Svjetski poznati kompozitor, aranžer i izvođač, pijanista Janko Nilović (20. maja 1941.) u petak je prvi put gostovao u nekoj crnogorskoj radio stanici, i to u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara.
Nilović je bio dio ceremonije otvaranja ovogodišnjeg 34. Barskog ljetopisa, odnosno koncerta All stars Jazz Ensemble Montenegro. Iza njega je tačno 36 zvaničnih LP ploča i CD-a koje variraju od jazza i klasične muzike do fanka, popa, psihodelije i tzv. easy listening muzike. Centralna je figura pravca „library music“, a, iako u podmaklim godinama, vrlo je koncertno i diskografski aktivan.
Rodio se u Carigradu, a u 16. godini pošao za Pariz, gdje i danas živi. „Novu mladost“ njegova muzika doživljava upotrebom semplova poznatih muzičara, među kojima su najatraktivnija imena Jay-Z i Dr Dre. Nastup na Barskom ljetopisu je bilo njegovo prvo pojavljivanje na crnogorskoj sceni. Pomoć u prevođenju tokom emisije pružala je Katarina Vujačić.
U prvoj polovini XX vijeka, veliki broj Barana živio je i radio u Carigradu, pri veleposlanstvima i ambasadama, tako i Vaš otac Prenča, porijeklom iz Livara, u francuskoj ambasadi. To je razlog zašto ste rođeni u Turskoj, kakva sjećanja imate na taj period…
NILOVIĆ: Otac je umro u mojoj dvanaestoj godini, a ja računam da sam ga vidio samo šest godina, jer je šest mjeseci radio u ambasadi u Istanbulu, gdje smo živjeli, a šest u Ankari. Otac je rođen u Livarima, a u Istanbul je došao na poziv brata, koji ga je pozvao kako bi ga izvukao iz depresije, u koju je upao pošto je drugi stariji brat umro.
Otac je pjevao uz gusle i svirao frule. Imao je kolekciju frula, kad je umro neko ih je sve ukrao. Prvi instrument koji sam kao mali naučio da sviram bila je upravo panova frula. U poznim godinama sam i ja kupio jedne gusle, da imam kući, može se vidjeti na youtubu i facebooku kako pokušavam da ih sviram. Svirka na jednoj žici, vrlo interesantno.
Postali ste u petnaestoj godini, sa mlađom sestrom, pobjednik takmičenja u plesu, ali ste se bavili i poezijom i muzikom. Da li tu već vidite naznake vaše svestranosti kao autorske ličnosti?
NILOVIĆ: Pedesete su bile specijalno doba, imali smo ples, crno-bijele filmove, mjuzikle… Kad sam vidio kako plešu Gene Kelly i Fred Astaire, odlučio sam da plešem i ja. Rekao sam mlađoj sestri da mora da pleše sa mnom, pa smo učestvovali na dva takmičenja i pobijedili. Tad sam već učio da sviram, pišem, svega je bilo…
Počeli ste da studirate Konzervatorij za piano, obou i udaraljke, ali ste ga napustili pod uticajem američkog zvuka?
NILOVIĆ: Jednog dana došao je otac i rekao da ima poklon za mene, imao sam sedam godina, donio mi je violinu. Nisam htio da je sviram i brzo sam je sklonio sa strane. Naučio sam tada da sviram dosta instrumenata, ali sve pomalo, ništa ozbiljno. U šesnaestoj godini sam dobio mogućnost da živim od muzike i s njom, da postanem profesionalac u jazz bendu sa muzičarima od 50, 60 godina. Nastupali smo u poznatom klubu u Istanbulu, gdje su se svirali jazz i latinoamerička muzika. Tu sam otkrio sve ritmove sa tog kontinenta, ali i rhythm and blues, danas bi rekli R&B. Sva ta muzika je ušla u moju glavu, od očevih gusala koje su mi bila osnova do rumbe, sambe, tanga… i sve sam prihvatio kao svoje. Ali, taj naš ritam Balkana, on je bio presudan, na svakoj mojoj ploči bar malo ga ima.
