Lana Milanović je najbolji mladi pijanista na svijetu. Ova vrijedna, talentovana, blaga 13-ogodišnja djevojčica laureat je velikog priznanja – „Svjetski umjetnik godine na pianu“. Tu titulu zavrijedila je osvojivši maksimalnih sto poena u konkurenciji 25 najboljih mladih muzičara na planeti, koji su na Internacionalnom takmičenju u Njujorku nastupili na različitim instrumentima. Za ovo, i sva takmičenja koja su prethodila grandioznom uspjehu, snažnu podršku Lana ima od profesorice klavira Jelene Dobrković. Njih dvije su bile gošće Vjere Knežević Vučićević u emisiji „Sunčanom stranom ulice“ Radio Bara.
RB/BI: Uz dobrodošlicu u Radio Bar i iskrene čestitke na izvanrednom uspjehu, predlažem da, zbog Laninih malih godina, atmosferu „otkravimo“ pitanjima za Vas, profesorice. Čini se da ste obije imale sreću da se upoznate i prepoznate…Od kada radite sa Lanom i koliko vam je, kao iskusnom pedagogu i pijanistkinji, bilo potrebno da shvatite da ste se susreli sa izvanrednim talentom?
Dobrković: Sa Lanom radim šest godina. Kako to obično biva, uvijek ti sjajni perspektivni pijanisti krenu na neki neobičan način. Tako je bilo i sa Lanom. Naime, školska godina je uveliko bila počela i Lana još uvijek nije bila đak naše škole. Međutim, njena školska drugarica Ksenija Đalović je bila moja učenica. Lana je jako željela da svira klavir, pa je njena porodica preko prijatelja i tadašnjeg direktora škole, insistirala da Lana bude kod mene u klasi zajedno sa Ksenijom. Ja nisam imala mjesto za nju u klasi, jer sam i tada imala jako puno takmičara, pa je jedino rješenje bilo da djevojčice zajedno pohađaju časove. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da ona nauči note, da „postavi ruku“… Na takmičenje u Bečeju smo krenuli svega tri mjeseca nakon što je počela u Muzičku školu. Odmah sam vidjela da se radi o talentovanom i upornom djetetu, a ono što ju je izdvojilo jeste ljubav prema muzici. To me je „na prvu loptu“ privuklo Lani. Ona je sa tolikom strašću pristupala svakom času i jedva je čekala naredni. Uvriježeno je mišljenje da se talenat rađa, ali ja mislim da ono što kasnije jednog umjetnika napravi velikim, jeste svakodnevna dosljednost u radu, konstantnost.
RB/BI: Kako je tekao Lanin razvojni put do ovih visina?
Dobrković: Kada smo otišli na takmičenje u Bečeju, gdje je osvojila prvu nagradu, niko od nas nije imao neke velike ambicije i očekivanja, jer je spremanje učenika za takmičenje proces koji traje od šest mjeseci do godinu. A Lana se spremala svega tri mjeseca. Slobodno mogu da kažem da je to najkraći period za koji sam uspjela da spremim učenika. To nije jedini kuriozitet u vezi sa Laninim nastupima. Kada smo išli u Barletu, Lana nije imala cjelokupan program, jer je minutaža za to takmičenje bila jako velika. Ona je morala za dvije nedjelje da spremni jedan izuzetno zahtjevan komad, a uz to se takmičila sa starijima od sebe. Dok je učila i vježbala bodrila sam je da to nije neizvodljivo, ali pod uslovom da od jednog dana „pravi“ dva. Tako smo i učinile. Ujutro bismo zajedno vježbale, a onda je raščitavanje i vježbanje nastavljala kod kuće. Uveče bi ponovo dolazila u školu gdje smo nastavljale rad. Uspjela je da za 14 dana savlada kompoziciju „Muzički momenat“ i da u veoma teškoj konkurenciji osvoji prvu nagradu.
RB/BI: Lano, kada si prepoznala ljubav prema klaviru, kada si poželjela da sjedneš i staviš prste na dirke?
Milanović: Kada sam prvi put ušla u učionicu Muzičke škole, znala sam da će to biti dio mog života.
RB/BI: Koliko dnevno vježbaš?
Milanović: Pred takmičenje vježbam po tri-četiri sata dnevno, a inače oko tri.
RB/BI: Šta ti najteže pada i da li, pored školskih obaveza, imaš vremena i energije za aktivnosti koje raduju tvoje vršnjakinje?
