U 24-om izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara gostovao je Stevo Šiško Nikočević (1967). Dobrovodsko dijete, još kao rukometaš barskog “Mornara” zaslužio je poziv u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Uslijedili su zrenjaninski “Proleter” s kojim je igrao finale Kupa evropskih šampiona sa “Barselonom”, potom “Vojvodina“, “Partizan”, “Lovćen”, reprezentacija Jugoslavije… Bio je, na dva suprotna načina, akter najvažnijih rukometnih utakmica koje su ostale u kolektivnom sjećanju žitelja grada pod Rumijom, Mornar – Crvena zvezda i Mornar – Partizan.
Pričao je, pored ostalog, da je “Dobra Voda samo iznad puta, a Veliki pijesak sve ispod”, kako je išao na izvor na Bištinu, “pa se čekalo, posebno kad su počeli da se naseljavaju Beograđani i Novosađani i donose po 20, 30 bidona, no, razgovora nikad dosta”, kako se u sedmom razredu preselio u Šušanj, ali se i dalje autobusima “Tare” i “Autoboke” vozio u školu u Pečurice, iako mu je OŠ “Anto Đedović” bila na 150 m od kuće, ali i o ljetima na Velikom pijesku “gdje su bili samo šatori Vučinića, Pavlovića, Petrovića, Nikočevića… donesu se na početak ljeta i odnesu na kraju, ko god je htio da spava, vazda je bilo slobodno”, a “mene je đed na konja znao da stavi, pa odozgo jašući do plaže”…
Pričao je i da je nadimak Šiško dobio nakon što se preselio u Šušanj, jer je svo društvo imalo nadimke, a njemu su, kad je izlazio iz mora, šiške padale preko očiju, što je bilo dovoljno, kao i to da ga je poziv iz “Proletera” spriječio da položi ispit iz male statike na putu da postane građevinar.
“Najviše sam se kao mali u Dobroj Vodi družio sa Skenderom Kenijem Peročevićem i Vladom Matasom. Igrali smo žurke, rata, jedva smo čekali da neko nešto zida, pa da istovari pijesak koji se nabije kad padne kiša, pa bušimo rupe i tunele i provlačimo kamiončiće. Keni i ja smo se često gađali vazdušnim puškama. I nismo imali dijabole, no sačmu uvijemo u papir i dogovorimo se da pucamo samo u noge. Imao sam rupu neku u trenerci, i on pogodi baš tu, da je sto puta gađao ne bi opet potrefio – ušla mi dijabola ispod kože, prstom sam je vadio da ne vide moji. Prvu vazdušnu pušku sam dobio od jednoga Kalamperovića – pucala je, ali nije mogla pticu probiti. Morao sam se primaći ptici na dva metra, što je bilo skoro nemoguće, sve dok mi otac od radničkih rukavica nije napravio gumicu za nju. Nakon toga, pogodio sam na japanskoj jabuci prvoga kosića tačno u glavu, moj prvi ulov. Vazdušnu pušku sam imao dok nisam greškom ubio jednu našu kokošku, pa se saznalo… Onda – puška u oganj, a kokoška u lonac. A prvo pecanje, isto sa ocem na Veliki pijesak: ubrali smo bambus, ogulili ga nožem, najlon provukli, čep od plute od vina je bio plovak, i otac tražio da uhvatim skakavca. Ja se bunio, đe skakavac, a tu školjke, lumpari, no sam morao poslušati. Čim smo ga nakačili, za pet minuta uhvatismo sarga velikog kao šaka”, sjećao se Nikočević.
Kako kaže, nisu imali mnogo vremena roditelji da se bave djecom, poslije posla išli bi u džardine, šipkove, mandarne – đedovi i babe su pazili koliko su mogli: “Prve radne navike sam sticao sa đedom. Dok je radio na imanju, dao bi mi da vadim kamenje i slažem na jednu gomilu u ćošku. Pošto bih ja to brzo završio, rekao bi mi da je možda bolje da se ta gomila prebaci na drugu stranu. Vazda mi je nalazio posao, samo da ne bih stojao džabe. I danas su mi ostale te navike da trčim u Dobru Vodu na imanje i pomažem ocu i majci”.
Kao dijete, od svega se najbolje sjeća zemljotresa iz 1979.
