“Trag ženske borbe” naziv je multimedijalnog umjetničkog programa, sinoć otvorenog, u Zavičajnom muzeju Dvorca kralja Nikole u Baru, kojim je na nov i originalan način prikazana borba žene za slobodu i prava kroz vrijeme, ali i za bolje i zdravije društvo.
Predstavljeni su radovi u različitim tehnikama ( fotografija, slika, skulptura, ilustracije) četiri barske umjetnice – Maje Čakalović, Nade Vojinović, Nede Popović i Tanje Sekulić, a u središtu izložbe bio je i glumački performans na istu temu, koji je izvela mlada glumica Milica Šćepanović, uz muzičku pratnju Andree Siništaj. Postavku je otvorila autorka, kustoskinja Zavičajnog muzeja Draginja Radonjić.
“Trag ženske borbe” je umjetnički osvrt na istorijsku temu – žena, njena sloboda, borba za prava i nastojanje da odgovori svim obavezama koje se od nje očekuju. Izabrane su četiri barske umjetnice koje svojim životom i stvaralaštvom izlaze izvan okvira klišea, ne libeći se da pokažu svoje tajne želje, ali i nezadovoljstvo društvom u kojem žive.
„Ideja je bila da predstavimo barske umjetnice koje su svojim stavom, načinom života i aktivizmom, posebne. One se izražavaju u različitim medijima, ali sa istim, ženskim senzibilitetom i jačinom svog stava, slobodoumno i samosvjesno. Spojili smo sliku, fotografiju, skulpturu i ilustraciju, sa akcentom na performas, u kojem je glumica ispričala koje su sve obaveze žene, koliko ona želi da bude uspješna i da se dopadne društvu, posebno u našem tradicionalnom, pa i patrijarhalnom društvu“, kazala je kustoskinja Zavičajnog muzeja Draginja Radonjić.
Nada Vojinović, profesorica engleskog jezika i književnosti, petnaest godina se bavi fotografijom, kroz koju želi da poruči, prvenstveno ženama, da stvaraju zdravije društvo.
„Inspiraciju crpim iz svakodnevnog života, od razgovora sa ljudima, do filma, serije, muzike, a posebno iz ličnog života, i života žene , njenih želja i istrajnosti u borbi za slobodu“, kazala je za Radio Bar i Bar info, Nada Vojinović, koja je objasnila i svoj projekat “Normalizujmo normalna tijela”, koji slavi prirodan izgled ljudi.
„Kroz tu ideju pokušavam da predočim ljudima da bi trebalo da prihvate sebe sa svim svojim karakteristikama, da se ne utapaju u kalupe nametnute od nekih industrija, već, jednostavno da budu svoji“, naglašava umjetnica.
Tanja Sekulić, koja je završila Pomorski fakultet, a potom diplomirala Slavistiku na pariškoj Sorboni, odvažna je u likovnom izrazu i u svom književnom djelu, ali i ličnom životu.
„U slikarstvu me najviše interesuje portret, to je ono gdje se najbolje izražavam, takođe, aktovi, posebno muški. Žene su te koje su najčešće ‘objekat’, a ja u svojim radovima muškarce smještam u ‘objekat’, i ponašam se prema njima onako kako se oni ponašaju prema ženama, a to je prilično neodgovorno. Zbog toga mi se veoma sviđa ova izložba, jer je posvećena ženi, a jedan dio moje postavke ja posvećujem djevojčici koja je prije par dana silovana u Podgorici. To je strahoviti problem o kojem smo čuli veoma šture informacije u medijima. Zamislite, u XXI vijeku, usred Podgorice, djevojčicu od devet godina silovao je komunalni policajac. To drastično pokazuje kakvi smo i na kom nivou je naše društvo“, kazala je Tanja Sekulić, koja je dugo živjela u Parizu, u Francuskoj, gdje se žene mnogo bolje tretiraju nego kod nas, odnosno, žena je, kako je istakla, ispred svih i ispred svega u ovoj evropskoj zemlji.
„Živjela sam, osim u Francuskoj, i u mnogim drugim zemljama, putovala, jer sam željela da istražujem sebe , a sada želim da svoja iskustva, i dobra i loša, prenesem na mlađe generacije kod nas, posebno đevojčice, uvijek sam na strani žene, da ih ohrabrim, jer je ovdje odrastanje , posebno ženskog đeteta veoma teško, sa surovim normama koje važe za njih, ali ne i za muškarce. Nadam se da ću ja biti tačka prema kojoj će se okretati djevojčice i mlade žene, i govoriti ‘kada je mogla ona, mogu i ja’“, poručuje Tanja Sekulić, čije je drugo polje umjetničkog izraza i interesovanja – portret afrofrancuskih muškaraca. Više upečatljivih radova sa portretima crnaca, koje je Tanja sretala u francuskoj metropoli u vozovima i metroima, skicirajući njihova lica koja, nakon teškog radnog dana, očitavaju tugu i strahotu života van svoje zemlje i svog tla, publika, takođe može vidjeti na ovoj postavci.
Osim radova Nade Vojinović i Tanje Sekulić, podjednako zanimljive su i ilustracije Nede Popović, kao i skulpture Maje Čakalović – maske, nakit i korseti, koji nam pričaju vječitu storiju o fascinaciji ženskom ljepotom i ukrašavanjem, ali i o raskidanju sa okovima tradicije. U središtu ovog multimedijalnog i originalnog umjetničkog programa bio je glumački performans u službi iste teme, koji je izvela mlada dramska umjetnica Milica Šćepanović, uz pratnju na gitari, Andree Siništaj.
„Uvijek je aktuelna tema o ženi, njenim pravima, statusu i borbi. Ono što sam rekla u ovom dramskom monologu, to zaista i mislim – želim da sam jednaka sa svima u prostoriji, a u nekim trenucima se ne osjećam tako. Iako često čujemo da žene jesu ravnopravne sa muškarcima, mislim da činjenice govore drugačije, i da nije uvijek tako, jer još uvijek moramo da se borimo za svoja prava“, kaže Milica Šćepanović.
Izložba “Trag ženske borbe” planirana je bila za 8. mart – Međunarodni dan žena, ali je odložena zbog epidemioloških mjera. Publika je u Dvorcu kralja Nikole može pogledati i narednih petnaestak dana.
