Gost 34. emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Suljo Mustafić (1973), po vokaciji profesor književnosti, ali široj publici poznat kao novinar “Barskih novina” i “bArsa”,novinar i urednik Radio Bara, u dva saziva poslanik Bošnjačke stranke u crnogorskoj Skupštini, potpredsjednik te Skupštine i direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore…
U emisiji je rekonstruisano djetinjstvo u Turčinima prije katastrofalnog zemljotresa, te život u barskom Polju nakon toga, govoreno je o Starom gradu oko kojeg je proveo najupečatljivije dane djetinjstva, o Gimnaziji, studijama u Novom Sadu i Miloradu Paviću koji je predavao baroknu književnost, “a čije su digresije tokom predavanja bile fascinantne, uz postmodernistički diskurs koji niko nije uveo u književnost bolje od njega”, zatim o tome kako naši iseljenici mijenjaju govor i gramatiku engleskog jezika primjenjuju na maternji i obrnuto, ali i o činjenici da je, iako ne naročito vičan sa fudbalskom loptom, bio član Fudbalske reprezentacije Crne Gore u ligi Parlamenata evropskih država…
“Veći dio ranog djetinjstva sam proveo u Turčinima, selu iznad Starog Bara, danas turistički poznatom po kanjonu, vodopadu i konopcu za skakanje i virovima, a tada izolovanom kutku do kojeg se dolazilo kamenom stazom pored akvadukta i ispod Spila…. Dok se kako treba nismo uhvatili noga i počeli sami da lutamo, čuvala nas je moja nane, kako smo je svi zvali (baba, očeva majka), i pazila da u tom kamenjaru ne nastradamo od zmija, ili litica odakle je moglo da se padne… Bilo je dvadesetak dječaka i djevojčica u petnaestak porodica, to je danas više od pedeset familija rasijanih širom svijeta, od Amerike, Australije, Evrope, do Starog Bara i Polja.
Centralno mjesto naših fascinacija bila je rijeka, na nekih dvjesta metara od kuće, sve igre smo vezivali za nju, kupajući se i skačući u virove i loveći jegulje. Kad se tome doda i činjenica da smo skoro svi imali konje i da sam kao dijete brzo naučio da jašem, pa se u to ubace western filmovi i stripovi, nivo probuđenosti dječje mašte je bio nevjerovatan. Neko je bio Old Shatterhand, neko Winnetou, a neko je tražio blago Srebrnog jezera u Veljem viru blizu kuće. Dakle, ta rijeka, njen huk zimi i tiho romorenje ljeti, mirisi ljeta oko nje i oni jesenji puni i bogati – zrelinom šipkova, grožđa (čileka, muskaćele, vranca i razaglije posebno), krušaka – kolembača i turkinja, zinzula i oskoruša, i danas su nepresušno vrelo uspomena, kad god pomislim na djetinjstvo”, prisjeća se Mustafić.
Istakao je da je priroda oko Starog Bara bila nepresušan izvor mjesta za igru.
“Dešavalo se da izađemo, još kao djeca, obiđemo cijeli Mukoval, Trolj i Bual, pa izadjemo i na vrh Rumije sami, pa naučiš da ti krš ne smeta, ni zmija, ni škorpion, ni litica, jer znaš da se čuvaš i uskladiš svoj život prema prirodi. Kad smo bili malo stariji, zapravo školarci, naše savršeno mjesto za igru bila je starobarska tvrđava, prilično porušena nakon zemljotresa. Tad je bio još u funkciji, ili bar veći njegov dio, onaj (mi smo ga zvali ‘tajni’) prolaz, tunel koji je vodio od donjeg dijela tvrđave ispod Sahat kule do Kajnaka. Zatrpan je, mislim, u radovima i konzervaciji Starog grada, nakon zemljotresa.
Spuštali smo se kanapom niz bedem Tatarovice ili prema Virosovici i makini Neša Mijovića i mostu Duli bega Škanjevića – ukrao bi neko od kuće konop od samara, zavezali bi za drvo ili bi najjači držao i to je to. A kad je bio koncert ‘Crvene jabuke’ na prvom Barskom ljetopisu, proces je bio obrnut, ulazili smo preko zida, odnosno penjali se uz zidine da ne bi platili kartu. Naravno, roditelji o tome pojma nisu imali. A u kanjonu Rikavca sam znao bukvalno svaki pedalj, prošao sam ga sa društvom nebrojeno puta, virovi, vodopadi, ali nikad ništa, osim da se ožule koljena ili leđa, nikakvih težih povreda nije bilo“, govori Mustafić, uz opasku da je pravo oduševljenje bilo kad je kupljen za kuću i komšiluk prvi televizor, “i to za Mundijal 1978, austrijski neki, crno-bijeli, pa smo Kempesa i ostale svi zajedno sa komšijama gledali”.
