Branka Nikezić, kćer narodnog heroja Petra Vojvodića, dijete sa Stare ambulante, roditelj iz Žute zgrade, pa Zgrade “Slovenijalesa”, te Makedonskog naselja, osoba koja je bila sudionik nastajanja najznačajnijih kulturnih manifestacija u opštini, dugogodišnja predsjednica SO Bar, sekretarka SIZ-a za kulturu i obrazovanje, predsjednica barskog dijela DPS, gostovala je u petak u šesnaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorila je, pored ostalog, i o životu na “pravom i barskom Dedinju”, prvim radnim akcijama u Baru, entuzijazmu i poletu omladinaca u podizanju grada, ali i o traženju djece po Staroj Topolici “kad bi stigao cirkus ili još češće kad bi se igrao fudbal, što je priča svih tadašnjih roditelja – znalo se dokle se smije napolje, ali se to kršilo često”, zatim o dugogodišnjem volonterskom radu u Kulturno-prosvjetnoj zajednici, koja je objedinjavala umjetnički amaterizam u Baru, početaka “Barskog ljetopisa” i prvog svečanog otvaranja sa Radetom Markovićem, pokretanja “Festivala pod Starom maslinom”, uručivanja nagrade prvom laureatu Milenku Ratkoviću i specifičnom govoru, “napisanom s puno ljubavi, jer je kuća Ratkovića bila, kao i moja, vazda puna čeljadi”.
Posebnu pažnju, očekivano, izazvale su priče djetinjstva i odrastanja u kući jednog od najčuvenijih Baranina XX vijeka, narodnog heroja Petra Vojvodića. Branka Nikezić je bila i prva Baranka koja je gostovala u emisiji, a da nije rođena u našem gradu.
“Rođena sam u Sarajevu, gdje je otac poslije Drugog svjetskog rata bio u vojnoj školi, a s njime i njegova ratna drugarica, moja majka. Odatle se kao vojno lice selio svuda po Jugoslaviji, a na kraju smo se na duže staze skrasili u Beogradu, na Dedinju, u maloj ulici Milenka Vesnića koja je spajala Užičku i Tolstojevu. Tu se tata i penzionisao u 47. godini života. Pun snage i želje da doprinese društvu, došli smo nakon toga u njegovu Crnu Goru, koju je volio iznad svega. Završila sam četiri razreda osnovne škole u Beogradu, išla u OŠ ‘France Prešern’, koja je bila preko puta rezidencije druga Tita u Užičkoj 15. U školi su učila i djeca poznatih revolucionara – Rankovića, Kardelja, Peka Dapčevića, Tempa, Mitra Bakića… Normalno smo rasli, družili se, išli na sekcije i popodne u bioskop. Živjeli smo obično, kao usred Šušanja, samo što je Tito bio prekoputa. Vrlo smo ga rijetko viđali, ali pamtim tu kapiju ogromnu sa dva krila, napravljenu od impregniranih dasaka sa gvozdenim šipkama između, sa ogromnom kvakom”, sjećala se Branka Nikezić.
Tamo su se rodile još četiri sestre i brat: “Kad je Miloš rođen, bio je jubilej bitke na Sutjesci, jul, tata je bio tamo i svako malo je telefonom zvao da pita za mamino zdravlje. Mama se porodila uveče u kući, ja sam kao najstarija kćer prisustvovala tome, a kad je tog jutra tata zvao, viknula sam mu na telefon: ‘Tata, dobili smo brata’, na šta je nastalo oduševljenje na Sutjesci i pucnjava za prvo muško dijete nakon pet kćeri. Tito je pitao zašto se puca, o čemu se radi, i kad su mu rekli, nasmijao se i dao znak da se slavlje nastavi”.
Najljepše poglavlje života, ističe, počinje ipak u desetoj godini, nakon selidbe za Bar.
