Na talasima Radio Bara, u Promenadi četvrtkom, gost Milana Vujovića bio je Siniša Bjeković, ombudsman, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore.
RB/BI: Dobar dan i dobro došli na talase Radio Bara.
Bjeković: Dobar dan, čast mi je i zadovoljstvo da gostujem danas u vašoj emisiji, jednako kao što mi je čast da organizujemo Dane zaštitnika u Baru.
RB/BI: Da krenemo od toga, zbog čega su Dani zaštitnika organizovani u barskoj opštini?
Bjeković: Dani zaštitnika nisu organizovani samo u barskoj opštini, to je jednostavno naša obaveza koja proističe iz zakona, a cilj je da dopremo do građana u lokalnim sredinama, a ne da čekamo da građani dođu u Podgoricu i da to bude jedina tačka našeg susreta. Dakle, čini nam se da je i to način da građane poštedimo izvjesnih troškova, kada je u pitanju podnošenje pritužbi na povrede ljudskih prava i sloboda, sa jedne strane. Sa druge strane, mislim da je ovo i način kako se baviti nekim opštim pitanjima, koja su takođe od interesa za ostvarivanje ljudskih prava i sloboda.
RB/BI: Kakav je odziv građana Bara, odnosno njihovo interesovanje za podnošenje pritužbi ombudsmanu?
Bjeković: Moram da kažem, nije veliki. Ako uporedite sa nekim manjim sredinama, manjim opštinama, broj pritužbi koje dolaze iz Bara je prilično mali, svega negdje 30 do 40 na godišnjem nivou, za razliku, recimo od nekih sredina kao što je Danilovgrad, koji smo imali prilike da posjetimo nedavno, odakle imamo i po 150 pritužbi na godišnjem nivou. Ono što treba naglasiti, ne radi se samo o činjenici da pritužbe podnose građani, odnosno građanke Bara, već da imamo jedan broj pritužbi od ljudi koji dolaze iz drugih sredina, a odnose se na državne organe, koji imaju svoje sjedište ili jedinice u Baru ili na organe lokalne samouprave. Dakle, to je jedan relativan podatak, zbog toga je vrlo teško reći i procijeniti koliko tih pritužbi se generalno odnosi na situaciju u Baru.
RB/BI: A na šta se Barani najčešće žale? I volio bih da nam, u nekoliko rečenica pojasnite koje su vaše ingerencije?
Bjeković: Nije nikakav problem reći na šta se žale građani i građanke u Baru. Čini se da je manje-više slična situacija u svim sredinama. Razlozi zbog čega se građani i građanke obraćaju su vrlo heterogeni. Ima toliko pritužbi koje se odnose i na rad sudova, na rad pojedinih organa državne uprave, katastara, posebno izražen problem jeste rad komisija za povraćaj i obeštećenje. To nije samo, rekao bih, incidentalno pitanje, već i sistemsko, krupno pitanje, kašnjenje u postupcima koji u nekim slučajevima traju i preko petnaest godina, što je apsurd. Tu su pitanja koja je otvorio Kovid 19, znači pitanja zdravstvene zaštite i pitanja socijalnih prava. U najkraćem, čini mi se da je broj razloga i rekao bih, taj spektar razloga zbog čega se građani i građanke žale, vrlo veliki i raznolik i da nema nekih zakonomjernosti.
RB/BI: Ima li neka oblast ili neki dio na koji građani imaju pritužbe, a jednostavno vi niste nadležni? I šta je najupečatljivije?
Bjeković: Da, ima svakako, to je poseban problem. Rekao bih možda najupečatljiviji problem sa kojim se građani vrlo često obraćaju instituciji zaštitnika je provjera zakonitosti sudskih odluka. Mi jednostavno nemamo ingerencije da mijenjamo, ukidamo ili poništavamo odluke bilo kojeg organa, a posebno ne suda. Naša nadležnost u domenu sudske kontrole ili postupaka u odnosu na sud se odnosi samo na odugovlačenje sudskih postupaka i na neizvršavanje sudskih odluka. Postoji i ta treća opcija, to je takozvana zloupotreba procesnih ovlašćenja, ali je to toliko diskutabilna zakonska norma, da je vrlo teško primijeniti u praksi. Jer to se najčešće vezuje za zloupotrebe procesnih ovlašćenja od strane stranaka na koje je sud dužan da pazi, kako po službenoj dužnosti, tako i na ukazivanje druge strane u postupku. Ako postoje nekakve specifičnosti, to je otprilike ta da građani griješe misleći da zaštitnik ljudskih prava i sloboda u suštini nudi instancionu kontrolu, dakle kontrolu zakonitosti akata koje donose pojedini državni organi. To nije slučaj.