Suljov predak, Braho Zekov, kupio je u Turčinima, od čuvenog Selim-bega Mustafagića, veliko imanje oko 1870. pa se veći dio porodice preselio iz Tuđemila u kamenu kuću koja i danas postoji, a preživjela je tri velika zemljotresa. Njegov djed je nakon pečalbe iz Carigrada 1925. kupio imanje u Barskom polju, gdje su, od pedesetih godina, imali i malu kuću, pa se živjelo i gore i dolje.
“Na velikom imanju i porodici, koja je nekada imala i sluge i čobane, živjelo se, za te prilike prilično dobro, ali se mnogo radilo. Bilo je dosta vode, rijeka pored imanja, klima izvanredna, rodna zemlja, tako da sve uspijeva… U mom djetinjstvu i odrastanju, najviše smo se bavili proizvodnjom šipkova, koji su bili najbolji u Baru. Sav rod bi išao u Split, gdje su moj otac i stric, a živjeli smo u zajednici, boravili i po dva mjeseca godišnje. Tako sam često, mogao otići sa njima. Utakmice i Poljud su bili nezaobilazni vikendom, pa sam tako, još 1979. postao i vatreni navijač ‘Hajduka’. Imali smo u Turčinima krave i koze, ali ne mnogo. Pravo stado je imali su moj djed (majčin otac) i ujak, u Mikulićima, Perazići, živjeli su gore do kraja devedesetih na tipični seoski način, bez struje, uz fenjere na petrolej, sa odžaklijom i ognjištem, oko kojeg su bili jastuci za sjedenje, jelo se na sofru, a ustajalo u zoru. Tamo sam, na hiljadu i više metara nadmorske visine, provodio dio ljetnjeg i zimskog raspusta i prvi put vido prave snjegove. Kao malom, dali bi mi da radim poslove rezervisane za djecu, da pričuvam jagnjad, donesem vodu u kuću, plijevim travu, a kako sam bio stariji, poslovi su bili sve teži.
Najstrašniji posao je trajao, srećom, samo nekoliko dana u godini, kad se završi ‘vršanje’ (vršidba) konjima, na guvnu, pa kad se nakon toga odvoji pljeva od žita, trebalo ju je nositi u trnice, male prizemne kućice koje su služile kao magacini, suvomeđe pokrivene slamom od ječma ili lastrom. Tu se držala pljeva za stoku za zimu. Pljeva nije teška i mogu djeca da je nose, puni se u vreću, ali to ulazi u svaku poru u koži, svrbi, steže. Vreće se nose u trnicu, a djeca se onda penju na gomilu pljeve da je gurnu na sve stane, jer odrasli ne mogu pošto je krov nizak. Srećom, to je bilo dvaput godišnje doma, ali si morao ići i kod komšija i rođaka da to radiš ‘na mobu’, tako da bi sigurno 20 dana ‘uživao’ u tome. U tim danima, međutim, imali smo kao djeca drugu privilegiju – gledali smo konje kako vršu, pa su nam davali da ih tjeramo oko guvna i slali da ih napojimo na rijeku, pa bi jahali nekih 500-600 metara. A teško je bilo i skupljanje maslina, nisu se brale kao sad osim malo zelenih na početku, ‘za so’. Zaista naporan posao, imali smo dosta maslina u Spilice i Marijal, pa bi nama djeci davali da napunimo pet sepeta – korpica i kad to završimo, možemo da idemo. Za to nam je trebalo jedno 4, 5 sati, i to čučeći ili na koljenima, pa nam poslije nije bilo do neke jurnjave”.
Kako kaže, “smišljao je i u selu i u školi razne vragolije”.
“Nisam puno dobio batina, ali kad bih dobio, onda bi ih zapamtio. Znala je da mi zadnjica bude išarana šipkovim prutem koji je bio grozan, jer se uvijao oko tijela. A od njega je bio gori samo prut od lučin-drenjine, jer se on ne lomi nikad i lijepi se za tebe, tako da mogu da vas biju beskonačno, bar se meni tako činilo. Nije da nisam zasluživao te batine, pravio sam one dječije štete koje mogu posvađati porodicu s komšijom ili rođakom – ili pustiš nekome stoku u džardin ili mu izgaziš mlad rasad od luka, slomiš nekome prozor praćkom ili crijep na krovu…“.