“Došli smo 1957. u naselje Stara ambulata, koje su zvali ‘Barsko Dedinje’, sa Dedinja na Dedinje. Komšiluk nas je primio raširenih ruku, brzo smo našli društvo. Prvi dječak koga sam upoznala u Baru bio je Ćaki Lekić, koji je živio ‘preko plota’ i s kojim sam išla u isti razred. On i danas tvrdi da sam ga, prvi put kad smo se vidjeli na ulici, pitala: ‘Izvini, gdeee jee ovde školaa?“. Nisam nikada tako pričala, nisam nikad tako rastezala, Ćaki je sto posto izmislio tu anegdotu, ali se drži nje. A pošto je svake dvije godine iz naše kuće izlazio novi đak, brzo je škola postala centralni objekat našeg porodičnog života. To parče puta od Krstiputeva do Pristana, pored našeg naselja, bila je jedina prava ulica u Baru, a ta naša ulica od 150 metara vrlo živa, jer se njome, pa pored Darovih topola, izlazilo prema Topolici i ovamo prema Pristanu. Livada, borovi i kučići u našem dvorištu, od 5 do 10 uvijek jer je tata bio lovac, to je slika mog djetinjstva, uz sirene broda i zvukove dizalice. Komšiluk je bio ‘sojan’, kako bi se nekad reklo, čitavo naselje kao velika porodica”, sjećala se Nikezić.
Kako kaže, nije se živjelo lagodno, “iako su svi mislili da živimo na visokoj nozi”.
“Nas je živjelo 11 u prizemnoj polumontažnoj standardnoj kući tog naselja od 100 kvadrata, i baba je bila s nama. Živjeli smo samo od tatine penzije, ali smo imali i kravu i svinje i kokoške, naši prijatelji iz Polja su ih držali. Mi smo kao ženska djeca pomagali majci, Miloš je bio privilegovan. Svi smo imali svoja zaduženja, i trkali smo se ko će prije okopati baštu kako bismo zaradili da nas otac uveče pusti u bioskop. U sobi smo spavali u tri ili četiri kreveta po dvije u jednom. I uvijek smo nekoga zaticali ujutro na terasi da sjedi za stolom i čeka da otac izađe da ga traži za savjet ili pomoć. Ne novčanu, no da progovori đe treba. Ljudi su znali da je čovjek koji je htio da učini, ali i da je čovjek koji baš ne bira sredstva da učini to što misli da treba da učini. On je po prirodi bio robusan, pravi Crnogorac onog doba, nije mogao da otrpi nepravdu i imao je potrebu da se umiješa i u ono što ne dotiče ni njega ni porodicu, samo ako misli da nešto nije kako treba. Osjetili su to i opštinski, ali i najviši državni funkcioneri. Nije umio prećutati”, priča Branka o svom ocu Petru Vojvodiću, koji o svojim doživljajima iz rata nikada djeci nije govorio, već su to saznavali “od drugih ljudi koji su nam pričali, na sjednicima, oko logorskih vatri, ali naročito nakon njegove smrti”.
Potencira da je, iako je to teško spojivo s njegovim likom, Petar Vojvodić bio “nježan i osjetljiv prema djeci”: “Uopšte nije bio strog roditelj, potpuno suprotno, čak nas je branio i opravdavao kad se međusobno posvađamo, i kad bi majka počela da viče na nas. Dobila sam batine samo jednom, i to radi dečka. I to radi dečka za koga sam se udala, mog Rajka. Ostala sam duže no što je bilo dogovoreno na nekom omladinskom matineu u Dvorcu, pri čemu je Rajko bio omladinski rukovodilac, koji je živio u našoj ulici. Kasnila sam nekih sat, dva, išli smo nas dvoje preko livade, a tata nas je sačekao, odmah mu je bilo jasno o čemu je tu riječ. Njemu je rekao: ‘Ti, ‘ajde put svoje kuće’, a mi smo ušli u našu kuću. Dobila sam sa nekih 17 godina batine koje i danas pamtim. Otac često nije znao ko je u kom razredu, nije mu ni čudo, svako jutro je po petoro išlo u školu. Samo je jednom bio na opštem roditeljskom sastanku, kad je izbio problem oko profesora koji je došao u našu školu sa zahtjevima da se maltene zaborave svi predmeti i da se svi posvete njegovom. Znajući tatu, nije to bio baš prijatan sastanak”.
