Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – na sam Dan radija objavljujemo intervju sa direktoricom i glavnom i odgovornom urednicom Radio Bara Vesnom Šoškić. Sa njom je razgovarala novinarka Vjera Knežević Vučićević.
S obzirom da je u pitanju svojevrsna retrospektiva bogate istorije Radio Bara, tvoje sjećanje seže itekako daleko – naredne godine biće tri decenije od kada si počela da (zvanično) radiš u Radio Baru. Ti si jedna od onih koji se sjećaju kako je to bilo raditi u čuvenoj baraci… Kakvi su bili ti počeci, po čemu ih pamtiš?
Moja sjećanja vezana za Radio Bar sežu daleko, ali prvenstveno bih se osvrnula na ta sjećanja kao slušateljke, pa tek potom kao zaposlenog u ovoj informativnoj kući. Radio Bar je, kako mi to već danima ponavljamo, uz rizik da budemo pomalo i dosadni – bio radio stanica koja se slušala u svakoj kući, na svakom mjestu, a stanovnici Bara su znali sve što je rečeno putem ovih talasa i doživljavali su to kao istinu. Radio Bar je nastao u katastrofalnom zemljotresu, odnosno oglasio se dva dana nakon njega… Znamo da je to bila ogromna tragedija, ljudi su u takvim situacijama izuzetno emotivni, pokazuju veliku solidarnost… Grad je bio zavijen tugom, strahom, jer je zemlja neprekidno podrhtavala. U tom trenutku, kada izuzev Televizije i Radija Crne Gore nema drugih elektronskih medija – dobijate Radio Bar. Možete zamisliti kolika je to dragocjenost bila za građane Bara koji su tako, već u startu, imali pozitivnu emociju prema radiju. Posredstvom Radio Bara su dobijali sve važne i korisne informacije o funkcionisanju grada u tim užasnim trenucima kada se gotovo čitav grad preselio u šatore, kada su ljudi morali da napuste kuće, stanove, da žive u izuzetno vanrednim okolnostima, bez vode, struje, a pri tom ne znaju šta ih očekuje, jer su potresi svakodnevni… Pomoć pristiže sa svih strana, ali je treba distribuirati do najugroženijih, sela su najudaljenija, a najviše su pretrpjela – u Crmnici je bilo najviše smrtno stradalih i srušenih kuća… U Baru su jedino svjetlo u tim teškim i mučnim danima bili Radio Bar i ogromna jugoslovenska solidarnost.
Iako je to bio zaista težak period, nekoliko ljudi, koji su tih dana stali iza ideje o osnivanju radija, su se u takvim okolnostima dobro snašli…
To je nekako i pravilo, upravo se u najtežim okolnostima rađaju najbolje stvari i najbolje se funkcioniše. Jedino je Gordana Vujović, koja je završila književnost, imala novinarskog staža, jer je u Srbiji gdje se rodila i živjela provela izvjesno vrijeme radeći u medijima. Direktor Boro Stojović i Savez socijalističkog radnog naroda kao osnivač su se trudili da ga postave na noge, ad hoc tražili ko bi mogao da radi. Iako bez iskustva, u tom periodu su se kalila najbolja novinarska i spikerska imena i tonski snimatelji. Oni su jednostavno dali pečat Radio Baru, ljudi su ih na ulici prepoznavali i hvalili. Sjećam se da, kada sam počela da radim, prilikom upoznavanja Zoran Živković me je pitao da li znam ko je on, na šta sam odgovorila: “Kako da ne, Radio Bar – to je Zoran Živković”. Toliko se bio nametnuo svojim voditeljskim šarmom, elokvencijom, inteligencijom… Takvi su bili i ostali zaposleni koji su funkcionisali homogeno i kao jedan.