“Imao sam naviku da se dižem čim svane. Tako je bilo i 15. aprila 1979. Na murvi je bio koš napravljen od žice šestice, kada je teža lopta iskrivi se, ali ga ispraviš i opet šutiraš. Tako je bilo i tog jutra. Vratio sam se doma u 7:10, baba je ustala da skuva po litra mlijeka i stavi malo šećera i kafe da mi zamuti, kad je počelo da trese. Jado moj! Istrčao sam napolje, Lisinj se drma kao da je kula od karata. Pogledam put Bara, a on se ne vidi od dima i prašine. Deset sekundi, petnaest, nakon što je prestalo da trese, bila je grobna tišina, onda jauci, kukanje komšija. Ja sam bio toliko prepadnut da nisam htio živ da uđem u kuću danima. Svi su spavali u netaknutom dijelu kuće ili u baraci, a ja u arnjevima od prikolice, uvukli su mi dušek i ležao sam nasred livade. Morali su da mi okreću televizor prema napolje da gledam ‘Igre bez granica’ kroz vrata. Onda smo brzo pošli da se sklonimo, za Klek, u Vojvodinu, majčini su odatle. Vanja Grbić je bio moja generacija, Nikola malo mlađi, a njihov otac Mišo jako strog, on je bio trener. Samo se odbojka igrala u Kleku, pa i ja s njima, ali mi je jedna lopta na treningu tako legla na volej, fudbalski, da je završila u kukuruze. Mišo mi je samo dao znak da sam završio sa tim sportom, ali nije bilo tako, pokazalo se poslije“, objašnjavao je Šiško Nikočević.
Iako je slavu stekao kao rukometaš, sportsku karijeru započeo je kao – atletičar!
“U pubertetu počinju da se kvare zubi, a zubar je bio Mimo Vukotić, trener atletičara. Svi atletičari su završavali zube preko reda, pa sam i ja počeo da treniram atletiku, i da bacam kuglu šest mjeseci, dok nisam sve zube popravio. Onda je sestra počela da se zabavlja sa Perom Plamencom koji je trenirao odbojku, skupa sa Draganom Lekićem, Vladom Milačićem, Slobom Kneževićem, pa sam se i ja pridružio budućem zetu. U Gimnaziji je tada Žarko Trifunović pokrenuo rukometnu sekciju, gdje su bili Toza, Mijo Ugrenović, Fićo Pejović, ponedjeljkom i srijedom, a ja sam dolazio da ih gledam. Kad sam krenuo u Gimnaziju, priključio sam se, i uporedo trenirao odbojku i rukomet. Ubrzo je osnovan Rukometni klub ‘Mornar’, Trifke je odustao nakon Juniorskog prvenstva u Titogradu i preuzeo nas je kao igrač-trener Zoran Radojičić. Debitovali smo tako ja, Mirso (Mirsad Cenović) i Simo (Goran Simić), Zoran Radojičić je igrao srednjega, a desnog beka, desno i lijevo krilo neki Nikšićani. Nakon što je Zota dobio gadan udarac u dijafragmu, uletio je Nazo (Demirović). Brzo smo se svi uklopili, samo je sa Simom bila specifična stvar – ako ga na zagrijavanju pred meč ubijemo loptom u glavu, brani fantastično, a ako ne, onda loše brani. Potvrdiće i on tu priču. A i Nazo bi mogao”, smijući se, kaže Nikočević, dodajući da mu je majka zakukala kad je došao kući nakon prve utakmica protiv “Partizana” iz Tivta, sa leđima u masnicama od rvanja, štipanja, udaranja laktovima…
“Prije no što sam pošao u ‘Proleter’ bio sam u vojsci, i trebalo je da igramo Juniorsko prventsvo Jugoslavije u Titovoj Mitrovici. Razmišljali su kako da smuvaju da me puste, jer to po zakonima JNA nije dolazilo u obzir, i sjetili su se. Predsjednik Suda Jusuf Bibezić mi pošalje tobožnji poziv za sud, jer me tužio Nebojša Popović da mu dugujem 5000 DEM, a svjedok je Goran Simić. Na tom turniru u Mitrovici proglase me za najboljeg igrača i zovu me u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Kao takav sam došao u Zrenjanin, sposoban, potkovan, radan… Iskoristio sam šansu kao pivotmen. Nisam bio nježan, i nisam nikome ostao dužan tokom karijere. Uvijek sam volio da igram pred punom dvoranom, pred gledaocima koji urlaju na mene, bio sam kao terijer, onda sam još više davao. Sa ‘Proleterom’ sam igrao finale Kupa šampiona za ‘Barselonom’… ‘Barsa’ je te godine izgubila evropsko finale u košarci i fudbalu, i ostao je bio samo rukomet da osvijetli obraz, pa se nije pitalo šta košta da osvoje titulu prvaka“, govorio je Nikočević.