RB/BI: Imali ste visok rejting kad ste stupili na ovu dužnost. Mislim, ljudski rejting, ne šahovski, pošto ne znam kako stojite sa šahom. Šta vam se čini, da li ste zadržali taj visok rejting i poslije ovog vremena u kojem obavljate funkciju obudsmana. To govorim zbog toga što čini mi se da je bio opšti plebiscit da je pravi čovjek došao na pravo mjesto, bez obzira što su bile kritike zbog društveno-političke situacije u kojoj smo, i tako dalje, pa vas povezuju s tim, ali mislim da je bio konsenzus o tome da je, evo, opet da ponovim tu floskulu, ali je to istina, pravi čovjek na pravom mjestu.
Bjeković: Ako hoćete da najiskreniji do sada, barem u ovim mojim javnim objavama, i meni je relativno iznenađenje bilo moj dolazak na poziciju Zaštitnika ljudskih prava i sloboda. Ono što se ranije dešavalo, kad sam došao na poziciju zamjenika, je negdje bilo plod moje prakse koja nije bila mala, a rekao bih i međunarodnog angažovanja, koje je bilo prepoznato. Ako me pitate da li sam svjestan toga, odnosno da li me prati još uvijek ta aura nekoga ko je na pravom mjestu, vjerujte mi da lično doživljavam to kao izazov da svaki dan budem bolji od onog prethodnog i da to više predstavlja meni opterećenje nego nekakvu satisfakciju. Možda, ako želim da dam neki svoj sud o mom dosadašnjem radu, moj najveći uspjeh je kompletiranje tima u instituciji Zaštitnika, i odnosa koji imamo unutar same institucije, koji je praktično kao jedna porodica, koja sada radi toliko kompaktno da mi je pravo zadovoljstvo da svako jutro dolazim na posao.
RB/BI: Ima li kod vas nepotizma, obraćaju li vam se rođaci za pomoć?
Bjeković: Pa, mi smo Crna Gora, da to prvo ne zaboravimo. Ima i takvih zahtjeva, naravno, ali moram da vas uvjerim, a to znaju oni koji prate, ne samo instituciju Zaštitnika, nego i moj rad, svi koji su došli u instituciju Zaštitnika došli su po nekom redosljedu stvari i uglavnom su bili prvi koji su ispunjavali uslove i, naravno, kao takvi bili nama selektirani od strane Uprave za kadrove. Nemam tu naviku da se ogriješim o bilo koga, zbog toga što je konkurencija, bilo da je rođak, bilo da je komšija, kum ili bilo ko drugi, jednostavno, i to je jedan od razloga zašto mi je ta kompaktnost nužno potrebna i zašto sam je, čini mi se, ostvario kao jedan od svojih najvećih ciljeva u životu.
RB/BI: A koliko, u principu, pomažete ljudima? Može li se tu govoriti u nekim procentima?
Bjeković: Evo, reći ću vam otprilike, da shvatite kakav je moj pogled na funkciju koju obavljam: sva četiri telefonska broja, mobilni brojevi, otvoreni su za javnost, tako da ne postoji nijedna granica toga tipa da me neko ne može pozvati a dešava se da me ljudi zovu i poslije pola ponoći. Ja tako shvatam svoju obavezu i funkciju na koju sam došao. Ne bih želio da iznevjerim nikoga. Gdje god postoji mogućnost da se odazovem građanima, pokušavam da na neki od načina, da riješim njihov problem. Koliko sam u tome uspješan, o tome naravno svoj sud treba da da javnost, a ne ja sam.
RB/BI: Poslije muzičke numere da malo odmorimo od ljudskih prava i sloboda kako bismo predstavili mog gosta na ličnom nivou. Nećemo, naravno, pretjerivati ali ima o čemu da se priča. Kad sam rekao da ide muzička numera, da predahnemo, moj sagovornik je kazao da ima neke veze s muzikom. Naime, njegov sin je muzičar, objavio je album, objavio je pjesme, a stihove je napisao moj sagovornik. Dakle, nije sve u zaštiti ljudskih prava i sloboda, ima i nekih sloboda i mimo tih koje su strogo pod vašom ingerencijom i nadležnošću u Crnoj Gori. Očigledno, postoje i neke druge slobode i neka druga prava…
Bjeković: Pa, možda biste se začudili da su i to ljudi. Muzičari su ljudi koji imaju svoje probleme, obaveze, koji su preživljavali jednako kao i svi ostali jedan težak period.
RB/BI: Poslije vas u ovom studiju će biti muzičari, jedan od njih je Božidar Gagović, vođa grupe Akademia, ugledne vokalno-instrumentalne grupe.