Svojevrstan šmek, pričaju starije kolege, imala je i ona baraka u centru grada…
Naravno. Radio Bar sam voljela kao slušateljka, a kada sam počela da radim zatekla sam onaj sjajni period. Nije to dugo potrajalo, već je postojala najava nekih društveno-političkih turbulencija i dešavanja koja su vrlo brzo uslijedila, ali sam bar jedan dio vremena provela u onoj divnoj atmosferi i “zlatnom dobu Radio Bara”. Kažu da u životu treba pamtiti samo lijepe stvari, pa tako i ja pamtim isključivo takve, a potiskujem sve ružno što se dešavalo. Moramo da priznamo da se u tom periodu strašnih društvenih prelamanja i tranzicije iz socijalističkog društvenog sistema u liberalni kapitalizam nismo najbolje snašli, pa je u periodu raspada Jugoslavije, Radio Bar postao samo na kratko antiteza onoga što treba da bude – javni servis svih građana, da ne bude pod uticajem političkih struktura i da ne bude reprezent mračnih ideologija.
Uslijedila je “Agava” kao privremeni stacionar Radio Bara. Iako su uslovi bili nešto bolji, znam da su sve kolege sa velikom nostalgijom pričale o godinama provedenim u baraci… Kakva su tvoja sjećanja na “Agavu”, šta se promijenilo, šta ti je nedostajalo?
To je apsolutno tačno. Svi smo se sa velikom nostalgijom i izuzetnom sentimentalnošću sjećali te barake i mogu ti reći da nam, a vjerujem da bi to potvrdili i ostali, nije bilo ljepše u “Agavi”, iako su fakat uslovi bili bolji – tvrda gradnja, nekadašnji hotelski objekat koji je bio renoviran nakon zemljotresa. Ipak, svi smo sjećanjima ostali u baraci zbog šarma, duha, zajedništva, entuzijazma, dobrih međuljudskih odnosa koje pamtimo, a kojima je ta baraka bila obojena. Svima nam je teško pao prvi udarac koji je vodio ka njenom rušenju…
U karijeri si prošla brojne stepenice… Zahvaljujući ambiciji, posvećenosti poslu i nespornom talentu, od mlade spikerke, preko novinarke, urednice, protekle tri i po godine si na poziciji direktorke naše medijske kuće… Koliko je to zahtjevan posao?
Počela sam kao spikerka, a imam potrebu da ispričam kako se tada uopšte počinjalo. Znači, vodilo se jako računa da neko ko hoće tu da radi bude obrazovan, pismen, da ima talenat za taj posao. Naročito kada je u pitanju radio, prvenstveno je bitan glas i na koji način to slušaocu prenosite. Sjećam se, kada je bila raspisana prva audicija za spikera prijavilo se blizu 70 ljudi. Selekcijom je taj broj smanjivan do svega troje-četvoro koji su potom morali da se dokazuju. Ostajali su isključivo oni za koje se procijeni da imaju predispozicije za taj posao. Kao savjesna osoba, pokušavala sam da radim na sebi i usavršim svoj glas tako što sam majku molila da snima kada govorim na radiju. Onda bih ja to preslušavala, bilježila greške, a uz to sam slušala i starije kolege, kao i tadašnje izvanredne spikerke Radija Crne Gore. To mi je sve mnogo pomoglo da napredujem. Sjećam se Vlastimira Bulatovića, čovjeka koji je imao izuzetan vokal i koji je bio i prvi tonac, dobar muzičar i izvanredan poznavalac muzike… Bio je specifične naravi, pa mnogi nisu nalazili zajednički jezik sa njim. Ja moram reći da nemam nikakvog negativnog iskustva, čak je pokazivao izvjesnu naklonost i usmjeravao me kako da radim, kako da čitam, mnogo mi je pomogao. Savjetovao me je, između ostalog, ono što i danas treba da čuju novinari i spikeri: “Nikada nemoj uću u studio, a da nisi napisala ono što želiš da kažeš. Bez obzira koliko imaš iskustva, bez obzira koliko ti je poznata tema…”. Možda je to neko “zlatno pravilo”.