Branka Nikezić se sjeća da su sestre učile zajedno i pomagale jedna drugoj. Samo je jedna uvijek bila drugačija od ostalih: “Radmila (Vojvodić, danas režiserka – prim. aut.) je uvijek bila svoja i samo svoja. U kući, kolika god da je bila gužva, ona je znala svoje zadatke i ništa je nije moglo omesti da to završi. U glavi mi je slika – mi svi ispred televizora, koga smo dobili prvi u naselju, pa su komšije dolazile da gledaju seriju ili utakmicu, a ona se povuče u ćošak iza kauča i na koljenima završava domaći, ili čita ili piše, isključena, samo u svom svijetu. Moguće da, kao prva poslije Miloša, onako suptilna i puna emocija, nije osjećala da dobija dovoljno pažnje, pa je stvarala svoj svijet. Kažem, moguće, samo nagađam, ali je bila najljepša i ostala je do danas mlada. Uvijek mlada”.
Dečko radi koga je dobila batine, kasnije muž Rajko, bio je sekretar pa predsjednik omladine Bara, urednik prvog lista u gradu, rukovodio je radnom akcijom u kojoj je i Branka učestvovala – izgradnje sportskog centra iza Zgrada prvoborca, dok je u dvorištu kuće Jovovića bio šator Komande, “pored Mosta maloga, preko puta Vrtića maloga”. Oboje su učestvovali i u izgradnji prve ulice u Baru – Ulice maršala Tita – koju je, kuriozitet, otvorio Brankin otac.
“Pravila se prva ulica, postojale su samo Željezničke zgrade, Oficirske i Zgrada Prekookeanske, danas osnova Ulice popa Dukljanina. Sve se ručno radilo i krčilo, a kamen se nosio na ‘tralji’. Trasa je bila do današnje Ulice Vladimira Rolovića. Kad je tata otvorio ulicu, ostalo je bilo da se u bakrorezu napravi lik maršala Tita i postavi na početku, što nikad kasnije nije urađeno. Bili smo u pregovorima da se to uradi prije desetak godina, u jednom od mandata bivšeg predsjednika Opštine, ali nismo realizovali. Nadam se da to neće biti zaboravljeno”, istakla je Branka Nikezić.
Iako je, kao sekretar KPZ, učestvovala u nastajanju Ljetopisa i Festivala sa Starom maslinom, “skupa sa mnogim za barsku istoriju važnim ljudima”, posebno mjesto u njenom sjećanju imaju kulturno-zabavni hepeninzi povodom dočeka štafete sedamdesetih, ili dolaska samog predsjednika Jugoslavije.
“Potpuno mi je živa slika Titovog dolaska, 1969. godine. Nas su pokupili kamionom otvorene karoserije kod škole na Raskrsnici i vozili nas do hotela ‘Rumija’, gdje je bila bina. Kiša je pljuštala, a mi djeca u teget suknjicama plisiranim ili pantalonama, bijelim košuljama, sa crvenim maramama i plavim kapama. Vozili smo se, onda čekali mokri do kože da se ceremonija završi, pa se vratili pješice pored igrališta na Most od Pristana prema Mostiću kod Ambulante. Mnogi su bili i bosi, jer im je tako bilo lakše da hodaju, a bijele košulje sve do jedne crvene od razlivene boje sa marama… A od mnogih dočeka štafete najbolje pamtim jedan ispred hotela ‘Agava’. Moja sestra Džanja je sa balkona trebala da čita pismo – poruku drugu Titu. Tata je bio na bini, kao član delegacije, iza nje. Džanja je krenula da čita, a on je samo iz pozadine dobacio glasno kroz zube: ‘Skloni kosu s čela’, jer je to bilo nepristojno. Mogu misliti kako joj je bilo – tata, Tito i mnogo ljudi”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Branka Nikezić.
