Dušan Raičević: Asteriks, festival Naša radost, prve pare od košarke, Zizijeve igrice i Buba iz 1974.

U petak je emitovana jubilarna, 25. emisija serijala “Priče s Baranima” na talasima Radio Bara.

Urednik emisije Željko Milović je od 2. oktobra 2020. ugostio Čeda Ratkovića, Vlada Iličkovića, Jovicu Mašanovića, Mimu Vukmanović, Miluna Lutovca, Joca Radovića, Vaja Sinanovića, Andra Drecuna, Vaska Miloševića, Mikija Vukića, Zorana Ćalovića, Branku Nikezić, Pipa Jovovića, Tanja Masoničića, Gaša Radonjića, Eminu Alković, Šonka Darmanovića, Milana Šćekića, Emila Kukalja, Bobana Mijovića, Sašku Vojvodić i Šiška Nikočevića, koji su, svaki iz svog ugla i na svoj način, oživili Bar iz ranijih decenija.

Gost u jubilarnoj emisiji bio je predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević.

Dijete sa dvije lokacije, zahvaljujući babama – prve između Tabije i Kapljeve i druge u Makedonskom naselju, Dušan Raičević se u razgovoru prisjećao događaja koji su mu obilježili djetinjstvo, školu i studije, ali i važnih mjesta, ulica i ljudi “koji su činili i čine Bar najljepšim mjestom na svijetu”. Dva su kurioziteta obilježila ovo gostovanje – prvi put je na nekom mediju gostovao kao Baranin (“ta mi uloga najviše prija”) a ne kao predsjednik Opštine… Ujedno je bio i najmlađi od svih gostiju do sada.

“Moj pređed sa očeve strane bio je Marko Sekulić, a sa majčine Milo Tomović. Prađed Marko je bio učesnik tri rata, ugledni Baranin, čovjek koji je bio spreman da se vazda odazove pozivu da brani Bar i Crnu Goru, komandant partizanske jedinice u Mikulićima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Moja prababa, njegova žena, jedinstvena je na ovim prostorima jer je jedina dobila od Njemaca ‘ausvajs’ – propusnicu u kojoj je pisalo da može da posjeti svog muža u partizanima. Tokom rata je porodična kuća Sekulića više puta paljena kao poruka komandantu Marku u Mikulićima. Sa prađedom je u partizanima bila i moja baba Saveta, koja danas ima 98 godina, i priča mi događaje iz tog perioda, dobrog je mentalnog zdravlja, pa bilježim njene sekvence sjećanja. Ja se šalim da je danas kao neki poglavica – ne priča puno, ali kad progovori sve je na mjestu i s mjerom, stvarno uživam u svakom trenutku koji svakodnevno provedem s njom. Sa druge strane su moji Tomovići, Milo i Zorka rođena Mašanović, koji su držali čuvenu prvu veliku kafanu-restoran na Pristanu. Zorka je bila glavna kuvarica, i nakon smrti Milove nastavila sa poslom, da bude stub porodice, kćerkama i sinovima. Rekao bih ipak da su u meni dominantniji ti korijeni Sekulića, odnosno Mikulića”, počinjao je priču predsjednik Opštine.

Jedan dio djetinjstva bio je vezan za barsko Polje.

“U Polju nije bilo puno djece mog godišta. Brat Marko je imao društvo, pa sam znao da trčim za njima, ali su me ćuškali sa strane, kao sve mlađe. Sve se mijenjalo kad bi tokom ljeta dolazio moj najbolji drug Nemanja Vujić koji je živio u Beogradu, bili smo svuda po Polju, po žaropeku i po mraku. Tad su bili popularni filmovi Asteriksa i Obeliksa, a mi smo na ostacima stare kuće Sekulića igrali svako svoju ulogu. Toliko smo se uživili da smo pripremali i čarobni druidski napitak, pa sam pomislio kako je toliko moćan da mogu da skočim sa sprata. Srećom, nisam imao povreda, ali sam dobio kući porciju”, sjeća se Raičević, ali posebno ističe dvije epizode  u vrtiću na Tabiji.

“Morao sam ići u vrtić, radovao sam se tome, jer je bilo puno djece. Učiteljica je bila Ljilja Vujović, pomoćnica Rujka Jelenić, a kuvarica majka Srećka i Sava Pavlovića. Međutim, vrtić sam pohađao samo sedam ili osam dana, jer se nisam slagao sa preporukama učiteljice. Ona je htjela da budemo na drugoj strani, a ja sam želio s kockicama. Nisam poslušao, pa me poslala po kazni u ćošak. Ispoštovao sam to, ali sam majci odmah po dolasku kući rekao da sam od sjutra ‘na bolovanju’. Čuo sam da se pominje ta riječ kad se ne ide na posao, i odlučio da sam i ja na bolovanju. I nisam više išao nikada u vrtić. Pustili su me ipak da prisustvujem jednoj svečanosti u susret Novoj godini, čekali smo Djeda Mraza, ali sam se mnogo razočarao jer sam prepoznao da je Djeda Mraz u stvari Rujka. Dok me držala u krilu, maskirana, vidio sam da su to njene papuče na nogama”.