Milanović: U obije škole, i u osnovnoj i muzičkoj, želim da imam sve petice. I imam ih. Ali, ponekad je teško da uskladim sve obaveze.
RB/BI: Pretpostavljam da ti je veoma važna i podrška porodice. Ko najviše vjeruje u tebe, ko ti daje krila i hrabri te?
Milanović: Pomaže mi cijela porodica, ali je moja najveća podrška moja majka. Tu je i baka Ljilja koja mi pomaže oko odabira haljina.
RB/BI: Ko je tvoj omiljeni kompozitor, a sa čijim djelima se, ipak, najteže boriš, ko ti od kompozitora nije baš drag?
Milanović: Dragi su mi svi, ali, obožavam Betovena, Rahmanjinova i Čajkovskog. Takođe, uspjela sam da spremim etidu, koje mi ponekada teže idu, ali se trudim da ih uvijek dovedem do perfekcije.
RB/BI: Direktan povod za gostovanje je takmičenje u Njujorku. Profesorice, kako je do toga uopšte došlo?
Dobrković: I za Njujork imamo anegdotu. Lana je u godini prije pandemije nastupala (opet) u Bečeju. Tada je u žiriju sjedjela profesorka Marija Maksimova iz Makedonije. Lana je na tom takmičenju osvojila maksimalnih sto bodova – Specijalnu nagradu. Profesorka Maksimova nam je potom prišla i kazala da se za nekoliko dana organizuje takmičenje u Štipu, gdje će doći Žerard, poznati pijanista iz Francuske koji organizuje takmičenja u svim djelovima svijeta. To takmičenje je bilo jedino na Balkanu koje je on napravio. Vratile smo se za Bar i već nakon jednog dana otputovale za Štip. Nakon tog nastupa Žerad ju je pozvao da nastupa u Njujorku. Iz Makedonije smo se vratile srećne i sa idejom o putovanju u SAD. U junu te godine smo otišle na takmičenje „Viva Music“ u Herceg Novom. I tu je Lana osvojila maksimalan broj bodova, pehar i poziv da nastupi u Carnegie Hall-u! Rekla sam tada da se definitivno neka čarolija dešava. Znala sam da će Lana sigurno nastupiti u Njujorku. Međutim, počela je pandemija i sve je „stavljeno na čekanje“. Online časovi su bili zaista problematični. Ipak, počela su online takmičenja. Svi se suočavamo sa situacijom koju do tada nikada nismo iskusili. Prve online snimke svojih učenika poslala sam u maju 2019. godine na takmičenje koje se održavalo u Smederevu. Učenici postižu sjajne rezultate i osvajaju nagrade. Lanine snimke šaljemo na internacionalna online takmičenja u Toronto, Atlantu, Njujork… Osvaja pet prvih internacionalnih nagrada. Dobila je poziv da nastupa i u Torontu, međutim, zbog korone nismo mogli da pođemo. Pandemija se polako stišava, a pozivi za dva nastupa u Njujorku – Carnegie Hall-u i na Internacionalnom takmičenju ponovo postaju aktuelna priča. Odlučujemo se za takmičenje mladih talenata, na kome je i osvojila Grand Prix i prestižnu nagradu za umjetnika godine sa maksimalnih sto poena.
RB/BI: Kako je proteklo takmičenje, šta je na vas dvije ostavilo najveći utisak?
Dobrković: Fenomenalno. Velika zgrada na Manhattan-u, klavir „Steinway“, publika, članovi žirija sa svih strana svijeta… Osim muzikalnosti kojom Lana zaista zrači dok svira, nju od svih takmičara izdvaja komunikacija tokom nastupa i dar da ljubav prema muzici prenese na publiku. Kada se naježite dok neko svira, znate da preko toga nema. Veliki utisak na mene je ostavilo i kada su se takmičari na kraju koncerta zajedno fotografisali. Oko Lane je bilo 10-15 muzičara kineskog porijekla. Dosta njih su zapravo američki državljani koji žive u SAD-u. Lanin uspjeh je utoliko veći kada, iz svog davnašnjeg iskustva kao takmičara, znam da su Kinezi jako vrijedni, da sviraju i po deset, 12 sati dnevno. Muzikalnost koju Lana nosi u sebi oni mogu naučiti do neke mjere, ali se to može potpuno naučiti, sa tim se treba roditi.
