Podaci kojima raspolaže Centar za socijalni rad ukazuju da preko 45% djece u Crnoj Gori trpi fizičko zlostavljanje u porodici. Uglavnom su to mališani od jedne do četiri godine. Stručni tim Centra za socijani rad, koji u Baru realizuje aktivnosti u cilju prevencije fizičkog nasilja nad djecom, složan je u oceni da je to poražavajuće.
“Djeca trpe čupanje, šamaranje, udaranje, na silu moraju da gutaju hranu koja im se ne jede… I sve to iz jednog razloga – imaju roditelje koji smatraju da je to kvalitetan, opšteprihvaćen, preuzet starinski model vaspitavanja djeteta. Takav odnos je poguban za rast i razvoj djece”, kategorična je supervizorka u Centru za socijalni rad, psihološkinja Vesna Jukić.
Utvrđivanje zastupljenosti fizičkog zlostavljanja djece u porodičnom okruženju, savjetodavni razgovori sa članovima porodice i podizanje svijesti u smislu koliko je uticaj ovakvog kažnjavanja štetan za emotivni i psihološki razvoj najmlađih, problematika je na koju stručni tim psihologa u Centra za socijalni rad stavlja poseban akcenat u ovom periodu.
Članice tima ističu da iskustva i istraživanja pokazuju da je fizičko kažnjavanje neefikasna mjera vaspitavanja djece jer su, kako objašnjavaju “u korekciji neželjenog ponašanja fizičke kazne neuspješne, njihovi efekti privremeni i kratkotrajni, a zasnivaju se na dječijem strahu od fizičkog bola”.
Domen rada Andrijane Raković koja obavlja poslove voditelja slučaja u službi za djecu i mlade je širok. Ova mlada, posvećena psihološkinja bavi se porodičnom problematikom, visokokonfliktnim razvodima, maloljetničkom delikvencijom, djecom bez roditeljskog staranja i zaštitom od nasilja u porodici.
“Trajni vaspitni efekat primjenom sile se apsolutno ne postiže, već dovodi isključivo do trenutnog odustajanja djeteta od neprihvatljivog ponašanja. Fizičkim kaznama se dijete podstiče na agresiju, jer mu se nudi model agresivnog ponašanja u rješavanju problema. Fizičke kazne lako izmiču kontroli u pogledu intenziteta, pa dijete može biti jače kažnjeno nego što je to bila namjera, pa postoji rizik od teškog fizičkog ili emocionalnog povređivanja. To se zove zlostavljanje djeteta”, kaže Raković. Ona upozorava da je primjena fizičke kazne visoko frustrirajuća za dijete i kod njega izaziva negativne emocije, uznemirenost, zaplašenost, bijes i agresiju, usmjerene upravo prema osobi koja ga kažnjava.
“Sve se ovo može objasniti time što dijete nije u stanju da razumije postupak odraslog, pa njihov odnos time bude značajno narušen”, ukazuje Raković.
Zabrinjava, kako upozorava Jukić, i što djeca koja poteknu iz familija u kojima je nasilje svakodnevica, izrastu u osobe koje takav princip ponašanja kasnije prenose i na svoje porodice – postaju nasilnici.
“Neko ko je bio zlostavljan, sjutra će zlostavljati i članove svoje porodice. Ovo se, na žalost, pokazuje kao tačno u skoro 90% slučajeva. Takva djeca su izuzetno agresivna, što je posebno izraženo kada dođu u osjetljiv period, poput adolescencije. Na taj način stvara se nekoliko generacija nasilnika”, podvlači Jukić. Na žalost, to nije jedini problem. Ta djeca mogu da imaju i kognitivne probleme tokom odrastanja, nerijetko slabije uče, pažnja im je oslabljena, što može dovesti do raznih oblika depresivne simptomatologije.
Centar za socijalni rad do saznanja o slučajevima zlostavljanja djece dolazi na osnovu prijava. Obično se na taj korak odlučuje jedan roditelj koji prijavi drugog, a najčešće su u pitanju bivši supružnici.
“Te prijave se u većini slučajeva više podnose iz ljutnje prema bivšem partneru, nego što se razmišlja o dobrobiti za dijete. Nijesu rijetke ni anonimne prijave od strane komšija. Reagujemo na svaku prijavu i kao i u ostalim postupcima pozivamo roditelje na razgovor. Naša je obaveza i da obavijestimo policiju koja postupa po odredbama iz svoje nadležnosti. Ako se utvrdi da ima elemenata prekršaja ili krivičnog djela, roditelji se procesuiraju nadležnom organu. Mi svakako radimo i na prevenciji, ali i na savjetovanju onih koji su došli u tu nemilu situaciju. Djeca često ne žele da priznaju da su fizički zlostavljana, pa njihovo neverbalno ponašanje (ćutljivost, povučenost) ukazuje sa kakvim se problemima srijeću u porodičnom okruženju i pomogne nam da prepoznajemo neke od elemenata zlostavljanja”, kaže Raković.
Njena koleginica, uz uvjerenje da će dodatne uredbe zakona neminovno dovesti do nulte tolerancije na fizičko zlostavljanje djece, potencira na značaju “podizanja svijesti u narodu”.
“Svi treba da shvate koliko je takav način ponašanja štetan, kao i da to nikako nije vaspitanje. Nasuprot tome postoji metod koji se zove ‘pozitivno roditeljstvo’. Roditelji nasilnici bi se njegovom primjenom učili veštinama roditeljstva, jer je i to nekada potrebno… Na taj način će lakše živjeti u sopstvenoj porodici, a pritom je najvažnije što će dijete srećnije proći kroz djetinjstvo”, poručuje Jukić.
U ekstremnim situacijama, kada su djeca trpjela teške oblike zlostavljanja i bila povrijeđena od strane roditelja, izmještana su iz porodice i potom smještana u hraniteljsku porodicu ili instituciju.
Iako je uvriježeno mišljenje da se nasilje nad djecom dešava uglavnom u porodicama slabijeg materijalnog stanja, psihološkinje kažu da to nije pravilo, već da se “samo ranije sazna da kod njih postoji problem”, dok se kod porodica boljeg socijalnog statusa to “efikasnije sakriva pod tepih”. “Pravila nema, fizičko zlostavljanje djece se dešava u svim slojevima društva”, kažu psihološkinje. Sa ciljem da se uspješno razvije model “pozitivnog roditeljstva”, Centar za socijalni rad na jesen planira još sveobuhvatnije aktivnosti. Jedna će se baviti problematikom nasilja u porodici, nasilja nad djecom i organizovanjem okruglog stola na tu temu, dok će druga za cilj imati promociju hraniteljstva koje je posljednjih godina u Crnoj Gori uzelo pozitivnog maha i pokazalo se kao izvanredno rješenje za kvalitetan život i odrastanje mališana u toplom, porodičnom okruženju.
