Miodrag Tanjo Masoničić je Baranima poznat kao nezaobilazna ličnost u organizaciji kulturno-zabavnih manifestacija, učesnik ORA, izviđač, pokretač mnogih akcija, kinoperater… Iako u šezdesetšestoj godini, vitalan je i u punoj formi, starješina Izviđačkog odreda “24. novembar”, ali i čuvar velikog broja odavno zaboravljenih memorabilija iz perioda socijalističkog razvoja Bara, enciklopedija sjećanja na grad u drugoj polovini XX vijeka. Gostovao je u petak u trinaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Rekonstruisao je, pored ostalog, zabavni život djece i omladine Bara šezdesetih, govorio kako je bio član prve terenske ekipe Radio Bara 17. aprila 1979. godine, o proceduri kontrole i puštanja filmova u bioskopu “Pobjeda” na Pristanu, na Ljetnjoj pozornici oko koje su bili zidovi sa komadima stakla na vrhu da se ne bi preskakalo, u bazenu “Inexa” i u novom Domu kulture “koji je bio satelit u odnosu na prošle objekte”, o izradi scenografije za razne manifestacije što je naučio od prof. Mila Vukčevića, o Pop paradi u Baru – prvom skupnom koncertu rokera Crne Gore, za koji je radio scenografiju “na dva nivoa, uz to nije bilo šetajućih svjetala pa sam našao omladince koji su ručno vrtili reflektore iznad bioskopskog platna”, ali i o kultnom dječijem muzičkom kvizu “Subotom u 3” kojeg je vodio Vlasto Bulatović, “a ja sam pravio automatiku uz pomoć Andrije Dabovića – palila se lampica ekipi koja je prva pritisnula taster i tako dobijala priliku da odgovara”.
Poseban segment razgovora bio je vezan za prvi kompleks zgrada u Baru – Zgrade Prvoborca na Staroj raskrsnici – u kome je živio.
“Bilo je mnogo osnovaca i srednjoškolaca u četiri Zgrade Prvoborca i okolnim kućama, tako da igre nije falilo. Radomir Jovetić je pokrenuo Omladinsku organizaciju naše zgrade i ubrzo smo postali veoma aktivni. Dobili smo na korištenje vešeraj, kojeg smo preuredili u neku vrstu kluba za nas, nabavili stolove i stolice, šah garniture i uživali u druženju. Đoko Ivanović je bio blagajnik, plaćali smo simboličnu članarinu, a Nikola Šaranović nam je napravio članske karte. Organizovali smo fudbalske turnire barskih naselja na igralištu osnovne škole preko puta kanala Rene, a u našem timu su okosnicu činila braća Vujačić, Ulame, Jovetići… Za razliku od Pristanjana i Topoličana, mi smo u naše društvo primali i ljude iz drugih krajeva, tako da je za nas igrao budući fudbaler i menadžer Milan Ćalasan, a mnogo kasnije i Zoran Živković iz Polja… Jednom smo organizovali i Prvi Glas Bara u sali bioskopa na Pristanu, sa ulaznicama koje smo radili na geštetneru”, sjećao se Tanjo Masoničić.
Kako je rekao, specifičan užitak predstavljalo je igranje hokeja na ledu na mjestu nesuđenog Sportskog centra.
“Iza Zgrada Prvoborca i kuće Lekića, paralelno sa Domom JNA, 1960. je organizovana radna akcija za izgradnju Sportskog centra, koju je vodio predsjednik omladine Rajko Nikezić. Iskopana je drenaža za stadion, izgrađen nasip za tribine, ali je neko iz Opštine ili Republike ipak odlučio da se tu ne gradi sportski kompleks. Na tom mjestu bi se zimi od kiše napravila velika lokva, koja bi se, ako je bilo naročito hladno, zaledila, pa smo nas desetak igrali hokej sa palicama od dasaka. Zanimljivo, iza je bila i ciglana, što se malo ko sjeća, između Sokolane i Krstiputeva. Kopane su velike rupe, vađena zemlja, oblikovala se cigla, pekla i prodavala”, govorio je Masoničić.
