Baranka Anja Pavićević, talentovana mlada glumica, inače studentkinja završne godine Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, nakon glavne uloge u predstavi „Balkanska carica“ (Barski ljetopis 2019.) debitovala je i na filmskom platnu. Naime, u filmu reditelja Darka Bajića „Ime naroda“, ona tumači ulogu Milice Miletić, ćerke Svetozara Miletića, uglednog advokata, nekadašnjeg gradonačelnika Novog Sada i jednog od najznačajnijih i najuticajnijih srpskih političara u Austrougarskoj druge polovine 19. vijeka, kojeg tumači Ljubomir Bandović.
Pored njih u filmu se pojavljuju i Žarko Laušević, Katarina Žutić, Ana Franić, Andrija Kuzmanović, Milutin Mima Karadžić i mnogi drugi. Premijera filma je upriličena 12. novembra u Kombank dvorani u Beogradu.
Za Radio Bar i Bar info Anja Pavićević govori o utiscima nakon premijere, ulozi koja joj je povjerena, glumi u pozorištu i na filmu, saradnji sa eminentnim glumcima, ali i kako izgleda jedan njen običan dan u Beogradu u vrijeme pandemije i šta joj iz Bara najviše nedostaje.
RB/BI: Kakvi su tvoji utisci nakon premijere filma “Ime naroda”?
ANJA: Da, premijera filma je bila prije nedjelju dana. Bila sam pod tremom dugo. Nažalost, zbog cijele situacije oko korone, na premijeri nije bilo previše ljudi. Ali publika nas je lijepo dočekala.
RB/BI: Tebi je povjerena uloga Milice Miletić koju si, sudeći po kritikama, sjajno odglumila. Šta je karakteristično za nju?
ANJA: Ulogu sam dobila na kastingu kod profesora, reditelja Darka Bajića. Inače, Milica Miletić je prva žena političar, novinar i urednik u Srbiji. Zajedno sa suprugom Jašom Tomićem, izborila se za sve što je njen otac, Svetozar Miletić, počeo. Hrabra, srčana, žena ispred svog vremena.
RB/BI: Koliko ti znači to što si se u svom debitantskom nastupu na filmskom platnu pojavila sa respektabilnim glumačkim imenima , da li su ti pomogli nekim savjetima?
ANJA: U početku sam imala strah, jer velika je odgovornost bila igrati sa tako značajnim glumačkim imenima. Ali, Ljuba Bandović i Ana Franić su postali moji filmski roditelji, Žarko Laušević mi je bio veliki učitelj na snimanju, Andrija Kuzmanović, Mima Karadžić i Igor Benčina beskrajno duhoviti i uvijek uz mene. Žao mi je što nisam snimala sa Kajom Žutić, ali zato smo se privatno sprijateljile i imale smo probe, jer igramo zajedno Milicu Miletić. Strah je brzo nestao zato što sam imala sreću da mi prvo filmsko iskustvo bude sa magičnim glumcima i velikim ljudima.
RB/BI: Kao izuzetni baletski talenat 2013. godine si u rodni Bar donijela srebro sa Internacionalnog takmičenja ”Sicillia barocca”, održanog u prelijepoj Modiki. Ipak, opredijelila si se za studije glume na FDU u Beogradu. Šta je bilo presudno da doneseš tu odluku?
ANJA: Upravo to takmičenje na Siciliji me je 2013. podstaklo na razmišljanje o glumi. Predsjednik žirija mi je nakon takmičenja prišao i pitao da li sam nekada razmišljala da se bavim glumom. Tada sam počela o tome da razmišljam, da se raspitujem i konsultujem sa svojim roditeljima.
RB/BI: I sam upis na FDU u Beogradu je ogroman uspjeh. Već u startu je prepoznat tvoj talenat i dobila si šansu da se “lansiraš u zvijezde”. Tvoja prva uloga je bila u predstavi “Balkanska carica” u produkciji “Barskog ljetopisa” 2019. godine. Sada si se oprobala i na filmu. Šta te više privlači gluma u pozorištu ili na filmu?
ANJA: Pozorište je realan život, emocije su kao lavina, u tom trenutku nema pauze, nema privatnog života, ne postoji ništa što ima veze sa mnom, kao Anjom Pavićević. Pozorište je moja prva ljubav, ali moram priznati da sam se zaljubila i u film i kameru. Neopisiv je osjećaj kada je kamera na milimetar od mene, svijet okolo stane, a ja jedina imam odnos sa kamerom. Ne bih mogla da odlučim šta mi je primamljivije.
RB/BI: Reditelj Goran Bjelanović je za tebe kazao da si “glumica koja kada uđe na scenu, kao da je kap sunca kapnula na daske, toliko blistava, pozitivna, toliko svjetlosti ima u toj mladoj osobi”, a reditelj Darko Bajić – “ona je svjetsko lice, što će vjerujem potvrditi i na globalnom filmskom tržištu”. Koliko je teško “breme” da opravdaš povjerenje i potvrdiš talenat? Da li to uopšte doživljavaš tako, ili je gluma za tebe samo igra?
ANJA: Volim pohvale i komplimente, svako ih voli. Ali takve pohvale, ako su istinite, voljela bih da dobijem na kraju samog procesa. A kada ih dobijam u toku procesa, osjećam potrebu da moram biti uvijek odlična i da moram da ispunim sva očekivanja drugih ljudi. Profesor Darko me je mnogo naučio tokom rada na ovom filmu. Ne samo o glumi, već i o istoriji, o našem narodu, prije svega o ljudskosti. Sve sam upijala što me je učio i uspjela da iskoristim i za film, ali i za svoj život. Od njega sam naučila, ali sam i sama shvatila u jednom trenutku: gluma jeste posao, a ne život. Ne treba živjeti samo za glumu i slijepo joj vjerovati. Ali treba biti strastven u svom poslu, voljeti ga i znati igrati se sa njim. E, tada dolazi magija.
RB/BI: Kako izgleda jedan tvoj običan dan u Beogradu tokom ove pandemije koja ne jenjava?
ANJA: Sada je haos u Beogradu, sve je više zaraženih i prosto, moram se čuvati. Moji dani su uvijek uzbudljivi, iako se ne krećem puno. Ujutru sam na fakultetu, i onda provedem neko vrijeme sa svojom drugaricom Janom, sa kojom mi se uvijek nešto neočekivano i uzbudljivo desi. Sada sam završna godina na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Biljane Mašić. Nadam se da ću sledeće godine kod nje upisati i master studije. Trenutno nema posla, snimanja su stala, pozorište takođe, ali i ovo će jednom biti lani. Dan obično završim uz čitanje, gledanje neke dobre serije ili filma sa dečkom. Nekad pravimo večeru ili me povede na neka kultna beogradska mjesta koja volimo.
RB/BI: Šta je to što ti najviše nedostaje iz Bara?
ANJA: Najviše mi nedostaje porodica i cijela moja velika rodbina, zajednička okupljanja i veselja. Pored njih, nedostaje mi moj najbolji drug Nikola i moji drugovi pomorci, moj omiljeni kafić “Varadero” i njihova šljivovica. Nedostaje mi šetnja do svetionika. Nedostaju mi ćevapi i pivo u Starom Baru u ćevabdžinici “Dino” sa moje tri najbolje drugarice- Anastasijom, Lejlom i Ksenijom. Mogla bih dvije strane da ispišem šta mi nedostaje. Ali, moj život je sada u Beogradu. Znam da me u Baru sve čeka kao kada sam otišla i da me Bar uvijek dočeka toplo. Tu sam mirna i sigurna.