Do škole “Srbija” u Starom Baru pješačio je skoro dva kilometra, nekih 45 minuta kroz klisuru.
“Oni koji su išli iz Gornjih Turčina, Lavrovići i Matezići, išli su više od sat, a i djeci iz Menka je trebalo isto toliko. Kad bi bila jaka kiša, trčiš da se sakriješ pod Spile, a ako te zatekne usput, dolaziš mokar kao miš. A u školu se moralo, osim ako imaš zauške, frus ili veliki kašalj, ili ako je Bajram, kod nas se slavio uvijek, tad nismo išli. Imaš ceradu i pravac škola. Učiteljica mi je bila Branka Lola Brnjada, najzaslužnija što sam se opredijelio za pedagošku struku, bila je na granici strogosti i pedagoške prijemčivosti, znala kad treba da nam da prutom po šakama i nije nas tukla neumjereno kao neki drugi nastavnici, ali je znala i da odvoji one što uče i uputi ih na ono što traže.
Ja sam negdje u ranim razredima osnovne shvatio da je školska biblioteka mala za ono što me interesuje, pa sam se upisao u istureno odjeljenje barske biblioteke, kod Spomenika oslobodiocu u Starom Baru. Taj ulazak u biblioteku i susret sa brdom knjiga me trajno opredijelio za životni poziv. Otkrio sam novi svijet, miris memle knjiške koji mi još stoji u nosu, pa sam od Starog Bara do Turčina išao i do četiri sata, stajao sam sve usput na neki kamen i čitao”, kazao je Mustafić.
U školi je bio najbolji đak u 6, 7. i 8. razredu, išao ‘Titovim stazama revolucije’, od Skoplja do Kumrovca i Postojne u Sloveniji, čak 21 dan, recitovao na priredbama i glumio u predstavama.
“Išao sam na takmičenja iz pisanja, iz istorije, osvajao nagrade… Nastavnica srpsko-hrvatskog jezika Jelena Vučetić prva je otkrila da znam da pišem, u petom osnovne, čitala je moje sastave kroz razna odjeljenja. Matematika mi nije išla, ali je najteža ubjedljivo bila hemija, predavao je pokojni Đoko Raičević, on nije koristio prut, već kabal od struje… Za neznanje je tukao, a za loše ponašanje nije dao da se bude na času. Nije to bilo prihvaćeno od direktora i ostalih nastavnika, ali se znalo da je to bilo njegov metod i – kraj priče. Treba li reći da smo bili najmirniji na njegovom času?
Te batine o kojima pričamo su bila legitimna stvar tadašnjeg školovanja, legitiman vid korekcije u ponašanju. Niko se nije bunio, a znam da bi, evo u slučaju mog oca, da sam se pobunio za neke batine u školi, on rekao: ‘Dajte mu još toliko, ako neće da sluša’. Znali smo da dobijemo često šibom, ali i lenjirom po glavi i kablom od struje… Mislim da je u Starom Baru tada bila najbrutalnija od svih škola, ali ako uzmemo da smo bili djeca iz raznih sela i sredina, prilično neobuzdana i izdržljiva, nije to nešto neobično. Osim toga, znali smo da ‘dobijemo porcije’ često i doma, tako da ovo u školi nije bilo baš vrijedno pomena i nerviranja…”, evocirao je dane iz osnovne škole Suljo Mustafić.
To što je bio najstarije dijete, uz to muško, donosilo je privilegiju da sjedi uz starije i sluša priče na śednicima.
“To me nekako odredilo da se interesujem za narodna predanja, legende, govor… Bili su to ljudi usmenog narativnog dara,počev od moje nane i mog oca, koji je i danas živ i jedan od posljednjih kazivača lokalne usmene istorije, od kojih sam vjerovatno najprije naučio kako nešto saopštavati, kako držati pažnju sagovornika i kako da priča ima što bolju konstrukciju. Zatim, pošto je naša kuća bila na glasu, kao pravo svratište, što rodbine, što prijatelja, slučajnih prolaznika, a ko bi došao obično bi ostajao ‘na večeru i na konak’, vrlo često i do kasnih sati, slušali bi razne priče i kazivače. Ali, znalo se, kad dođe Ramo Canov Mustafić iz Tuđemila, Muho Zekov Mujić iz Sustaša, Oso Peričić i Toma Janković iz Malih Mikulića, Mustafa Šlaković i Veliša Ćirkov Mijović iz Staroga Bara, Marka Marvučić iz Šestana ili Mujo Zagora iz Veljih Mikulića, Bećir Vulić iz Mrkojevića, to su bili ljudi kojima se posebna pažnja pridavala i slušači su se pripremali, znalo se kad dolazi pa su ljudi spremno čekali.
