Ni veliko nevrijeme, ni nestanak struje, sinoć nijesu spriječili Dobrovođane, Mrkojeviće, ali i ljude iz Bara da popune svako slobodno mjesto u konobi “Makina Vučinića” u Dobroj Vodi, na drugoj promociji knjige “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka”, novinara, književnika i publiciste Željka Milovića.
Ovo je bila druga stanica prve književne turneje u Baru pod nazivom “Za Barane, knjiga o Baranima” na kojoj autor promoviše svoje dvotomno djelo, izabrana jer su, kako je rekao, prva autorova sjećanja vezana upravo za Dobru Vodu.
“Kao što neki od vas znaju, moji otac i majka su početkom sedamdesetih ovdje otvorili restoran ‘Atina’ u Hanu Čarapića, i neke dvije tri nejasne slika kao dječak od 3-4-5 godina nosim odavde – jednu veliku kišu poput ove noćas, mačiće koje je spašavala majka, pa kako vozim tricikl između stolova kafane, a sjećam se i da sam se igrao sa djevojčicom po imenu Keta te 1972. godine. Keta danas nije više Mehmedović no Arabelović, nema više ni silnih murava preko puta restorana, ni autobuske stanice na putu za Ulcinj, ni platoa đe su se parkirali… a upravo o takvim vremenima govori ova knjiga”, rekao je na početku Milović.
Moderatorka uvodnog dijela programa Marija Pešić objasnila je kako je na više od 500 stranica Željko Milović ispisao 72 biografije Barana, koji su svojim životom i odnosom prema ljudima oblikovali duh grada. Među brojnom publikom prošle noći su se našli i rođaci, komšije, potomci i prijatelji ljudi o kojima se o knjizi govori, a neki od njih su bili i Željkovi sagovornici, nakon što je preuzeo ulogu moderatora. Jer, kako kaže, “ne želi da ijedna od promocija ima klasičan karakter”, već da to “budu sjednici, druženja, gdje naši ljudi pričaju o našim ljudima”.
Veče je započeto sjećanem na čuvenog kapetana Nikolu Vučinića iz Mrkojevića, koji je na mjestu održavanja promocije još početkom XX vijeka izgradio palatu i mlin, a čija su se imanja prostirala sve do mora. Njegov čukununuk Miodrag Vučinić je pozdravio goste, poželjevši im dobrodošlicu, a o slavnom kapetanu i potomcima govorio je Suljo Šabović, dugogodišnji društveno-prosvjetni radnik, prvi komšija. Šabović je istakao kako “živi u ubjeđenju da nije lako napisati ovakvu knjigu, te da je to vječiti trag”, čestitao autoru na hrabrosti što se upustio u ovaj posao i zahvalio što je ostavlja gradu Baru.
Poznati slikar Muharem Muratović je sa publikom podijelio svoje utiske o ovom djelu. “Čudno je to kako ovaj svijet, koji teče vjekovima i milenijumima, često bio na leđima običnih ljudi koji su dali i obilježili karakter jednog mjesta, grada. U tom vremenu, u tom zahuktalom prosperitetu, ipak se duša borila da opstane. Željko je čuda te duše koju danas gubimo u opštem savremenom svijetu na najbolji način ovjekovječio”, poručio je Muratović.
Najveću pažnju izazvala je priča o legendarnom Muju Rabelji, proroku iz Mrkojevića, čije su se vizije umnogome ostvarile. Nakon što je Milović pobrojao neke od najupečatljivijih, o svom rođaku govorio je Senad Arabelović: “Bilo je malo onih koji su ga mogli razumjeti. Uvijek je govorio nekim svojim jezikom koji često nije imao smisla, i mnogi ga nijesu ozbiljno shvatali, a na kraju se ispostavilo da je sve bio u pravu”.
Još jedan Mrkojević koji je svoje mjesto našao među 72 Baranina opisana u knjizi je Mujo Alković. Njegov unuk, Ćazim, Željku je zahvalio što je “dio sugrađana otrgnuo od zaborava, a među njima i njegovog đeda”. Ćazim je govorio o dokumentu koji je pronašao u porodičnoj kući u Dubrovniku, a u kojem je njegov đed opisao svakog člana porodice i život ponaosob još od 1718. godine. “Taj dokument je đed pisao na malo čudnom, tadašnjem jeziku, i nekim čudnim pismom, a ja sam ga prepisao slovo po slovo. Između ostalog, podijelio sam ga sa Željkom, a on mi je ispričao mnogo više od toga, što ja nisam znao – kada se sve to sabralo, on je odlučio da bi đed trebao da bude dio knjige”, istakao je Ćazim Alković.
U sklopu promocije. autor je čitao određene odlomke iz svog djela i na interaktivan način sa publikom komentarisao svoj rad i ličnosti o kojima se govori u knjizi. Konobom se prelamao smijeh, aplauz, pohvale, ali i brojna sjećanja. Svoje viđenje knjige ili ličnosti u njima dali su i Elvis Alković i Sabrija Vulić.
Naspram autora, pa čak i u prvim redovima, našlo se i mnogo mladih ljudi koji su došli da čuju priče o starim Baranima i njihovim životima. Veče je završeno uz tradicionalno posluženje i piće, uz koje su gosti imali priliku da razmijene utiske.