Od 19. godine ste u Parizu, a Vašu karijeru karakteriše zaista široki spektar interesovanja. Radili ste bukvalno sve, filmsku muziku, primijenjenu, plesnu, dječiju, proučavali etno zvuk, ritmove sa svim meridiana, jazz, funky, bossa novu, rumbu… Ali je prekretnica bio album „Psyc Impressions“ iz 1969. godine, s kojom postajete glavni lik pravca „Library music“…
NILOVIĆ: Otišao sam u Pariz u 16. godini sa 20 dolara i malim prtljagom. Morao sam da radim bilo šta da zaradim novac: počeo sam da dajem časove klavira i raspisujem aranžmane za pjevače. Nisu to bili baš dobri pjevači, ali morao sam da jedem, bio sam često gladan. Negdje 1967. sreo sam Davy Jonesa, soul pjevača, i snimili smo prve pjesme. Moj komšija, direktor izdavačke kuće „Montparnasse Edition“, čuo je to, i pitao me da li želim da potpišem ugovor. Pristao sam pun radosti i prestao da radim jeftine poslove. U tom periodu je library music bila malo zastarjela, govorili su da je to muzika koju ne možeš staviti na TV, da je to „background music“. Izdavačka kuća je ponudila ugovor za 12 ploča, veliki ugovor, a ja sam imao dva uslova: jedan je da snimam šta ja hoću, a drugi da radim s kim ja hoću. Pristali su. Tako sam snimio „Psyc Impressions“ gdje ima jazza, psihodelije, rhythm and bluesa, malo „balkanic“ zvuka.
Jednog dana sam se kolima vozio kući i na radiju prvi put čuo moju muziku, i to na najboljem radiju u Parizu. Pustili su pjesme sa A strane ploče, a poslije i sa B strane. Stao sam i počeo da plačem. Šest mjeseci kasnije imao sam novac, i kupio kuću od para koje sam zaradio. I da, snimio sam i ostalih 11 ploča, sve različite jedna od druge, ali recimo da je svima osnova jazz.
Andy Loore, Alan Blackwell, Johhny Montevideo, Boris Katastroff, Emiliano Orti, zašto se koristili toliko pseudonima tokom karijere?
NILOVIĆ: Moj izdavač je rekao da će ljudi početi da me mrze ako stalno na pločama vide „Janko Nilovic“, i predložio da koristim pseudonime. Oh, kako sam mrzio tog Alana Blackwella! U Italiji nisu htjeli da kupe library music ploče ako je strani izvođač, pa sam za njihovo tržište postao Emiliano Orti, perche no, mafiozo. Moja žena je radila omote za ploče, bila je slikarka, pa sam je tražio da me nazove i opasnim ruskim imenom Boris Katastroff.
Tokom 1973. ste radili sa bendom „Giant“ kojeg je činilo čak 45 ljudi?
NILOVIĆ: Zahvaljujući „Psyc Impressions“, ljudi su željeli da rade sa mnom, jer je bila zanimljiva muzika za svirku, za brass sekciju, trube… Pitali su me da li želim da radim i aranžiram za Big Band, naravno da hoću. Bilo nas je 45 muzičara, uključujući i članove hora.
Vjerovatno je ljudima najomiljeniji Vaš album „Soul Impressions“, toliko je različitih stilova bilo na njemu da ga kritičari nisu mogli svrstati nigdje.
NILOVIĆ: Prije Davy Jonesa nisam poznavao soul, pa sam želio da se oprobam u tome. Ta ploča je postigla veliki uspjeh baš zbog tog „crnog“ zvuka. Znali su muzičari i novinari da me pitaju kako se uopšte usuđujem da komponujem takvu muziku kad nisam crnac, već bijelac, a ja sam im svima odgovarao da sam napola crnac, jer sam Monte-Negro, koristio sam igru riječi.
U drugoj polovini sedamdesetih, okrećete se klasičnoj muzici?