Uopšte nisam planirala da radim u medijima, jer kao introvertna osoba apsolutno ne volim publicitet. Sticajem okolnosti sam došla u Radio, ali sam ga i zavoljela. Studirala sam klasičnu filologiju – grčki i latinski, a druga opcija je bila književnost. Međutim, kako sam se rano udala, morala sam se vratiti iz Beograda, jer klasične jezike niste mogli vanredno studirati. Uslijedilo je pitanje šta mogu studirati da bude blizu, praktično, da budem udata žena i kasnije (kao što se i desilo nakon tri godine braka) rodim djecu. Izbor je bio Pravni fakultet kojeg takođe nisam voljela, ali se i to vremenom promijenilo. Naravno, mnogo je zahtjevnije raditi kao novinarka nego kao spikerka, a da ne govorim kao urednica i direktorka… Prvenstveno zato što ne postoji radno vrijeme, 24 sata smo pripravni, pa i kada odemo kući nakon milion završenih obaveza, nismo slobodni. Osim toga, tu je i težina javne riječi. Nemate pravo da pogriješite, ponekad, u zavisnosti od stepena greške, imate pravo da pogriješite samo jednom. Ljepša strana medalje je što je ovo kreativan posao, svakodnevno upoznajete nove ljude, prisutni ste na svakom događaju, poznajete bilo grada, znate kako funkcioniše, hroničari ste grada, mislim da su novinari bolji poznavaoci prilika čak i od političara. Mi jednostavno sve posmatramo, pratimo i to radimo u različitim periodima. Ne bih sebe mogla da zamislim da radim od sedam do 15 sati.
Kazala sam i Dubravki Janković koja je izuzetno radna, prilježna, sigurno najvrednija novinarka, pri tome i izuzetno obrazovana (došla je iz Zagreba kao profesorica književnosti i u tom periodu sigurno bila jedna od najvećih intelektualki ovoga grada) da ono čime sam zadivljena kada je ona u pitanju, je u kojoj mjeri je savjesna u obavljanju posla. Taj odnos prema poslu mi je sa pozicije urednika i direktora izuzetno važan. Cijenim ljude koji predano, profesionalno i savjesno obavljaju svoj posao. Kroz to nam puno govore i o svom karakteru i o načinu vaspitanja. Poštujem lojalne kući u kojoj rade i zarađuju hljeb, jer mislim da su tri uporišne tačke u životu svakog čovjeka porodica, posao koji obavljate i negdje u širem kontekstu domovina…
U kom trenutku si bila najzadovoljnija u svojoj karijeri, a šta ti pada najteže?
Osim rada u Radiju, više od dvije decenije sam i dopisnica RTCG iz Bara, a voditeljka sam i književnih večeri u biblioteci “Radosav Ljumović“. Divni su bili počeci u Radio Baru, lijepo je bilo kada smo nakon onih groznih političkih previranja koja su se prelamala preko Radio Bara i onih užasnih, nemilih scena, prešli u miran period zahvaljujući ljudima koji su prije svega bili profesionalci, ali i izuzetnog ljudskog kredibiliteta. Uspjeli su da premoste to, da uđemo u mirniju fazu i vratimo rejting Radio Baru. To se dogodilo zahvaljujući izvanrednom profesionalcu i čovjeku Budimiru Jovetiću, potom zahvaljujući još većem profesionalcu kada je riječ o ovom poslu – Đorđiju Raduloviću koji je došao sa mjesta direktora Televizije Crne Gore, uredniku Sulju Mustafiću koji možda nije imao iskustva u novinarskom poslu, ali je bio izuzetno obrazovan i znao je da uspostavi dobre međuljudske odnose. I danas prolazimo kroz preispitivanja, ali nam je, vjerujem, svima važno da zadržimo takav ambijent, nivo međuljudskih odnosa i da ih dodatno unaprjeđujemo, ako je moguće. Jako sam ponosna i što se tiče karijere na televiziji i u biblioteci. Radim 15 do 20 priloga mjesečno za televiziju. Koliko je to obiman posao, jasno je kada to pomnožite sa brojem godina tokom kojih radim kao dopisnica. Nikada do sada od direktora ili urednika nisam dobila kritiku i primjedbu. Drago mi je i što 20 godina radim u biblioteci, jer sam u prilici da upoznajem intelektualnu elitu u Crnoj Gori. Uz to smjenjivali su se direktori biblioteke, ali sam ja i dalje opstajala u svojstvu voditeljke tih večeri.