Bjeković: Itekako znam o kome se radi. Ovo što vam govorim, to je negdje i prilika i način da pokušam da pojasnim ljudima s kojima imam posla i s kojima komuniciram, da ja nisam jedan birokratski lik koji je tu došao da rješava probleme na formalnom nivou, da je i to možda način da pokušavam da pokažem ljudima da imam taj ljudski lik i da se u svom poslu trudim da to zadržim kao način komunikacije s ljudima. Mislim da mi to dosta pomaže. Upravo ova crta saradnje sa muzičarima, nije to prvi put, bilo je toga dosta i u prošlosti, sticajem okolnosti su nekako i društvo i šira porodica takođe bili vezani za muziku, tako da je to negdje prirodna posljedica toga, a pisanje je ventil od ovih svakodnevnih obaveza. Jer, koliko god se trudio, kao što sam već rekao, živeći s ljudima, teško je napraviti blokadu ili spustiti roletnu na bilo koju neprijatnost ili muku koju ljudi preživljavaju. To je jedan ventil da i psihički budete sposobni za posao. Nije to ponekad lak posao.
RB/BI: Čim se pomene ombudsman, odmah se pomisli, to moram da vam kažem, da je to činovnik, koji gleda pravo, ni po babu ni po stričevima, to se naravno podrazumijeva, ali teško da se s njim može komunicirati o bilo čemu drugom osim o poslu. Čini mi se da ovaj ombudsman malo različit od ostalih. Došli smo i do toga, dok je išla ova muzička numera, da ste jedno vrijeme bili i na Pravnom fakultetu, pa malo da mi i to pojasnite. Šta ste tamo radili?
Bjeković: Da, što se tiče toga, moj prethodni profesionalni angažman je bio vezan za Centar za ljudska prava koji je bio jedno vrijeme na nivou Univerziteta, kasnije kao dio i organizaciona jedinica Pravnog fakulteta. Naravno, to je bio jedan od razloga zbog čega sam vezan i imao iskustva u toj oblasti. To je jedan period koji je izuzetno bio turbulentan, ne samo u Crnoj Gori, nego mi se čini, sa stanovišta zaštite ljudskih prava, i generalno. Naravno da su i to iskustva koja itekako pomažu u ovom poslu i jednostavno vas prisiljavaju da radite onako kako ste to naučili, odnosno kako vam to stoji u tom svom profesionalnom kredu. Problem, ili razlog zbog čega nisam možda uobičajena birokratska figura, kako bi to moglo da se podrazumijeva, jeste što dolazim, ako se sve uzme u obzir, kao predstavnik civilnog sektora. Možda ne toliko tipičan, niti atipičan, ali kažem opet, jedno vrijeme koje sam proveo u tom civilnom sektoru mi je pomoglo da nemam taj birokratski pristup bilo kom pitanju, a pogotovo ne zaštiti ljudskih prava i sloboda. Da je to tako govori u prilog i bezbroj sastanaka, prijema, razgovora sa ljudima. Jer, vi jednostavno kod institucije Ombudsmana nemate taj profesionalni birokratski pristup da dobijete pritužbu na papiru i iz te pritužbe vi crpite ovlašćenje za postupanje. Mi vema često, rekao bih i najčešće, imamo posla sa neukim strankama. Te stranke, jednostavno, dolaze sa konstatacijom da smatraju da su im povrijeđena ljudska prava i slobode, da im je neka nepravda napravljena, a onda vi tog trenutka postajete i advokat i vještak i sudija i tužilac i sve ono, u suštini, što jedan birokratski aparat, kao što je pravosudni aparat, traži da bi se moglo postupati u okviru svojih nadležnosti. Dakle, institucija Ombudsmana ima fleksibilan postupak, fleksibilan pristup, vrlo često se iscrpljujemo dosta da stranki ukažemo šta to treba da obezbijedi da bi postupak mogao uopšte da se vodi, a onda i kad postupak krene, imajući u vidu da smo, barem u velikom broju slučajeva fleksibilniji, brži, racionalniji u postupanju, dakle postupak je u potpunosti besplatan, čini mi se da je to jedan od razloga zbog čega smo atraktivni onima koji smatraju da su im prava povrijeđena. Naravno, ako pogledate strukturu i broj predmeta, upravo smo juče predstavili izvještaj pa se iz toga može vidjeti da je od tih hiljadu sto dvadeset i nešto predmeta u radu, da je bilo svega negdje oko 27 posto utvrđenih povreda. Moglo bi se zaključiti iz toga da možda institucija Zaštitnika ne nudi dovoljan stepen zaštite. Ali ako pogledate obrnuto, kako to izgleda pred institucijama kao što je recimo Evropski sud za ljudska prava, pa vidite koliko je utvrđeno povreda, onda ćete tamo vidjeti da je taj procenat čak i znatno niži. Problem, jedan od, evo kad smo krenuli u tu priču, jeste i to što građani Crne Gore vrlo malo znaju o ljudskim pravima, o svojim pravima, a još manje znaju o pravnom putu, kako ih zaštititi, odnosno šta je to što ombudsman može da im ponudi kao vid zaštite.
