Barski “akustičar” iz sedamdesetih Jovica Mašanović gostovao je u petak u četvrtom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara, i govorio o djetinjstvu u Bjelišima, učenju u OŠ “Meksiko”, svirkama na raznim manifestacijama, od dočeka štafete do književnih večeri, osvrnuvši se i na barsku rock scenu iz tog vremena, druženje sa Miladinom Šobićem, prve crnogorske “Pop parade” na kojima je učestvovao, ali i na “grupu ‘Napokon’, i Baću koji je skidao Santanu da su svi slušali širom otvorenih očiju”.
Poseban segment razgovora bio je koncipiran oko dva lokaliteta, veoma bitna za predzemljotresni Bar ljeti. To su barski parapet, pored mora, i Niški kamp u Šušanju.
“Niški kamp u Šušanju je bio prava mala oaza mladih, često onih koji su kao hipici putovali, a mi smo imali privilegiju da se družimo s nevjerovatnim ljudima. U taj kamp su dolazila niška ‘Lutajuća srca’, akustičarski trio iz Niša, na čelu sa Spomenkom Đokić. Bili su u jednom šatorčetu kod ‘Amfore’ i po dvadesetak dana, kupali se, svirali, oko njih se skupljalo naše društvo iz Šušanja – Dragan Lekić, Ranko Opančina, Banjo Srzentić, bio sam i ja sa Šušnjanima, iako sam živio u Bjelišima. Trajali su nekad ti koncerti po čitavu noć, i niko od nas se nije začudio kad su postali popularni sa pjesmom ‘Još malo'”, rekao je Mašanović.
Kako je istakao, “poseban lik bio je Neša Milosavljević, naročito vezan za Šušanj”.
“Neša je godinama tu ljetovao, i to ne dan-dva, no bude u malom šatoru ljeti po dva mjeseca u Šušanju, to je bilo prije nego što je osnovao bend. Imao je tužnu životnu priču, koju smo svi znali – možda je ružno reći, ali nikada nije skidao majicu kad se kupa zbog posljedica pada i loma kičme. Ali je znao da svira i pjeva po čitavu noć. I to kako da svira i pjeva! Tu sam prvi put čuo nekoga da svira Jose Feliciana, ‘Stonese’, a pjevao je fantastično, meni je vazda bio među dva kristalno čista vokala koje si mogao probuditi u pola noći i neće falširati. Družili smo se s njim danima, neđeljama, neko mu donese smokve, neko grožđe, ko je što imao, sa Draganom Lekićem je do dana današnjeg ostao veliki prijatelj. No, jedne godine Neša nije bilo. Ranko mi je rekao kako se plaši da je umro, jer nema toga što bi ga spriječilo da dođe. Ali, te jeseni na ‘Nedjeljnom popodnevu’ vidjeli smo ga sa bendom, na bubnjevima piše ‘Galija’. Znali smo, zato nije došao. Oformio je bend i izdao izvanrednu ploču ‘Prva plovidba’, gdje su pjesme ‘Gospi’, ‘Decimen’…”, sjećao se Mašanović.
Naredni susret s Nešom Galijom imao je desetak godina poslije toga.
“Služio sam vojsku u Beogradu, a oni su imali koncert na Tašmajdanu. Jedno jutro, samo što je svanulo, pobjegao sam iz kasarne i išao kod strica, on je krenuo ka centru da kupi duvan. Ja mu se javim ‘Đe si, Milosavljeviću?’, ali me, očekivano, nije prepoznao. Međutim, kad sam mu rekao ko sam i odakle, krenuo je da me grli i ljubi. Pola Šušanja je znao napamet, pitao i za Lekša, i za Ranka, i za Banja, i za Dediće… Bio je jako vezan za Šušanjane, a i oni za njega”, pričao je Jovica Mašanović.
Parapet, zid koji je odvajao more i obalu od grada, bio je, kaže, “specifičan dio Bara i, ako pitaš sve Barane srednje ili starije generacije, upecaće se na priču o njemu”.
“Svaki dio našeg grada je imao svoj dio na parapetu. Znalo se ko đe sjedi. Tu si mogao u sumrak doći i sačekati da prođe neka curica i da uhvatiš njen pogled. Korzo je bilo od kuća Vukića, odnosno mostića kod hotela ‘Agava’ pa do kraja parapeta, odnosno do kanala kod Poljoprivredne škole i livade, pune svitaca uveče. ‘Okrenulo’ bi se pet, šest krugova, pa bi se sjelo na parapet. Vazda su bile dvije-tri gitare, skupilo bi se društvo, svi bez para, a srećni. U to smo vrijeme bili isti, možda je nekome otac bio direktor ili funkcioner, a drugome radnik, ali smo na tom parapetu svi bili isti. Bilo je važnije kod curica da znaš da sviraš gitaru, no da imaš para. A i đe bi ih potrošio? Sad kad se priča o tome, prisutna je nostalgija, a da li je realna jer je to zbilja bilo ljepše vrijeme ili je sve to zbog naslaganih godina, teško je reći. Tek, niko ne može da ospori magiju parapeta i tog kampa“, zaključio je Jovica Mašanović, majstor akustične svirke Bara sedamdesetih.