U Makedonskom naselju, kod druge babe, druga situacija: “Puno je bilo djece. Igrali smo na parkingu, koji je bio naš poligon za fudbal i košarku. Tu gdje je sad ‘Banjalučki ćevap’ su se gradile zgrade, pa smo znali da se ušunjamo u gradilište, otkinemo komade siporeksa i koristimo ih kao krede, da crtamo poligone od ‘kockica’ do ‘1-2-3’, to je bila naša igra staze sa preprekama za autiće, ko će prije da stigne do cilja. Koš preko puta kuće Markovića je bio čuven, onda je i na gornjem parkingu podignut još jedan, a znali su stariji ‘Makedonci’ da ‘pronađu’ negdje u drugim naseljima i već gotove golove. Vladala su pravila, svaki kvart je bio ‘država za sebe'”, objašnjavao je Raičević.

U osnovnu školu je, veli, pošao u najgoroj, 1991. godini, i završio je usred NATO bombardovanja, “a mi zainat igrali fudbal pored škole, nekih 20 metara od garnizona, koji se smatrao potencijalnom metom”.

“Bio je dobar teren za klikere na Tabiji, ali je najčuveniji bio ispod dubova kod škole ‘Meksiko’, idealno izglačan. A tu su bili i najbolji stadioni za fudbal poslije škole. Osnovne škole se sjećam i po nezaobilaznoj stanici na putu do kuće – ‘Otpadu Čačak’ gdje je radila moja baba, a u kome je bilo svega, od knjiga do raznih skalamerija, ali nama su najviše značili strani časopisi, njemački ‘Bravo’ i ostali, sa posterima koje smo kačili po zidovima. Otpad je bio bitan i jer je imao česmu na kojoj smo vazda pili vode. U školi je znalo da bude i danas zabranjenih vaspitnih mjera, to nije tajna nikakva. Nastavnik Ratko Kovačević, recimo, pa naš razredni starješina Ljubo Novčić je imao kablove sa čvorom na vrhu kojim je znao da kažnjava, ali se svi sjećaju specifičnog načina disciplinovanja od strane nastavnika muzičkog, rahmetli Alila Ravije, koji nas je ‘čašćavao čajem’, a to je bila jedna od drvenih palica, ispotpisivanih od strane učenika: ‘Dođi ovamo da ti dam čaja’. U nekim situacijama, da se ne lažemo, to je bila jedina mjera koja je mogla da se primjenjuje prema đavolastim učenicima od kojih se nije moglo raditi”.

U osnovnoj školi je Dušan Raičević počeo i sa prvim časovima košarke.

“U školi je Pero Blažević iznjedrio generacije košarkaša, pokrenuvši sekciju. Oformljeno je VOLI takmičenje barskih škola i tu su mnogi talenti isplivali, od Bobana Tošića, do Mladena Šekularca, Veska Nenezića, koji su se vezali za ‘Primorku’, a ona je forsirala rad sa mlađima. Ja sam htio da budem dio te sekcije, a Pero je bio uporan u tome da od mene napravi novoga Savićevića, kako je govorio, jer sam bolje igrao fudbal. Nisam htio ni da čujem. Najvažnije sam u košarci naučio od Pera, ali pamtim kako nam je govorio da ne možemo svi postati dobri košarkaši: ‘Neko će postati dobar sudija, neko dobar trener, a neko dobar navijač’. Ja sam postao dobar navijač. Košarkaški treninzi u školi su počinjali u 7, a škola u 7.45, što je značilo da sam morao da se budim u 6 i pješke dođem do sale. Moraju svi priznati – moji drugari, Damir Krnić, sin rahmetli košarkaškog sudije Cakija Krnića i Duško Malović, čija je majka bila košarkašica ‘Budućnosti’ su bili dominantni košarkaši u odjeljenju“.

Košarkaška priča ima nastavak sve do seniorske konkurencije.