RB/BI: Možda su i ove emisije na tom, što kažu, fonu, da se ljudi obrazuju, da saznaju koja su im to nepovrediva ljudska prava i slobode, za šta mogu da se uhvate, je li?
Bjeković: Pa, naravno, cilj mog dolaska danas nije samo priča o lijepim stvarima nego i priča o načinu kako obezbijediti rješenje problema. Institucija Zaštitnika, to treba posebno naglasiti, nije nikakva kaznena ekspedicija. Znači, mi ne dolazimo tu da bi kaznili neki organ i nekoga u tom organu. Ali je isto tako suština priče da mi vodimo kvazi sudski postupak, a to znači, poenta je samo što finalni proizvod koji mi plasiramo, nema takvu mogućnost da može biti prinudno izvršen. Ali ta preporuka koja je sadržana u mišljenju ombudsmana itekako ima svoju težinu. I da apsurd bude veći, ako to nekome nije jasno u ovoj državi, kada se to tiče državnog aparata, da je već bilo nekoliko slučajeva u kojima je Evropski sud za ljudska prava okrenuo, tako da kažem, ploču na drugu stranu i rekao: Gospodo, vi ste već imali mišljenje ombudsmana o tim predmetima. Šta se desilo i zbog čega to nije ispoštovano? I sud, koji ima mišljenje ombudsmana, koje po prirodi stvari nema mogućnost da se prinudno izvrši, ne može ga ignorisati. Ombudsman je po Ustavu zagarantovana institucija koja štiti ljudska prava i slobode i kada dobije mišljenje ombudsmana, dužan je da se osvrne na to mišljenje. Naravno, ako ima različiti stav mora dati argumente. A ne, kao što se dešavalo u jednom broju sudskih predmeta, da jednostavno kaže ovo nije pravno obavezujuće za nas i mi na to se naprosto ne osvrćemo. To je iluzija i apsurd koji nije dopušten ni u jednoj modernoj državi, pa samim tim ni u Crnoj Gori.
RB/BI: Ovo je, čini mi se, bila esencija stvari, esencija vaše uloge, ovo što ste sad ispričali. Moram da vas pitam ovo: kakva je vaša veza sa predsjednikom Crne Gore Đukanovićem?
Bjeković: Kada sam rekao da je bilo relativno iznenađenje i meni, bilo je očekivano, čini mi se u crnogorskoj javnosti da očekivalo da to bude neko partijsko rešenje i da će predsjednik države, zaboga, ponuditi nekome ko je blizak, uslovno rečeno, partijskim krugovima. Poziv za taj finalni razgovor koji sam imao, meni je žao, evo iskren da budem, što taj razgovor nije direktno prenošen, a to što smo imali da kažemo jedan drugome je bilo poprilično iskreno, otvoreno i ta ponuda koja je tada plasirana, bila je otprilike ovakva: U redu, dobićeš mandat, ali nemoj da dođeš poslije tri mjeseca da kažeš da ovo nisi računao da ti je teško i da imaš problema. Dakle, doveden si, ili predložen si sa ciljem da obavljaš funkciju prema svojoj savjesti – kako sam i naučio. Naša relacija nije bliska, mi nemamo čak puno ni personalnih kontakata, različite smo generacije i u školi, tako da je meni njegova ponuda bila relativno iznenađenje. U uslovima naše svakodnevice napravio sam prilično hrabar politički potez za nekoga za koga se zna da je neutralan, da ima svoj stav i da ga poštuje većina. Nadam se da nisam ni njegovo, a ni povjerenje građana Crne Gore prokockao u ovom mandatu.
RB/BI: Ja uopšte nisam mislio ovo što ste vi odgovorili, ali očigledno ovo nije prvi put da vas pitaju, pa ste odmah reagovali na prvu loptu, ja sam mislio da ćete da kažete…
Bjeković: Ne, iskreno, ovo je prvi put da me neko pita javno ovo pitanje. A ova pitanja su se ponavljala iz dana u dan.
RB/BI: Mislio sam da ćete mi odgovoriti na prvu – da, igrali smo zajedno košarku. Možda nismo igrali zajedno, ali smo se bavili košarkom, to je ta veza, u ovom momentu, na koju sam mislio.
