Zbirka eseja dr Zorana Živkovića „Sa okusom soli“ predstavljena je sinoć mnogobrojnoj publici ispred Dvorca kralja Nikole, u okviru bARS programa Barskog ljetopisa.
Živković je bio dugogodišnjeg novinar i urednik Radio Bara i jedan od prepoznatljivih glasova ovog medija, osamdesetih godina prošlog vijeka.
Moderatorka književne promocije bila je Maja Simović, koja je u uvodu kazala:
„Uvijek imam neku posebnu tremu kada god treba da predstavim i razgovaram sa ljudima koji su se utkali u dušu ovoga grada i koji su ga na toliko mnogo načina oplemenili, a jedan od njih je naš večerašnji gost Zoran Živković sa kojim ćemo razgovarati o njegovoj novoj knjizi eseja ‘Sa okusom soli’, koja je očekivani i rekla bih logični nastavak one izuzetne studije ‘Mediteranski svetionik’ za koju je autor dobio veoma vrijednu nagradu Vukove zadužbine za nauku 2019 godine“, navela je Simović.
Podsjetila je da je upravo Živković bio jedan od pokretača ovog Festivala, kada se davne 1988. godine obreo na prvoj književnoj večeri na kojoj je svoju poeziju predstavljao jedan divan pjesnik iz našeg grada, Božidar Filipović koji više nije među nama ali, kako je istakla, „koristi svaku priliku da ga prizove, makar kroz sjećanje“.
Osim toga, Živković je, podsjetila je, jedan od prvih voditelja i pokretača one priče koju i danas zovemo Radio Bar.
„On za mene predstavlja adresu za apsolutno sve moguće i nemoguće književne nedoumice i njemu ne treba moderator jer je svaki trenutak u kome govori nemjerljivo dragocjen“, nadahnuto je govorila Simović.
Pozdravljajući publiku Zoran Živković je rekao da je ova noć posebna za njega.
„Proteklo je dosta od te 1988. godine i ja sam u više navrata ovdje gostovao, ali uvijek sam govorio o drugima, a sada je došlo vrijeme da vidimo šta znače te kratke ljubavi i ljeta što blijede“.
Uporedio je svoju večerašnju ulogu sa glavnim junakom jednog italijanskog pisca, sveštenikom Don Kamilom, koji se nalazio u sličnoj poziciji kao on sada „da ga hvali mladi vrli novi svijet, kome se zahvaljuje i kaže da mu je teško da povjeruje što je o njemu rečeno tim povodom, ali traži od Boga da mu oprosti što je na tren povjerovao u to“.
„Ako bih ja to prihvatio trebao bih da prepustim moderatoru da što više kaže“, s osmjehom je konstatovao Živković.
Moderatorka je primijetila da su ove važne knjige, od „Mediteranskog svetionika“ do zbirke eseja „Sa okusom soli“ nastajale upravo potaknute ovim gradom, ovim zavičajem, ovim obalama, mediteranskim, prije svega, koje vrve od tih različitih kulturnih i istorijskih sadržaja i možda autor još više potaknut ovim morem koje kako je Andrić rekao, a Živković ga citirao: „more koje nije samo lepi horizont“.
Živković je objasnio da su tekstovi za knjigu „Sa okusom soli“ nastali na različite načine, različitim povodom.
„Potreba da Bar bude mediteranskiji nego što jeste je negdje i razlog ove knjige, da ja pokažem šta je meni Bar dao, tu mogućnost da gledam ovaj svijet oko sebe širom otvorenih očiju.Tu inicijaciju koju sam dobio u ovom gradu zahvaljujući nekim ljudima, nekom vremenu koji smo zajedno ovdje proveli, imao sam potrebu da saberem u nešto što ova knjiga nudi. Neke od pisaca o kojima sam pisao u esejima sam i znao. Ali mi je žao što nisam upoznao Branu Petrovića. Osjećao sam potrebu da o njemu napravim esej. Bio sam gimnazijalac kada mi je Sanja Vuković, kćerka profesorice Zage, dala ploču na kojoj je Rale Damjanović govorio stihove Brane Petrovića. Osjetio sam odmah da je to taj jezik koji funkcioniše od Užica, Čačka do nas ovdje, to je poezija koju je u Sovjetskom Savezu začeo Majakovski, to su stihovi koji osvajaju sve, protiv toga ne možete da se borite“, kazao je Živković.