Kao zemlja u tranziciji nužno se moramo nositi sa brojnim, često uznemirujućim i teškim promjenama i zahtjevima. Radio Bar je radio svih građana- bez obzira na opredjeljenja po bilo kojim osnovama… Koliko je moguće iskalkulisati- ostati dosljedan profesiji, a pritom ne zanemariti ni neka ljudska načela…
To je još jedna od težina ovog posla. Mediji moraju biti objektivni, Zna se šta propisuje zakon, kakva su novinarska i etička pravila. Zna se takođe i da novinari ne mogu biti članovi partija, niti propagatori političkih ideologija, da moraju biti neutralni i objektivni. Međutim, mnogi ljudi, posebno oni koji obavljaju određene funkcije, to ne mogu da shvate, pa se često suočavamo sa “nagovaranjima” da se učlanimo u određenu partiju. Uz to, teško je biti nepristrasan. Prvo, da bi bili totalno nezavisni, moramo biti finansijski neovisni. Tako je i u životu. O potpunoj nezavisnosti se ne može govoriti, ali nas to ne opravdava i ne amnestira od toga da tome moramo da težimo. Nezavisnost u medijima kako u Crnoj Gori, tako i u drugim državama, ne postoji jer su svi zavisni od političkih lobija, interesnih grupa ili ako su privatni, od onoga što im vlasnik nametne. Sa druge strane dobro je što postoji medijski pluralizam, više medija, pa građani neće biti uskraćeni za informacije, jer će ih čuti sa različitih adresa i sami donijeti zaključak o pojedinom događaju. Isto tako je dobar i višestranački sistem.
Politika ima upliv u sve segmente društva. Jesi li zadovoljna u kojoj mjeri Radio Bar “pliva” u tim vodama i kakve su povratne informacije od ljudi iz tog miljea?
Sa osnivačem, Opštinom Bar, već godinama imamo izuzetno dobru saradnju. Nadam se da nas razumiju da mi moramo izvještavati što objektivnije i o lijepim i o manje lijepim stvarima. Bitno je da u svemu tome nismo zlonamjerni, da se trudimo da ispoštujemo, izbalansiramo, objektivno izvještavamo o svim događajima. Teško je izaći u susret svima koji posredstvom medija žele da promovišu svoje političke ciljeve i načela. Teško je i zbog toga što je ovo mali grad, svi se međusobno poznajemo… Možete doći u situaciju da ne izvještavate afirmativno o nekom rođaku ili prijatelju. To je isto kao kada bi inspektora u policiji zamolili da ovoga puta “progleda kroz prste” vašem srodniku koji je nešto ukrao… Tokom ovih godina nismo imali ozbiljnijih primjedbi.
Prepoznata si kao osoba koja nastoji da izađe u susret, da pomogne… Nerijetko u naš radio dolaze nevoljnici koji se ne libe da odmah traže prijem kod direktorke. Naša kuća je podržala brojne humanitarne akcije, bila medijski sponzor više događaja tog tipa…
To je obilježilo Radio Bar od samog početka. Radio Bar je od osnivanja, od zemljotresa, bio eksponent ljudske humanosti. To se zadržalo. Uvijek kada je bila potrebna pomoć, svi smo jednako mislili, to je i uloga medija. Možda je neko i bio uskraćen, ali se zaista trudimo da svima izađemo u susret. Radio Bar ima i emisije posvećene hendikepiranima i NVO sektoru koji je upravo nosilac naprednih ideja i skreću pažnje na društvene anomalije koje treba ispraviti.