NILOVIĆ: Kad je moj otac umro, starija sestra mi je kupila klavir da ne budem tužan, potpuno novi klavir. Iako nisam znao da ga sviram, momentalno smo se on i ja razumjeli, počeo sam da sklapam melodije skoro istog dana. Unajmila mi je odličnu profesoricu, njenu prijateljicu, i učio sam Šumana, Betovena, Baha, Mocarta… Kad bi profesorica bila u sobi, svirao sam Šumana po njenom, a onda bi ona izašla u drugu sobu ili ko zna gdje da zapali cigaretu, a ja sam se prebacivao na boogie-woogie, sve dok se ne bi ponovo pojavila. S njom se u sobu vraćao i Šuman. Učestvovao sam tokom karijere, komponujući ili svirajući klavir, pedesetak djela za klasičnu muziku.
Prvi put se 1979. istinski vraćate korijenima na „Balkan Impressions“?
NILOVIĆ: Izdavač iz Brisela me zvao i ponudio da komponujem nekoliko ploča za njih, pa sam uradio poznati „Funky Tramway“ i „Balkan Impressions“. Na ovoj drugoj ploči sam spojio sve ritmove, bilo je to divno iskustvo sa francuskim muzičarima. Ali, još negdje tokom 1975. jedan trombonista me je pitao da komponujem nešto za veliki festival trombonista u Njujorku. Uradio sam „Suite Balkanique“, komad za sedam trombona i četiri perkusije. Svjetska premijera je bila upravo tu, a u prvom redu su sjedjeli najbolji njujorški muzičari. Kad smo završili nastup, krenulo je ludilo – „standing ovation“ 15 minuta, pa smo morali sve da odsviramo opet. Amerikanci znaju trobitne, četvoro, šesto, dvanestobitne ritmove, ali ove nepravilne ne. Sve je to bilo novo za njih. Nikada nisu bili čuli za „Balkanic“, ni za Montenegro, a jedva i za Jugoslaviju. Mi smo došli iz Pariza, i Njujorčani su očekivali da ćemo svirati francusku muziku, radi toga su i došli, a onda su ih dočekali čudni ritmovi i zvuci, Bili su, vjerujem, šokirani. Ali i oduševljeni. I danas se „Suite Balkanique“ svira svuda po svijetu, bar 5-6 puta godišnje.
Zaista je teško nabrojati sve Vaše albume i ljude s kojima ste sarađivali, i u Jugoslaviji ste snimili i album, “Cosmic Energy”, u Ljubljani, gostovao je trubač iz Crne Gore Duško Gojković.
NILOVIĆ: Da, tamo sam svirao sa sa Big Bendom RTV Ljubljana, a Duško, moj dobri drug, imao je na čitavom koncertu dionicu od neka dva minuta, ali je to izgledalo kao sat vremena, toliko je bio fascinantan. Rekao mi je da je porijeklom Crnogorac, pa smo se našli.
Moram da potenciram da ste postali devedesetih svjetski popularni nakon što su globalne mega zvijezde, poput Jay-Zija, počeli da sempluju djelove Vaših kompozicija.
NILOVIĆ: Završio sam 1982. sa Library music, počeo da pišem dosta klasičnih komada i da opet vježbam piano, nekad 7-8 sati dnevno. I danas vježbam. Imam trio i nastupam širom svijeta. I desilo se čudo – 40 godina nakon što je objavljen “Psyc Impressions“, zazvonio mi je telefon. Javio se neki Shawn Carter i pitao da li smije da koristi dio pjesme “In the space“ kao sempl u svojoj numeri. Nisam znao ko je taj, i nisam mu dao dozvolu, već sam ga uputio na zastupnika mog izdavača da se s njim dogovori. Nakon nekoliko minuta, zvao me je izdavač i pitao znam li uopšte ko je Shawn Carter. Rekao sam da nemam pojma, na šta mi je on odgovorio da sam možda čuo za njegov nadimak, jer je on reper Jay-Z, muž od Beyonce. E, onda sam ja nazvao Shawna i ispostavilo se da je slušao i „Psyc Impressions“ i „Soul Impressions“ i još mnogo toga. Nisam ni slutio da će to biti početak novog muzičkog života za mene.