Nedaleko od Zgrada Prvoborca, na putu ka Pristanu, bio je Dom JNA, danas ruinirani napušteni objekat, tada nezaobilazno mjesto zabavnog života Bara sedamdesetih: “Na prizemlju dvije spavaone za vojnike na ulazu, pored restoran i bilijarski sto, a na spratu sala koja je služila za doček Nove godine, sjednice i slično, a u kojoj su bili stolovi za stoni tenis. Ispred Doma JNA je bila velika terasa gdje su gostovale zvijezde estrade, sjećam se ‘Kvarteta Paloma’, Nede Ukraden, Silvane Armenulić, barski bendovi su redovno svirali, za svaku igranku ili koncert moralo se rezervisati mjesto… Za dnevni boravak u Domu je bila potrebna članska karta, a pošto smo mi iz Zgrada Prvoborca živjeli blizu, upravnici Đoko Vukotić i Ranko Radulović su nam dozvoljavali, kao ‘finoj đeci poznatih roditelja’ da uđemo i igramo“.
Masoničić je detaljno rekonstruisao izgled Stare raskrsnice, saobraćajnog čvorišta koga su stariji Barani zvali Krstiputeva – iz pravca buduće Topolice dolazila je magistrala, desno se išlo za Pristan, pravo za željezničku stanicu, a lijevo za Ulcinj, nakon rampe, pored Biskupade, Gvozden Brijega, bolnice, “Primorke”…
“Prva prodavnica je bila tu gdje je i sada samoposluga, iza nje Kikijev kiosk sa sjemenkama, kokicama i kikirikijem, frizerka Behrija Zaganjor i trafika Ljubice Nikezić, kasnije je dodata sa strane slastičara Karađuzovića. Preko puta, tu gdje je sad autobuska stanica, bila je ‘Izborova’ piljara gdje je radila Desa Mašović, pored nje slastičara koja se kasnije preselila kod ‘Turista’, i prodavnica hleba. Iza njih je kasnije dignuta kafana ‘Mali Beograd’, a nasred puta ka željezničkoj stanici bila je jedna kuća. U njoj su stanari bili Đukovići, a vlasnica se zvala Jelena, mislim da je bila tetka Puca Perovića. Do kuće je išao asfalt, pa se naglo prekidao i išlo bi se makadamom oko kuće, da bi iza nje opet išao asfalt do željezničke stanice. To je trajalo tako neke dvije godine dok se vlasnica očigledno nije dogovorila s gradom. Sa one strane gdje je bila osnovna škola, podignuta je pekara, otvoren prvi TV servis ‘Đečević’, frizerski salon Nikole i Stanke Marđonović, napravljen Dom penzionera. Iza njih su bili magacini ‘Prekookeanske plovidbe’ i JNA. Pored Zgrada Prvoborca, ka ulici, otprilike gdje je sad dio bivše diskoteke, bila je banka, prva koja je preseljena s Pristana – Investiciona banka Titograd, filijala Bar. Pored nje u betonskoj kućici benzinska pumpa, prva uz samu magistralu Bar – Ulcinj“, precizan je bio Masoničić.
Tanjo Masoničić bio je višegodišnji akcijaš Omladinske radne brigade iz Bara. Kako kaže, to je bilo nešto što je većina mladih u Baru jedva čekala, išlo se po čitavoj Jugoslaviji.
“Moja prva Omladinska radna akcija je bila 1972, barska brigada ‘Branko Čalović’, Ravna rijeka kod Bijelog Polja, izgradnja pruge Beograd – Bar. Većina akcijaša je bila iz Škole učenika u privredi, uz nekoliko gimnazijalaca i radnika Luke Bar. Pero Savić, zamjenik direktora škole, bio je komandant brigade, a direktor škole Peko Šoć u funkciji običnog brigadira, Dimitrije Dilje Pavlović traser koji raspoređuje ljude i kontroliše šta je i kako urađeno, a Aco Jovetić pomoćnik komandata brigade. Barska brigada je od 1974. nosila ime ‘Vladimir Popović Španac’, komandant je bio Branko Bujić sa Virpazara, Nikola Peroč sa Murvice je bio traser, a za društvene aktivnosti bio je zadužen prof. Andrija Stevović. Svake godine smo dobijali plaketu akcije, svih udarnih dana brigada je bila najbolja u naselju. Od 1979. počinje da se dodjeljuje na nivou Jugoslavije nagrada ‘Veljko Vlahović’, koju smo sve do gašenja ORA redovno dobijali, što je bio nevjerovatan uspjeh. Zanimljivo, nakon zemljotresa 1979. u Baru je organizovana Savezna ORA za obnovu, a Bar je imao dvije brigade – jedna je ostala u Baru da radi, a druga poslata u Sarajevo, na pripremu za izgradnju Olimpijskog naselja. Komandant te brigade bio je moj brat Mićo, a traser Niko Vuksanović iz Brce. Za ORA je mnogo uradio predsjednik omladine Slavko Bakić, pa jedan od komandanata, omiljen među mladima Meto Prconjić, danas malo ko pominje taj zamah i entuzijazam…”, kaže Masoničić.