Zahvaljujući činjenici da pod okriljem radio Bara funkcioniše i dopisništvo Televizije Crne Gore, naš portal Bar Info ima i video priloge. Mislim da smo po tome pioniri u Crnoj Gori…
Opština Bar posljednjih godina finansira to dopisništvo, jer u jednom trenutku televizija više nije imala ni finansijskih, ni tehničkih mogućnosti, za rad dopisništava. Bez pogovora su tadašnje rukovodeće strukture odlučile da daju podršku. Nažalost, Televizija Bar još nije profunkcionisala, iako je postojao prostor i tada moderna oprema. Mi još uvijek radimo sa tim kamerama koje su “na izdisaju“ i potpuno su prevaziđene. Nadamo se da podrška neće izostati ni ovoga puta, s obzirom da je dopisništvo od velikog značaja za opštinu, jer se svi naši prilozi o važnim događajima u Baru prezentiraju na RTCG. Dakle, mi smo odavno prevazišli okvire lokalnog medija. Bez lažne skromnosti postali smo regionalni informativni punkt. U sklopu Radija radi i Bar Info, najčitaniji lokalni portal u državi (koji dnevno bilježi 6.000 do 7.000 ulaza sa pojedinačnih naloga), dopisništvo “Pobjede”, pa građani Crne Gore imaju mogućnost da pročitaju od događajima u Baru i u tom mediju. To je izuzetna snaga i mreža, svi međusobno dajemo jedni drugima informacije, vrlo često naše vijesti prenose i dopisnici drugih medija. Emitovanje video priloga na portalu je u neku ruku preteča televizije koja će jednog dana zaživjeti. Osnivaču je posao olakšan jer ima obučen kadar – novinare i tonske snimatelje, montažere, što danas nije jednostavno. Na drugoj strani problem je što zbog finansijskih ograničenja ne možemo da primimo nove ljude, a naš je kadar prilično izraubovan. To je neophodno jer je program izuzetno razuđen, kompleksan, a vrlo često se donose paušalne ocjene da nas je mnogo u radiju. Imamo emisije iz kulture, obrazovanja, NVO sektora, emisiju posvećenu osobama sa invaliditetom, “Barsku hroniku”, Jutarnji program, “Promenadu”, “Hit kafe”, “Zicer”, Emisiju na albanskom jeziku, “Otvoreni studio”, emisiju o kulturi “Mozaik”, specijalizovanu emisiju namijenjenu poljoprivredi “Selu u pohode”, dječiju emisiju “Mali veliki”, dok emisiju “Školsko zvonce” realizujemo u saradnji sa O.Š. “Blažo Jokov Orlandić” i nastavnicom Snežanom Turković, a emisiju “Iz našeg ugla” namijenjenu srednjoškolcima u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom… A novinara nema ni deset. Gdje su pritom, kada novinare rasporedimo da uređuju emisije, oni koji moraju pratiti sijaset dnevnih događaja? Pri tome zanemarujemo stres. Ne postoji beneficirani radni staž, a trebalo bi. Poslije izvjesnog vremena prekaljeni novinari mogu biti mentori mladim kolegama, a ne da aktivno učestvuju i u vođenju emisija i u praćenju događaja po terenu do penzije. Koliko su naši novinari svestrani, pokazuje da među njima ima književnika, slikara, publicista, glumaca. Tonski snimatelji su edukovani po više osnova… Zahvaljujući tome što smo kvalitativno jaki i uspijevamo da završimo obiman posao i da plasiramo sve programske sadržaje interesantne publici.