Tu sam prvi put čuo priče o ‘gveri na Sutormanu’, o pravim primjerima i ‘čojstva i junaštva’ između Tuđemilaca, Šestana i Crmničana, zauzimanju Bara 1878. godine, balkanskim ratovima ili o zemljotresu iz 1905, šta se dešavalo 1918, komitama i kontrakomitama, šta je bilo 1941, ali i o krstu Androvića, saborima na Rumiji, kolu ‘koje igraju vile na Međino, a teško tome koga ufate u kolo’, ‘svetom čovjeku’ koji je pohodio Mikuliće, čobanu koji je odvojio na pola golemu zmiju – aždaju na Menke, obrazu i datoj riječi za koju je se i bukvalno glava davala itd… Naravno, iz optike čovjeka kome je to bilo sav kosmos, neškolovanog, ali sa urođenom mudrošću opažanja.
Ti kazivari – ‘muabećari’ su imali poseban ugled – ako bi neko od njih nešto ispričao, nije se provjeravalo. Naša kuća u Turčinima je bila, kao što rekoh, pored samog Veljeg puta koji je spajao 26 krajinskih sela, Šestane i Dračevicu sa Starim Barom. Kod nas je ponedjeljkom i petkom bilo na konak mnogo porodica iz tih krajeva. Ja sam ih slušao kad bi noću dolazili i pričali te fantastične priče. Kad sam, kao novinar, upoznao majku Rajka Joličića, rekla mi je, a ja to naravno nisam znao, da je mnogo puta konačila kod nas kad je nosila ribu na pazar, jer je od Krnjica i Dračevice do Staroga Bara bilo sedam sati puta pješke, sa košarama ribe na leđima. Oni bi kretali poslije podne da bi kod nas prije ponoći i prespavali, pa zorom u Stari Bar da prodaju i nakon toga put kuće. Prolazili su pored naše kuće karavani, i te noći uoči pazarnog dana su mi obilježile djetinjstvo, Te slike, kao i utisci pazarnog dana petkom u Starom Baru, to šarenilo nošnji, bogatstvo jezika, ostaju cio život, a te priče kod mene su podstakle želju za izučavanjem narodne tradicije, mitologije, jezika, vjerovanja, običaja, i posebno pripovijedačkog stvaralaštva. Zato sam, valjda, dok je moje kolege na fakultetu u Novom Sadu glava boljela i od folkloriste Čajkanovića, sa ushićenjem čitao i razumio Frejzerovu ‘Zlatnu granu’“.
Njegovo i mnoga druga djetinjstva, ali i lice Bara, izmijenio je zemljotres iz 1979.
“Pamtim savršeno taj dan. Bio sam u kući s majkom, setra Nermina je bila negdje ispred kuće sa ostalom djecom od strica, a druga sestra Indira je ležala u kolijevci, beba. Čuo sam nevjerovatnu buku i istrčao, nije me mogao niko zaustaviti… Crijep i kamenje što ga je držalo su padali sa kuće i i zakačili me. Stao sam ispred i gledao oko sebe. Sjećam se jednog stabla višnje i jedne smokve, kako se povijaju čas na jednu, čas na drugu stranu, a stepenice niz koje sam silazio ‘plešu’ ispod nogu. Meni je to bila vječnost. Kako su Turčini u uvali, sa obje strane su bile gomile kamenja koje se odlamalo od stijenja i padalo, sve je bilo bijelo i u magli, uz tutnjavu koja ne prestaje i koju ne može niko opisati. Ubrzo sam čuo krikove ljudi, zapomaganje i lelekanje. Kuća nije srušena, ali nakon toga, mjesecima, niko nije ulazio u nju. Prvu noć smo bili pod najlonima, a onda je brzo sklepana baraka u kojoj smo 10-15 dana spavali nas tridesetoro iz komšiluka, onda su stigli zeleno-sivi italijanski šatori, pa su se porodice mogle odvojiti. Oca nije bilo kući dugo, bio je angažovan u Teritorijalnoj odbrani, to je bila obaveza, dolazio je dva puta sedmično. Nakon te godine, mnogi Turčinjani su se odselili, krenula je migracija iz sela, a i lice Bara se definitivno promijenilo“.
I Suljova porodica se preselila iz Turčina, u Polje, neposredno pred Gimnaziju.
