Miroslav Jovanović Timotijev, pjesnik iz Bara, jedan od najistaknutijih predstavnika crnogorske savremene književnosti, esejista, književni kritičar, kolumnista, “princ grobljanske poezije”, svoju humanitarnu misiju, započetu prije nekoliko godina, nastavio je donacijom 400 knjiga iz svoje bogate biblioteke Bolnici u Brezoviku. Što ga je podstaklo da to učini, kako je pokrenuta inicijativa pod motom “Mijenjao bih životnu priču”, kako glasi i stih jedne njegove pjesme, kakva su mu sjećanja na lijepe, ali i teške trenutke u Brezoviku, u kojem doktori i sestre, kako nam je kazao, liječe stručnošću, dobrotom i toplinom, razgovarali smo u njegovom domu, svojevrsnom hramu knjige, u kojem ljepotu umjetnosti i ljubavi, ali i surovost života, dijeli sa suprugom, pjesnikinjom Milicom Vukmanović Jovanović.
Miroslav Jovanović Timotijev, koji preko 50 godina istinski živi sa poezijom i knjigom, svoju humanitarnu misiju započeo je prije nekoliko godina, darivanjem 365 knjiga Domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj, zatim je sa tadašnjim predsjednikom Opštinskog sindikalnog povjereništva, Jovanom Buckom Stojanovićem posjetio Specijalno odjeljenje u OŠ “Jugoslavija”, gdje su knjigama i drugim poklonima obradovali djecu sa posebnim potrebama, a nije zaboravio ni đake pješake u najudaljenijim selima na sjeveru Crne Gore.
Prije nekoliko dana, 400 knjiga iz svoje bogate biblioteke, poklonio je Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, ustanovi koja je, kako je kazao za Radio Bar i Bar info, uvijek imala divne ljekare i medicinsko osoblje, bisere crnogorske medicine.
“Sjećam se dr Počeka, dr Borozana, dr Miša Maksimovića, dr Raca Mijanovića i drugih, do najnovije ekipe koju predvodi dr Predrag Pejović, a imao sam priliku da upoznam i dvije prekrasne dame, Dragicu Barović Gudelj i Mariju Stolić. Svi ljekari i medicinske sestre u ovoj zdravstvenoj ustanovi, svojim odnosom, doprinose da se ni u jednom trenutku ne osjećate sami, već kao da ste u svojoj porodici, a i bolesnici, poneseni takvom atmosferom, su srdačni i blagonakloni jedni prema drugima. To sam vidio i kada je moj otac ležao tamo, a osjetio sam i sada kada sam i ja pacijent ove bolnice. U znak zahvalnosti, i uvažavajući njihovu borbu za svaki ljudski život, a razumijevajući je tim više jer je i moja kćerka ljekarka, želio sam da im poklonim knjige”, objasnio je Timotijev, kojeg za bolnicu u Brezoviku vežu lijepe, ali i tužne i teške uspomene. Lijepe su kada je sa mladim pjesnicima (Dragan Radulović, Dušan Govedarica…) , ali i eminentnim književnicima iz Crne Gore i bivše Jugoslavije, (Vito Nikolić, Vukman Otašević, Meša Selimović, Desanka Maksimović, Mira Alečković, Vesna Parun…), obilazio škole, Željezaru, Rudnike boksita, te i bolnicu u Brezoviku i pacijentima govorio stihove. One manje lijepe i tužne, takođe su obilježile njegov život u najranijoj mladosti.
“Moj otac se liječio i umro u Brezoviku, kada je imao samo 46 godina. To je bilo moje prvo i rano suočavanje sa smrću u porodici, što mi je bilo veoma teško, i zaista me isprofilisalo kasnije i kao čovjeka, a posebno kao pjesnika. Iako me smatraju ‘princem grobljanske poezije’, ja sebe doživljavam samo kao šaptača u groblju”, kaže pjesnik Timotijev, koji danas o svojoj teškoj bolesti priča sa neobičnom lakoćom, čemu je, možda, doprinio upravo prerani susret sa smrću i druženje sa mrtvima.