Koliko se u današnjem “moru” radio stanica teško izboriti za slušanost?
U današnjem dinamičnom životu možda je prijemčivije uključiti komercijalnu radio stanicu koja će ga relaksirati, da čuje zabavni program… Ipak, to je trenutno, jer dešava se da kada ste u privatnom životu prezasićeni, pa hoćete nešto da promijenite… Kao kada žena poželi da promijeni frizuru ili boju kose. Na komercijalnim medijima ne dobijate informacije tipa gdje će nestati voda, gdje se izvode radovi na elektro mreži, koliko će prekid u napajanju trajati, šta radi opština, šta je novo na “Barskom ljetopisu”… Kao javni servis imamo i edukativnu funkciju, pa ne smijemo dozvoliti emitovanje šund muzike putem naših talasa. Ne kažem da narodnu muziku treba “protjerati” sa Radio Bara, ali se mora selektirati, jer je kvalitet ono što je presudno. To često široki auditorijum koji preferira tu muziku i “odvuče” na neki komercijalni radio. Nakratko.
Posljednjih godina se zaista mnogo radi na osavremenjavanju Radio Bara. Svakako da je najvažniji pomak u modernizaciji bila izuzetno velika donacija turske agencije TIKA, koju si upravo ti inicirala. Podsjetimo slušaoce šta je sve Radio Bar od opreme dobio prije dvije i po godine?
Tome je prethodilo stavljanje u funkciju predajnika na Možuri, jer smo mi kao javni servis bili u obavezi, a bila je to i želja našeg pokojnog direktora Buca Jovetića, da se čujnost proširi i na zaleđe – Mrkojeviće, Ostros… Dugo se čekalo na to. Opet kažem, uz razumijevanje i podršku osnivača koji je izdvojio ne mala sredstva, stavljen je u funkciju predajnik na Možuri na frekvenciji 105,6 čime je proširena čujnost Radio Bara na dio Mrkojevića, Ulcinja, pogranični dio Albanije. Time je značajno porasla slušanost, a naša informativna Emisija na albanskom jeziku, koja traje gotovo od samih početaka našeg radija, dobila puni smisao. Na to smo vrlo ponosni, jer manjine treba ispoštovati. S obzirom da Radio Ulcinj radi u veoma teškim uslovima, čini mi se da se ta emisija mnogo sluša i u Ulcinju. Građani Bara i okoline Radio Bar slušaju na frekvenciji 91,8, a na području Virpazara i okolnih sela, Podgorice, Danilovgrada i Cetinja na 106,7… On line se čujemo širom svijeta i vrlo često smo u prilici da dobijamo pozitivne reakcije od dijaspore.
Donacija agencije TIKA je od izuzetnog značaja. Prvenstveno zbog toga što se cijeli program emitovao sa miksete stare gotovo 30 godina. Iz barake smo je donijeli u “Agavu”, iz “Agave” u nove prostorije Radio Bara. Svakog časa se moglo očekivati da će prestati da radi, na šta su me tonci stalno upozoravali. Cijeneći u tom trenutku lošu situaciju u Opštini, nismo ni pomišljali da od osnivača tražimo novac, iako je obaveza da osnivač obezbjeđuje kompletne uslove za rad. Tada smo pokušali da obezbijedimo opremu uz pomoć donatora. Sve se desilo sasvim slučajno – snimatelj i ja smo bili pozvani da medijski ispratimo donaciju TIKE Srednjoj ekonomsko- ugostiteljskoj školi, u kojoj je direktorica bila aktuelna potpredsjednica Opštine Tanja Spičanović, koja je zaista bila jako vrijedna i pokušavala je da stvori najbolje uslove za tu školu po svim osnovama. TIKA je tada opremila njihov kabinet za informatiku donacijom vrijednosti 6.000 – 7.000 eura. Sjetila sam se u tom momentu da bih mogla zamoliti za donaciju nama neophodne miksete vrijednosti 10.000 – 15.000 eura. Slijedeći proceduru, uputili smo mail, a iz TIKE su nam izašli u susret – ne samo što su rekli da će da kupe miksetu, već da na spisak stavimo i sve što nam je potrebno, a oni će se potruditi da nam apsolutno sve sa njega nabave. Uz najsavremeniju “Študerovu” miksetu dobili smo i laptopove, kompjutere, savremeni fotografski aparat vrijednosti 1.700 dolara, mnogo druge prateće opreme ukupne vrijednosti 26.000 eura. Na tome smo TIKI zaista neizmjerno zahvalni. Nadam se da će na proslavi našeg jubileja, u subotu 20. aprila i predstavnici TIKE biti sa nama. Radio nakon te donacije, kao da je počeo otpočetka. Sve je, kada je u pitanju studijska i režijska oprema, kao i emisiona – novo.
