trnje. Naseljeni su dječji rajevi i ponekim trnom odrastanja, na šta autor ne propušta da skrene pažnju”. Složio bih se sa ovim stavom. Pored toga što sam se trudio da pjesme budu dopadljive i zanimljive, pojedine pjesme su napisane da budu i poučne, bez, makar se meni čini, naglašenih imperativa.
Koja bi bila poruka ove zbirke?
“…Zakotrljaj za potokom, i zapjevaj sa slavujem. Što je teško tužni svijete, bit radostan kao dijete!?” (preuzeto iz zbirke, prim.aut.)
Kako je knjiga uređena, ko Vam je pružio najveću podršku?
Ovo prilikom želim posebno da se zahvalim ljudima koji su učestvovali u njenom finalnom uobličavanju: Miroslavi Uljarević – urednica, Marko Petričević – ilustracije, Dragica Užareva – recenzentica, Ivana Femić – lektura i korektura, Darko Đurović – prelom teksta, kao i MOC “Pamarku” iz Podgorice koji su sponzorisali štampanje knjige. Zahvalnost dugujem i žiriju Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade koji je moju knjigu odabrao za najbolju u tekućoj godini: prof.dr Milutinu Đuričkoviću, prof.dr Drašku Došljaku i Žarku Vučiniću, koji je da podsjetim, prošlogodišnji dobitnik iste nagrade za prekrasni ekološki roman za djecu “Djevojčica Tara i čarobno drvo”.
Koliko Vam ova nagrada znači, kako je doživljavate? Ne dešava se često da pisac dobije nagradu za prvu knjigu koju napiše.
Nagradu doživljam kao satisfakciju za uloženi trud, i da napisano ima određenu vrijednost. To što je stigla na početku mog književnog stvaranja dodatno me obavezuje na predan rad, odnosno, da posao pisca, uslovno rečeno, shvatim još ozbiljnije. Ne treba zanemariti činjenicu da sam ja i istoričar po vokaciji, tako da ću svakako detaljno analizirati povod, uzrok i posljedicu jednog ovakvog događaja.
Koja su Vaša očekivanja u vezi sa daljom promocijom knjige?
Moja očekivanja i želje su skromne. Želim da knjiga dođe u ruke što većeg broja čitalaca, naročito onih najmlađih kojima je i posvećena. Izdavači po definiciji su mnogo ambiciozniji. Knjiga će svakako konkurisati na regionalnim festivalima, biti u razmjeni, ali svakako, raduje buduće druženje sa autorima iz drugih gradova i zemalja, kao i mogućnost da knjiga bude dostupna djeci i van granica naše zemlje.
Imate li u planu promociju “Rajičnjaka” u Baru ?
Mislite “u Bar”? Da se malo našalimo. Bar je moj grad. Iskreno, iz Bara nikada nisam odlazio, ali uslovljenost modernog načina života nas tjera da budemo “savremeni nomadi”, tražeći mjesto gdje možemo da obezbijedimo egzistenciju sebi i svojoj porodici. Bar je imao i ima svoje pjesnike za djecu. Sjetimo se Božidara Filipovića. Danas uspješno pišu za djecu Rajko Joličić i Miroslav Jovanović Timotijev, uz izvinjenje ako sam nekog zaboravio. Promocija knjige u Baru je planirana, ali kada situacija sa virusom bude predvidljiva. Na žalost, živimo u takvim vremenima i saznanju da niko sa sigurnošću ne može utvrditi kada će to biti izvjesno. Do tada, društvene mreže odrađuju korektan posao, a knjiga je dostupna čitaocima u knjižarama “Obodskog slova” iz Podgorice.
Šta Vam je u planu za naredni period?
Naredne godine nastaviću sa pisanjem za zbirku pjesama za poletarce – seniore. Materijal postoji, ali treba produžiti, uz podrazumijevanu obavezu da naredna knjiga mora biti još temeljnije pripremljena i urađena. U međuvremenu, i na mahove, zabavlja me pisanje aforizama, satiričnih priča i poezije.