RB/BI: U kojoj mjeri je, kada nastupate na takmičenjima tog ranga, jasno da dolazite iz jedne male zemlje, u ovom slučaju sa drugog kraja svijeta?
Dobrković: Nema razlike. Štaviše, kada smo prije nekoliko godina ostvarili izvrsne rezultate na jednom takmičenju u inostranstvu, pitali su nas „na kakvim instrumentima vježbate“? Nisu mogli da vjeruju kada sam im objasnila kakvi instrumenti su nam na raspolaganju u našoj školi… Ja sam lično kupila svoj klavir „Yamaha“ sa jako dobrim kvalitetom zvuka. Lana ima priliku da na njemu svira i vježba… Koristimo svaku priliki da što više putujemo i da ona što više svira na „Steinway“-ima. Nadamo se da će Kulturni centar u skorije vrijeme obezbijediti neki dobar instrument, jer bi to sigurno pomoglo svim talentima kada nastupaju na velikim scenama.
RB/BI: Zamoliću Vas i za nekoliko riječi o konkurenciji. Odakle dolaze najbolji mladi muzičari i šta je ono što značajno utiče na njihov razvojni put? Kazali ste da su i u Americi najdominantniji muzičari kineskog porijekla.
Dobrković: Da. Eto, kada smo prošle godine uživo nastupali u Bosni i Hercegovini, u Laninoj kategoriji je mali Kinez osvojio sto bodova, a Lana 99,8. Bilo mi je jako simpatično kada je Lana prokomentarisala: „Pa gdje je baš u Bosnu došao Kinez?“ Mogu da kažem da su Azijati zaista uporni, mnogo ih ima, pa su nam oni najveća konkurencija.
RB/BI: Ovo nije prva nagrada za Lanu. Koje su do sada najznačajnije?
Dobrković: Prvonagrađena je na državnom takmičenju u Crnoj Gori, koje je zbog pandemije posljednji put održano 2018. godine. Tu su i njene prve nagrade u Parizu, Barleti, specijalne nagrade u Novom Sadu, Bečeju, Skoplju… Za sada je nagrada u Njujorku najvažnija.
RB/BI: Možda Lana nije prava osoba za razgovor na temu kakva je perspektiva mladih muzičara u Crnoj Gori, jer se ona već vinula veoma visoko, ali ću Vas ipak zamoliti za savjet kako do uspjeha ovakvih razmjera?
Dobrković: Kod nas u školi ima jako puno talentovane, muzikalne djece. To je veliki plus na njihovom budućem putu. Međutim, ukoliko ne postoji dosljednost u radu, motivacija, postavljanje cilja, kako djeca rastu nastupa osipanje. Ostaju samo oni sa ciljem. Dosta zavisi i od profesora koji će razgovorom razviti te vrijednosti, ali ipak, najviše od djeteta, podrške porodice, jer putovanja koja roditelji finansiraju nisu ni malo jeftina. Smatram da, kada su tako talentovana djeca u pitanju, treba da postoji podrška širih razmjera.
RB/BI: Lano, šta planiraš u budućnosti kada je tvoje muzičko obrazovanje u pitanju? Da li, u ovom momentu, misliš da će muzika biti tvoj dalji životni put?
Milanović: Ja znam da će muzika biti dio mog života. Vanredno sam završila osmi razred Muzičke škole, tako da sam sada deveti, a u Osnovnoj školi „Jugoslavija“ sam osmi. Nadam se da ću sljedeće godine upisati Srednju muzičku školu „Andre Navara“ u Podgorici.
RB/BI: Prije nekoliko dana svjedočili smo lijepom gestu predsjednika Opštine Bar, Dušana Raičevića koji je za vas dvije organizovao prijem u svom kabinetu. Koliko takva podrška znači i da li je imate sa još nekih adresa u Baru ili možda, Crnoj Gori?
Dobrković: Želim da se zahvalim našem predsjedniku Opštine Bar, jer taj njegov gest i podrška kada je put u Njujork bio u pitanju, je zaista veoma značila. Obraćala sam se institucijama dopisima sa molbom za finansijsku pomoć, ali sam sa svih adresa dobila objašnjenje da je to zbog predstojećih izbora u ovom momentu nemoguće. Nadam se da u budućnosti neće izostati pomoć i sa nekih drugih adresa.