Najvažnije sportsko kolektivno sjećanje Bara devedesetih su rukometne utakmice “Mornara” protiv “Crvene zvezde” i “Partizana”. Šiško je u jednom meču bio u plavom, a u drugom u protivničkom dresu.
“U ‘Mornar’ sam se vratio iz ‘Proletera’ na godinu dana kad su počeli ratovi. A utakmica sa ‘Zvezdom’, u posljednjem meču pred play-off je imala predigru. Mi smo pobijedili njih u Beogradu, u vrijeme kad su bili ‘Jugoslavija u malom’: Butulija, Peruničić, Jokić, Perić, Škrbić… da bi nakon toga ‘Zvezdin’ srednji bek Marković rekao da smo seljačka ekipa i da će nas dobiti usred Bara. Uz to, taj isti momak je Tošića patosirao kad je igrao za ‘Borac’ iz Banja Luke. ‘Zvezdi’ je trebao bod da bi bila prva pred play-off, a ‘Mornaru’ je bilo za peto mjesto, htjeli smo samo da pobijedimo pred našom publikom.
Stajao sam pred meč na centru sa sudijama, Maksom i Švabom, i rekao jednom od njih da vidi atmosferu, jer ne možemo izgubiti pred ovakvom publikom, na šta mi je on samo šapnuo: ‘Matori, opusti se, biće nerešeno’. Nisam ja tad obraćao pažnju, ali je utakmica, naravno, završena neriješeno. Imali smo deveterac 7-8 sekundi prije kraja, ja potrčim po loptu, a onaj baksuz Marković krenuo da krije loptu od mene. Meni pukne film i nabodem ga. Krene poslije stampedo na njega, nije znao odakle mu puca. Miro Vujošević, danas direktor rukometnih liga, dao je jednu ‘učiteljsku’ Nenadu Peruničiću jer je krenuo da brani Markovića. Pošto je ‘Zvezdi’ trebao bod, rečeno je da je već bio završen meč kad su izbili incidenti i da rezultat ostaje, pa niko nije kažnjen. Dakle, iako se priča svašta o tome, nije istina da je čitav tim ‘Zvezde’ dobio batine, već samo Peruničić jedan udarac i Marković osvetu za ‘minuli rad’“, plastično je objašnjavao Nikočević.
Drugi meč je Baranin dočekao u dresu beogradskog “Partizana”.
“Trebao sam da idem još nakon ‘Proletera’ u tim ‘Gaeta’, u Italiju, ali trener Hrvat nije htio Jugoslovena, pa sam, nakon ‘Mornara’ otišao u ‘Vojvodinu’, ostao godinu dana, proglašen najboljim pivotmenom prvenstva i prešao u ‘Partizan’, pa postao reprezentativac. Zanimljivo, ‘Proleter’ je igrao finale KEŠ-a, a nijednog reprezentativca nije imao. Nije se moglo od velikih gradova. U ‘Partizanu’ odlična organizacija, strašan klub, sve kako treba, te smo godine došli Blažo Lisičić, Petar Kapisoda, Nenad Puljezević i ja. Prve godine smo osvojili titulu, druge opet titula, treće smo pali jer je otišao dio tima. Taj meč, o kome se u Baru i danas govori kao o najluđem ikada, bio je revanš polufinala Kupa Jugoslavije. ‘Partizan’ je u prvom meču pobijedio sa osam razlike. Moji su saigrači govorili da ćemo se prošetati do finala, a ja sam ih upozorio da se ne šale, da osam razlike jeste veliko ali da ja znam kako izgleda igrati u Baru”.
Međutim…
“Domaći teren je značio da svako poluvrijeme imaš 2-3 lopte od strane sudija. Realno, ‘Partizan’ je bio bolji, i smatrali su kako može da nam se desi jedino da pod pritiskom publike izgubimo dva-tri razlike, ali ništa bitno za sjekiraciju. U samoj sali mene su Barani super dočekali, ali i sve ostale, čak je moj sestrić Vlado Plamenac došao da se zagrijava s nama… Sve divno. Dok nije počela utakmica!
Naravno, krcato publikom do posljednjeg mjesta, i preko toga. Sjedišta na po metra od linije, aut nisi mogao da izvedeš da te neko ne povuče za dres ili rukav.