U naslovu ove knjige je zvuk čuvene pjesme poznatog italijanskog kantautora Đina Paolija “Sapore di sale, sapore di mare”, koja je kod nas poznata u prepjevu Arsena Dedića.
I ne samo zbog toga, prirodno je da ovu knjigu izvjesnog senzibiliteta, ali ne i manje važnih preokupacija, otvara pravi mediteranski triptih, i to posvećen Federiku Feliniju, Voju Staniću i Arsenu Dediću.
Knjiga počinje esejem o Feliniju, a autor objašnjava:
„Još dok smo bili gimnazijalci kada smo vidjeli film u bioskopu bili smo fascinirani, ja pogotovo, jer sam mislio da su prve scene snimane na ovom našem lukobranu. Shvatio sam kasnije da je to ona takozvana kulturna izohipsa koju sam posle prozvao mediteranstvom koje spaja ove gradove koji su vezani Jadranom. Radeći neke društveno odgovorne poslove u Ministarstvu kulture, ja sam uvijek kad bih negdje govorio isticao, a i večeras ću to ponoviti, da je kultura ustvari komunikacija. Svi ti ljudi koji se dosele, a svi od nekud moramo doći, kad počnu ovdje da žive shvate da je komunikacija uslov opstanka i način da ostvare ono što ima čovjek, a nema Bog – mogućnost da se preobraziš“, kazao je autor.
Između ostalih napisao je i esej o kanadskoj književnosti.
„Boraveći tamo shvatio sam kako su Kanađani preko književnosti uspjeli da oslabe francuski nadirući nacionalizam, iako i dalje žive u toj francusko-engleskoj drami, uspjeli su da ostvare taj balans i da i dalje žive sa tim. Napravio sam esej jer me tu interesovalo ono iskustvo jugoslovensko – kako smo mi izgubili državu, kako je taj narcizam malih razlika potpomognut spolja u jednom trenutku učinio da mi izgubimo ono što je glavno blago -velika država. Ono što sam tada shvatio jeste da je ustvari suština živjeti s problemima i rješavati ih, inače problemi nikad neće nestati. U tom eseju, u kome sam dosta toga rekao o istoriji kanadske književnosti, pomenuo sam neke od važnih pisaca. Počeo sam ga neoromantičarski – rekao sam da je istorija kanadske književnosti počinje tako što je 14-ogodišnji Leonard Koen ušao u knjižaru u svom Montrealu i uzeo zbirku poezije Frederika Garsija Lorke.To je njemu promijenilo život, on je rekao da mu je to na veličanstven način upropastilo život“, prisjetio se Živković..
Kazao je da ove knjige, a i one ranije, ne bi bilo da mu književnost nije predavala profesorica Zagorka Vuković, koja je nedavno preminula., Čuvenu latinsku izreku “Cum grano salis” čuo je prvi put od našeg velikog profesora Andrije Miranovića. To „Cum grano salis”u filozofskom smislu, pojasnio je, znači zrno mudrosti.
Pišući ove eseje shvatio je da je to nešto što ostaje, to taloženje, to malo„ Cum grano salis” ostaje posle njega i to se povezuje kroz tu mediteransku izohipsu.
„Rijetki trenuci sreće i harmonije koji se dožive posle neke upornosti i rađenja na sebi, ustvari su podsvjesno upoređivanje sa onim najzaštićenijim periodom ranog djetinjstva, ta fizička, vizuelna veza sa prošlošću, što mi ne može ponuditi nijedan resort u svijetu, ta magija, ta privlačnost, taj pokušaj da nastavim ono čega se sjećam, to je ono što meni Bar nudi. Uživam u tome, a ova knjiga je pokušaj da svemu tome dam jedan širi značaj“, rekao bih. Ova knjiga je u tom smislu veoma barska, bez Bara je nezamisliva, kao i ona prva koja mi je donijela nagradu“, objasnio je Živković
Promociji zbirke eseja dr Zorana Živkovića „Sa okusom soli“prisustvovao je veliki broj Barana i gostiju koji su ga na kraju večeri pozdravili dugotrajnim aplauzom
Zoran Živković je rođen 1958. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu i gimanziju završio je u Baru, da bi studije jugoslovenske književnosti započeo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na beogradskom Fililoškom fakultetu. Autor je knjige „Mediteranski svetionik“ za koju je 2019. godine dobio nagradu Vukove zadužbine za nauku.
Objavio je brojne radove u zbornicima i stručnim časopisima, kao i tekstove u poznatim nedeljnicima i dnevnim listovima.