Bjeković: Jeste, ali društvo za košarku je potpuno odvojeno, nema ništa sa tim. Moje društvo za košarku je, hajde da tako kažem, iz jedne posebne vizure. Mi smo to zvali „parkaši“, oni koji su u parku igrali košarku. Dakle, to je jedno društvo posebno, koje ovom prilikom pozdravljam, nadam se da će slušati ovu emisiju, i nema apsolutno dodirnih tačaka, rekao bih, sa predsjednikovim užim okruženjem koje se bavi tim poslom.
RB/BI: Oni su negdje oko Ljubovića igrali…
Bjeković: Tačno.
RB/BI: Je li pleonazam ombudsman zaštitnik ljudskih prava i sloboda? Ide li jedno uz drugo?
Bjeković: Ne, zaštitnik ljudskih prava i sloboda jeste pleonazam, ali ombudsman je u suštini kraći i prepoznatljiviji termin koji se koristi i ušao je već u uši naroda u Crnoj Gori. Prema tome mislim da je ovo zaštitnik ljudskih prava i sloboda u stvari pokušaj da to narodskim jezikom predstavimo, a ombudsman je termin međunarodno prepoznatljiv.
RB/BI: Juče ste u Skupštini Crne Gore, na Odboru za ljudska prava predstavili Godišnji izvještaj o radu zaštitnika. Kakva je generalna ocjena poštovanja ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori, u kojim oblastima ste imali najviše pritužbi, mada smo o tome nešto i govorili.
Bjeković: Evidentno je da nema tih sistemskih, strukturnih problema u poštovanju ljudskih prava i sloboda, ali tih pojedinačnih slučajeva itekako ima. Dokaz tome je i konstantan rast broja predmeta u radu po individualnim pritužbama. Moram posebno da naglasim, kao što sam već i rekao, da je možda taj veći, nevidljivi dio našeg posla, komunikacija sa strankama i nebrojen broj poziva i direktnih prijema stranaka kojima se na svojevrstan način nudi pravna pomoć, pa ako ombudsman ne bi bio nadležan da rješava njihov problem, onda su svakako upućeni na najkraći, najracionalniji, najbrži put pravne zaštite. Kada su u pitanju predmeti generalno, ja sam istakao već par predmeta. To su predmeti imovinski, koji se tiču povraćaja i obeštećenja, koji su postali očigledan problem, kako zbog nedostatka formiranih komisija koje treba da se bave tim poslom, tako i zbog dugog trajanja tih postupaka. Problemi su i u socijalnoj sferi, veliki broj građana kao posljedica kovid virusa i sličnih problema koji su izazvani i ekonomskom i svakom drugom krizom, obraća nam se sa zahtjevom za ostvarivanje minimalnog prava, rekao bih, na tu minimalnu egzistenciju. Problema imamo i to je nešto što se kao novo pokazalo u zdravstvenom sektoru, pogotovo kada se tiče transplantacije, tih predmeta smo imali nekoliko. Radi se o transplataciji bubrega.
U oblasti prava djeteta imali smo problema, i u sektoru obrazovanja. Čini mi se da se javlja sada novi vid konflikta na relaciji roditelj – obrazovna ustanova – pojedini zaposleni – odnosno nastavnici. Čini mi se da se tu postoji svojevrsna inercija obrazovnih institucija da taj problem riješe pa se to nekako očekuje da to riješi zaštitnik ili neko drugi na većem, uslovno rečeno, nivou. Takođe, kada su u pitanju pojedine vulnerabilne grupe, osobe sa invaliditetom, dovoljno je da se okrenete oko sebe da pogledate koliko je objekata u javnoj upotrebi pristupačno za takva lica, pa će vam biti jasno da su oni definitivno jedna od najmarginalizovanijih grupa. Takođe, kada je u pitanju dostupnost pojedinih zdravstvenih usluga, politička participacija osoba sa invaliditetom itd, itd. Žene, generalno, kao kategorija koja je pod posebnim rizikom, naročito u situaciji kada se pokušavaju ostvariti kao majke, dakle u periodu materinstva, gube korak sa muškarcima…
RB/BI: To im dođe kao kazna.