“Poslije nekoliko mjeseci kod Blaževića, ‘Mornar’ je regrutovao mlađe generacije, konkretno pokojni Nebojša Milošević, koji je doveo nas 30-40 u OŠ ‘Jugoslavija’. Profesor Đonović je bio na prvom treningu, a onda Vanja Vujadinović i Levi Božinov. Tada se rađa gradski rivalitet podmlatka ‘Primorke’ i ‘Mornara’. Sjećam se jednog sjajnog meča u sali Poljoprivredne škole, gdje je ‘Mornar’ pobijedio jedan razlike, a Saša Pavlović im je sam dao 61 poen. A u ‘Primorci’ Brano Mandić sa ‘gumenim rukama’, Saša Škerović, Mladen Šekularac, Vesko Nenezić, Veljko Nedić, Kujović, to je generacija koja se odlično kotirala i na saveznom nivou. Bili su nam idoli i učili smo od njih. Ja sam bio plejmejker, prilično brži od konkurenata, nisam bio preveliki talenat, a ni visina mi nije bila jača strana, ali sam dosta trenirao, da nadoknadim sve to. Prošao sam sve selekcije ‘Mornara’, koji se tada ugasio, pa se formirao omladinski KK ‘Bar’ kojeg je vodio Zoran Džigi Jovićević, a koji je poslije fuzionisan sa klubom ‘Tina Time’ Slavka Šaljperića. Tada sam sa drugarom Ivanom Nišovićem imao tri treninga dnevno – sa kadetima, juniorima i seniorima koje je trenirao Peđa Despotović, pa sam više vremena provodio na treninzima no učeći. Do odlaska na faks sam igrao. Prve pare koje sam zaradio bile su u košarci. U koverti 20 DEM od gazde Slavka Šaljperića zbog odigranih posljednjih par minuta u derbiju Tina Time – Primorka. Postigao sam poene preko Marka Mitrovića, dominantnog centra sa najoštrijim laktovima bivše Jugoslavije. To su bio seniorski meč, a ja sam kao junior bio dvanaesti igrač i dobio priliku da igram. I danas se družim intenzivno sa ondašnjim drugarima i obrnemo rekreativno partiju basketa, a igrati pored legendi kao što su Šule (Radoslav Šušić) ili Rara Pešić za mene je posebna satisfkacija”.

Ljeta su bila poseban priča. Djeca iz Polja su išla ka “Matadoru” i “Šansi” na Velikom pijesku, ali “kad smo se malko uhvatili godina, najviše smo bili na gatovima”.

“Posljednji gatovi su bili prazni, a nama naročito bitni zbog skokova i golova za vaterpolo. Ko se ne bi sjećao dominacije Željka Džona Đalovića koji je imao najbolji šut, Nikola Tanjov Masoničić je igrao, Milovan Rudić, Milan Popivoda… Bili su tu neki ratni bodovi prefarbani u bijelu boju, ‘Romanija’ je bila izazovna tačka za sve koji su željeli da skaču hazarderski u vodu, posebno kad su tu bile neke curice. A postojala je i jedna drvena brodica na suvom vezu, pa su preko nje momci preskakali i pramac i dio betonskog bloka iza nje i onda doticali more što je bilo izuzetno opasno, a u čemu su dominirali Kožni (Saša Vuković), Karo Papazi, Caki Novaković…“.

Malo je poznat podatak da je budući predsjednik Opštine Bar bio gradska uzdanica i na dječijem pjevačkom festivalu “Naša radost” 1994. i 1995. godine.

“Sve je počelo u Muzičkoj školi koju sam učio tri godine. Nakon pripremnog razreda kod Ljiljane Lero, slijede dvije godine kod profesora gitare Ranka Domazetovića. A gitaru sam odabrao samo radi Bojane Brajović koja je već tada bila virtuoz i najveći talenat. Poslije pripremnog razreda, direktor Božo Rakonjac je molio oca da pređem na violinu, ali sam ja htio samo gitaru i ništa više. Međutim, izdržao sam dvije godine, žao mi je što nisam bar akorde naučio. A za učešće na festivalima ‘Naša radost’ me nagovorio pokojni kompozitor i muzičar Miki Jelenić. On je komponovao muziku, a Jovica Mašanović pisao tekst ‘Sirano i Robin Hud’ (‘Moj brat Vlado je Sirano, a ja sam Robin Hud’, tako nešto…). Prvo učešće je bilo u Domu omladine ‘Budo Tomović’, a druge godine smo snimali u u studiju TVCG. Nisam osvojio nikakvu nagradu, ni u jednoj godini, ali mislim da je prvi put među pobjednicima bila Nataša Bekvalac, a druge godine Stefan Filipović sa ‘Ljubavnom zujalicom’“.

Kako je naveo, dani u Gimnaziji su najljepše godine njegovog života.

