Glasnuo mi se Milan Vujović, moj gimnazijski i šahovski đak, i zamolio me (meni se učinilo da je zapovijedio) da nešto napišem o Gimnaziji povodom njenog rođendana. To i činim, ali od mene i blijedih sjećanja, o njoj pouzdanije svjedoče, za period od 1972. do 2000. godine, tri monografije (“Na putu usmjerenog srednjeg obrazovanja 1972-1978”, Bar, 1978; “Gimnazija u Baru 1921 – 1996”, Bar, 1996; “Bar – grad feniks”, 2012).
Gimnazijalcima svih generacija čestitam jubilej prve dame Bara, koja se po značaju za život ljudi barskog kraja može uporediti sa Starom maslinom, a po snazi i magičnosti stvaralaštva sa legendom o knezu Vladimiru i princezi Kosari.
Jedne poodavne godine, pored ostalih, promovisao je moje “Vrtove drevne igre” dr Ljubo Živković, najbolji đak prve velike mature Barske gimnazije iz 1957. godine, a kasnije prvi crnogorski internacionalni šahovski majstor. Pričao je nadahnuto o logorovanju izviđača Crne Gore pored manastira Đurđevi Stupovi i svom prvom mladalačkom zanosu: “O, mila djevojko, iz moje mladosti i moga sna: Nikada te neću zaboraviti. Tvoje ime i osmijeh čuvam za jastuk groba moga.“ Tako su se zaljubljivali i voljeli barski gimnazijalci.
Poslije promocije nijesam odolio i upitao sam ga: “Ti više o Limu… nego o ‘Vrtovima’?”
“Kad, povodom Šekspira, govoriš o Hamletu, govoriš, u stvari, o sebi”, uzvratio je doktor.
Od tada koristim ovu eskivažu i molim čitaoca da mi ne zamjeri što to činim i sada. Gimnaziju sam doživljavao kao svoj dom, pa tako i pišem o njoj.
I U potrazi za sobom
Još mi nije jasno da li je moj dolazak u Bar bio plod slučaja ili ćudi sudbine. Na raskršćima života birao sam sokola na grani, umjesto vrapca u ruci i, najčešće, ostajao praznih šaka, na čuđenje i nerazumijevanje mog okruženja.
Kao maturantu nuđena mi je stipendija da studiram medicinu ili tehniku, a ja sam odabrao književnost za koju niko nije davao pet para.
Pri kraju studija, dvije nezaboravne godine radio sam u medijskoj kući “Borba”, ali sam je jednog dana, gonjen nepojamnim nagonom nomada, napustio i otputovao u Ivangrad (Berane), ne javivši se nikome, čak ni Ljubi Lovriću (glavni urednik lista “Sport”, legendarni golman jugoslovenske reprezentacije), s kojim sam najviše sarađivao.
Kada sam se u zavičaju, poslije desetogodišnjeg uspinjanja (Ivo Andrić – Osatičani), dohvatio zelene grane, s nje me stresao konkurs za direktora Barske gimnazije. Opet nemir, čežnja za novim i dalekim. Ne izdržah i u septembru 1972. godine obretoh se u Baru i odmah zažalih. Kleo sam svoju brzopletost i glupost, ali je poenta ovog sjećanja u tome što sam im ostao vjeran i poslije, posve neočekivane, šanse za popravni ispit.
Grad pod Rumijom me, te davne jeseni, dočekao daždevima i trošnim italijanskim barakama iz II svjetskog rata, u kojima su gimnazijalci slušali priče o akropoljima i palatama Venecije. Dok sam se pitao šta ću ja tu iz Ivangrada, u kome sam bio čvrsto u sedlu na bijelcu bez biljege, stiže telegram u kome me kolege pozivaju da se vratim i nastavimo zajedno da podučavamo bistru djecu kraj muške rijeke Lima. „Ako uzmeš – kajaćeš se, ako ne uzmeš – kajaćeš se još više“, šapuće mi stara skaska. Raspolućen, mahinalno prelistavam „Politiku“, kad me zapljusnu „Nepovratna pesma“ Mike Antića.
„Nikad nemoj da se vraćaš,
Ako stvarno u svet krećeš.
Pa ako se i pozlatiš
Il sve teško gorko platiš
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.“
Pjesnik je odlučio umjesto mene.
II Još jedna drama prelaska
To je bio kraj mog putešestvija, a u ruci nije bilo ni vrapca ni sokola. Ničeg, sem muke novog početka. Dok su se u meni još, i naizmjenično, smjenjivali kajanje i zadovoljstvo što se nijesam vratio starom jatu, novo se, u svemu, nalazilo na nultoj tački. Od sumornog ambijenta za rad, skromnih primanja, pozamašnog duga Republike do svakodnevnih problema.
U takvoj situaciji povukao sam dva poteza, koji su prenuli i relaksirali kolektiv, donijevši mi prve znake njegove naklonosti, a potom i povjerenje sredine. Intiutivno sam osjetio da treba (i da se može) regulisati dugovanje republičkog fonda Gimnaziji. Zapucao sam, u društvu profesora Pavla Vujovića i Miloša Popovića, u Titograd, i uspio u tome, više imidžom poznatog šahiste, nego rukovodioca škole.
Drugi potez uveo me u centar događaja. Upitan, na dogovoru o proslavi Dana Bara i otvaranja Gimnazije, za mišljenje o govoru na njoj, rekao sam: “Nemam pravo i ne usuđujem se da išta kažem, ali znam da se otvara novi put ili rine brod more, da ne bi govorio direktor Gimnazije.”
Tolerantni ljudi prenebregli su moju drskost, pa sam besjedio na svečanosti (Govor je objavljen u monografiji “Na putu usmjerenog srednjeg obrazovanja 1972-1978“, str. 93) i predstavio se, homo novus, đačkim roditeljima i građanima.