Bjeković: U pravu ste. Umjesto da materinstvo bude podsticaj, mi smo to pretvorili u podređeni položaj majke, pogotovo u nekim sektorima gdje se to najmanje očekuje. Recimo, kada govorimo o napredovanju u akademskom sektoru, svaki pokušaj ostvarivanja žene kao majke donijeće joj, hajde da tako kažem, određeni problem u ostvarivanju toga svoga prava, da ne govorim o problemu porodičnog nasilja, valjda je svima nama u Crnoj Gori jasno da dvije hiljade i nešto prekršajnih predmeta, u okviru kojih imamo najmanje toliko žrtava porodičnog nasilja, ili potencijalnih žrtava porodičnog nasilja, dovoljno govori da smo negdje očigledno zakazali, ne samo kao odgovor na nasilje, nego i kao sociološki, odnosno društveni preventivni odgovor na to šta treba učiniti da do toga uopšte ne dolazi. Vi sami znate da ste i u Baru imali ovdje slučajeva koji su kulminirali na kraju smrtonosnim ishodom. Sve su to problemi oko kojih se vrtimo čitavo vrijeme. Kada govorimo o torturi, takođe imamo slučajeva, još uvijek, zloupotrebe policijskih ovlašćenja, sa tom teškom hipotekom negativne solidarnosti između pripadnika policije kada treba utvrditi odgovornost za takve slučajeve, jer onda hipoteku nosi cijela organizacija, a ne oni koji su to učinili.
RB/BI: Da, a imaju Unutrašnju kontrolu…
Bjeković: Juče, upravo na sjednici odbora skupštinskog je prebrojano sedam mehanizama koj ise bave kontrolom rada policije, a ono što je najbitnije u svemu tome je kakav je proizvod, kakav je ishod. Ako nakon svega dolazimo do situacije da nam Evropski sud za ljudska prava ukazuje na slučajeve gdje su prekoračena policijska ovlašćenja, odnosno gdje je bilo torture, onda nešto ne štima kod nas.
RB/BI: Dopire li do vas, dotiče li vas se ovaj frapantni govor mržnje koji je posvuda oko nas. Dokle će da traje ovo ludilo?
Bjeković: To pitanje se često postavlja kada je institucija Zaštitnika u pitanju. Ne radi se samo o govoru mržnje, to je jedan specifičan institut i da bi se konstituisao govor mržnje, potrebno je da se ispune određeni uslovi. Zavisno od toga ko je rekao, kad je rekao, o kome je rekao, kakva se poruka šalje, kakva je karakteristika onoga u odnosu na koje se šalje, u kom kontekstu je to rečeno, dakle, sve su to uslovi da biste vi procijenili da li postoji govor mržnje. Ono što je bitnije meni, u konkretnom slučaju, jeste da su mnogo prisutnije forme uvredljivog govora, koji ima isključivi cilj da nekoga povrijedi i da ga omalovaži. Govor mržnje kao takav je najteži ili najeklatantniji primjer zloupotrebe slobode govora. Opšteprisutan je. Pogledajte sad jednu stvar koju sam takođe juče naglasio na sjednici Odbora: tamo gdje je negdje najživlji bio podsticaj tom govoru kroz politički konflikt, imate situaciju da su političari vrlo svjesni pozicije na kojoj se nalaze, polako vraćaju na taj, nazovimo ga kulturniji, vid dijaloga ili komunikacije u samom Parlamentu. Nemate više incidentalnih situacija, nemate toliko uvredljivog govora, dakle političari su osjetili da je sada probitačno da se ne bave politikom na način koji će plasirati govor mržnje u tom političkom diskursu. Ali, umjesto da se to sada uzme kao matrica ponašanja u širem društvenom kontekstu, sada se taj govor mržnje preselio najčešće na društvene mreže i vi sada imate ono što je posebno porazno po, čini mi se čitavo društvo, vrlo čest govor mržnje koji se plasira od strane mladih, i naročito adolescenata u periodu od četrnaeste do recimo dvadesete godine, do osamnaeste najčešće, dakle, kad su i djeca u pitanju. Bilo bi interesantno kada bi neko mogao da pronikne, a mi smo do takvih informacija dolazili kroz roditelje, i po obraćanju djece, da vidite čime sve naša djeca opterećuju sebe u međusobnoj komunikaciji. To je katastrofa. I iza tih komentara na društvenim mrežama dosta često se kriju maloljetna lica, da ne govorim o tome da i punoljetni, kao i svi drugi, koriste tu tajnovitost koju nude društvene mreže, pogotovo portali i komentari.
RB/BI: Ali to nije nikakvo čudo, njima je sve to dostupno. Znam primjere da djeca ujutro idu na čas a da nisu trenuli, jer su sve vrijeme bili pored tih, takozvanih, pametnih telefona, a prije toga su ih edukovale Zadruge, Farme i tako dalje, pa su onda prešli na telefone, na društvene mreže i tako su probdjeli noć bez kotrole roditelja.
