Ovog proljeća, 17. aprila, navršilo se 40 godina otkako je progovorio Radio Bar. Značajna je to godišnjica za čitav Bar, a ne samo za lokalnu radio stanicu…
U Radio Bar sam došao 1. septembra 1987. Zvao me tadašnji urednik Zoran Živković da počnem da radim kao spiker, jer sam ranije učestvovao na audiciji. Bio sam na probnom radu dva puta po 45 dana, a stalni radni odnos zasnovao sam 1. decembra te godine.
I sve što sam postigao u životu, postigao sam iz Radio Bara: oženio se, završio fakultet, dobio djecu…
Kad sam prvi put stupio za mikrofon Radija, u onoj legendarnoj baraci, mislio sam da će srce da mi iskoči od treme. I dan danas kad čujem špicu za „Barsku hroniku“ ili „Promenadu“, zaigraju mi leptirići u stomaku. To poštovanje prema Radio Baru i odgovornost za izgovorenu riječ pratiće me do penzije koja se vrtoglavo približava. Sa nepunih 60 godina najstariji sam novinar u našoj redakciji, a čini mi se da sam juče prvi put preskočio ona dva stepenika koja su vodila u baraku, u kojoj je, s desne strane, bila štamparija, a s lijeve Radio.
Te 1987. godine direktor Radija bio je Momčilo Popović, urednik Radija Zoran Živković, urednik „Barskih novina“ Gordana Vujović, a novinari Ljiljana Đinđinović, Božidar Pavlović, Jovan Plamenac, Aćim Višnjić, Dubravka Janković, Vera Mirković, Nedeljka Pavlović, Dajana Šorović i Vasilije Lalošević, dok je spikerka bila Brankica Goločevac, kasnije Mandić. Nezaboravni voditelj sa upečatljivim glasom bio je Vlastimir Bulatović. Nijedna redakciija Radio Bara, u proteklih 40 godina, nije bila, ni približno, takvog novinarskog i intelektualnog kapaciteta. Njeni članovi ovjenčani su brojnim esnafskim, ali i nagradama za publicistiku i poeziju.
Radio Bar je i tada bio odskočna daska za njegove novinare: Momo, Goca i Jovo otišli su u „Pobjedu“; Božo u TV Crne Gore; Zoran preko Podgorice u Beograd: Aćim, pa Vasko i, kasnije, Suljo Mustafić, u političare; Ljilja je postala direktorka Internacionalnog TV festivala…
Sa fotografije koja je snimljena 9. maja 1989. godine u desku, na dan kad je ugašen Radio Bar (prvi i jedini put i, nadamo se, nikad više), jedino sam ja i dalje u Radiju. Neki su, nažalost, preminuli, neki su u penziji, a neki se bave nekim drugim poslovima. A na slici su, s lijeva na desno: sekretar Dejan Dašić, vozač Zajko Đurović, Božidar Pavlović, Milan Vujović, Dajana Šorović, stražar Baja Drašković, Vasilije Lalošević, Vera Mirković, Jovan Plamenac, Momčilo Popović, ton majstori Viktor Dedaj, Željko Šekarić i Redžo Petović, zatim Dubravka Janković, Zoran Živković i Aćim Višnjić.