Poslije čina svečanog otvaranja škole izgledalo je da je preseljenje na dohvat ruke, ali nije bilo tako. I dalje je, pored svih pokušaja škole, trajao status quo: nastava na Staroj raskrsnici, a nova zgrada bez infrastrukture.
Započeli smo, zbog toga, višemjesečnu bitku, koja me je podsjećala na prelazak Rubikona.
Alea iacta est! 19. februara 1973. godine, kada smo se, na svoju ruku, preselili i počeli nastavu u novoj zgradi, bez ijednog priključka. Ta neočekivana odluka je, istovremeno, izazvala negodovanje i odobravanje Barana, ali i ubrzala ugradnju priključaka, tako je Dan škole, 20. april, proslavljen svečanije nego ikada.
Junaci preseljenja i radova na infrastukturi bili su đaci i profesori. Kopali su staze, kanale za vodu i struju, teglili kablove teže od olova, uređivali eksterijer i enterijer škole… Nije im bilo hladno čitavo polugođe bez grijanja. Zaboravio sam udarnička odjeljenja i učenike – podvižnike, pa neka se za ovaj njihov podvig zna i u ovom sjećanju.
Od tada je, sem kada je treslo s neba ili na zemlji, sâmo nebo bilo granica Gimnaziji. Postala je vrelo mladosti, energije, kreativnosti, s čudesnim osjećajem radosti života i lakoće postojanja. Ton novoj atmosferi davali su i vaspitači motivisani dugo očekivanom promjenom. Za nekoliko godina Gimnazija se uzdigla u vrh crnogorskih škola.
Vivat Gimnazium!
III Sjećanja draga, daleka
Prilikom useljenja u novu zgradu, zasadili smo mladicu fikusa, koji je jedva provirivao iznad kanalića, ispod velikog staklenog svjetlarnika. Zalila ga je, stvorivši odnekud kofu vode, Velika Marović, radnica na održavanju higijene u školi.
Danas je to najveći i najljepši fikus u Baru, ukras škole. Od tada je sve, kao ova misteriozna biljka u visini, širini i neprekidnom rastu.
SLOBODA
U holu škole, 24. novembra 1974. godine, postavljena je spomen ploča: Učenici i profesori gimnazije pali u NOB, koju je otkrio predsjednik SO Svetozar Vuletić, a o slobodarima, pred đacima i gostima, govorio Danilo Lekić, bivši direktor škole.
Ispred devedeset pet, uklesana su imena četiri narodna heroja – gimnazijalca, među njima i Nika Rolovića, čijim se imenom i djelom ponosi škola. Da li još ko zastaje pred tim spomenom slobodi i pokošenoj mladosti?
PROFESORI
Rad u gimnaziji sam, ŠK 1972/73. godine, započeo u saradnji sa tridesetak, a završio ŠK 2000/01. sa 65 profesora. Imao sam sreću da radim sa originalnim, tolerantnim i humanim ljudima. Profesionalcima, stvaraocima i intelektualcima, čiji je doprinos obrazovanju i kulturi Bara nemjerljiv.
Pozdravljam ih, s poštovanjem, riječima njihovog đaka, žurnaliste i pisca Momčila Popovića, ali sa sjetom, jer je malo svjedoka tog vremena.
“Profesore, te divne i umne ljude, čarobnike znanja i ljudskosti, gospodu koja stoji, koja nas je učila životu, i danas jasno vidim i čujem. Ravnodušni na životne tričarije, kao bogovi, nikamo nijesu žurili i nikada nijesu bili zle volje i sa sitnim računima. Bili su ljudske gromade, pa smo i mi, uglavnom siromašni, bogobojažljivi i željni znanja, pored njih mogli da se osjećamo kao narod ljudi.” (Monografija iz 1996, strana 30)
ĐACI
Bilo ih je, na početku, ŠK 1972/73, koliko dana u godini (60 maturanata), a na kraju mog druženja sa njima, ŠK 2000/01. preko hiljadu.
I oni su se osjećali kao „narod ljudi“, ali više nijesu bili siromašni i bojažljivi kao njihovi prethodnici. Osjećao se duh (i dah) novog vremena, a čekala ih je i moderna zgrada škole, poslije 50-ogodišnjeg potucanja. Danas bih svakom od njih upisao čistu peticu iz ljudskosti, jer su je zaslužili svojim radom i djelom.
Radovali su me, oduševljavali i inspirisali na bezbroj načina, od bezazlenih nestašluka, iskrenosti i nesebičnosti, do nevjerovatnih sposobnosti i kreativnosti. Koliko god sam ih učio, toliko su i oni mene. Znali su da me, gestovima dobrote i plemenitosti, iznenade i obraduju.
Možda su tako mladi, lijepi i daroviti bili zbog aure vitalis svoje Gimnazije. Ona je, kao mala (niža) rođena 1921. godine, kao velika (viša) 1953, a kao dama 1973, godine. Riječ po riječ, djelo po djelo ona je, za stotinu (tačnije 70) godina sa svojom djecom preobrazila “malo misto” Pristan, u moderan mediteranski grad.
Nedavno sam, na ljubazan poziv direktorice Marije Đonović, posjetio Gimnaziju. Iznenadili su me i obradovali prijatan ambijent škole, reprodukcije kultnih djela slikarstva, kao i pažnja mlađih kolega. Odlazeći, još jednom sam pogledao spomen ploču i pomislio kako je sve brzo proletjelo. A onda su me kolege zamolile da promovišem veliku šahovsku tablu na mermernom podu, i odigram partiju sa nekim novim klincima.
Učinilo mi se, na trenutak, da opet jašem sa mojim
starim ratnim drugovima: Gimnazijom i Šahom.