Bjeković: Vidite, ja ću sad reći jedno svoje lično iskustvo, neka mi ne bude zamjereno što možda često, evo već drugi put pominem tu komunikaciju. U odnosu prema svom djetetu nisam se pokušao postaviti kao neko ko će mu dati telefon u ruke i pustiti da radi to što može. Nekad sa djecom treba biti drug. Ja sam to pokušao da učinim na način što sam svoje dijete podsticao i na rad u muzici i na rad u sportu. Jednostavno, posvetite određeno vrijeme tome i pratite da dijete ne uđe u zonu zloupotrebe interneta i drugih pomagala koja u najboljoj namjeri mogu da olakšaju život, ali isto tako predstavljaju izazov kod nas. Dakle, zašto ne posvetiti određeno vrijeme, razgovarati sa svojim djetetom i pitati ima li kakvih problema. Jer, ne zaboravimo: ovo nije problem samo djelovanja djeteta, odnosno načina kako će ono koristiti to vrijeme provedeno na internetu. To je i zaštita te djece, jer imali smo slučajeve i u praksi službe zaštitnika, da je pritisak na djecu bio toliki da su oni kao žrtve nasilja preko interneta došli u zonu pokušaja samoubistva. Prema tome, nije bezazlena situacija, mi moramo da se osvrnemo i da se okrenemo toj djeci, da ponekad ostavimo neke svoje svakodnevne obaveze i poslove i uvijek preče stvari. Recimo, mi se više bavimo politikom nego djecom. Svaka porodica u Crnoj Gori se, čini mi se, sve više bavi nekim stvarima kojima bi manje trebalo da se bavi, u odnosu na to šta se dešava sa djecom.
RB/BI: A i kad se bave djecom, mislim da se bave na pogrešan način. U moje vrijeme, a čini mi se i u vaše, iako sam stariji od vas, kad napravimo neki belaj, mi smo sa velikim strahom odlazili kući jer smo znali da ćemo, ako ne dobiti batine, a ono istrpjeti veliku kritiku od roditelja zbog toga što smo napravili. Sad roditelji kad im se djeca požale da su napravili nešto ružno, odmah idu da se obračunavaju sa tom drugom stranom. Nema više: čekaj, da nisi ti možda kriv, da ja nisam nešto kriv, nego odmah agresivnost dolazi do izražaja, posebno u odnosu između roditelja, ali i sa nastavnicima i tako dalje.
Bjeković: Pa probao sam da vam to objasnim na primjeru kada se to dešava u obrazovnim institucijama iz sasvim bizarnih razloga, kao što je to, recimo, konkurencija između učenika, da li je neko bolji ili lošiji učenik, da li neko zaslužuje ili ne zaslužuje nagradu, da li neko treba da dobije veću ili manju ocjenu… Dakle, to su sve situacije u kojima, između ostalog, opet nedostaje taj vid komunikacije na relaciji nastavnik – roditelj ili škola – roditelj u kome se taj problem treba ili mora riješiti. Slično se dešava, ovo što ste sada rekli, u porodici. Ako vi u porodici osjetite da postoji problem, a nije ga teško ponekad prepoznati, dijete se povlači, postaje potišteno, ako vi to zanemarite i kažete da su to godine takve, tog trenutka vi ste u suštini preskočili vjerovatno nešto što može pogubno da djeluje kasnije na to dijete. Jer matrica ponašanja za budućnost se stvara upravo u tom uzrastu, možda čak i prije te famozne četrnaeste godine, adolescencije, jer kao što ste ispravno rekli, internet, mobilni telefoni, sad je trend kupiti djetetu od sedam godina mobilni telefon, da ne govorim šta drugo. To je veliki rizik. Malo sam i ja bio zatečen činjenicom da se u prospekciji, odnosno u metodologiji pristupa mentalnom zdravlju djece video igrice smatraju kao jedan od oblika zavisnosti. Da li mi to tako gledamo ili jednostavno djetetu tutnemo telefon da se bavi video igricama da mi imamo vremena da razgovaramo o „važnim“ pitanjima.
RB/BI: Privodimo kraju ovaj razgovor, u lokalnom smo mediju, iako mi imamo osjećaj da smo na mnogo višem nivou od lokalnog. Moramo, dakle, da pomenemo situaciju u medijima u Crnoj Gori. Koliko ste zadovoljni poštovanjem medijskih prava i sloboda?