On napominje da je brigadi koja je 1979. radila u Baru komandant bio Vojo Banović. “Kopan je kanalizacioni kanal od Žukotrlice do Bara, podzemni kanali za trafostanice, a prokrčena je i pješačka staza čitavom trasom kroz šušanjsku šumicu od glavne plaže, pored bunkera, do Kadica i dalje prema Ratcu. Sačuvala se nekoliko decenija, danas je uništena gradnjom. Sticajem okolnosti, čuvam sve vezano za ORA nakon što su drugi htjeli da to bace; čuvam plakete, trake, diplome, jedino je zastava završila kod Zorana Čalovića“, objašnjava Masoničić.
On je posebno potencirao rad i značaj “čovjeka koga su gotovo svi zaboravili”, Milojice Zeka Milićevića.
“U Baru je 1981. održana ORA, na kojoj je jedan od zadataka bio stvaranje uslova za pošumljavanje Volujice. Brigadiri su kopali rupe za buduće sadnice, donosili zemlju iz škrapa, pravili podzide, a kasnije su barski osnovci i gimnazijalci sadili drveće. Jedan od najzaslužnijih za to je Milojica Zeko Milićević, danas doktor nauka u Beogradu, koji je kao predsjednik Organizacije Gorana u Baru uspio da sve to organizuje, da dotjera nekoliko šlepera sadnica u Bar, nađe nekoga ko će to da plati, i organizuje sadnju. Malo ko zna, ali zahvaljujući njemu danas imamo pošumljenu Volujicu, a njegova je zasluga i što imamo plato sa kockama i krugovima na Trgu. Kad su srušene Željezničke zgrade, bukvalno se svaki dan ubijao od sastanaka i molbi kod arhitekata i opštinskog rukovodstva da plato ostane prazan, bez objekata”, kategoričan je Tanjo Masoničić.
Tanjo je jedan od četvorice Barana koji su završili jednogodišnju Političku školu “Josip Broz Tito” u Kumrovcu. Pohađali su je oni kojima se smiješila blistava politilka karijera u socijalističkoj Jugoslaviji.
“Prvi je u toj školi bio Vojo Banović, drugi Marko Šekularac, zatim ja, pa Osman Subašić. Škola je bila izuzetno ozbiljna, u nju si išao u nekim uslovno rečeno zrelijim godinama, poslije dvadesete, a značila je da se na tebe računa kao važan kadar u budućnosti. Mogu da sa ponosom istaknem da sam je završio, što nije bilo nimalo lako, obzirom na kompleksnost gradiva, te da sam bio član tročlane ekipe koja je uradila monografiju te škole”.
No, i pored toga, devedesetih je, veli, prestao da se bavi politikom, i nije zažalio.
“I pored svega što sam, nakon svega, imao ‘pedigre’ da se bavim politikom, jer sam krajem osamdesetih bio član Opštinskog komiteta, član Društveno-političkog vijeća i odbornik u Skupštini opštine, kada je počeo raspad zemlje isključio sam svoj utikač bavljenja politikom. Sva sreća, jer ne bih mogao da istrpim sve što danas govore političari jedni drugima, ne bih mogao da nešto ne učinim da me neko nazove fukarom ili lopovom, a ne da kasnije s tim istim sjedim i družim se. Radio sam devedesetih u vojnom odsjeku, pa sam za jedne bio onaj sa druge strane, a za druge onaj sa prve strane, pri čemu sam, to zna svako ko me zna, i tada i sada bio samo svoj. To je bilo vrijeme kad su ljudi svrstavani u ove ili one, bili kako valja ili kako ne valja, zavisno iz kog ugla je ko gledao. Srećom, našao sam sebe u izviđaštvu, uživao u tome sve ove godine i nadam se da će tako biti do kraja, dokle budem mogao”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Miodrag Tanjo Masoničić.