“Kad sam upisivao Gimnaziju, postojali su društveno-jezički smjer sa četiri odjeljenja i prirodno-matematički sa dva. Među đacima je vladao mit o ‘strašnoj Olgi Marojević, strogoj prof. latinskog’, pa sam se odlučio za prirodno-matematički, jer je tamo latinski bio samo jedne godine. Međutim, ja sam toliko zavolio latinski da mi je ljeto između 1 i 2. razreda proteklo u šetnji korzom (prvi put sam izlizao patike od hodanja) i latinskim poslovicama. Tokom Gimnazije, kultno mjesto su bile igrice u Robnoj kući kod Zizija (Zdravka) Dabanovića. To je, u stvari, bio nastavak kulta odlazaka kod Teta Danijele. Najviše  sam vremena proveo igrajući igricu ‘Mustafa’, pa na fliperima i formuli, i na stonom fudbalu (‘zabranjeno roštiljanje’). U starijim razredima smo trčali u ‘Potkovicu’ – ‘MM’, ‘Mond’, ‘Vivu’ sa bilijar klubom…”.

Dušanov otac Miodrag Miki Raičević bio je veoma poznata društveno-politička i privredna figura Bara i Crne Gore od kraja osamdesetih do početka XXI vijeka, najpoznatiji kao direktor Direkcije za javne radove Vlade Crne Gore.  

“Tata je imao priliku da uči od najboljih, jer je 1979, kao mlad inženjer, bio u timu obnove grada, slušao stručnjake iz Makedonije koji su podučavali naše. Ponosan sam na ono što je uradio za grad, i što je postigao kao direktor Direkcije za javne radove, ali i na to što, gdje god da pođem u Crnoj Gori, neko ima lijepu priču za njega. Volio sam često kao mali da budem s njim na barskim gradilištima, tada je ‘Put Bar’ gradio većinu stvari, ali sam posebno uživao da budem sa radnicima kad imaju marendu, da jedem s njima, naročito špagete. Bio je otac vrlo posvećen poslu koji je radio. Naročito mi je drago što je bio među najodgovornijima za izgradnju stadiona na Madžarici sa prvom i još uvijek jedinom atletskom stazom u Crnoj Gori. Zanimljivo, neposredno pred moj odlazak na fakultet u Dubrovnik, 2003. godine, dao mi je novac za sve četiri godine studiranja, samo nekoliko dana prije no što mu je ustanovljena dijagnoza tumora na mozgu, očigledno je predosjećao. Majka Vesna se više od 20 godina borila sa multiplom sklerozom, i umrla prije tri godine sa neispunjenom željom da se vrati u svoju ‘Sedmicu’ ili na Pristan”.

Neizostavna stavka razgovora sa predsjednikom Opštine Dušanom Raičevićem je i njegova “folksvagen buba”  iz 1974. godine.

“To je porodična priča, ne samo moja. ‘Bubu’ je od svoje majke dobio otac 1974. za kraj studija i odsluženu vojsku. Kupljena je u Dubrovniku u salonu ‘Minčeta’. Otac je htio da bude kabrio verzija, ali je legendarni automehaničar Marko Kavaja rekao da to nije dobra ideja i da mu neko može žiletom razrezati krov, a ako kupi ‘pravu bubu’ on će je servisirati dok je živ. Nakon očeve smrti, ‘buba’ je čekala dobrih deset godina da je restrauriramo brat ili ja. Uradio sam to 2016. i svakog proljeća počinje sezona njene vožnje. Buba je i dalje u odličnom, voznom stanju, lako prolazi tehnički pregled. To je porodična emocija, na tom vozilu sam naučio da vozim i nadam se da ću uspjeti da tu ljubav prenesem i budućim generacijama.

Vozim i motor još od 11. godine, kada mi je profesor Ilija Lemajić poklonio mali ‘tori’ koji je išao 70 metara od kuće do kapije, a prvi skuter sam dobio sa 14. Položio sam A kategoriju vožnje sa 16 godina. I danas vozim vespu, često dolazim motorom na posao i idem kroz grad, i to ne želim da prestajem da praktikujem. Interesantan mi je električni trotinet, jako bih volio da to isprobam”, zaključio je Raičević gostovanje u emisiji “Priče s Baranima”, uz opasku: “Rekao sam sebi, kad sam preuzimao funkciju u opštini, da neću da se prilagođavam poslu, već ću normalno da šetam, da pijem kafu gdje god ja hoću, da mogu da pogriješim i priznam grešku, a da ću se truditi da radim najbolje što umijem, ali i to da želim da budem običan građanin ovog grada, Baranin, i da ama baš svuda apostrofiram naš lokalpatriotizam po kome smo poznati, ma koje vjere i nacije bili, od toga neću da odstupim“. 

Share.

Comments are closed.