“Ja se jesam rano upoznao sa smrću, a i u poeziji sam izuzetno blizak sa njom, jer svi smo rođeni sa svojom smrću. Smrt je moj vršnjak, odnosno vrsnica, i ja jednostavno ne mogu da podlegnem strahu, koji je, ipak ljudski, jer želim da ostanem dostojanstven i dostojan svoje poezije. Sve sam ja to već doživio u svojim pjesmama, i oni koji budu čitali moje stihove ‘Šaptač u groblju’, naći će odgovore na ova pitanja i na ono što me vi sada pitate”, naglašava Miroslav Jovanović Timotijev, čiji je otac dijelio bolničke dane u Brezoviku sa poznatim crnogorskim pjesnikom i novinarom, Vitom Nikolićem.
“Vito se družio sa mojim ocem, bili su prijatelji i bliski, ne po peru, jer moj otac nije pripadao književnom svijetu, već po duhu i duši, boemiji. Kada je Vito saznao da je moj otac umro, 1. aprila 1973. godine, napisao je u svom dnevniku ‘Danas je 1. april- Dan lažova, ali ova tužna vijest je istinita. Umro je moj prijatelj i veliki čovjek, Timotije Jovanović’. Tako sam ja postao Timotijev u poeziji, poslije smrti mog oca. On i moj dragi Vito, koji nikad nije saznao čiji sam sin, jer nisam želio da pomisli da tražim uslugu od njega (svako sam mora da pronađe svoje mjesto u umjetnosti), sahranjeni su na nikšićkom groblju, na mjestu koje ja zovem ‘srčanom stranom nikšićkog groblja’. Uvijek kada posjetim grob svojih roditelja, svratim do Vita”, kazao je Timotijev, koji iznova ističe da je za njega najveća dragocjenost i najveći poklon knjiga.
“Knjigu doživljavam na jedan poseban, veličanstven način. Kako sam se trudio da pišem i objavljujem knjige, tako sam ih i poklanjao, a sa istim žarom i čitao, naročito etablirane pisce. Svi koji me poznaju znaju da je za mene knjiga najveći poklon i da se takvim poklonima najviše radujem, posebno kada mi velikani, poput dr Đura Šušnjića ili don Branka Zbutege darivaju svoju knjigu. Kada bi ova moja kuća bila bez ičega, a u njoj samo jedna, velika knjiga, Njegoševa, Brodskog , Borhesa ili, na primjer dr Đura Šušnjića ‘Ribari ljudskih duša’, moja kuća bi bila puna”, kaže Timotijev, koji se prisjetio i kako je nastala ideja da poklanja knjige, kada je sa 55 godina počeo da piše i za djecu.
“Pisanje za djecu mi je otvorilo neki novi svijet, počeo sam kroz tu poeziju da se radujem, sjetio sam se i djece bez roditelja, i počeo sam kroz svoj stih ‘Mijenjao bih životnu priču’, da mijenjam svijet u sebi, oko sebe i da stihovima pokušam da drugim ljudima doprinesem radosti života. To me učinilo srećnim, ne mogu da opišem koliko sam bio srećan kada nekome poklanjam knjige. Pronašao sam najboljeg sebe, darujući drugima”, zaključuje pjesnik, čiji duh nadvisuje naše prostore i ovozemaljske preokupacije i običnosti.
Nada se da će knjige koje će ubuduće krasiti bolničku biblioteku u Brezoviku, koja je u fazi renoviranja, dodatno oplemeniti tu renomiranu ustanovu u kojoj su do ozdravljenja došli mnogi bolesni, i da će uz pomoć divnog medicinskog osoblja, ali i knjige, pacijenti zaboraviti na drugu- surovu stranu stvarnosti.
