Poštovani čitaoci, juče je na gradskom groblju Gvozden brijeg sahranjen dr Žarko Ivanović, vrhunski ginekolog-akušer, jedan od najomiljenih ljekara u istoriji Barske bolnice. Ovaj tekst njegove supruge Marion pripremljen je početkom ove sedmice za objavljivanje.
***
Žarko je odrastao u porodici sa dvije sestre. Sretno djetinjstvo proživio je na Pristanu, uvijek spreman za svaki nestašluk. Knjige mu nisu bile mnogo važne, dok nije stigao do gimnazije. Vrijeme u Baru je prolazilo lijepo i brzo, odrastao je i pošao u Beograd da studira medicinu. Učio je mnogo, ali noću žurke nije propuštao. Sa 23 godine je završio studije i bio najmlađi apsolvent.
Počeo je da radi u Barskoj bolnici. Mnogo je volio svoj posao. Od samog početka bio je omiljen među pacijentima. Prije specijalizacije je upoznao mene – Njemicu na ljetovanju i poslije 55 godina braka još uvijek sam u Baru. Mi smo rođeni jedno za drugo. Vjenčali smo se u Beogradu i na svadbu je bilo pozvano nekoliko prijatelja i rođaka. Nakon toga smo se vratili u Bar, gdje smo živjeli na Pristanu sa Žarkovim roditeljima i sestrom Branom. Bilo je to lijepo druženje sa komšijama, svi smo živjeli kao jedna porodica. Nije se moglo desiti da komšinica isprži priganice a da ih svi zajedno ne pojedemo. To vrijeme na Pristanu je ostavilo veliki, neizbrisivi trag sretnog i zajedničkog života u ljubavi i slozi.
Što se mene tiče, dok je Žarko bio na poslu, uvijek sam trčala za Žarkovom sestrom i tako vrlo brzo naučila jezik. Inače, najviše sam voljela Žarkovog oca Luku. Nije me razlikovao od svoje djece. Za doručak bi drhtavim rukama rezao slaninu i hleb i pošto bi to pojeli, popili bismo i gutljaj rakije iz boce, ali tako da nas baba Persida ne vidi. Često smo nas dvoje sjedjeli i igrali partiju karata. Bio je divan čovjek.
Prva naša kćerka Saša se rodila 1968. godine u Baru. To je bila ogromna radost sviju nas. Žarko je onda pošao na specijalizaciju u Ljubljanu, a ja sa djetetom kod mojih u Keln. Slovenci su Žarka brzo zavoljeli i dali mu nadimak „Žaro Crnogorac“. Žarko je za to vrijeme stalno putovao na relaciji Ljubljana – Keln. Nakon specijalizacije smo se svi ponovo vratili u Bar.
Na Novu, 1972. godinu, rodila se i naša druga kćerka Martina. Radost je naravno ponovo bila velika. Samo baba Persida mi je rekla: „A ti, Marion, opet rodi kćerku…“ Nikada neću zaboraviti kako je deda Luka reagovao na to. Zagrlio me je i rekao: „Sine, samo u sretnim porodicama se rađaju kćerke.“ Koja veličina da to baš kaže čovjek, koji ima samo jednog sina.
Martina je imala samo mjesec dana kada se zagrcnula dok je pila mlijeko. To je bilo toliko strašno da je sva poplavila i u panici sam izletjela iz kuće, ugledala jednog taksistu, koji je odmah shvatio ozbiljnost i „poletjeli“ smo za bolnicu. Sve se srećom dobro završilo. Bio je februar mjesec i toga dana je bilo hladno i lila je kiša. Dok nas je Žarko vozio prema kući, na Biskupadi vidjesmo deda Luku. Išao je pješke sa Pristana u bolnicu i bio sav mokar od kiše. Žarko je stao i deda Luka ga je pitao: „Kako mi je moja lutkica?“ Mjesec dana nakon toga je umro.
Žarko je puno radio i brzo se i van Bara čulo za njega. Mnoga odlikovanja svjedoče o njegovom radu. Bio je dobar ljekar i žene su ga mnogo voljele.
Ali nije volio samo svoj posao, sa društvom je volio da dočekuje zore. Kući se pravdao da su ga „uhvatili“ i baš mu je lijepo došao honorarni posao ljekara u Sutomoru, sve dok meni nije pukao film. Rekla sam: „Biraj, Sutomore ili porodica!“ Opredijelio se za porodicu. Međutim, vrlo brzo je našao „drugo radno mjesto“, ovaj put u Ulcinju.
Godine su tekle i djeca su nam porasla. Odrasle su dvojezično, završile su svoje škole i bile nam ponos uvijek i svuda. Saša ima dvoje djece i živi u Njemačkoj, gdje radi kao ljekar. Martina živi u Baru, ima prevodilački centar, a sin joj studira u mom rodnom Kelnu.
Stiglo je vrijeme penzije i Žarko i danas živi od uspomena kako se nekada radilo, sjeća se carskog reza pod šatorom poslije zemljotresa, kolegijalnosti, poštovanja – nesloge nije bilo. Danas i on ima svog omiljenog ljekara u istoj bolnici, a to je hirurg dr Dragoslav Tomanović, koji je i dobar ljekar i dobar čovjek.
Jedan život ispunjen ljubavlju; ljubavlju prema porodici, pacijentima i društvu.
Medicina je veoma human poziv i samo dobar čovjek može biti i dobar ljekar.
Krug se zatvara. Mi smo ostarili, sretni smo što su nam djeca i unučad dobro i danas živimo u nadi da se mir, ljubav i sloga vrati crnogorskom narodu.