Bjeković: Ovo pitanje ima lice i naličje. Sa jedne strane, kada govorimo o medijima, govorimo o pravima medija i govorimo o toj famoznoj pojavi i poplavi rekao bih, lažnih vijesti ili dezinformacija koje svakako narušavaju kredibilitet i novinarstva i novinarske profesije generalno. A sa druge strane, isto tako moram da kažem, da skrenem pažnju na pritiske kojima su podvrgnuti novinari praktično svakodnevno. Nije prvi put da ovo pričam, niti je prvi put da vi to prožmete i kroz svoje djelovanje, da ipak tu odgovornost treba da povuku ne samo vlasnici medija nego i urednici. U medijskom prostoru treba na neki način da kreiraju ambijent u kome će novinari moći slobodno da obavljaju svoj posao. Sa druge strane, taj društveni pritisak je ogroman. Vi u Crnoj Gori imate takvu podjelu da nikako ne možete ugoditi. Barem pedeset posto ostane nezadovoljno. U tom smislu nisam zadovoljan i čini mi se da je taj prostor skučen naprosto svim našim podjelama, pritiskom u odnosu na te podjele, na te matrice unaprijed pripremljene kako treba da izgleda informacija. Objektivno novinarstvo, čemu se, nadam se svi teže, profesionalno novinarstvo prije svega, jednostavno nema prostor da se razvije zbog naših svakodnevnih trzavica i problema, prvenstveno u političkom, pa onda i u svakom drugom diskursu. Kada je u pitanju ova druga oblast, kada govorimo i o odgovornosti i o obavezama, smatram da se razvoju novinarstva u smislu razvoja kadrova u novinarstvu posvećuje vrlo malo pažnje, da praktično imate situaciju da vrlo često novinar nepripremljen ulazi u posao, da onda i tamo uglavnom se svodi na taj birokratski manir prenošenja informacija. Vi sami vidite da smo negdje zakazali i sa raspravom o ozbiljnim temama kroz medije, da je vrlo malo prikaza gorućih tema i da i kad tim temama bavimo, uvijek imamo jednostran pristup. Taj problem u novinarstvu ili ta heterogenost interesa unutar novinarstva nas, čini mi se, sprečava da dobijemo to što želimo. Što se tiče tih profesionalnih ili etičkih pravila u radu novinarstva evo pokušavamo sve vrijeme da dobijemo to jedinstveno samoregulatorno tijelo na nivou čitave države, što nam nikako ne uspijeva, ne zalazeći u razloge zašto se to dešava.
RB/BI: Političari se, dok su u opoziciji, korektno ponašaju prema medijima, traže transparentnost, objektivnost, da se ispoštuje ono zlatno pravilo da se čuje i druga strana… Međutim, čim preuzmu vlast, onda bi voljeli da, ipak, taj medij bude malo više njima naklonjen. Očigledno, to će nas pratiti još dugo vremena.
Bjeković: Obično mi kažu da sam taj koji ne voli da priča u rukavicama. Ja ću vama vrlo prosto reći da svakom ko se bavi javnim poslom, koketiranje sa novinarom nikako nije strano, uključujući i osobu sa kojom danas razgovarate. Kad kažem koketiranje s novinarom, ono nekad može biti u funkciji podizanja autoriteta, vidljivosti institucije, do toga da nekome kažete šta vi u suštini radite. Ali isto tako, to novinarstvo ili to približavanje, kako vi kažete, medijima onda kada vam zatreba, takođe je jedna bitna karakteristika koja se koristi i u politici i u svakom drugom javnom poslu. Dakle, to nije ništa strano. Pitanje je odgovora medija kako će pristupiti takvim zahtjevima – da li će i medij povlađivati, pa će servilno biti u funkciji određenog interesa, ili će zadržati taj svoj neutralni stav i iskazati u svakoj situaciji jednak pristup prema svim tim, da tako kažem, naručiocima.
Nemojte da mislite da naša PR služba nije prostudirala i rad Bar Infa i Radio Bara, kao što to činimo u svim drugim situacijama, jer moramo znati s kim razgovaramo, s kim imamo posla. Dakle, u svim tim okolnostima, mislim da je generalno ova priča interesantna i odmah da vam kažem, i razvoj ove institucije iz koje dolazim u jednoj mjeri dolazi i zahvalan je upravo tom PR pristupu, kako ga mi nazivamo, jer od tog trenutka šira javnost je počela da bude češće i rekao bih, podrobnije informisana o onome što radimo. I da ne zaboravim još jednom da kažem, jedan dio našega posla, prije svega taj preventivni, ili taj dio koji se tiče animiranja javnosti, itekako se plasira kroz medije. Jer nema drugog načina da plasirate istinu, kada imate poplavu onoga o čemu ste govorili – govora mržnje, netolerancije, nedostatka kulture dijaloga, uvredljivoga govora.
RB/BI: Kad nam dolazite ponovo? Nismo sve teme obradili, nismo završili ovaj razgovor.
Bjeković: Postoji jedno nepisano pravilo u instituciji Ombudsmana: doći ću kad god me pozovete. Bilo mi je veliko zadovoljstvo i moram da kažem, jedna od lakših i ljepših formi razgovora u posljednje vrijeme.