Ne treba izostaviti ni činjenicu da je u Radio Baru u proteklih nekoliko godina dva puta povećana plata.
Dugo godinama smo kuburili sa platama koje su bile mnogo niže od crnogorskog prosjeka i onih na lokalnom nivou. Uz to bile su i neredovne, dešavalo se da mjesecima ne dobijamo platu. Dovoljno je podsjetiti da je dugo novinar sa fakultetom primao 400 eura. Uvijek sam se zalagala da naše plate budu izjednačene sa ostalima u javnim preduzećima, jer zašto bi pravnik, ekonomista, profesor književnosti u Opštini ili u Kulturnom centru imao veću platu od novinara u radio Baru? Uspjeli smo u toj namjeri, naravno uz razumijevanje osnivača i ljudi koji su na određenim funkcijama i koji su trebali da daju “zeleno svijetlo” za to. Preko Odbora za društvene djelatnosti, Odbora za finansije, predsjednika Opštine, predsjednika Skupštine, svi su imali razumijevanja. Plata je povećana dva puta, pa sada svi relaksiranije možemo da radimo barem što se tiče tog aspekta. Uz to je i redovna.
U susret značajnom jubileju brojne su novosti – urađen je redizajn sajta Bar Info, radio i portal imaju i novi logo, a u subotu, 20. aprila priređujemo i veliku proslavu jubileja… Šta se sve priprema za to veče?
Obilježavanje ovog jubileja vezano je i za obilježavanje jubileja zemljotresa, jer smo mi tada nastali. Opština je tim povodom pripremila sadržajan program, dva dana nakon zemljotresa – na današnji dan 17. aprila 1979. godine oglasio se Radio Bar, kada je emitovana prva vijest. Nakon toga, 19. aprila je gostovao tadašnji predsjednik opštine Blažo Orlandić, a 21. aprila se Radio Bar po prvi put oglasio onom čuvenom rečenicom: “Ovdje Radio Bar”. Za rođendan smo uzeli 17. april. Povodom jubileja već smo odradili niz aktivnosti, a neke su u završnoj fazi. Prije svega štampana je knjiga koja govori o istorijatu dugom četiri decenije. U toj knjizi se nalaze, osim istorijskih i faktografskih podataka i činjenica, i sjećanja bivših radnika, pretežno urednika, direktora, ali, naravno, i tonskih snimatelja i spikera i sada najstarijeg novinara u radiju – Milana Vujovića. Nakon uvodnog dijela, segment publikacije koji obuhvata sjećanja, “otvara” tekst prvog direktora Radio Bara Bora Stojovića, a slijede i tekstovi ostalih urednika i novinara. Knjiga ostaje kao dokument i dobar izvor onima koji će, nadamo se, praviti još veći jubilej – pola vijeka od početka rada Radio Bara. Nije bilo jednostavno napraviti knjigu jer je za taj poduhvat potrebna ogromna dokumentacija i materijal. Danas postoje brojni izvori informacija, a nekada se snimalo na uherima i velikim trakama koje su nestale. Nemamo puno materijala uz koji bi napravili adekvatno sjećanje na Radio Bar, ali smo se potrudili da iskoristimo sve što nam je bio dostupno.
