Gost 58. emisije “Priče s Baranima” bio je profesor istorije Dejan Paladin (1976), jedan od najboljih poznavalaca šušanjske i uopšte istorije Spiča.
Govorio je, pored ostalog, o svom odrastanju, Šušanju osamdesetih, istorijskim prilikama koje su se mijenjale u ovom dijelu opštine, ali i o kvizu “Koliko poznajem svoj grad” u kome je apsolutno dominantan – kad god je učestvovao, neko od njegovih učenika je bio finalista ili pobjednik. Profesor Paladin je i svojevrsni rekorder – predavao je u čak sedam barskih škola. Kako je istakao, više od deset godina prikuplja istorijsku i arhivsku građu za knjigu o Šušanju, “imam sreće jer mi je otac živ, a on je živa enciklopedija podataka o događajima, mjestima i ljudima”.
“Potičem iz stare šušanjske porodice, koja nosi prezime po italijanskoj riječi palatino, što znači zaštitnik. U rimskom vremenu, Palatin je bilo brdo kod Rima na kome je bila pretorijanska garda. Ispred srednjevjekovne katoličke crkve Svete Petke u Šušanju nalazi se grob Paladina, odmah pri ulazu. Zaseok naše familije je u Gornjem Šušanju, uglavnom je danas napušten”, započeo je priču prof. Paladin.
Nekoliko mjeseci prije no što će biti rođen, njegovi roditelji su prešli u Donji Šušanj, nedaleko od OŠ “Anto Đedović”, gdje i sad živi.
“Otac se sjeća, dok je živio u Gornjem Šušanju, na potezu đe smo mi sad, obitavali su samo čagalji – šakali. Naselje Ilino tada je bilo malo naseljeno, a prema planu iz tog perioda, taj dio Šušanja je bio predviđen za visokogradnju. No, i pored oštrih zabrana, kuće su bez dozvole nicale na pojedinim imanjima, tako je ni mi nismo imali. Došla je da nam ruši kuću policija sa zatvorenicima, takva je bila praksa, ali se majka, sa mnom u stomaku, ispriječila i molila ih i kumila da to ne rade. Uslišili su njenu molbu, ali je otac morao ubrzo da se javi u ‘službu’. No, kuća je ostala.
Moja prva sjećanja na djetinjstvo su žbunovi žuke svuda po naselju, i livade po kojima smo mogli da se igramo. Umjesto puta, bila je velika vododerina, pa bi, kad bi bile velike kiše, voda išla sredinom i pravila kanal. Postojala je jedna maslina nedaleko od današnjih apartmana, i na njoj smo se igrali sestra i ja, pa Kosanići, Banovići, Ražnatovići… Pored nas, na livadi su bili betonirani temelji za neku kuću koja nikad nije sagrađena, u njima smo pravili zoološki vrt za kornjače.
Veći dio imanja smo i dalje imali u Gornjem Šušanju i kao mali sam bar jednom neđeljno išao da obiđem sa ocem staru kuću, izvor Čiponj i livade. Izvor je stalno imao vode, srećom i danas je tako. Opsluživao je zaselak sa 20-30 kuća. U Vitićima su rasle naše masline, tako da smo svaku jesen skupljali plodove. Rano bi ustajali, svako je dobijao svoju peču, shodno starosti, pa bi čučeći kupili jednu po jednu nekoliko sati. Onda bih išao sa ocem u Lazovića mlin da se pravi ulje”, sjećao se Paladin.
Do škole nije morao puno pješačiti.
“Škola mi je bila odmah do kuće, za nekoliko minuta sam bio u njoj, osjećao sam se kao doma, tako da su mene preskočile te traume koje ponekad imaju prvaci. Traume sam dobio tek kad sam počeo da radim u školama, čestim selidbama. Montažna škola ‘Anto Đedović’ je podignuta 1980. poslije zemljotresa i nama je izgledala jako velika, bila su po dva odjeljenja u svakoj generaciji sa po 20 učesnika. Čak sam uspio da predajem izvjesno vrijeme u tom istom objektu prije njegovog rušenja i selidbe u novu školu”.
Posebnu pažnju uvijek je, međutim, posvećivao staroj šušanjskoj školi u Karadovićima i tamo vodio djecu na izlete.