Zahvaljujući Jay-Ziju, stvari su se brzo odvijale. Mnogi su počeli da me zovu i traže semplove: Dr Dre, Danny, „The Beatnuts“, reper Masta Ace, “The Bins”… mislim da je 35 izvođača uzelo moje semplove sa ili bez dopuštenja. Srećom imam dobrog advokata za ove druge.
Kontaktirao me nakon toga i Paul Godfrey, producent grupe „Morcheeba“ i pitao da sarađujem s njim, jer mu je to dugodišnji san. Komponovali smo zajedno muziku za bend, ali to nikad nije izašlo na CD-u, već su se odlučili da bude samo za muzičke internet platforme.
Znam da nemate crnogorski pasoš, ali Vam je želja da ga dobijete, s obzirom da ste u svim intervjuima tokom karijere isticali da ste porijeklom odavde. Imate li kakve planove vezane za selo Livari, Bar ili Crnu Goru.
NILOVIĆ: Želim crnogorski pasoš, i čekam ga, nadam se da neće mnogo trebati. Bio sam 6, 7 puta ranije u Crnoj Gori, ali kao turista. Imam jugoslovenski pasoš kao suvenir. Kad sam prvi put nakon duže vremena išao u Crnu Goru, pokazao sam francuskoj policiji na granici kao šalu pasoš Jugoslavije, ali to baš i nisu shvatili kao šalu. Počeli su da viču ko sam ja i „Kakva Jugoslavija, to više ne postoji“
Za sve ove godine nikada niste svirali u Crnoj Gori.. Prvi nastup Vam je bio na otvaranju Ljetopisa. Kako je to uopšte moguće? I kakve utiske nosite sa koncerta?
NILOVIĆ: Svirao sam u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, ali sam se stalno pitao zašto me niko ne zove u moju zemlju, pa sam tu svoju zaista iskrenu dugogodišnju dilemu stavio i na facebook, kao status. Možda je neko vidio tu poruku, pa su stvari počele da se pomjeraju, ne znam. Sve je krenulo spotom za „TO Montenegro“, za šta sam zahvalan Nikoli Vukčeviću i Miloradu Radenoviću, onda se uključio oko nastupa i Vlado (Maraš). Tako se sve i pokreće, jednostavnim stvarima, mora čovjek da bude strpljiv…
Što se cjelokupnog prijema u Baru i koncerta tiče, osjećam se i dalje vrlo emotivno. Bio sam iznenađen svirkom, internacionalni nivo, izvanredni mladi muzičari. Kad sam prije sedam godina čuo neki crnogorski jazz, bilo je to vrlo skromno, a sad sam šokiran kakav je progres u pitanju. Nije samo jazz krenuo naprijed, već sve u državi. Imam, naravno, planove za Bar i Crnu Goru. Pitao sam Vlada Maraša da dođem iduće godine sa triom, da nađemo neko mjesto i sviramo, no, napraviti jazz festival je vrlo skupa stvar i komplikovana.
I da, juče sam vidio svog prvog rođaka Đonu, koji je napunio 101 godinu, pokazao mi je kuću gdje je rođen moj otac, bilo je to vrlo emotivan momenat, Bio sam dvaput u Livarima, a onda i u Skadru, kakav divan kraj sve to pored jezera.
Prošle godine ste sa grupom „The Soul Surfers“ objavili novi album „Maze of sounds“, iako ste prešli 80 godina. Svi koji su bili na koncertu mogli su vidjeti da se malo slabije krećete, ali da Vam prsti „pletu“ po dirkama istom brzinom kao kad ste bili mladić.
NILOVIĆ: Pitaju me često kako to da radim novu i modernu muziku, a tako sam star. Ja im odgovaram da je bitno da radiš sa mladim ljudima. Bitno je biti „in“, unutar priče, i ja se toga držim. Imao sam sreću i privilegiju da čitav život radim sa sjajnim muzičarima, možda me i to održalo. Pripremio sam brodvejski mjuzikl, trebao je biti izveden prošle godine, ali zbog kovida nismo mogli ništa da radimo. Rekli su producenti: “Moramo čekati da se strašni stvari završe”. I eto, čekam, rekoh da se mora biti strpljiv.