Od tri objekta u kojima se Radio Bar nalazio za 32 godine koliko sam u njemu, najkomotnije sam se osjećao (i osjećam) u sadašnjim prostorijama, u Bulevaru dinastije Petrović. Valjda zbog toga što je tu bilo, ipak, najmirnije za sve ove godine. Ali, nikako ne mogu zaboraviti mirise barake Radio Bara, respekt prema tim, kako smo govorili „neuslovnim prostorijama“ iz kojih je u etar letio program koji je čitav Bar slušao i prepričavao; entuzijazam koji nas je nosio krajem osamdesetih godina kad smo mislili da ćemo promijeniti svijet; radost zbog dobrih emisija, neraspoloženje zbog grešaka (odavno ne reagujem ni na pohvale ni na pokude); pripremu sjutrašnjeg programa do duboko u noć kada je, naročito za vrijeme snimanja zabavno-humorističkih emisija, barakom odjekivao smijeh koji se mogao čuti do vrha Volujice; druženja i van radnog vremena, ne samo u kafani nego i po kućama, uz uvijek dobru hranu, piće i muziku; Momov autoritet, Vlastovu harizmu, Božovu duhovitost, Cicinu dobrotu, Dajanin šarm, Željkovu robusnost (govorim o onima kojih više nema, a sa kojima sam radio u baraci)…
Onda je došla „Agava“ koju najviše pamtim po nevjerovatnoj energiji koju smo uložili, pod rukovodstvom Novaka Noca Brajovića, čija je desna ruka bio Boro Stanković, da sve profunkcioniše kako treba (u tim tek neuslovnim prostorijama!) i da se Radio Bar opet nametne kao pouzdan i nezaobilazan faktor kad je u pitanju informisanje o Baru i Baranima. Iz „Agave“ su ponovo pokrenute „Barske novine“ i ta četiri broja koja su izašla pod vještom rukom direktora Moma Popovića i pečatom pismenosti Dajane Šorović i danas koristim kao kredibilno štivo kad pišem o „tim danima i tim godinama“. Ali, to vrijeme pamtim i po ustreptalosti, nervozi, pa i nestrpljivosti da budemo, što prije, avangarda među lokalnim radio stanicama. Čak smo i program, u sopstvenoj produkciji, produžili na 24 časa dnevno, iako, objektivno, nismo imali kapacitet za tako nešto. Uprkos svemu, radilo se predano i svi smo nastojali da svoj posao obavimo što je moguće bolje. Momo je po cio dan slušao Radio, a i Vasku i meni, kao urednicima, kupio je male tranzistore sa slušalicama, koje smo držali u džepovima, pa smo i nas dvojica sve vrijeme imali uvid u program Radija i slušali i što nam se slušalo i što nije.
U „Agavi“ smo preživjeli i dva šoka – jedan mali i jedan veliki. Raspao se DPS, na DPS i SNP, i to je direktno uticalo na Radio. Tek sedam godina kasnije, 2004, transformisali smo se u Javni servis i od tada politika nema stopostotni uticaj na Radio Bar. Ti procenti se godinama smanjuju, ali povremeno i stagniraju. Veliki šok bila je NATO agresija na SR Jugoslaviju. Iz nje smo, čini mi se, kao kolektiv, izašli kompaktniji.
Za tu kompaktnost bio je zaslužan ondašnji direktor Budimir Buco Jovetić. U njegovo vrijeme preselili smo se u nove prostorije, najbolje u Crnoj Gori, makar kada je riječ o lokalnim radijima; postali smo Javni servis i opet smo počeli da se družimo i mimo Radija. Napravili smo desetak nezaboravnih putovanja po Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i Albaniji i, poslije njegove smrti, Bosni i Hercegovini.
Ta putovanja bila su njegova slabost, radovao im se kao malo dijete. Mogli smo satima da razglabamo koja nam je destinacija bolja, gdje ćemo više da uživamo… A sve da bismo bili još kompaktnji, još više vezani za svoj Radio.
Mada ga je partija dovela u Radio, nije bio partijski čovjek. Pod njegovim rukovodstvom Radio Bar je postao pravi javni servis svih građana. Novinarsku slobodu koju nam je omogućio da uživamo nemamo više pravo da izgubimo.
Nekako istovremeno s prelaskom u nove prostorije počeli su i mirni dani Radio Bara. Meni u ovim godinama savršeno prijaju.
Jedino mi, i to mnogo, nedostaju oni kojih više nema, posebno Cica i Dajana, koje su nas posljednje napustile. Naravno, i svi ostali, među kojima su Momo, od koga sam, uz Boška Miloševića, najviše naučio o novinarstvu (Momo Popović je bio ubjedljivo najbolji novinar sa radnom knjižicom Radio Bara), i ono dobrovodsko spadalo, Božo, koji je uvijek bio spreman za zafrkanciju, ali je umio da se našali i na svoj račun. I znao je da pomogne kolegi.