Ovih dana završavamo i rad na dva dokumentarna filma. Pri tom iznova potenciram koliko je Radio Bar u prednosti jer ima svog kamermana, montažera, svoju opremu, novinare… Da smo za taj posao angažovali neku produkcijsku kuću, bio bi to dodatni izdatak. Napravićemo dva filma – jedan od dvanaestak minuta o istorijatu Radio Bara i njegovih prvih 20 godina, a drugi će biti o savremenom trenutku Radio Bara. To je trajni zapis kojeg će, osim što će ga vidjeti 130 zvanica koje će, nadam se, doći 20. aprila u restoran hotela “Franca“ na našu malu svečanost, pomoći u prezentaciji našeg načina rada, steći će uvid u sve, a ostaće i budućim generacijama kao svjedočanstvo o radu radija.
Povodom jubileja odlučili smo i da redizajniramo naš portal Bar Info, koji će imati sasvim novi izgled. Više je razloga za to, a neovisno od jubileja već je bio “zreo” za te promjene, prvenstveno jer je baza podataka bila mala da primi sve informacije. Čak smo, nažalost, morali da izbrišemo iz arhive mnogo priloga i tekstova, jer zbog prebukiranosti nije mogao da funkcioniše… Ovo je bila lijepa prilika da novi sajt promovišemo upravo prilikom obilježavanja jubileja. Radila ga je u tom domenu prestižna kuća “Bild” iz Podgorice koji su divno uradili posao.
Na kraju ovog razgovora želim da ti postavim jedno pitanje iz privatnog života- koliko je bilo teško da kao vrlo poslovno angažovana osoba pomiriš porodične obaveze koje imaš kao majka dvoje djece sa novinarskim i direktorskim angažmanom?
Sebe nikada nisam vidjela kao direktora neke institucije, jer u biti nisam karijerista. Ali, opet su me životne okolnosti odvele na taj put. Jednostavno, ne mogu reći da je lako pomiriti sve obaveze i da se sve može uz dobru organizaciju, što često slušam od koleginica, uspješnih žena kojima se divim. Smatram da smo mnogo “jače” od muškaraca. Postoje žene koje su izuzetne u svom poslu, ali i u drugim aktivnostima – izvanredne su domaćice, majke. Mnogo ih je u našoj firmi, opštini, državi. Znatno ih je više u odnosu na muškarce koji, uz angažman na random mjestu ne obavljaju sve te dodatne poslove, što je ogromna prednost i relaksacija. Kao razvedena žena bila sam prinuđena da najveći dio obaveza preuzmem na sebe, a i inače je majka ta koja je upućena na podizanje i vaspitanje djece. Pritom, ona koja je razvedena pet puta više. Nije mi bilo lako. Upravo je to bila snažna motivacija – da bih djeci obezbijedila normalan život opredijelila sam se da toliko radim. Nije to nikakva bolesna ambicija ili karijerizam. Naravno, kada radim, trudim se da radim što savjesnije i što bolje. Nije lako i pored dobre organizacije, a trpi zdravlje. Zadovoljna sam naposljetku što sam podigla dvoje normalne, zdrave djece koji su završili fakultete i koji su dobri građani ovog društva. To mi je najveća satisfakcija.
Na kraju preostaje da našem radiju poželimo još mnogo uspješnih i lijepih decenija
Naravno, ništa ne počinje i ne završava se sa nama. Dakle, Radio Bar su gradili ljudi koji su ga osnovali prije 40 godina i svi oni koji su tokom ovih četiri decenije prošli kroz radio i dali svoj doprinos. Gradimo ga i mi danas imamo tu obavezu i, naravno, nadam se da ćemo nešto dobro ostaviti onima koji će doći poslije nas.
