Bježeći od rata u Ukrajini, tridesettrogodišnja Olesia Klepa je sa kćerkom stigla u Crnu Goru 2015.godine i vrlo brzo dobila azil.
Suočena sa brojnim problemima tokom prethodnih godina, uvjerila se, kako nam je kazala, da je Crna Gora evropska država u pravom smislu, jer ju je kao emigrantkinju prihvatila na najbolji način. Zbog toga je odlučila da trajno ostane u našoj državi, a Bar je, zbog njegove širine i topline, odabrala za mjesto življenja.
Olesina majka je već živjela u Crnoj Gori, u Mojkovcu, i to je bilo odlučujuće da dođe ovdje, jer, kako nam je kazala, bježeći od ratnih strahota, smatrala je da je bolje da mir pronađe u zemlji gdje joj je majka. Kasnije se potvrdilo da je to bila dobra odluka, jer je naša država prihvatila na najbolji način.
“Od prvog dana mi se Crna Gora veoma dopala, u potpunosti je odgovarala mojoj duši, ovdje je i more, kao u mojoj Ukrajini. Između naše dvije zemlje ima mnogo sličnosti, u klimi, i prvenstveno, u druželjubivosti naroda. Uprkos brojnim problemima, ovdje sam pronašla svoj mir”, kazala je za Radio Bar i Bar info Olesia Klepa.
“U početku je bilo teško psihički. Mi smo Rusi navikli na sve megalomansko. Puno radimo, fokus je na zaradu, imamo pune ormare, a odjednom sam ostala bez svega toga. Došlo je do neke unutrašnje transformacije kod mene. Shvatila sam da se ovdje drugačije živi, mirnije i relaksiranije, ne misli se toliko na novac, osim kada neko hoće mnogo da zaradi, ide u neku drugu zemlju. Ovdje je narod miran, više se poštuju različite vjere, što, nažalost, kod nas nije slučaj”, kazala je Olesia, koja se, kako je istakla, više puta uvjerila da je Crna Gora evropska država u punom smislu.
“Morala sam da krenem iz početka, i mnogo su meni i mojoj kćerki pomogli UNICEF i UNHCR, psiholozi koje su angažovali, Crveni krst, a od MUP sam vrlo brzo, za nepuna tri mjeseca, dobila azil, na čemu sam neizmjerno zahvalna”.
Ova visprena, inteligentna i vrijedna mlada žena, završila je Fakultet za turizam i somelijersku školu u Ukrajini, gdje je radila više poslova. I ovdje, u Crnoj Gori, željela je da radi i stvara. Kada se udala za poznatog pčelara u Virpazaru, pomagala je suprugu, kupila koze i počela da se bavi kozarstvom, rodila sina, ali nije uspjela da pronađe zajednički jezik sa mužem.
“Ja sam iz komunističke porodice, svi moji su mnogo radili i nisu znali za odmor. Kada sam se udala, u muslimansku porodicu na Virpazaru, shvatila sam da moj suprug ne želi da radim, što je za mene bilo novo i veoma teško da prihvatim. To je i bio dio naših bračnih problema. Prolazeći kroz razvod ponovo sam se uvjerila da je Crna Gora evropska država. Željela sam, kao majka, da sin ostane sa mnom, i uprkos tome, što nisam bila materijalno obezbjeđena, bez stana i posla, sud je odlučio, na moju veliku sreću, da sin pripadne meni, naravno, uz posredovanje i Centra za socijalni rad. Tako sam shvatila da nisu tačne priče da u Crnoj Gori sve funkcioniše po principu veza, kumstava i prijateljstva, već sam kao žena i majka imala punu podršku”, kaže sa suzama u očima Olesia, koja danas sa dvoje djece živi kao podstanarka u Baru, i ne odustaje od rada i borbe da prehrani porodicu, i djecu izvede na put. Pravi torte i kolače, a nada se da će uskoro svoju biznis ideju sprovesti u djelo.
“Nije lako. Djeca su mi još uvijek mala, želim da budem uz njih, pa sam se opredijelila da, za sada, pravim torte i kolače, najčešće noću. Imala sam rekord za Novu godinu i za jednu noć napravila sam čak 12 torti. Pravim isključivo kvalitetne poslastice, ne koristim margarin, već samo puter, šećer u najmanjoj mogućoj mjeri, a umjesto njega, najčešće upotrebljavam domaći med koji proizvodi moj bivši suprug. Pravim i medenjake, kao i razne druge vrste kolača i torti. Planiram da otvorim kafe-poslastičaru, u kojoj bi mušterije mogle da dođu i probaju torte, i odaberu koju bi željeli da im napravim. To bi bila ‘Kuća torti’, a nadam se da ću dobiti i novčanu podršku preko Centra za zapošljavanje. Za sada radim torte i kolače za pojedine kafiće, kao i za individualne porudžbine”, ističe Olesia, koja očekuje da će uskoro dobiti i pravo na stalni boravak, a zatim i crnogorsko državljanstvo.
“Crna Gora je moj život. Odlučila sam da ostanem ovdje, iako mi sestra, otac i ostala porodica žive u Ukrajini. Nakon svega, nadam se da ću dobiti državljanstvo i postati prava Crnogorka”, zadovoljno zaključuje mlada Ukrajinka.