Kad je urednik Radija bio, takođe pokojni, Vesko Tomović, koji je unaprijedio program, uveli smo neke novine. Pored ostalog, ključni, drugi sat “Promenade” bio je rezervisan za kontant sa slušaocima. Voditelj postavi neko pitanje, a slušaoci se, potom, javljaju i raspravljaju o zadatoj temi.
Jednog četvrtka postavio sam pitanje: “Šta mislite o barskoj pijaci?” Pustio sam jednu pjesmu, drugu, pa treću, niko se nije javljao. Onda sam nazvao Boža i rekao mu da će emisija da mi propadne i da mora nekako da je pogura. Božo je nazvao, namontirao glas kao da je baba od “stotinu ljeta” (a to je majstorski radio!) i saopštio da je barska pijaca jedna od najbolje snabdjevenih u zemlji i da je ubjedljivo najjeftinija. Potom se telefon usijao. Svi su željeli da objasne “ludoj” babi kakva je u stvari barska pijaca. I zaista, u to vrijeme pijaca u Baru je bila loše snabdjevena i skuplja, po riječima mog školskog druga, pjesnika Igora Remsa, i od one u njemačkom Kelnu.
Od mene su, po stažu, u Radiju stariji samo Selva, Noco i Brankica. I mi ćemo uskoro, jedno po jedno, otići iz Radija.
I, znate li koliko će za nama zažaliti slušaoci i zaposleni u Radiju? Nimalo!
E, u tome jeste i sva čar najslušanije lokalne crnogorske radio stanice, sva njena moć i tajna dugovječnosti – Radio Bar je uvijek mlad, svjež, uvijek raspjevan. I biće sve bolji, jer njegov dres oblačiće drugi, mlađi i pametniji urednici, novinari, ton-majstori…
Te noći kad smo u hotelu “Franca” proslavljali 40 godina Radija, prisjetili smo se mnogih anegdota…
Onda kad smo odlučivali o vraćanju partijskih knjižica, u znak protesta što opštinsko rukovodstvo ne podnosi ostavku, uhvatili su nas sitni sati. Kancelarija direktora Momčila Popovića bila je prepuna. Svi su željeli da daju doprinos slamanju “otuđenog režima” (godinama rado pijem kafu s čestitim Milenkom Sjekloćom, tadašnjim sekretarom Komiteta, koji mi je odavno oprostio ove moje mladalačke grijehe).
Malo se šta vidjelo od duvanskog dima, a i votke je ponestalo. Svi su, posebno Momo kao najodgovorniji, bili napeti i nervozni. Usred najveće rasprave začulo se kucanje na staklenim vratima direktorove kancelarije.
Glavu je promolio pjesnik, prijatelj i saradnik Radio Bara: “Dobro veče, dobri ljudi.”
Vlastimir Vlasto Bulatović, koji je čučao tik pored vrata, nervozno je reagovao, valjda i da preduhitri potencijalno još nervozniju Momovu reakciju: “Beži, bre, čoveče, vidiš da se ovde raspravlja o biti ili ne biti Radio Bara, Sad si došao da nam smetaš!”.
“Izvinjavam se, ja sam samo htio da vam donesem ovu bocu votke” – kazao je pjesnik lagano, malčice šuškajući na onaj svoj simpatičan način.
Legendarnom Val Kuperu (Vlastovo umjetničko ime), čiji je glas bio i ostao zaštitni znak Radio Bara, namah se promijenilo raspoloženje: “Uđi, bre, čoveče, šta stojiš tu na vratima? Pridruži nam se, sad su nam pravi prijatelji najpotrebniji”.
Vlasto je ustao, prihvatajući pjesnika lijevom, a bocu votke desnom rukom.