“Živjeli smo mi i dalje u Turčinima, pogotovo otac i majka, ali smo počeli organizovati život u Polju. Bilo je mnogo lakše, od obrađivanja imanja oko kuće jer se sve moglo mašinama, traktorom, kolima, do odlaska ‘u grad’, na Topolicu, u bioskop, recimo, ili na igranke, na Tabiju. Na Tabiju (koja se tako zove po maloj tvrđavici, vojnoj karauli iz turskog perioda, koja se nalazila na mjestu kasnije kuće Spičanovića, preko puta Veterinarske) su dolazili sa svih strana, igranka je bila glavni događaj kad nije bilo ljeto. Znalo je da bude i tuča, ali i zakazivanja ‘na fer’ sjutradan iza Gimnazije u čemprese ili iza Dvorca, uz svjedoke koji će nadgledati. Naravno, kultno mjesto je bio bioskop, mi smo znali još iz Starog Bara organizovano dolaziti kad su neki partizanski filmovi, a poslije westerni ili ‘karataški’ sa Brus Lijem… Iz Polja, koje je tada bilo bez javne rasvjete, u mraku, išli smo u gomili kroz Novakoviće, preko pruge, kroz današnje Makedonsko u grad”.
Gimnaziju, istakao je, pamti po izvanrednim profesorima.
“Anđa Marojević je od prve godine prepoznala moj talenat za pisanje i intersovanje za književnost, i njoj dugujem mnogo. Sloba Jovanovića sam volio da slušam kako tumači istoriju, a čovjek od koga sam više naučio o gramatici i jeziku nego od svih drugih je profesor latinskog Momo Vuković. On je kroz poslovice objašnjavao kontekst, što je najvažnije, nije tražio puku reprodukciju već razumijevanje, potpuno drugačije od svih ostalih profesora, kroz ‘njegov’ latinski sam učio i naš jezik, i sticao široko obrazovanje. Moram pomenuti i Žarka Kenjića koji te je prvo učio da budeš čovjek, a ostalo je sve nadogradnja”.
Prilično neočekivano, opredijelio se za Novi Sad kao mjesto studiranja, što mu je omogućilo angažman koji se nudio samo izabranim studentima.
“U Novom Sadu sam se upisao na grupu za jugoslovensku, komparativnu književnost i s/h jezik, potpuno slučajno, jer tamo nisam imao nikoga osim jednog brata od ujaka koji je otišao na studije nekoliko godina prije mene, jednog rođaka koji je tamo živio i neke ‘ljetnje uspomene’ sa Velikog pijeska. Čuveni profesori Mato Pižurica i Dragoljub Petrović vidjeli su moj dar za jezik i dijalektologiju, i još kad su čuli da sam iz kraja u kom se čuvaju ostaci staroslovenskih refleksa glasova u jeziku (a do tada se niko nije bavio tim krajevima, jeste Crmnicom i Mrkojevićima, ali nisu bili obrađeni Zupci, Tuđemili, Velembusi, Turčini, Mikulići…), angažovan sam od strane Instituta za s/h jezik iz Beograda, koji je u saradnji sa Filozofskim fakultetom u Novom Sadu radio na projeku Dijalektološkog atlasa.Tada sam upoznao glasovitog akademika Pavla Ivića, bio je već u penziji, ali sam imao tu privilegiju da nekoliko puta sa njime razgovaram i dobijem određene istraživačke smjernice. Mislim da je to bio jedan od najvećih lingvističkih autoriteta u 20. vijeku u Evropi.
Prikupljao sam 1996. godine, ‘od Zubaca do Mosta kamačkoga i Gorane Velje’ dijalektiku i toponomastiku više od pola godine, razgovarajući sa najstarijim ljudima iz tih sela, svaki između 80 i 100 godina, često nepismenima, ali koji su sačuvali netaknuti izvorni jezik. Bili su to Stana Nika Milova iz Zubaca, Ramo Canov Mustafić iz Tuđemila, odnosno Sustaša, Ankica i Memo Perazić iz Mikulića, Mehmet Adžić u Gorani, Asan Sinanović iz mrkovskog sela Ljeskovac. Zapisivao sam i snimao na kasetama. Dio koji je trebao Institutu sam njima ustupio, dio je objavljen u ‘Knjizi o Baru’, a ostalo sam sačuvao i planiram da napravim jednu ozbiljno djelo u kome bih objedinio sva jezička saznanja do kojih sam došao. Otkrivao sam nešto što je bilo značajno za nauku, a nama sveprisutno. Da to tada nije urađeno, ostalo bi izgubljeno, jer na žalost nema više živih koji pričaju starim lokalnim govorima“.