“Stara škola u Karadovićima, šušanjskom zaseoku, radila je kao područno odjeljenje sutomorske škole. U njoj su učile generacije Šušanjana. To je kamena građevina na sprat, sada ruinirana, spomen ploča se od bršljana skoro ne vidi. Sa strane su bile stepenice za ulaz gore, dvije prostorije za mješovita odjeljenja gdje se držala nastava. To je bila škola do 4. razreda. Zvono je bilo napolju, a postojao je čovjek zadužen za zvonjavu… Ministarstvo prosvjete je vlasnik tog objekta prve škole i žalosno je što propada jer je istorijski bitan. Tu bi mogao da se napravi spomen-dom u kome bi se čuvale stvari iz prošlosti Šušanja. Karadovići su, inače, zaselak koji je dobio ime po porodici koja se istražila u drugoj polovini XIX vijeka”.
Osamdesetih, centralna stvar za sve Šušanjane bio je potez pored mora, stara Žukotrlica, sa borovom šumom pored plaže, ali i kamp pored “Amfore” i Niški kamp “Stevan Sinđelić”.
“Najvažnije mjesto je bio uvijek krcati auto-kamp uz restoran ‘Amfora’, izuzetno funkcionalan, za šatore i kamp kućice, sa saobraćajnicom unutar njega, kuhinjom, sanitarnim čvorom, tuševima. Na tom mjestu je bio planiran veliki hotel po imenu ‘Oliva’, izliveni su temelji, ali se stalo sa gradnjom početkom devedesetih. Dugo su temelji stajali, onda je nasuta zemlja za parking preko njih.
Donji Šušanj su označavali ugostiteljski toponimi – ‘BB’ na ulazu, ‘Amfora’ i ‘Mimoza’ u sredini. Meni je najbliža bila ‘Mimoza’ – kafana i ‘Izborova’ prodavnica. Hleb i najosnovnije se moglo kupiti u njoj, zatim u ogromnoj ‘Izborovoj’ prodavnici koja je imala i stanove iznad, ali i u meni najmilijem ‘Izborovom’ kiosku nedaleko od stajališta. Svuda ‘Izbor’. Pred tim plavim kioskom su vazda bili redovi, nas desetak bi se naslonilo na banak dok ne dođemo na red za hleb ili što još.
Šuma je bila najljepši dio plaže, porodice su čitavi dan boravile u njoj ljeti. Dođu ujutro, pirka vjetrić, skoknu u more, spavali bi popodne da izbjegnu žegu i dolazili doma u prvi mrak. Sad su restorani okupirali taj najljepši dio šume. A plaža nije uvijek bila ovakva. Tu gdje je sada ‘Žedni kojot’ bilo je veliko kamenje, stijenje, pričao mi je otac. Od Šćepan Spile išla je voda u koju se ulivao Čiponj, pa kanalom do restorana ‘BB’ i izlazila na plažu”.
Dio razgovora bio je posvećen i knjizi na kojoj radi, o istoriji Šušanja.
“Šušanj je bio dio Opštine Spič, s tim što su opštine bile manje-više teritorijalno na nivou današnjih mjesnih zajednica. U vrijeme Sreza, među posljednjima su pedesetih ukinute Spičanska i Crmnička opština. Često je poslije rata bilo izmjena u teritorijalnoj podijeljenosti Crne Gore. Svakako je činjenica da je Šušanj dio Spiča bila vezana za odluke velikih sila i pripajanje tog dijela obale, sve do rijeke Željeznice, Austrougarskoj carevini nakon Veljeg rata. Austro-Ugarska i naročito Velika Britanija nisu željele da cio barski zaliv pripadne Crnoj Gori poslije oslobođenja od Turaka, jer bi mogli napraviiti vojnu luku pod uticajem ruske flote, pa su Spič i Šušanj postali sami jug Austro-Ugarske, najjužnija tačka, i ne bez problema.
Kući imam originalnu dvolisnicu sa austrougarskog popisa stanovništa Šušanja iz 1880, u kojoj se navodi trenutno mjesto boravka. Prostim iščitavanjem vidi se da, od nekih stotinjak muških glava, u samom selu nije bilo više od 10, svi su ostali bili na radu u Carigradu, što dovoljno govori o ekonomskom statusu Šušanja. Mnogi i danas griješe kad smatraju da je rijeka Željeznica bila granica Turske i Austrougarske. Ne, ona je bila granica Crne Gore i Austro-Ugarske, a granica dvije velike carevina je bila na Kufinu, i ime samo kaže”, jasan je Paladin.