Bila je žestoka i gruba igra ‘Mornara’ na granici isključenja, i rezultat se pravio, razlika je rasla… Međutim, da bi takvu utakmicu dobio, moraš da igraš 60 minuta punom snagom, a ‘Mornar’ je nije imao. Da bi barski igrači malo došli do daha za nastavak, sjetili su se da ugase struju u sali. Ko će drugi do moj drug Nazo Demirović? On je bio desni bek i vikao nekome u publici: ‘Ugasi svijetlo’, a ovaj je odgovarao: ‘Ne umijem’, pa se zato usred utakmice probio kao šilo kroz publiku, dotrčao do sklopke i ugasio svijetlo u sali. Svakako bi to Nazo bolje ispričao, i nadam se da će biti prilike da se sve jednom konačno raščisti i zapiše u istoriju sporta Bara. Znao sam da mene neće niko udariti u mraku, ali bilo je ‘učiteljskih’ pojedinim igračima ‘Partizana’.
Sjećam se, u jednom trenutku smo napravili višak na desnoj strani za Rosketa, i kad je naš desni bek dodao loptu krilu, najednom – Rosketa nema da je primi. Đe je Roske? Mirso Cenović ga je počupao za šorc pa nije uhvatio loptu, a sudija ‘ništa nije vidio’… Na kraju je ‘Mornar’ dobio potrebnih devet razlike, ušao u finale, što je do danas najveći uspjeh barskog rukometa“, objašnjavao je Šiško.
Sticajem okolnosti, nakon nastupa na Mediteranskim igrama u Bariju, obreo se, umjesto u Trstu, na Cetinju, u “Lovćenu”, nakon nevjerovatne upornosti Bogdanovića i Ražnatovića koji su gradili šampionski tim.
“Ostao sam u ‘Lovćenu’ divnih pet godina, generacija Đukanovića, Kapisode, Mrvaljevića, Čuture, Đurkovića, Puljezovića, Marka Dobrkovića… Došli smo do četvrtfinala Lige šampiona i izvukli na žrijebu najjačeg od svih – ‘Kil’, izgubili u Njemačkoj 13 razlike, dobili na Cetinju 6-7. Međutim, od svega se najviše pamti onaj meč sa ‘Sportingom’ u Lisabonu. Poveli smo 4:1, a onda su sa fudbalske utakmice došli njihovi navijači i počeli da provociraju naše stjuardese, koje su bile na tribinama. Umiješao se i Miško Vuković, pa ga je jedan udario nogom. Mi smo se primakli tribinama da zaštitimo naše ljude, bilo je gurkanja i dobacivanja, a onda je najednom srušena zaštitna tribina. Uletjeli smo u publiku i rastjerali ih, nismo bili nimalo nježni, baš smo ih slagali jednog po jednog. To je bio presedan u sportu – da igrači ulete u publiku i napadnu je. Nije za pohvalu, ali jeste da se zabilježi“, iskren je Nikočević.
Na kraju karijere bio je dvije godine u Itaiji, u firentinskom timu “Prato”, a karijeru je završio u 36-oj godini: “Vratio sam se zbog bolesti oca, koji je srećom još živ i zdrav, a mogao sam po fizičkoj spremi do 42. igrati”. Bio je prvo pomoćni trener kadetske selekcije Crne Gore, pa trener u crnogorskim klubovima, u školama rukometa… Iz jedne takve izašli su poznati barski rukometaši, ali i njegov sin Božidar – Božo.
“Meni je žao što je Božo rukometaš. Dok sam bio u Italiji, bio je odličan fudbaler u tamošnjem timu, vidjelo se da je strašan talenat. Kad sam se vratio u Crnu Goru, i on sa mnom, počeo je da trenira u Baru, no jedan od trenera mu nije dao da igra pošto je morao na toj poziciji da bude dječak od jednog… Tu je Božo izgubio volju i tražio me da ga naučim da igra rukomet. Uspjelo je, zadovoljan sam, trenutno je u Italiji, u ‘Sienni'”.
Šiška i sina Boža povezuje, osim rukometa, još jedna strast – podvodni ribolov.
“Prvo moje ronjenje je bilo sa strijelom – biti Šušanjanin, a ne umjeti to, bila je sramota. Krali smo suncobrane u ‘Amfori’, pa od tri žice pravili luk, a od četvrte strijelu.
Počeli smo da se takmičimo sin i ja, ko će uhvatiti više – moj najveći ulov je gof od 13 kg prije 3-4 godine, a njegov je imao 32 kg; imao je i veću oradu, korbu, ali nije krnju, moja krnja od 7 kg je veća. Kad i to prestigne, a hoće, završio sam takmičenje. Ovo sve ‘na dah’, naravno, nikako bocama, samo sportski“, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Stevo Šiško Nikočević.