U knjizi će posebna pažnja biti posvećena šušanjskim toponimima, koji su nestajali tokom XX vijeka urbanizacijom ovog dijela barske opštine.
“Skoro 80% imena lokaliteta se izgubilo. Nekada je naziv Žukotrlica bio vezan samo za dio između morske obale i današnje magistrale. Svako od šušanjskih bratstava imalo je mjesto đe se trlila žuka, potapala u more, i izvlačili konci od kojih su se pravile najčešće vreće, jako rijetko i odjevni predmeti. Oko današnje Crvene plaže bilo je Paladina trlilo.
Dio gdje je danas restoran ‘Pod lozom’ zvao se Sadovine, jer je tu bio sad vinograda, a postojali su i podrumi sa vinom; dio oko restorana ‘BB’ i Prekookeanskih zgrada zvao se Zmajevi Vitića, a ime Zelenog pojasa vezano je za pošumljavanje zbog ogromnog broja klizišta od ‘Inexa’ do Šušanja. Negdje iznad Črvanja postojalo je selo Dabolje koje se kompletno survalo ka moru.
Tu, gdje je sad autoperionica na krivini pored rijeke Željeznice, bilo je Muratovo. Dio oko auto kampa i današnje magistrale zvao se Straota, po izvjesnom Stijepu Straoti Zankoviću čiji je to bio dio imanja. Kumaserga je lokalitet kod današnje škole ‘Anto Đedović’, a Velji Laz oko vrtića i velike IDEI-ne samoposluge. Naselje podignuto iznad moje kuće nazivali su ‘Mala Kikinda’, jer su ‘ljetnji vlasnici’ bili odatle. Sad je dobar dio tih objekata u vlasništvu Rusa, a još početkom devedesetih to je bila potpuna divljina”.
Kako kaže, za to što je postao profesor istorije “krivi” su njegov predavač u osnovnoj školi i – stripovi.
“Imao sam dobrog nastavnika istorije Žarka Tomanovića, predavao mi je četiri godine u OŠ ‘Anto Đedović’ – njegov način prezentacije privukao me je tako da sam i ja pomislio kako bi bilo divno na taj način prenositi znanje djeci. Druga važna stvar bili su stripovi ‘Zlatne serije’ i ‘Lunov Magnus Stripa’, Komandant Mark i Veliki Blek su se provlačili kroz istorijske teme, odnosno borbu SAD i Kanade za nezavisnost. Među prvim knjigama koje su me opredijelile za istoriju, naročito istoriju zavičaja, bila je velika crvena koju sam dobio u osnovnoj školi – ‘Bar, grad pod Rumijom’. Pisali su je stručnjaci, profesori s fakulteta, istraživači, čak je Bogumil Hrabak bio jedno vrijeme moj profesor na fakultetu. Ta knjiga je bila pravi podvig, naročito onaj dio rasvijetljavanja srednjevjekovnog dijela Bara. Nije bila suvoparna, već puna lako čitljivih detalja, odlično posloženih i napisanih. Sada predajem, sticajem okolnosti, upravo na mjestu mog nastavnika Žarka. Zanimljivo, nisam nikad išao na takmičenja iz istorije, ali sam sve to nadoknadio kao nastavnik u kvizovima ‘Koliko poznajem svoj grad’ više od deset godina”, kaže Paladin.
Kako navodi, rekorder je po broju škola u kojima je predavao za 18 godina rada.
“Počeo sam 2004. u OŠ ‘Srbija’ pola godine, onda sam u ‘Meksiku’ ostao 8 godina, zatim 7 godina u ‘Jugoslaviji’, da bih, zahvaljujući malo kome logičnoj reformi koja je sprovedena prije pet godina, po kojoj je drastično smanjen broj časova istorije i geografije, morao da promijenim školu, pa sam prešao u ‘Kekec’ na tri godine. Imao sam tzv. ‘dopunu norme’ i u ‘BJO’ i Ekonomskoj školi, da bi na kraju došao bukvalno ispred kuće, u ‘Anto Đedović’”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara profesor istorije Dejan Paladin.
